Poremećaji prilagodbe

Zadnja provjera: listopad 2026.

Poremećaji prilagodbe

Poremećaji prilagodbe psihičke su teškoće koje nastaju kao odgovor na prepoznatljiv stresni događaj ili životnu promjenu, a obilježavaju ih izražena emocionalna uznemirenost i teškoće u svakodnevnom funkcioniranju.

Što su poremećaji prilagodbe?

Poremećaji prilagodbe pripadaju skupini psihičkih poremećaja povezanih sa stresom. Razvijaju se kada osoba teško uspijeva emocionalno i ponašajno odgovoriti na zahtjeve nove ili promijenjene životne situacije. Stresni događaj može biti pojedinačan, poput gubitka zaposlenja, prekida partnerske veze ili ozbiljne bolesti, ali i dugotrajan, primjerice život u konfliktnom obiteljskom okruženju ili suočavanje s trajnim poslovnim pritiscima.

Takvi događaji ne izazivaju jednaku reakciju kod svih ljudi. Dok se jedna osoba relativno brzo prilagodi novim okolnostima, druga može doživjeti intenzivnu tjeskobu, tugu, osjećaj bespomoćnosti ili teškoće u obavljanju svakodnevnih obveza. Način reagiranja ovisi o prirodi stresora, prethodnim iskustvima, dostupnoj podršci, osobinama pojedinca i drugim okolnostima.

Važno je naglasiti da sama činjenica da je osoba uznemirena zbog životnog problema ne znači da ima psihički poremećaj. Tuga nakon prekida veze, zabrinutost zbog financijskih poteškoća ili strah nakon dijagnoze bolesti mogu biti razumljive reakcije na teške okolnosti. O poremećaju prilagodbe razmišlja se kada je reakcija povezana s prepoznatljivim stresorom, izaziva značajnu patnju ili ometa funkcioniranje te ne može biti bolje objašnjena drugim psihičkim poremećajem ili očekivanom reakcijom na gubitak.

Poremećaji prilagodbe stoga se ne određuju samo prema vrsti događaja koji je osoba doživjela, nego i prema intenzitetu, trajanju i posljedicama njezine reakcije.

Stresni događaji i životne promjene

Poremećaj prilagodbe može se pojaviti nakon različitih događaja. Nije nužno da događaj bude iznimno traumatičan ili neočekivan. Ponekad je riječ o promjeni koja je drugima uobičajena, ali za određenu osobu predstavlja velik emocionalni izazov.

Česti stresori uključuju:

Ponekad se više stresora pojavljuje istodobno. Primjerice, osoba može istodobno prolaziti kroz razvod, preseljenje i financijsku nesigurnost. Iako bi se svaki od tih događaja zasebno mogao činiti podnošljivim, njihovo zajedničko djelovanje može znatno povećati psihičko opterećenje.

Važno je razlikovati stresore od traumatskih događaja. Poremećaj prilagodbe može nastati nakon različitih životnih promjena, dok se za dijagnozu poremećaja povezanih s traumom, poput posttraumatskog stresnog poremećaja, zahtijevaju specifična obilježja izloženosti i simptoma. Teška životna situacija sama po sebi ne znači da osoba ima traumatski poremećaj.

Simptomi poremećaja prilagodbe

Simptomi ovise o prirodi stresora, individualnim osobinama i načinu na koji osoba reagira na promijenjene okolnosti. Mogu biti emocionalni, kognitivni, tjelesni i ponašajni.

Emocionalni simptomi

Emocionalne reakcije mogu uključivati:

Osoba može imati dojam da više ne može upravljati vlastitim životom kao prije stresnog događaja. Problemi koji su joj ranije bili podnošljivi mogu se činiti nerješivima, a uobičajene obveze zahtijevati mnogo više energije.

Kognitivni simptomi

Poremećaj prilagodbe može utjecati na razmišljanje, koncentraciju i donošenje odluka.

Mogu se pojaviti:

Primjerice, osoba koja je izgubila posao može stalno razmišljati o financijskim posljedicama i mogućnosti da neće pronaći novo zaposlenje. Zbog zabrinutosti može teško pratiti razgovore, donositi odluke ili poduzimati korake potrebne za traženje posla.

Takvi misaoni obrasci mogu dodatno pojačavati emocionalnu uznemirenost, osobito kada osoba teško pronalazi način da se odmakne od problema ili sagleda dostupne mogućnosti.

Tjelesni simptomi

Stres i emocionalna uznemirenost mogu biti praćeni različitim tjelesnim simptomima, primjerice:

Ti simptomi nisu specifični samo za poremećaj prilagodbe. Mogu se pojaviti i kod drugih psihičkih ili tjelesnih stanja, pa ih je potrebno procijeniti u odgovarajućem kontekstu. Nove, intenzivne ili dugotrajne tjelesne simptome ne treba automatski pripisivati stresu bez odgovarajuće zdravstvene procjene.

Ponašajne promjene

Osoba može promijeniti način na koji se ponaša prema sebi, drugima i svakodnevnim obvezama.

To može uključivati:

Ponašajne promjene mogu dodatno otežati prilagodbu. Primjerice, osoba koja se nakon prekida veze potpuno povuče iz društva može izgubiti važan izvor podrške upravo u razdoblju kada joj je ona najpotrebnija.

Kako nastaje poremećaj prilagodbe?

Poremećaj prilagodbe obično se ne može objasniti jednim uzrokom. Nastaje kroz međudjelovanje stresnog događaja, načina na koji ga osoba doživljava i procjenjuje, njezinih resursa za suočavanje te podrške koju ima na raspolaganju.

Procjena stresnog događaja

Na psihički odgovor ne utječe samo ono što se dogodilo nego i značenje koje osoba pridaje događaju.

Primjerice, gubitak zaposlenja jedna osoba može doživjeti kao privremenu poteškoću, dok ga druga može protumačiti kao dokaz vlastite nesposobnosti ili kao prijetnju cijeloj budućnosti. Takva procjena može utjecati na intenzitet i trajanje emocionalne reakcije.

To ne znači da je stres posljedica pogrešnog razmišljanja. Stvarne okolnosti, poput financijske nesigurnosti ili nedostatka mogućnosti zapošljavanja, mogu biti objektivno teške. Način procjene samo je jedan od čimbenika koji utječu na prilagodbu.

Prethodna iskustva i ranjivost

Prethodna iskustva mogu utjecati na to kako osoba reagira na nove stresore. Osoba koja je ranije prolazila kroz dugotrajne teškoće može biti iscrpljena i imati manje dostupnih resursa za suočavanje s novim problemom.

Na reakciju mogu utjecati i prethodne psihičke teškoće, osobine ličnosti, zdravstveno stanje, financijska sigurnost i mogućnost oslanjanja na druge ljude.

Ipak, ne postoji jednostavan profil osobe koja će razviti poremećaj prilagodbe. Teškoće se mogu pojaviti i kod osoba koje su ranije dobro funkcionirale i nisu imale psihičkih problema.

Dostupnost socijalne podrške

Podrška obitelji, prijatelja, kolega i zajednice može olakšati prilagodbu. Ona može pružiti emocionalnu sigurnost, praktičnu pomoć i mogućnost sagledavanja problema iz različitih perspektiva.

Nasuprot tome, izolacija, konflikti ili nedostatak razumijevanja mogu povećati opterećenje. Osoba koja se boji osude može skrivati svoje teškoće i ostati bez pomoći koja bi joj olakšala suočavanje sa stresorom.

Socijalna podrška ne uklanja nužno problem, ali može povećati sposobnost osobe da se s njim nosi.

Razlika između uobičajene reakcije na stres i poremećaja prilagodbe

Stresne životne situacije često izazivaju tugu, strah, zabrinutost ili ljutnju. Takve reakcije same po sebi nisu znak psihičkog poremećaja.

Uobičajena reakcija na stres može biti intenzivna, osobito nakon velikog gubitka ili nagle promjene. Osoba može privremeno imati teškoće sa spavanjem, koncentracijom ili svakodnevnim obvezama, a zatim postupno ponovno uspostaviti ravnotežu.

Kod poremećaja prilagodbe emocionalne ili ponašajne teškoće izazivaju klinički značajnu patnju ili ometaju funkcioniranje. Reakcija je povezana s određenim stresorom, a simptomi se ne mogu bolje objasniti drugim poremećajem ili kontekstualno očekivanom reakcijom.

Razlikovanje se ne temelji samo na tome koliko je osoba uznemirena. Važni su kulturni i društveni kontekst, priroda događaja, prethodno funkcioniranje, trajanje simptoma i posljedice za svakodnevni život.

Primjerice, osoba koja nakon gubitka posla nekoliko tjedana osjeća zabrinutost, ali postupno ponovno organizira svoje aktivnosti, može prolaziti kroz očekivanu reakciju na stres. Ako se, međutim, razviju trajne teškoće koje znatno narušavaju spavanje, odnose i sposobnost traženja novog zaposlenja, može biti opravdana stručna procjena.

Ne postoji jednostavna granica prema kojoj bi svaka snažna reakcija bila poremećaj. Procjena zahtijeva razumijevanje cijele situacije.

Dijagnostička obilježja i trajanje

Dijagnoza poremećaja prilagodbe postavlja se na temelju kliničke procjene i kriterija odgovarajućega dijagnostičkog sustava.

U DSM-5-TR-u naglašavaju se emocionalni ili ponašajni simptomi koji se razvijaju kao odgovor na prepoznatljiv stresor, obično unutar tri mjeseca od njegova početka. Simptomi moraju biti klinički značajni, što se procjenjuje prema izraženoj patnji koja je nerazmjerna intenzitetu stresora uzimajući u obzir kontekst, ili prema značajnom narušavanju važnih područja funkcioniranja.

Simptomi ne smiju bolje odgovarati drugom psihičkom poremećaju niti predstavljati samo pogoršanje već postojećeg poremećaja. Također se procjenjuje je li reakcija dio očekivanog procesa žalovanja.

Prema DSM-5-TR-u, nakon što stresor ili njegove posljedice prestanu, simptomi u pravilu ne traju dulje od dodatnih šest mjeseci. Ako stresor ili njegove posljedice traju, teškoće mogu potrajati dulje. To ne znači da se simptomi moraju povući u unaprijed određenom roku niti da osoba treba čekati završetak tog razdoblja prije traženja pomoći.

MKB-11 Svjetske zdravstvene organizacije naglašava dva središnja obilježja poremećaja prilagodbe:

Prema MKB-11, simptomi se obično pojavljuju unutar mjesec dana od stresnog događaja i najčešće se povlače unutar šest mjeseci, osim ako stresor ili njegove posljedice traju dulje.

Razlike u vremenskim okvirima između dijagnostičkih sustava važne su za stručno razumijevanje poremećaja. Ne treba ih tumačiti kao stroge rokove nakon kojih je reakcija automatski normalna ili patološka.

Podtipovi poremećaja prilagodbe

DSM-5-TR razlikuje podtipove poremećaja prilagodbe prema prevladavajućim simptomima.

**Poremećaj prilagodbe s depresivnim raspoloženjem** obilježavaju tuga, beznađe, plačljivost i sniženo raspoloženje. Osoba može izgubiti interes za aktivnosti ili imati osjećaj da se teško nosi s posljedicama stresnog događaja.

**Poremećaj prilagodbe s anksioznošću** uključuje zabrinutost, nervozu, tjeskobu i strah povezane sa stresorom. Primjerice, osoba koja se mora preseliti zbog posla može biti izrazito zabrinuta zbog budućnosti i vlastite sposobnosti prilagodbe.

**Poremećaj prilagodbe s miješanom anksioznošću i depresivnim raspoloženjem** uključuje kombinaciju simptoma tjeskobe i depresivnog raspoloženja.

**Poremećaj prilagodbe s poremećajem ponašanja** obilježavaju ponašajne promjene, primjerice kršenje pravila, impulzivno ponašanje ili sukobi s drugima. Ovaj se podtip može razmatrati, primjerice, kod djece i adolescenata koji na stresnu promjenu reagiraju izraženim problemima u ponašanju.

**Poremećaj prilagodbe s miješanim poremećajem emocija i ponašanja** uključuje i emocionalne simptome i teškoće u ponašanju.

**Nespecificirani poremećaj prilagodbe** koristi se kada su prisutne značajne teškoće prilagodbe koje ne odgovaraju jasno navedenim podtipovima.

Podtipovi opisuju prevladavajući način na koji se poremećaj očituje. Ne znače da osoba ima samo jednu vrstu simptoma niti da su svi slučajevi iste kategorije jednaki.

Diferencijalna dijagnoza

Poremećaj prilagodbe može nalikovati drugim psihičkim stanjima. Zbog toga je važno procijeniti jesu li simptomi najbolje objašnjeni reakcijom na stresor ili nekim drugim poremećajem.

**Veliki depresivni poremećaj** može se pojaviti nakon gubitka, prekida veze ili drugih stresnih događaja. Ako osoba ispunjava kriterije za depresivnu epizodu, sama prisutnost stresora ne znači da treba postaviti dijagnozu poremećaja prilagodbe umjesto depresivnog poremećaja.

**Anksiozni poremećaji** mogu se pojaviti ili pogoršati tijekom stresnih razdoblja. Međutim, ako simptomi odgovaraju specifičnom anksioznom poremećaju, potrebno je razmotriti tu dijagnozu.

**Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP)** povezan je s izloženošću traumatskom događaju i ima karakterističan obrazac simptoma, uključujući ponovno proživljavanje traumatskog događaja, izbjegavanje podsjetnika i osjećaj aktualne prijetnje. Poremećaj prilagodbe može se razviti nakon različitih stresora koji ne ispunjavaju kriterije za traumatski događaj.

**Produženi poremećaj tugovanja** obilježava dugotrajna i intenzivna reakcija na smrt bliske osobe, s izraženom čežnjom ili zaokupljenošću preminulom osobom i značajnim teškoćama funkcioniranja. Potrebno je procijeniti odgovara li reakcija kriterijima tog poremećaja ili je riječ o drugoj vrsti teškoća.

**Akutna stresna reakcija** može se pojaviti neposredno nakon iznimno stresnog ili traumatskog događaja. Nije isto što i poremećaj prilagodbe, a u MKB-11 akutna stresna reakcija klasificirana je kao stanje koje može zahtijevati kliničku pozornost, ali nije klasificirano kao psihički poremećaj.

Stručnjak također procjenjuje mogući utjecaj tjelesnih bolesti, lijekova, psihoaktivnih tvari i drugih okolnosti koje mogu pridonijeti simptomima.

Poremećaji prilagodbe u različitim životnim razdobljima

Djeca i adolescenti

Djeca i adolescenti mogu razviti teškoće prilagodbe nakon promjene škole, preseljenja, razvoda roditelja, sukoba s vršnjacima, gubitka bliske osobe ili drugih značajnih događaja.

Simptomi se ne moraju očitovati samo kao tuga ili zabrinutost. Mogu se pojaviti razdražljivost, povlačenje, problemi sa spavanjem, pad školskog uspjeha, česti sukobi ili promjene ponašanja.

Kod djece je važno uzeti u obzir razvojnu dob, sposobnost izražavanja emocija i obiteljski kontekst. Dijete možda neće moći jasno objasniti što ga muči, pa se teškoće mogu prepoznati kroz promjene u ponašanju ili svakodnevnom funkcioniranju.

Podrška roditelja, skrbnika i škole može biti važna, ali odrasli trebaju izbjegavati pretpostavku da je svaka promjena ponašanja posljedica stresa. Ako teškoće traju, pojačavaju se ili značajno ometaju razvoj i svakodnevni život, potrebna je stručna procjena.

Odrasla dob

U odrasloj dobi poremećaj prilagodbe može biti povezan s profesionalnim promjenama, partnerskim problemima, financijskim teškoćama, bolešću ili obiteljskim odgovornostima.

Osoba može nastaviti obavljati svakodnevne obveze, ali uz znatno veći napor nego prije. Druga osoba može privremeno izgubiti sposobnost organiziranja svakodnevice, povući se iz odnosa ili teško donositi odluke.

Važno je prepoznati da se teškoće mogu pojaviti i kod ljudi koji su ranije bili vrlo učinkoviti i samostalni. Potreba za podrškom tijekom zahtjevnog životnog razdoblja ne znači da osoba nema sposobnosti suočavanja sa stresom.

Starija životna dob

U starijoj dobi stresori mogu uključivati umirovljenje, gubitak partnera, pogoršanje zdravlja, smanjenu samostalnost ili promjenu životnog okruženja.

Takve promjene mogu utjecati na osjećaj identiteta, svrhe i pripadnosti. Osoba može doživjeti tugu, nesigurnost ili osjećaj gubitka kontrole.

Istodobno, simptomi poput umora, poremećaja spavanja, povlačenja ili poteškoća s koncentracijom mogu biti povezani s tjelesnim bolestima, lijekovima ili drugim psihičkim stanjima. Zato je važno provesti cjelovitu procjenu umjesto automatskog pripisivanja svih teškoća prilagodbi na stariju dob.

Liječenje poremećaja prilagodbe

Liječenje se prilagođava vrsti stresora, intenzitetu simptoma, potrebama osobe i dostupnim izvorima podrške. Cilj je ublažiti psihičku patnju, obnoviti svakodnevno funkcioniranje i pomoći osobi da razvije načine suočavanja sa stresnom situacijom.

Psihoterapija

Psihoterapija može pomoći osobi da razumije vlastite reakcije, razmotri mogućnosti suočavanja sa stresorom i razvije praktične strategije za svakodnevni život.

Kognitivno-bihevioralna terapija može biti korisna kada teškoće održavaju negativni misaoni obrasci, pretjerana zabrinutost, izbjegavanje ili osjećaj bespomoćnosti.

Terapijski rad može uključivati:

Psihoterapija ne uklanja nužno stresor. Ako osoba prolazi kroz razvod, ozbiljnu bolest ili financijsku krizu, okolnosti mogu ostati teške. Cilj je pomoći joj da bolje razumije svoje reakcije, pronađe dostupne mogućnosti i ponovno uspostavi funkcioniranje.

Praktično rješavanje problema

Kod nekih je stresora posebno važna konkretna pomoć. Osoba koja je izgubila posao može trebati podršku pri planiranju financija i traženju zaposlenja, dok osoba koja skrbi za bolesnog člana obitelji može trebati informacije o dostupnim uslugama i mogućnostima predaha.

Praktični koraci mogu uključivati razlaganje velikog problema na manje zadatke, određivanje prioriteta i prepoznavanje onoga na što osoba može utjecati.

Takav pristup može smanjiti osjećaj preopterećenosti. Pritom je važno razlikovati probleme koji se mogu riješiti konkretnim djelovanjem od okolnosti koje zahtijevaju vrijeme, prihvaćanje ili emocionalnu prilagodbu.

Socijalna podrška

Podrška bliskih osoba može smanjiti osjećaj izoliranosti i pomoći osobi da lakše podnese stresno razdoblje.

Korisna podrška ne mora značiti nuđenje rješenja za svaki problem. Ponekad je važnije saslušati osobu, priznati da joj je teško i pomoći joj u svakodnevnim obvezama.

Izjave poput „drugima je još gore” ili „moraš biti jak” mogu umanjiti osjećaj da je osoba shvaćena. Primjerenije je pokazati razumijevanje bez pretpostavke da se zna točno kako se osoba osjeća.

Ako su odnosi dio problema, primjerice kod obiteljskih ili partnerskih sukoba, može biti potrebno uključiti stručnu pomoć ili druge oblike podrške.

Lijekovi

Lijekovi nisu automatski potrebni kod poremećaja prilagodbe. Budući da se simptomi često razvijaju kao odgovor na stresor i mogu se smanjivati kako se osoba prilagođava okolnostima, liječenje se u pravilu usmjerava na psihološku podršku, rješavanje problema i obnovu funkcioniranja.

U određenim okolnostima liječnik može razmotriti lijekove za izražene ili dugotrajnije simptome, osobito ako postoje druge dijagnoze koje zahtijevaju farmakološko liječenje. Odluka ovisi o kliničkoj procjeni, mogućim koristima i rizicima.

Osoba ne bi trebala samostalno uzimati sedative ili druge lijekove kako bi se nosila sa stresom. Također je važno izbjegavati oslanjanje na alkohol ili druge psihoaktivne tvari kao način reguliranja emocija.

Strategije suočavanja u svakodnevnom životu

Uz stručnu pomoć, nekoliko pristupa može olakšati prilagodbu.

**Održavanje osnovne rutine.** Redovit san, prehrana, kretanje i obavljanje osnovnih dnevnih zadataka mogu pomoći u očuvanju osjećaja strukture tijekom razdoblja neizvjesnosti.

**Postavljanje ostvarivih ciljeva.** Kada se osoba osjeća preopterećeno, korisno je odrediti jedan ili nekoliko manjih koraka umjesto pokušaja da se svi problemi riješe odjednom.

**Razlikovanje onoga na što se može utjecati.** Neki aspekti stresora mogu se mijenjati djelovanjem, dok drugi nisu pod neposrednom kontrolom osobe. Prepoznavanje te razlike može pomoći u raspodjeli energije.

**Očuvanje kontakta s drugima.** Povlačenje može kratkoročno smanjiti opterećenje, ali dugotrajna izolacija može otežati oporavak. Održavanje kontakta s osobama od povjerenja može pružiti emocionalnu i praktičnu podršku.

**Prepoznavanje vlastitih granica.** Tijekom stresnog razdoblja osoba možda neće moći obavljati sve što je prije mogla. Privremeno prilagođavanje obveza ne znači odustajanje, nego realističnu procjenu raspoloživih resursa.

**Prihvaćanje emocionalnih reakcija.** Tuga, ljutnja, strah i nesigurnost mogu biti razumljivi odgovori na promjenu. Cilj nije prisiliti se na pozitivno razmišljanje, nego omogućiti emocijama da se obrade bez zanemarivanja svakodnevnih potreba.

Ove strategije nisu zamjena za stručnu pomoć kada su simptomi izraženi, dugotrajni ili povezani s ozbiljnim rizicima.

Prognoza i oporavak

Prognoza poremećaja prilagodbe često je povoljna, osobito kada je stresor vremenski ograničen, kada osoba ima dostupnu podršku i kada se teškoće pravodobno prepoznaju.

Oporavak ne mora biti trenutačan ni linearan. Simptomi mogu varirati ovisno o novim događajima, promjenama okolnosti i dostupnosti podrške. Osoba može napredovati u jednom području života, a istodobno i dalje osjećati tugu ili nesigurnost u drugom.

Ako stresor traje, primjerice u slučaju dugotrajne bolesti, obiteljskog sukoba ili financijske nesigurnosti, i teškoće prilagodbe mogu potrajati. To ne znači da se stanje ne može poboljšati, nego da liječenje i podrška trebaju uzeti u obzir trajne okolnosti.

Ako simptomi postaju sve intenzivniji, traju dulje nego što se očekivalo ili se razviju obilježja drugog psihičkog poremećaja, potrebna je ponovna procjena. Poremećaj prilagodbe ne treba smatrati trajnom oznakom osobe niti pretpostaviti da će svaka buduća stresna situacija dovesti do istog ishoda.

Kada potražiti stručnu pomoć?

Stručnu pomoć preporučljivo je potražiti kada emocionalna reakcija na stresor značajno ometa svakodnevni život, kada osoba teško obavlja uobičajene obveze ili kada se simptomi ne smanjuju unatoč vremenu i podršci.

Posebno je važno obratiti se stručnjaku ako se pojavljuju dugotrajna nesanica, izražena tjeskoba, beznađe, povlačenje iz odnosa, pojačana uporaba alkohola ili drugih tvari ili teškoće u brizi o sebi.

Ako se pojave misli o samoubojstvu ili samoozljeđivanju, potrebno je odmah potražiti odgovarajuću stručnu pomoć, a kod neposredne opasnosti kontaktirati hitnu službu.

Poremećaj prilagodbe nije dokaz slabosti niti znači da se osoba ne zna nositi sa životom. On označava stanje u kojem su zahtjevi određene situacije, u kombinaciji s osobnim i okolinskim čimbenicima, nadmašili trenutačne mogućnosti prilagodbe. Pravodobna podrška može pomoći osobi da ponovno uspostavi ravnotežu i razvije načine suočavanja koji će joj koristiti i u budućim izazovima.

Sažetak

Poremećaji prilagodbe razvijaju se kao odgovor na prepoznatljiv stresni događaj ili životnu promjenu. Mogu uključivati tugu, tjeskobu, razdražljivost, poteškoće s koncentracijom i spavanjem te promjene u ponašanju. Dijagnoza se razmatra kada simptomi uzrokuju značajnu patnju ili ometaju svakodnevno funkcioniranje, a ne mogu se bolje objasniti drugim psihičkim poremećajem ili očekivanom reakcijom na gubitak.

Na razvoj i održavanje teškoća utječu način procjene stresora, prethodna iskustva, osobni resursi i dostupnost socijalne podrške. Poremećaj se može očitovati u različitim životnim razdobljima i povezivati s različitim vrstama stresnih događaja.

Liječenje se prilagođava potrebama osobe i može uključivati psihoterapiju, praktično rješavanje problema i socijalnu podršku. Lijekovi se razmatraju individualno, a nisu automatski potrebni. Uz odgovarajuću pomoć i vrijeme, mnoge osobe ponovno uspostavljaju svakodnevno funkcioniranje i razvijaju učinkovitije načine suočavanja sa stresom.

Povezane lekcije

Izvori i literatura

1. American Psychiatric Association. (2022). *Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders* (5. izd., tekstualna revizija; DSM-5-TR). American Psychiatric Association Publishing. https://doi.org/10.1176/appi.books.9780890425787

2. World Health Organization. (2024). *Clinical descriptions and diagnostic requirements for ICD-11 mental, behavioural and neurodevelopmental disorders*. World Health Organization. https://www.who.int/publications/b/68103

3. Casey, P., & Bailey, S. (2011). Adjustment disorders: The state of the art. *World Psychiatry, 10*(1), 11–18. https://doi.org/10.1002/j.2051-5545.2011.tb00003.x

4. O'Donnell, M. L., Agathos, J. A., Metcalf, O., Gibson, K., & Lau, W. (2019). Adjustment disorder: Current developments and future directions. *International Journal of Environmental Research and Public Health, 16*(14), 2537. https://doi.org/10.3390/ijerph16142537

5. Maercker, A., Brewin, C. R., Bryant, R. A., Cloitre, M., Reed, G. M., van Ommeren, M., Humayun, A., Jones, L. M., Kagee, A., Llosa, A. E., Rousseau, C., Somasundaram, D. J., Souza, R., Suzuki, Y., Weissbecker, I., Wessely, S. C., First, M. B., & Saxena, S. (2013). Proposals for mental disorders specifically associated with stress in the International Classification of Diseases-11. *The Lancet, 381*(9878), 1683–1685. https://doi.org/10.1016/S0140-6736(12)62191-6

6. Bachem, R., & Casey, P. (2018). Adjustment disorder: A diagnosis whose time has come. *Journal of Affective Disorders, 227*, 243–253. https://doi.org/10.1016/j.jad.2017.10.034