Poslušnost autoritetu

Zadnja provjera: listopad 2026.

Uvod

Poslušnost autoritetu oblik je socijalnog utjecaja u kojem osoba prihvaća i izvršava upute nekoga koga doživljava kao osobu s legitimnim pravom da usmjerava njezino ponašanje. Autoritet može proizlaziti iz formalnog položaja, stručnog znanja, društvenog statusa, institucionalne pripadnosti ili moći kažnjavanja i nagrađivanja.

Poslušnost je važan dio svakodnevnog društvenog života. Ljudi slijede upute liječnika, nastavnika, nadređenih, službenih osoba i drugih pojedinaca koji imaju određenu odgovornost ili stručnost. U mnogim situacijama takvo ponašanje olakšava suradnju, koordinaciju i donošenje odluka.

Problem nastaje kada se od osobe zahtijeva postupanje koje je štetno, nepravedno ili protivno njezinim moralnim uvjerenjima. Zašto ljudi ponekad nastavljaju izvršavati takve naredbe čak i kada vide da netko zbog njih trpi?

Jedan od najpoznatijih pokušaja odgovora na to pitanje predstavljaju eksperimenti američkog psihologa Stanleyja Milgrama, provedeni početkom 1960-ih na Sveučilištu Yale. Njegova istraživanja pokazala su da društvena situacija, institucionalni autoritet i način na koji je zadatak predstavljen mogu snažno utjecati na ponašanje pojedinca.

Međutim, Milgramovi eksperimenti nisu dokaz da su ljudi po prirodi slijepo poslušni. Njihovi rezultati i danas su predmet rasprava o ulozi autoriteta, osobne odgovornosti, grupnih normi, moralnog prosuđivanja i načina na koji znanstvenici tumače ljudsko ponašanje.

Što je poslušnost autoritetu?

Poslušnost autoritetu znači da osoba izvršava upute koje dolaze od nekoga koga smatra ovlaštenim da ih daje. U tom procesu ponašanje pojedinca ne određuju samo njegove osobne želje i uvjerenja nego i odnos prema osobi koja izdaje naredbu.

Poslušnost treba razlikovati od nekoliko povezanih pojmova.

Poslušnost i konformizam

**Konformizam** je prilagođavanje mišljenja ili ponašanja normama skupine. Osoba se može prilagoditi zato što želi biti prihvaćena ili zato što vjeruje da većina ima bolje informacije.

**Poslušnost** podrazumijeva reakciju na uputu ili naredbu osobe koja se doživljava kao autoritet.

Primjerice, zaposlenik koji prihvati način odijevanja svojih kolega kako se ne bi razlikovao od skupine pokazuje konformizam. Ako izvrši izravnu naredbu nadređenoga da promijeni način odijevanja, riječ je o poslušnosti.

U stvarnim situacijama ti se procesi mogu preklapati. Osoba može istodobno slijediti naredbu nadređenoga i prilagođavati se očekivanjima radne skupine.

Poslušnost i poslušnost iz uvjerenja

Nije svaka poslušnost jednaka. Osoba može izvršiti naredbu zato što vjeruje da je ona opravdana, zato što se boji posljedica odbijanja ili zato što smatra da je odgovornost za odluku na autoritetu.

Primjerice, medicinska sestra može slijediti uputu liječnika jer smatra da je utemeljena na stručnom znanju. Druga osoba može izvršiti neprimjerenu naredbu jer strahuje od gubitka posla.

Izvana ponašanje može izgledati jednako, ali motivacija i način na koji osoba razumije svoju odgovornost mogu biti bitno različiti.

Legitimni autoritet i zlouporaba autoriteta

Legitimni autoritet temelji se na društveno prihvaćenoj ulozi, stručnosti ili ovlaštenju. Međutim, postojanje formalnog položaja ne znači da je svaka naredba opravdana.

Autoritet može djelovati unutar legitimnih granica, ali ih može i prekoračiti. Naredba nadređenoga da se poštuju sigurnosni postupci razlikuje se od naredbe da se prikriju opasni propusti.

Zato je važno razlikovati **priznavanje nečije stručnosti ili ovlasti** od **nekritičkog prihvaćanja svega što ta osoba zahtijeva**.

Milgramovi eksperimenti: istraživanje poslušnosti

Povijesni kontekst

Stanley Milgram započeo je istraživanje poslušnosti početkom 1960-ih, u razdoblju kada su psiholozi intenzivno proučavali društvene uvjete koji omogućuju nasilje, diskriminaciju i sudjelovanje običnih ljudi u štetnim postupcima.

Pitanje poslušnosti dobilo je posebno značenje nakon Drugoga svjetskog rata i suđenja osobama koje su sudjelovale u nacističkim zločinima. Jedno od važnih pitanja bilo je mogu li se takvi postupci objasniti samo osobinama pojedinaca ili i društvenim okolnostima u kojima su djelovali.

Milgram nije pokušavao dokazati da su svi ljudi jednako poslušni niti da se povijesni zločini mogu svesti na jedan psihološki mehanizam. Njegovi eksperimenti istraživali su kako ljudi reagiraju kada autoritet traži da nastave postupak koji je u sukobu s njihovom zabrinutošću za drugu osobu.

Rezultati prvog eksperimenta objavljeni su 1963. godine u časopisu *Journal of Abnormal and Social Psychology*.

Kako je izgledao eksperiment?

Sudionici su bili pozvani u laboratorij kako bi navodno sudjelovali u istraživanju učenja i pamćenja. Rečeno im je da se proučava utjecaj kazne na učenje.

Svaki je sudionik dobio ulogu „učitelja”, dok je druga osoba imala ulogu „učenika”. Sudionici nisu znali da je učenik suradnik istraživača i da je cijela situacija unaprijed dogovorena.

Zadatak sudionika bio je pročitati parove riječi i ispitivati učenika. Kada bi učenik pogriješio, sudionik je trebao pritisnuti prekidač na uređaju koji je navodno isporučivao električni šok.

Na uređaju se nalazio niz prekidača označenih rastućim vrijednostima napona, od 15 do 450 volti. Uz prekidače su bile oznake koje su sugerirale sve veću opasnost, uključujući završne oznake za iznimno snažan šok.

**Uređaj nije isporučivao stvarne električne šokove učeniku.** Međutim, sudionici su vjerovali da primjenjuju električnu kaznu, a učenik je prema unaprijed dogovorenom scenariju reagirao na način koji je sugerirao sve veću bol i uznemirenost.

Kako se navodni intenzitet šokova povećavao, učenik je počeo prosvjedovati. U određenom trenutku tražio je da se eksperiment prekine, a kasnije je prestao odgovarati.

Kada bi sudionik oklijevao ili izrazio želju da prekine postupak, eksperimentator bi ga poticao da nastavi. Koristio je unaprijed određene verbalne poticaje, primjerice da je za nastavak potrebno nastaviti s postupkom ili da eksperiment zahtijeva nastavak.

Sudionik je tako bio suočen s dvama sukobljenim zahtjevima: s jedne strane, autoritetom koji je inzistirao na nastavku, a s druge strane, prividnom patnjom osobe kojoj je navodno nanosio bol.

Glavni rezultati

U najpoznatijoj početnoj eksperimentalnoj situaciji sudjelovalo je 40 muškaraca. Od njih je 26, odnosno 65 %, nastavilo postupak do posljednje oznake od 450 volti.

Preostalih 14 sudionika prekinulo je postupak prije završnog prekidača.

Rezultat je bio iznenađujući jer su sudionici često pokazivali znakove uznemirenosti. Neki su se znojili, drhtali, nervozno smijali ili verbalno izražavali zabrinutost. Unatoč tome, velik dio njih nastavio je izvršavati upute eksperimentatora.

Važno je razumjeti što taj rezultat znači, a što ne znači.

On ne pokazuje da je 65 % svih ljudi uvijek spremno nanositi ozbiljnu štetu drugima. Uzorak je bio malen i specifičan, a situacija pažljivo oblikovana. Rezultat se odnosi na ponašanje sudionika u određenim eksperimentalnim uvjetima.

Milgram je, osim početnog eksperimenta, proveo niz varijacija u kojima je mijenjao udaljenost između sudionika i učenika, položaj eksperimentatora, institucionalni kontekst i druge elemente situacije. Stope poslušnosti znatno su se razlikovale između tih uvjeta.

To je jedan od važnih zaključaka njegova istraživanja: **poslušnost nije određena samo osobinama pojedinca nego i konkretnim obilježjima situacije.**

Zašto su sudionici poslušali autoritet?

Milgramovi eksperimenti potaknuli su više objašnjenja poslušnosti. Nijedno pojedinačno objašnjenje ne obuhvaća sve rezultate, a istraživači i dalje raspravljaju o relativnoj važnosti različitih mehanizama.

1. Legitimnost autoriteta

Eksperiment se odvijao u prestižnoj znanstvenoj instituciji, a osoba koja je izdavala upute predstavljena je kao stručnjak odgovoran za istraživanje.

Sudionici su mogli pretpostaviti da istraživač razumije svrhu postupka i da zna što je potrebno za provođenje eksperimenta.

U svakodnevnom životu ljudi se često oslanjaju na stručnjake jer nemaju dovoljno znanja da samostalno procijene svaku odluku. Takvo oslanjanje može biti razumno i korisno.

Problem nastaje kada se stručnost ili položaj počnu doživljavati kao dokaz da se uputa ne mora dodatno propitivati.

2. Postupno povećavanje zahtjeva

Napon se povećavao u malim koracima, od jednog prekidača do sljedećega. Sudionici nisu odmah bili suočeni sa zahtjevom da primijene navodno iznimno snažan šok, nego su do njega dolazili postupno.

Takav raspored može olakšati nastavak ponašanja jer svaka pojedinačna odluka izgleda kao relativno mala promjena u odnosu na prethodnu.

Ovaj obrazac povezan je s pojavom koja se naziva **postupno obvezivanje**. Nakon što osoba već započne neki postupak, može joj postati teže prekinuti ga, osobito ako je već uložila vrijeme, trud ili prihvatila određenu ulogu.

Ipak, Milgramovi eksperimenti sami po sebi ne dokazuju da je postupno obvezivanje jedino ili glavno objašnjenje poslušnosti. Za razumijevanje rezultata potrebno je uzeti u obzir i autoritet, interpretaciju situacije te reakcije učenika.

3. Prebacivanje odgovornosti

Sudionici su se mogli oslanjati na pretpostavku da je eksperimentator odgovoran za postupak jer je osmislio eksperiment i izričito zahtijevao nastavak.

Milgram je predložio koncept **agentskog stanja** (*agentic state*). Prema tom objašnjenju, osoba u određenim okolnostima sebe doživljava kao izvršitelja volje autoriteta, a ne kao glavnog donositelja odluke.

U takvom načinu razmišljanja pojedinac može početi doživljavati da odgovornost za posljedice pripada osobi koja je naredbu izdala.

Međutim, agentsko stanje predstavlja teorijsko objašnjenje, a ne konačno dokazanu činjenicu o tome što se događalo u svakom sudioniku. Neki sudionici možda su se osjećali odgovornima, ali su ipak nastavili zbog drugih razloga.

Također, osjećaj da je autoritet odgovoran ne uklanja nužno osobnu moralnu odgovornost za vlastite postupke.

4. Sukob između poslušnosti i moralnih vrijednosti

Sudionici su se nalazili u situaciji u kojoj su se sukobljavali zahtjev autoriteta i zabrinutost za drugu osobu.

Njihova uznemirenost pokazuje da izvršavanje naredbe nije nužno značilo odsutnost empatije ili moralnih dvojbi.

Osoba može istodobno smatrati da je nanošenje boli pogrešno i vjerovati da postoji opravdan razlog za nastavak postupka. Može se nadati da posljedice nisu toliko ozbiljne kako izgledaju ili vjerovati da će stručnjak preuzeti odgovornost.

Takav sukob može otežati odluku, osobito kada situacija nije jasna, kada osoba nema dovoljno informacija i kada autoritet inzistira na nastavku.

5. Povjerenje u instituciju i znanost

Sudionici su vjerovali da sudjeluju u znanstvenom istraživanju. Neki su mogli smatrati da postupak mora imati opravdanu svrhu jer ga provodi sveučilište.

To je važno za kasnija tumačenja Milgramovih eksperimenata. Poslušnost se možda nije temeljila samo na podložnosti autoritetu, nego i na prihvaćanju cilja koji su sudionici pripisivali eksperimentu.

Ako osoba vjeruje da sudjeluje u vrijednom znanstvenom projektu, može biti spremnija prihvatiti privremenu nelagodu ili nastaviti unatoč sumnjama.

Takvo tumačenje povezano je s pristupom koji naglašava **angažirano slijeđenje**: ljudi ponekad slijede autoritet zato što se identificiraju s njegovim ciljevima, a ne samo zato što im je izdao naredbu.

To ne znači da je takvo objašnjenje primjenjivo na sve sudionike ili da umanjuje važnost pritiska koji su doživljavali.

6. Nejasne granice osobne odgovornosti

U mnogim organizacijama zadaci su podijeljeni među više ljudi. Jedna osoba donosi odluku, druga je prenosi, treća je provodi, a četvrta nadzire rezultate.

Takva podjela može zamagliti pitanje tko je odgovoran za konačni ishod.

Sličan problem može se pojaviti u radnim organizacijama, vojsci, zdravstvenim ustanovama ili administraciji. Zaposlenik može smatrati da samo izvršava dio procesa za koji je odgovoran netko drugi.

Podjela zadataka nužna je za složene sustave, ali ne bi smjela značiti da pojedinci prestanu procjenjivati etičnost vlastitih postupaka.

Što su Milgramovi eksperimenti pokazali o situaciji?

Jedan od najvažnijih aspekata Milgramova rada jest činjenica da se poslušnost mijenjala kada je mijenjao pojedine elemente eksperimentalne situacije.

Udaljenost od osobe koja trpi

Kada je učenik bio fizički bliže sudioniku, poslušnost se u nekim uvjetima smanjivala.

Kada je učenik bio u istoj prostoriji, sudionik je imao neposredniji pristup njegovim reakcijama. U uvjetu u kojem je morao fizički prisiliti učenikovu ruku da dodirne ploču koja je navodno isporučivala šok, poslušnost je bila još niža.

Takvi rezultati upućuju na to da fizička i emocionalna udaljenost od osobe koja trpi može utjecati na spremnost da se nastavi štetno ponašanje.

Kada su posljedice postupka manje vidljive ili se događaju daleko od izvršitelja, može biti lakše nastaviti. Međutim, udaljenost nije jedini čimbenik koji određuje poslušnost.

Prisutnost autoriteta

U nekim varijacijama eksperimentator je napustio prostoriju i sudionicima davao upute telefonom.

Poslušnost je u takvim uvjetima bila niža nego kada je eksperimentator bio fizički prisutan.

Neposredna prisutnost autoriteta može pojačati osjećaj nadzora, društveni pritisak i dojam da se od sudionika očekuje nastavak.

Ovaj nalaz pokazuje da poslušnost ne ovisi samo o sadržaju naredbe nego i o načinu na koji je ona prenesena.

Autoritet i institucionalni kontekst

Milgram je proučavao i utjecaj prestiža institucije. U jednoj varijaciji eksperiment je premješten iz laboratorija na Yaleu u uredski prostor u Bridgeportu.

Stopa potpune poslušnosti u uvjetu na Yaleu iznosila je 65 %, dok je u Bridgeportu iznosila 48 %.

Rezultat je upućivao na moguću ulogu institucionalnog prestiža, ali je istodobno pokazao da poslušnost nije nestala ni izvan prestižnog sveučilišnog okruženja.

Važno je napomenuti da promjena mjesta može istodobno promijeniti više aspekata situacije. Zato razliku između uvjeta nije uvijek moguće pripisati samo jednom čimbeniku.

Prisutnost drugih sudionika

U nekim varijacijama drugi ljudi imali su ulogu pomagača ili su pokazivali neposluh. Kada su suradnici eksperimentatora odbili nastaviti postupak, spremnost sudionika na poslušnost snažno se smanjila.

Takav rezultat pokazuje da autoritet nije jedini izvor socijalnog utjecaja. Ponašanje drugih ljudi može sudioniku pokazati da je odbijanje moguće i da autoritet nije jedina osoba čije se mišljenje mora uzeti u obzir.

Istodobno, učinak modela neposluha ovisi o konkretnim uvjetima. Kasnija istraživanja nisu uvijek pronašla jednak učinak kada su mijenjala način na koji je neposluh prikazan.

Ponovljena istraživanja Milgramova eksperimenta

Milgramovi eksperimenti postali su jedno od najpoznatijih istraživanja socijalne psihologije, pa su istraživači pokušavali provjeriti mogu li se slični obrasci ponašanja pronaći u drugim razdobljima i uvjetima.

Pritom je važno razlikovati izravnu replikaciju, koja što vjernije ponavlja izvorni postupak, od djelomične replikacije i istraživanja koja proučavaju sličan fenomen drugim metodama.

Zbog etičkih problema izvorni se postupak danas ne može jednostavno ponoviti u istom obliku. Suvremena istraživanja zato uvode ograničenja i promjene u eksperimentalni postupak.

Burgerovo istraživanje iz 2009. godine

Jerry M. Burger proveo je djelomičnu replikaciju Milgramova eksperimenta, objavljenu 2009. godine.

U istraživanju je sudjelovalo 70 odraslih osoba. Postupak je bio oblikovan tako da se zaustavi na točki od 150 volti, kada učenik prvi put izričito prosvjeduje i traži prekid.

Burger je odabrao tu granicu zato što je u Milgramovim izvornim istraživanjima oko 79 % sudionika koji su nastavili nakon te točke išlo sve do završnog prekidača.

Na temelju tog ranijeg obrasca mogao je procijeniti koliko bi sudionika vjerojatno nastavilo dalje, a da pritom nije izlagao svoje sudionike najintenzivnijem dijelu izvornog postupka.

Rezultati su pokazali da je spremnost na nastavak do granice od 150 volti bila slična onoj zabilježenoj u usporedivom uvjetu Milgramova istraživanja. Burger nije pronašao značajnu razliku u poslušnosti između muškaraca i žena.

U jednoj varijaciji sudionici su vidjeli osobu koja je odbila nastaviti postupak. Ta demonstracija neposluha nije smanjila poslušnost na način na koji bi se moglo očekivati.

Burgerovo istraživanje važno je jer pokazuje da se sličan obrazac ponašanja može pojaviti i u suvremenijim uvjetima. Ipak, ono nije izravna replikacija cijelog Milgramova postupka. Sudionici nisu prošli kroz najviše razine navodnih šokova, a zaključci o tome što bi učinili nakon 150 volti temelje se na usporedbi s ranijim rezultatima.

Europska istraživanja

Istraživači u Europi također su proučavali poslušnost koristeći prilagođene verzije Milgramova postupka.

U nekim istraživanjima primijenjene su metode koje smanjuju psihološko opterećenje sudionika, primjerice drukčiji scenariji, ograničenja postupka ili promjene u prikazu posljedica navodnih šokova.

Takva istraživanja omogućuju proučavanje pojedinih čimbenika poslušnosti, ali se njihovi rezultati moraju tumačiti u odnosu na specifičan eksperimentalni dizajn.

Nije dovoljno utvrditi da je u dva istraživanja velik broj sudionika nastavio postupak. Potrebno je usporediti što su sudionici znali, koje su upute dobivali, kakve su reakcije učenika vidjeli i gdje je postupak zaustavljen.

Istraživanje iz 2017. godine

Dolinski i suradnici objavili su 2017. godine istraživanje naslovljeno *Would You Deliver an Electric Shock in 2015? Obedience in the Experimental Paradigm Developed by Stanley Milgram in the 50 Years Following the Original Studies*.

Istraživanje je koristilo prilagođeni eksperimentalni postupak kako bi proučilo spremnost sudionika da slijede upute autoriteta u suvremenom kontekstu.

Rezultati su pokazali da se visoka razina spremnosti na izvršavanje uputa može pojaviti i desetljećima nakon Milgramovih izvornih istraživanja.

Ipak, takvi nalazi ne znače da su se društvene norme, stavovi prema autoritetu ili ponašanje svih populacija nepromijenjeni održali od 1960-ih. Rezultati ovise o načinu mjerenja, uzorku sudionika i specifičnim uvjetima istraživanja.

Istraživanje iz 2025. godine

Grzyb i suradnici objavili su 2025. godine istraživanje koje je dodatno ispitalo ulogu institucionalnog prestiža i načina predstavljanja istraživanja.

Autori su koristili suvremeniji način regrutiranja sudionika i manji uređaj povezan s računalom, uz simulaciju navodnih električnih šokova. Uspoređivali su različita okruženja i načine predstavljanja svrhe zadatka.

Rezultati su pokazali razine poslušnosti usporedive s onima iz Milgramovih istraživanja. U promatranim uvjetima ni lokacija ni okvir u kojem je zadatak predstavljen nisu značajno promijenili ponašanje sudionika.

Nalaz dodatno pokazuje da se spremnost na izvršavanje uputa autoriteta može pojaviti u suvremenim uvjetima, ali ne dokazuje da su svi mehanizmi poslušnosti jednaki u svim kulturama, institucijama i situacijama.

Što nam ponovljena istraživanja govore?

Ponovljena istraživanja podupiru zaključak da spremnost na poslušnost autoritetu nije ograničena samo na povijesno razdoblje Milgramovih eksperimenata.

Međutim, ne postoji jedna univerzalna stopa poslušnosti koja bi vrijedila za sve ljude i situacije. Rezultati se razlikuju ovisno o postupku, društvenom kontekstu, načinu na koji se autoritet predstavlja i načinu na koji sudionici razumiju svrhu zadatka.

Zbog toga je preciznije zaključiti da **ljudi u određenim uvjetima mogu pokazivati visoku poslušnost autoritetu**, a ne da su ljudi općenito slijepo poslušni.

Kritike Milgramovih eksperimenata

Milgramovi eksperimenti imali su velik utjecaj na psihologiju, ali su od samog početka bili predmet ozbiljnih metodoloških i etičkih rasprava.

Kritike ne znače da istraživanja nemaju znanstvenu vrijednost. One pokazuju da rezultate treba tumačiti pažljivo i uzeti u obzir ograničenja načina na koji su dobiveni.

1. Etička pitanja i psihološko opterećenje

Jedna od najpoznatijih kritika odnosi se na stres koji su sudionici doživljavali tijekom eksperimenta.

Mnogi su pokazivali znakove snažne uznemirenosti, a vjerovali su da svojim postupcima nanose bol drugoj osobi. Pritom nisu imali potpune informacije o stvarnoj svrsi istraživanja.

Diana Baumrind, među ostalima, kritizirala je etičke aspekte Milgramova postupka, uključujući obmanu sudionika i pitanje zaštite njihova dobrostanja.

Suvremena istraživačka etika naglašava informirani pristanak, procjenu mogućih rizika, pravo na povlačenje iz istraživanja i odgovarajuće objašnjenje postupka nakon sudjelovanja.

Milgramova istraživanja postala su važan primjer u raspravama o tome koliko je psihološko opterećenje opravdano znanstvenom vrijednošću dobivenih podataka.

2. Jesu li sudionici doista vjerovali da nanose bol?

Jedno od metodoloških pitanja odnosi se na to koliko su sudionici vjerovali da učenik doista prima električne šokove.

Ako su neki sudionici sumnjali u vjerodostojnost situacije, njihovo ponašanje ne mora odražavati istu vrstu moralnog sukoba kao ponašanje osoba koje su vjerovale da nanose ozbiljnu bol.

Istraživači su raspravljali o tome jesu li sudionici prihvatili eksperimentalnu situaciju kao stvarnu, jesu li posumnjali u njezinu autentičnost i koliko su vjerovali objašnjenjima eksperimentatora.

Ne postoji jednostavan odgovor koji bi vrijedio za sve sudionike. Različiti ljudi mogli su različito tumačiti situaciju, a njihove sumnje mogle su se mijenjati tijekom eksperimenta.

Zbog toga je važno ne pretpostaviti da su svi sudionici imali jednaku razinu uvjerenja da učenik trpi stvarnu bol.

3. Jesu li sudionici bili poslušni ili su vjerovali u svrhu istraživanja?

Kasnija tumačenja Milgramovih eksperimenata dovela su u pitanje ideju da su sudionici postupali isključivo zato što su bili podložni autoritetu.

Prema pristupu angažiranog slijeđenja, neki su sudionici mogli nastavljati postupak zato što su prihvatili cilj znanstvenog istraživanja i vjerovali da je njihov doprinos važan.

U tom slučaju njihovo ponašanje ne bi bilo samo rezultat poslušnosti naredbi, nego i identifikacije s ciljem koji su pripisivali eksperimentu.

Ova interpretacija ne isključuje ulogu pritiska, legitimnosti autoriteta ili postupnog obvezivanja. Ona naglašava da ljudi mogu slijediti autoritet iz različitih razloga i da se ti razlozi ne mogu uvijek svesti na slijepu poslušnost.

4. Kritike standardizacije postupka

Milgram je opisivao svoje eksperimente kao postupke koji su slijedili unaprijed određena pravila, ali su kasnije analize arhivskih materijala pokazale da je komunikacija eksperimentatora sa sudionicima ponekad bila složenija nego što se može zaključiti iz sažetih opisa.

Analize snimki i arhivskih zapisa ukazale su na razlike u načinu na koji su eksperimentatori poticali sudionike da nastave.

To je važno jer način na koji se naredba izgovara, koliko se puta ponavlja i kako se reagira na prigovore može utjecati na ponašanje sudionika.

Ako se postupak razlikovao među sudionicima, teže je utvrditi u kojoj je mjeri rezultat posljedica samog autoriteta, a u kojoj načina na koji je autoritet vršio pritisak.

5. Ograničena mogućnost generalizacije

Početni eksperiment uključivao je malen uzorak muškaraca iz određenog društvenog i povijesnog konteksta.

Zbog toga nije opravdano rezultate automatski generalizirati na sve ljude, kulture, dobne skupine i situacije.

Kasnija istraživanja proširila su znanje o poslušnosti, ali i ona imaju ograničenja povezana s veličinom uzorka, načinom regrutiranja sudionika i specifičnim eksperimentalnim postupkom.

Laboratorijski zadatak također se razlikuje od stvarnih situacija u kojima ljudi slijede naredbe. U stvarnom životu posljedice mogu biti ozbiljnije, odnosi dugotrajniji, a pravila i društvene norme drukčiji.

6. Problem tumačenja povijesnih zločina

Milgramovi eksperimenti često se povezuju s pokušajima razumijevanja sudjelovanja običnih ljudi u velikim sustavima nasilja.

Takva je poveznica važna, ali zahtijeva oprez.

Laboratorijski eksperiment ne može sam objasniti složene povijesne događaje koji uključuju ideologiju, političke institucije, grupnu pripadnost, prijetnje, interese, dugotrajnu propagandu i različite oblike prisile.

Milgramov rad može pomoći u razumijevanju nekih psiholoških mehanizama koji sudjeluju u poslušnosti, ali nije potpuno objašnjenje povijesnih zločina.

Alternativna objašnjenja: angažirano slijeđenje

Jedno od važnih suvremenih tumačenja Milgramovih rezultata povezuje poslušnost s identifikacijom pojedinca s ciljevima autoriteta.

Prema tom pristupu, ljudi ne slijede autoritet nužno zato što su izgubili sposobnost samostalnog odlučivanja. Ponekad ga slijede zato što vjeruju u njegov cilj, smatraju ga važnim ili se identificiraju sa skupinom kojoj autoritet pripada.

Primjerice, zaposlenik može prihvatiti zahtjev nadređenoga zato što vjeruje da pridonosi važnom zajedničkom projektu. Ako se kasnije pokaže da je zahtjev štetan, njegova reakcija ovisit će o tome kako razumije cilj, koliko se identificira s autoritetom i koliko mu je jasno da postupak prelazi etičke granice.

Ovaj pristup naglašava da se poslušnost može temeljiti na aktivnom prihvaćanju određenih ciljeva, a ne samo na pasivnom podvrgavanju naredbama.

Istodobno, prihvaćanje cilja ne znači da je postupak opravdan. Ljudi mogu biti iskreno predani cilju koji je loše procijenjen ili koji uključuje štetne posljedice za druge.

Zato razumijevanje poslušnosti zahtijeva proučavanje i odnosa moći i načina na koji ljudi tumače smisao vlastitog djelovanja.

Poslušnost u svakodnevnom životu

Poslušnost autoritetu nije ograničena na laboratorij. Ona se pojavljuje u obitelji, obrazovanju, zdravstvu, radnim organizacijama, vojsci, administraciji i drugim društvenim sustavima.

Na radnom mjestu

Zaposlenici često slijede upute nadređenih jer oni koordiniraju posao i snose odgovornost za organizacijske ciljeve.

Takva je podjela odgovornosti nužna, ali može postati problematična kada se od zaposlenika traži da prikriju pogreške, zanemare sigurnosne postupke ili sudjeluju u neetičnim radnjama.

Organizacije mogu smanjiti rizik od štetne poslušnosti stvaranjem jasnih pravila, sigurnih kanala za prijavu problema i kulture u kojoj je opravdano profesionalno neslaganje.

U zdravstvu

U zdravstvenom sustavu suradnja među stručnjacima često je presudna za sigurnost pacijenata. Ipak, stručni autoritet ne smije onemogućiti provjeru odluka koje mogu biti pogrešne ili opasne.

Medicinski djelatnik koji primijeti moguću pogrešku treba imati mogućnost izraziti zabrinutost bez straha od ponižavanja ili odmazde.

Sigurni sustavi potiču provjeru, razmjenu informacija i zajedničku odgovornost, umjesto da se svaka odluka automatski prihvaća samo zbog položaja osobe koja ju je donijela.

U obitelji i obrazovanju

Djeca uče slijediti pravila i upute odraslih, što je važno za sigurnost i socijalni razvoj.

Međutim, razvoj samostalnog mišljenja zahtijeva i učenje kada je opravdano postaviti pitanje, izraziti neslaganje ili zatražiti objašnjenje.

Autoritet koji omogućuje pitanja i obrazlaže pravila može podržati razvoj odgovornosti. Autoritet koji zahtijeva bezuvjetnu poslušnost može otežati razvoj samostalnog moralnog prosuđivanja.

U institucijama i društvu

Institucije trebaju autoritet kako bi koordinirale djelovanje, provodile pravila i zaštitile javni interes. No legitimnost institucije ne znači da svaka njezina odluka mora biti prihvaćena bez propitivanja.

Društveni sustavi trebaju mehanizme nadzora, odgovornosti i mogućnosti osporavanja odluka. Takvi mehanizmi omogućuju da se autoritet koristi u skladu s pravilima i da se zlouporabe lakše prepoznaju.

Kako prepoznati i smanjiti štetnu poslušnost?

Cilj nije ukloniti svaku poslušnost. U mnogim situacijama važno je slijediti upute stručnjaka i poštovati opravdana pravila. Cilj je razviti sposobnost razlikovanja opravdanog autoriteta od zahtjeva koji prelaze etičke ili sigurnosne granice.

Provjera opravdanosti naredbe

Kada se od osobe traži postupak koji izaziva sumnju, korisno je razmotriti nekoliko pitanja:

Ova pitanja mogu pomoći da se odluka ne temelji isključivo na statusu osobe koja izdaje naredbu.

Razvijanje moralne autonomije

Moralna autonomija podrazumijeva sposobnost promišljanja o moralnim načelima i procjene postupaka, umjesto automatskog prihvaćanja tuđih zahtjeva.

Razvoj autonomije uključuje učenje da autoritet može biti stručan, ali pogrešiv; da pravila mogu imati opravdanu svrhu, ali i iznimke; te da osobna odgovornost ne nestaje zato što je naredbu izdao netko drugi.

Moralna autonomija ne znači odbacivanje svih pravila. Ona znači sposobnost da se pravila razumiju, procjenjuju i primjenjuju uz uvažavanje posljedica za druge ljude.

Omogućavanje neslaganja

Organizacije i institucije mogu smanjiti štetnu poslušnost ako zaposlenici i članovi skupine imaju mogućnost izraziti sumnju bez straha od kazne.

To uključuje jasne postupke prijavljivanja problema, zaštitu osoba koje upozoravaju na rizik i kulturu u kojoj se neslaganje ne tumači automatski kao nelojalnost.

Kada je moguće sigurno izraziti sumnju, lakše je prepoznati pogreške prije nego što prerastu u ozbiljne posljedice.

Prepoznavanje grupnih i situacijskih pritisaka

Ljudi često lakše slijede štetne naredbe kada svi oko njih djeluju kao da je takvo ponašanje normalno.

Prisustvo osobe koja postavlja pitanje ili odbija sudjelovati može pokazati da postoji alternativa. Međutim, odgovornost za sprječavanje štetnog postupanja ne bi trebala ovisiti samo o hrabrosti pojedinca.

Potrebni su i organizacijski mehanizmi koji omogućuju odbijanje neprimjerenih naredbi i štite osobe koje ih odbiju izvršiti.

Što danas možemo zaključiti o poslušnosti autoritetu?

Milgramovi eksperimenti ostaju važni jer su pokazali da se ponašanje ljudi ne može razumjeti samo na temelju njihovih osobina ili moralnih uvjerenja. Društveni kontekst, autoritet, institucionalno okruženje i način na koji je zadatak predstavljen mogu snažno utjecati na odluke.

Kasnija istraživanja pokazala su da se slični obrasci poslušnosti mogu pojaviti i u suvremenim uvjetima. Istodobno, metodološke i teorijske kritike upozoravaju da se rezultati ne smiju svesti na jednostavnu tvrdnju da ljudi bez razmišljanja izvršavaju svaku naredbu.

Neki ljudi nastavljaju postupak zbog pritiska, neki zato što vjeruju autoritetu, neki zato što prihvaćaju cilj koji mu pripisuju, a neki zbog kombinacije tih čimbenika. Pojedinci se razlikuju i u spremnosti da prekinu postupak kada se suoče s moralnim sukobom.

Najvažnija pouka nije da je poslušnost neizbježna, nego da **društvene situacije mogu snažno oblikovati ponašanje i da je zato važno stvarati uvjete u kojima su kritičko mišljenje, osobna odgovornost i opravdano neslaganje mogući**.

Sažetak

Poslušnost autoritetu oblik je socijalnog utjecaja u kojem osoba izvršava upute nekoga koga smatra ovlaštenim da ih daje. Može olakšati suradnju, ali postaje problematična kada se autoritet koristi za poticanje štetnih ili neetičnih postupaka.

Milgramovi eksperimenti iz 1960-ih pokazali su da su mnogi sudionici bili spremni nastaviti postupak koji je, prema njihovu uvjerenju, nanosio bol drugoj osobi, kada je eksperimentator inzistirao na nastavku. Rezultati su se mijenjali ovisno o udaljenosti od učenika, prisutnosti autoriteta i drugim značajkama situacije.

Kasnija istraživanja, uključujući Burgerovu djelomičnu replikaciju iz 2009. i istraživanja objavljena 2017. i 2025. godine, pokazala su da se visoka spremnost na poslušnost može pojaviti i u suvremenim uvjetima. Ipak, izvorni eksperimenti i njihove replikacije imaju metodološka i etička ograničenja.

Poslušnost se može povezati s legitimnošću autoriteta, postupnim obvezivanjem, prebacivanjem odgovornosti, povjerenjem u institucije i prihvaćanjem ciljeva koje autoritet predstavlja. Nijedno od tih objašnjenja samo po sebi ne obuhvaća sve slučajeve.

Razumijevanje poslušnosti važno je za razvoj moralne autonomije i odgovornog djelovanja. Opravdano poštovanje autoriteta treba biti praćeno sposobnošću procjene naredbi, prepoznavanja štetnih posljedica i preuzimanja odgovornosti za vlastite postupke.

Povezane lekcije

Izvori i literatura

1. Milgram, S. (1963). Behavioral study of obedience. *The Journal of Abnormal and Social Psychology, 67*(4), 371–378. https://doi.org/10.1037/h0040525

2. Milgram, S. (1965). Some conditions of obedience and disobedience to authority. *Human Relations, 18*(1), 57–76. https://doi.org/10.1177/001872676501800105

3. Milgram, S. (1974). *Obedience to Authority: An Experimental View*. Harper & Row.

4. Baumrind, D. (1964). Some thoughts on ethics of research: After reading Milgram's “Behavioral study of obedience.” *American Psychologist, 19*(6), 421–423. https://doi.org/10.1037/h0040128

5. Burger, J. M. (2009). Replicating Milgram: Would people still obey today? *American Psychologist, 64*(1), 1–11. https://doi.org/10.1037/a0010932

6. Miller, A. G. (2009). Reflections on “Replicating Milgram” (Burger, 2009). *American Psychologist, 64*(1), 20–27. https://doi.org/10.1037/a0014407

7. Dolinski, D., Grzyb, T., Folwarczny, M., Grzybala, P., Krzyszycha, K., Martynowska, K., & Trojanowski, J. (2017). Would you deliver an electric shock in 2015? Obedience in the experimental paradigm developed by Stanley Milgram in the 50 years following the original studies. *Social Psychological and Personality Science, 8*(8), 927–933. https://doi.org/10.1177/1948550617693060

8. Gibson, S. (2017). Developing psychology's archival sensibilities: Revisiting Milgram's 'obedience' experiments. *Qualitative Psychology, 4*(1), 73–89. https://doi.org/10.1037/qup0000040

9. Griggs, R. A. (2017). Milgram's obedience study: A contentious classic reinterpreted. *Teaching of Psychology, 44*(1), 32–37. https://doi.org/10.1177/0098628316677644

10. Haslam, S. A., Reicher, S. D., & Birney, M. E. (2014). Nothing by mere authority: Evidence that in an experimental analogue of the Milgram paradigm participants are motivated not by orders but by appeals to science. *Journal of Social Issues, 70*(3), 473–488. https://doi.org/10.1111/josi.12072

11. Grzyb, T., Dolinski, D., Sudoł-Malisz, M., Kulik, G., & Mielczarek, Ł. (2025). Doubting the power of prestige: Obedience to authority beyond institutional and research justifications. *Scientific Reports, 15*, Article 24911. https://doi.org/10.1038/s41598-025-10331-4