Poremećaji ličnosti

Zadnja provjera: listopad 2026.

Što su poremećaji ličnosti?

Ličnost obuhvaća relativno stabilne načine na koje osoba razmišlja, osjeća, doživljava sebe i druge te reagira na različite životne situacije. Ona se oblikuje kroz međudjelovanje bioloških predispozicija, temperamenta, iskustava, učenja i društvenog okruženja.

Poremećaji ličnosti nastaju kada određeni obrasci doživljavanja i ponašanja postanu izrazito kruti, dugotrajni i teško prilagodljivi različitim okolnostima. Ti obrasci mogu uzrokovati patnju samoj osobi, teškoće u odnosima s drugima ili probleme u funkcioniranju na poslu, u obrazovanju i svakodnevnom životu.

Primjerice, osoba može trajno očekivati da će je drugi povrijediti, izrazito se bojati napuštanja, teško kontrolirati impulzivne reakcije, snažno ovisiti o tuđem odobravanju ili imati teškoće s razumijevanjem tuđih osjećaja i perspektiva. Takvi obrasci sami po sebi ne znače da osoba ima poremećaj ličnosti. Za dijagnozu je potrebno procijeniti njihovu dugotrajnost, izraženost, prisutnost u različitim situacijama i utjecaj na život.

Poremećaji ličnosti nisu isto što i pojedinačne osobine, prolazne emocionalne reakcije ili nepoželjna ponašanja. Svaka osoba može biti povremeno ljubomorna, impulzivna, povučena ili osjetljiva na kritiku, ali kod poremećaja ličnosti karakteristični obrasci postaju dovoljno trajni i izraženi da narušavaju funkcioniranje.

Dijagnoza također ne znači da je osobnost osobe nepromjenjiva. Obrasci ličnosti mogu se mijenjati, a psihoterapija i drugi oblici podrške mogu pomoći u razvoju fleksibilnijih načina razmišljanja, emocionalnog reagiranja i uspostavljanja odnosa.

Glavna obilježja poremećaja ličnosti

Poremećaji ličnosti mogu se razlikovati prema svojim manifestacijama, ali često uključuju teškoće u jednom ili više sljedećih područja.

Doživljaj sebe i identitet

Identitet obuhvaća osjećaj osobne cjelovitosti, kontinuiteta i razumijevanja vlastitih vrijednosti, ciljeva i osobina.

Kod nekih poremećaja ličnosti osoba može imati nestabilan doživljaj sebe, promjenjivu sliku o vlastitoj vrijednosti ili teškoće u održavanju dosljednih životnih ciljeva. U drugim slučajevima slika o sebi može biti izrazito kruta, pretjerano negativna ili nerealistično pozitivna.

Nestabilan identitet može otežavati donošenje odluka, održavanje odnosa i razumijevanje vlastitih potreba. Osoba može mijenjati svoje ciljeve ili osjećaj vlastite vrijednosti ovisno o okolnostima, odnosima i reakcijama drugih ljudi.

Emocionalno funkcioniranje

Osobe s poremećajima ličnosti mogu imati teškoće u prepoznavanju, razumijevanju ili regulaciji emocija. Kod nekih su emocionalne reakcije izrazito intenzivne i brzo se mijenjaju, dok kod drugih prevladavaju emocionalna suzdržanost, udaljenost ili teškoće u izražavanju osjećaja.

Kritika, odbijanje, neslaganje ili promjene u odnosima mogu izazvati snažnije reakcije nego što bi se očekivalo s obzirom na situaciju. Ponekad je teško vratiti se u emocionalnu ravnotežu nakon konflikta ili osjećaja ugroženosti.

Takve teškoće ne znače da osoba namjerno pretjeruje ili da ne može osjećati empatiju. Način emocionalnog reagiranja ovisi o individualnom obrascu ličnosti, životnim iskustvima i drugim čimbenicima.

Međuljudski odnosi

Poremećaji ličnosti često utječu na način na koji osoba uspostavlja i održava odnose.

Neke osobe intenzivno traže bliskost, ali se istodobno boje napuštanja. Druge izbjegavaju odnose zbog straha od kritike ili odbacivanja. Neke imaju izraženo nepovjerenje prema drugima, dok druge mogu teško uvažavati tuđe potrebe, granice ili perspektive.

Ponavljajući obrasci konflikata, naglih prekida odnosa, pretjerane ovisnosti, emocionalnog udaljavanja ili sukoba oko kontrole mogu biti pokazatelji teškoća u interpersonalnom funkcioniranju.

Međutim, problemi u odnosima sami po sebi nisu dovoljni za dijagnozu. Važno je razumjeti širi kontekst, uključujući kvalitetu odnosa, životne okolnosti, stres i ponašanje svih uključenih osoba.

Kontrola impulsa i ponašanja

Impulzivnost označava sklonost brzom djelovanju bez dovoljnog razmatranja mogućih posljedica.

Kod nekih poremećaja ličnosti impulzivnost se može očitovati naglim odlukama, rizičnim ponašanjem, nekontroliranim trošenjem, uporabom psihoaktivnih tvari, agresivnim reakcijama ili ponašanjem koje ugrožava odnose i zdravlje.

Kod drugih osoba dominiraju pretjerana kontrola, krutost i snažna potreba za pravilima, redom ili predvidljivošću.

Razlike u kontroli ponašanja mogu utjecati na svakodnevno funkcioniranje, ali njihovo značenje treba procjenjivati u kontekstu drugih simptoma i trajnih obrazaca ličnosti.

Razumijevanje sebe i drugih

Sposobnost razumijevanja vlastitih mentalnih stanja i mentalnih stanja drugih ljudi važna je za razvoj stabilnih odnosa. U psihologiji se za dio tih sposobnosti koristi pojam mentalizacije.

Kod nekih poremećaja ličnosti osoba može teško prepoznati kako njezine emocije utječu na tumačenje tuđeg ponašanja. Može pretpostaviti da drugi imaju neprijateljske namjere, pogrešno protumačiti neutralnu reakciju ili teško razmotriti više mogućih objašnjenja za isti događaj.

U drugim slučajevima osoba može biti izrazito usmjerena na tuđe reakcije, ali imati teškoće u razlikovanju vlastitih potreba od potreba drugih ljudi.

Takvi obrasci nisu jednaki kod svih poremećaja ličnosti i ne znače nužno da osoba nema sposobnost empatije. Mogu odražavati teškoće koje se pojavljuju u određenim emocionalnim ili interpersonalnim okolnostima.

Uzroci i razvoj poremećaja ličnosti

Poremećaji ličnosti nemaju jedan jedinstven uzrok. Njihov razvoj povezuje se s međudjelovanjem genetskih, temperamentnih, psiholoških, razvojnih i društvenih čimbenika.

Genetski i temperamentni čimbenici

Istraživanja upućuju na to da nasljedne predispozicije mogu pridonijeti individualnim razlikama u emocionalnoj osjetljivosti, impulzivnosti, društvenom ponašanju i reakcijama na stres.

Temperament označava relativno rano uočljive individualne razlike u emocionalnom reagiranju i ponašanju. Primjerice, neka su djeca od najranije dobi osjetljivija na podražaje, sklonija intenzivnim emocionalnim reakcijama ili opreznija u novim situacijama.

Temperament nije isto što i poremećaj ličnosti. Njegov utjecaj ovisi o razvoju, učenju, odnosima i iskustvima tijekom života.

Ne postoji jedan gen koji samostalno određuje nastanak poremećaja ličnosti. Genetski čimbenici djeluju u složenoj interakciji s okolinom.

Rani odnosi i iskustva

Rana iskustva mogu utjecati na razvoj osjećaja sigurnosti, samopoštovanja, emocionalne regulacije i očekivanja od međuljudskih odnosa.

Važnu ulogu mogu imati stabilnost odnosa s osobama koje skrbe o djetetu, dostupnost emocionalne podrške, način postavljanja granica i mogućnost učenja kako prepoznati i regulirati osjećaje.

Nepovoljna iskustva, uključujući zanemarivanje, zlostavljanje, nasilje ili kroničnu nesigurnost, povezana su s povećanim rizikom za razvoj različitih psihičkih teškoća, među kojima su i neki poremećaji ličnosti.

Ipak, takva iskustva ne dovode nužno do poremećaja ličnosti. Mnoge osobe koje su doživjele traumu ne razviju poremećaj, a poremećaji ličnosti mogu se pojaviti i bez poznate povijesti teških traumatskih iskustava.

Zbog toga nije opravdano poremećaj ličnosti automatski pripisivati određenom roditeljskom ponašanju ili jednom događaju iz djetinjstva.

Socijalni i kulturni čimbenici

Obiteljski odnosi, vršnjačka iskustva, društvena isključenost, diskriminacija, kronični stres i dostupnost podrške mogu utjecati na razvoj i izraženost teškoća.

Kulturno okruženje također utječe na to kako se izražavaju emocije, kakva se ponašanja smatraju prihvatljivima i kako se razumiju odnosi među ljudima.

Dijagnostička procjena mora uzeti u obzir kulturni kontekst. Ponašanje koje odstupa od očekivanja jedne sredine ne mora nužno predstavljati psihički poremećaj.

Klasifikacija poremećaja ličnosti

Način klasifikacije razlikuje se između međunarodnih dijagnostičkih sustava. DSM-5-TR zadržava tradicionalni model s deset specifičnih poremećaja ličnosti i alternativni dimenzionalni model, dok MKB-11 primjenjuje pretežno dimenzionalni pristup.

Ta je razlika važna jer poremećaji ličnosti ne predstavljaju uvijek jasno odvojene kategorije. Osoba može pokazivati obilježja više različitih obrazaca, a izraženost pojedinih osobina može se razlikovati.

Tradicionalna podjela prema DSM-5-TR-u

U DSM-5-TR-u deset specifičnih poremećaja ličnosti organizirano je u tri skupine, koje se često nazivaju klasterima.

Skupina A: neobični ili ekscentrični obrasci

Ova skupina obuhvaća paranoidni, shizoidni i shizotipni poremećaj ličnosti.

Zajednička su obilježja različiti oblici socijalne udaljenosti, neobičnog doživljavanja ili izraženog nepovjerenja, ali pojedini se poremećaji međusobno znatno razlikuju.

**Paranoidni poremećaj ličnosti** obilježen je trajnim nepovjerenjem i sklonošću tumačenju tuđih postupaka kao zlonamjernih. Osoba može očekivati iskorištavanje, prijevaru ili izdaju, teško opraštati uvrede i biti izrazito osjetljiva na doživljene prijetnje.

Takav obrazac ne znači da su sve sumnje osobe neutemeljene. Procjena mora uzeti u obzir stvarne okolnosti, prethodna iskustva i kulturni kontekst.

**Shizoidni poremećaj ličnosti** obilježen je trajnom udaljenošću od bliskih odnosa i ograničenim izražavanjem emocija u interpersonalnim situacijama. Osoba može preferirati samostalne aktivnosti i pokazivati malo interesa za bliske odnose.

Potreba za samoćom sama po sebi nije poremećaj. Klinički značaj ovisi o cjelokupnom obrascu, njegovoj nefleksibilnosti i utjecaju na funkcioniranje.

**Shizotipni poremećaj ličnosti** obilježen je teškoćama u bliskim odnosima, neobičnim obrascima mišljenja ili percepcije, ekscentričnim ponašanjem i izraženom socijalnom nelagodom.

Mogu se pojaviti neobična uvjerenja, neobični perceptivni doživljaji ili sklonost tumačenju događaja na osobito osoban način. Takvi simptomi ne znače automatski da osoba ima shizofreniju.

Skupina B: dramatični, emocionalni ili nepredvidivi obrasci

Ova skupina obuhvaća antisocijalni, granični, histrionski i narcistički poremećaj ličnosti.

Zajedničko obilježje nije jedna jedinstvena psihološka karakteristika, nego raznolikost obrazaca koji mogu uključivati teškoće s regulacijom emocija, impulsivnost, izraženu potrebu za potvrdom ili probleme u odnosima i uvažavanju drugih.

**Antisocijalni poremećaj ličnosti** obilježen je trajnim obrascem nepoštovanja i kršenja prava drugih ljudi. Može uključivati prijevaru, impulzivnost, agresivnost, neodgovornost i nedostatak kajanja zbog štete nanesene drugima.

Dijagnoza se ne postavlja samo zato što je osoba prekršila zakon ili pokazala sebično ponašanje. Potrebna je sveobuhvatna procjena dugotrajnog obrasca i ispunjenosti dijagnostičkih kriterija.

**Granični poremećaj ličnosti** obilježen je nestabilnošću emocionalnog doživljavanja, slike o sebi i međuljudskih odnosa, uz izraženu impulzivnost.

Mogu se pojaviti intenzivan strah od napuštanja, nagle promjene u procjeni bliskih osoba, osjećaj praznine, teškoće u regulaciji ljutnje i impulzivna ponašanja. Kod nekih osoba prisutni su ponavljajuće samoozljeđivanje ili suicidalne misli i ponašanja.

Osobe s graničnim poremećajem ličnosti mogu doživljavati izrazitu emocionalnu bol i teškoće u vraćanju u ravnotežu nakon interpersonalnog stresa. Simptomi se razlikuju među pojedincima i mogu se mijenjati tijekom vremena.

**Histrionski poremećaj ličnosti** obilježen je trajnim obrascem pretjerane emocionalne izražajnosti i traženja pozornosti. Osoba može osjećati nelagodu kada nije u središtu pozornosti, izražavati emocije na dramatičan način ili pridavati veliku važnost dojmu koji ostavlja na druge.

Društvenost, izražajnost ili želja za pažnjom sami po sebi ne znače da osoba ima ovaj poremećaj. Potrebno je utvrditi trajan i nefleksibilan obrazac koji uzrokuje teškoće.

**Narcistički poremećaj ličnosti** obilježen je obrascem grandioznosti, potrebe za divljenjem i teškoća u uvažavanju perspektive drugih ljudi. Može uključivati pretjeran osjećaj vlastite važnosti, očekivanje posebnog tretmana i izrazitu osjetljivost na kritiku ili neuspjeh.

Neki ljudi pokazuju otvoreno izraženu grandioznost, dok se kod drugih mogu pojaviti izraženija nesigurnost i osjetljivost na procjenu drugih. Međutim, ranjivost ili nesigurnost same po sebi nisu dovoljne za dijagnozu.

Samopouzdanje, ambicija i zadovoljstvo vlastitim postignućima nisu isto što i narcistički poremećaj ličnosti.

Skupina C: anksiozni ili bojažljivi obrasci

Ova skupina obuhvaća izbjegavajući, ovisni i opsesivno-kompulzivni poremećaj ličnosti.

Zajednička obilježja mogu uključivati strah, nesigurnost, snažnu potrebu za odobravanjem ili izraženu sklonost pravilima i kontroli, ali pojedini poremećaji imaju različite karakteristike.

**Izbjegavajući poremećaj ličnosti** obilježen je trajnim socijalnim izbjegavanjem, osjećajem osobne neadekvatnosti i izrazitom osjetljivošću na negativnu procjenu. Osoba može željeti bliskost, ali izbjegavati odnose zbog straha od odbacivanja, poniženja ili kritike.

Ovaj se poremećaj razlikuje od jednostavne sramežljivosti po dugotrajnosti, izraženosti i utjecaju na život.

**Ovisni poremećaj ličnosti** obilježen je pretjeranom potrebom za brigom i podrškom drugih, što može dovesti do podređenog ponašanja, teškoća u samostalnom odlučivanju i straha od gubitka odnosa.

Osoba može teško izražavati neslaganje, prepuštati drugima važne odluke ili osjećati da se ne može sama brinuti o sebi. Potreba za podrškom sama po sebi nije poremećaj; važni su njezina izraženost, nefleksibilnost i posljedice.

**Opsesivno-kompulzivni poremećaj ličnosti** obilježen je trajnom zaokupljenošću redom, pravilima, perfekcionizmom i kontrolom, koja može otežavati fleksibilnost, učinkovitost i odnose.

Osoba može pretjerano usmjeravati pažnju na detalje, teško delegirati zadatke, teško prihvaćati drugačije načine rada ili nastaviti usavršavati zadatak na štetu njegova dovršetka.

Opsesivno-kompulzivni poremećaj ličnosti nije isto što i opsesivno-kompulzivni poremećaj (OKP). Kod OKP-a u središtu su opsesije, odnosno nametljive misli, i kompulzije, odnosno ponavljajuća ponašanja ili mentalne radnje. Ta se dva poremećaja mogu pojaviti zajedno, ali nisu ista dijagnoza.

Dimenzionalni pristup prema MKB-11

MKB-11 primjenjuje dimenzionalni pristup poremećajima ličnosti. Umjesto da se svaka osoba mora svrstati u jednu od više zasebnih kategorija, procjenjuju se prisutnost poremećaja ličnosti, njegova težina i dominantne osobine.

Ovaj pristup uzima u obzir činjenicu da se osobine ličnosti pojavljuju u različitim stupnjevima i da se kod iste osobe mogu preklapati različiti obrasci.

Procjena uključuje stupanj teškoća u funkcioniranju sebe i u međuljudskim odnosima, trajnost i pervazivnost obrazaca te njihov utjecaj na različita područja života.

MKB-11 razlikuje blagi, umjereni i teški poremećaj ličnosti, a može se navesti i kategorija teškoća ličnosti koje ne dosežu prag za poremećaj. Osim toga, koriste se kvalifikatori koji opisuju izražene osobine ličnosti.

Među tim osobinama nalaze se:

U MKB-11 postoji i kvalifikator graničnog obrasca ličnosti.

Dimenzionalni pristup omogućuje detaljniji opis individualnog funkcioniranja i izbjegava pretpostavku da svi ljudi s istom dijagnozom imaju jednake simptome.

Kako se postavlja dijagnoza?

Dijagnoza poremećaja ličnosti zahtijeva stručnu procjenu dugotrajnih obrazaca doživljavanja, mišljenja, emocionalnog reagiranja i ponašanja.

Procjena obično uključuje razgovor o sadašnjim teškoćama, razvoju osobnosti, odnosima, obrazovanju, radu, emocionalnom funkcioniranju i životnim iskustvima. Kada je primjereno i uz poštovanje privatnosti, mogu se uzeti u obzir i dodatni podaci o dugoročnom funkcioniranju osobe.

Stručnjak procjenjuje:

Dijagnoza se ne bi trebala temeljiti na jednoj svađi, jednom emocionalnom ispadu, kratkotrajnoj životnoj krizi ili nečijem dojmu da je osoba „teška”.

Također, nije primjereno postavljati dijagnozu drugoj osobi samo na temelju njezina ponašanja opisanog u razgovoru ili na društvenim mrežama. Za pouzdanu dijagnozu potreban je širi kontekst i klinička procjena.

Razlikovanje od drugih psihičkih teškoća

Pojedini simptomi poremećaja ličnosti mogu se pojaviti i kod drugih psihičkih stanja. Primjerice, impulzivnost se može javiti kod poremećaja pažnje s hiperaktivnošću, bipolarnih poremećaja ili tijekom uporabe psihoaktivnih tvari.

Strah od odbacivanja može biti povezan s anksioznim poremećajima, traumatskim iskustvima ili nesigurnošću u određenom odnosu. Socijalno povlačenje može biti posljedica depresije, psihotičnog poremećaja ili nepovoljnih životnih okolnosti.

Važno je razlikovati trajne obrasce ličnosti od simptoma koji se pojavljuju samo tijekom određene epizode ili kao reakcija na konkretne okolnosti.

Poremećaji ličnosti mogu se pojaviti zajedno s depresijom, anksioznim poremećajima, poremećajima prehrane, poremećajima uzrokovanima uporabom psihoaktivnih tvari i drugim psihičkim teškoćama. Takva istodobna prisutnost naziva se komorbiditet.

Liječenje poremećaja ličnosti

Liječenje ovisi o vrsti i težini teškoća, osobnim ciljevima, prisutnosti drugih poremećaja i dostupnosti odgovarajuće stručne pomoći.

Psihoterapija je središnji oblik liječenja za mnoge poremećaje ličnosti. Ciljevi mogu uključivati bolje razumijevanje vlastitih obrazaca, razvoj emocionalne regulacije, poboljšanje odnosa, smanjenje impulzivnosti i povećanje fleksibilnosti u suočavanju s problemima.

Kognitivno-bihevioralna terapija

Kognitivno-bihevioralna terapija (KBT) usmjerena je na povezanost misli, emocija i ponašanja.

U radu s poremećajima ličnosti može pomoći osobi prepoznati automatske procjene, kruta uvjerenja i ponašanja koja održavaju teškoće. Primjerice, osoba koja očekuje odbacivanje može izbjegavati bliskost, čime smanjuje mogućnost da stekne iskustva koja bi ublažila njezin strah.

Terapija može uključivati postupno mijenjanje nefleksibilnih uvjerenja, razvoj novih ponašajnih strategija i uvježbavanje učinkovitije komunikacije.

Dijalektičko-bihevioralna terapija

Dijalektičko-bihevioralna terapija (DBT) razvijena je za osobe s izraženim teškoćama emocionalne regulacije i samoozljeđujućim ili suicidalnim ponašanjima, a osobito se istraživala u liječenju graničnog poremećaja ličnosti.

DBT povezuje prihvaćanje trenutačnog iskustva s promjenom ponašanja. Uči vještinama svjesne prisutnosti, tolerancije na stres, regulacije emocija i učinkovitosti u međuljudskim odnosima.

Cilj nije ukloniti sve neugodne emocije, nego pomoći osobi da ih prepozna i podnese bez ponašanja koja dugoročno povećavaju patnju ili rizik.

Terapija usmjerena na mentalizaciju

Terapija usmjerena na mentalizaciju (MBT) pomaže osobi razviti sposobnost razumijevanja vlastitih i tuđih mentalnih stanja, osobito u emocionalno intenzivnim situacijama.

Osoba uči zastati prije donošenja zaključka o tuđim namjerama, razmotriti više mogućih objašnjenja i prepoznati kako njezine emocije utječu na tumačenje situacije.

Takav pristup može biti koristan kada se teškoće u odnosima održavaju zbog pogrešnih pretpostavki, naglih promjena u doživljaju drugih ili teškoća u prepoznavanju vlastitih emocionalnih reakcija.

Terapija usmjerena na sheme

Terapija usmjerena na sheme polazi od pretpostavke da se tijekom razvoja mogu oblikovati trajni obrasci mišljenja, osjećanja i ponašanja koji utječu na kasnije odnose i doživljaj sebe.

Primjeri takvih obrazaca uključuju očekivanje napuštanja, uvjerenje da osoba nije vrijedna ljubavi, strah od povrede ili potrebu za pretjeranom kontrolom.

Terapija pomaže prepoznati kako se takvi obrasci aktiviraju u sadašnjim situacijama i razviti fleksibilnije načine reagiranja.

Terapija usmjerena na prijenos

Psihoterapija usmjerena na prijenos (TFP) psihodinamski je pristup koji se posebno istraživao kod graničnog poremećaja ličnosti.

Usmjerena je na razumijevanje načina na koji osoba doživljava sebe i druge u odnosima te kako se ti obrasci pojavljuju u terapijskom odnosu. Cilj je razviti stabilniji i složeniji doživljaj sebe i drugih ljudi.

Odabir terapijskog pristupa ovisi o individualnoj procjeni, dostupnosti tretmana, stručnosti terapeuta i ciljevima osobe.

Lijekovi

Ne postoji jedan lijek koji liječi sve poremećaje ličnosti ili mijenja osobnost na jednostavan i izravan način.

Lijekovi se mogu koristiti za liječenje određenih simptoma ili istodobnih poremećaja, primjerice depresije, anksioznosti ili drugih klinički značajnih teškoća. Odabir ovisi o procjeni koristi, rizika, nuspojava i mogućih interakcija.

Farmakoterapija ne zamjenjuje psihoterapiju kada je ona indicirana. Lijekove treba primjenjivati uz stručni nadzor, a njihovu uporabu redovito preispitivati.

Uloga odnosa i kontinuiteta liječenja

Stabilan terapijski odnos važan je jer se teškoće koje osoba ima u odnosima mogu pojaviti i tijekom liječenja.

Povjerenje se gradi postupno, uz jasne granice, dosljednost i zajedničko definiranje ciljeva. Povremene nesuglasice ili prekidi u suradnji ne znače nužno da terapija ne može biti korisna, ali ih je važno otvoreno razmotriti.

Liječenje može biti dugotrajnije i zahtijevati prilagodbe. Napredak se procjenjuje prema konkretnim promjenama u funkcioniranju, kvaliteti odnosa, regulaciji emocija i sposobnosti osobe da ostvaruje vlastite ciljeve.

Prognoza i mogućnost promjene

Poremećaji ličnosti tradicionalno su se često opisivali kao izrazito stabilni i teško promjenjivi. Suvremena istraživanja, međutim, pokazuju da se simptomi, osobine i razina funkcioniranja mogu mijenjati tijekom vremena.

Tijek ovisi o vrsti teškoća, njihovoj težini, prisutnosti drugih psihičkih poremećaja, životnim okolnostima i dostupnosti odgovarajućeg liječenja.

Kod nekih osoba pojedini simptomi s vremenom postaju manje izraženi, dok druge i dalje imaju teškoće koje zahtijevaju dugoročnu podršku. Poboljšanje simptoma ne znači nužno da su nestale sve teškoće u odnosima ili funkcioniranju, kao što ni trajanje određenih osobina ne znači da je promjena nemoguća.

Važno je razlikovati promjenu osobina od promjene načina na koji osoba s njima funkcionira. Osoba možda neće postati potpuno drukčija po temperamentu, ali može naučiti bolje prepoznati svoje reakcije, regulirati emocije, postavljati granice i donositi promišljenije odluke.

Realistični ciljevi liječenja uključuju smanjenje patnje, povećanje fleksibilnosti, poboljšanje odnosa i razvoj veće samostalnosti.

Poremećaji ličnosti i međuljudski odnosi

Poremećaji ličnosti mogu utjecati na partnerske, obiteljske, prijateljske i profesionalne odnose. Međutim, ne postoji jedan obrazac koji vrijedi za sve osobe s istom dijagnozom.

Neke osobe intenzivno traže potvrdu i bliskost, ali se boje napuštanja. Druge izbjegavaju ranjivost i teško prihvaćaju emocionalnu ovisnost. Neke mogu imati teškoće s povjerenjem, dok druge teško prepoznaju kako njihovo ponašanje utječe na druge.

U odnosima se mogu ponavljati obrasci nesporazuma, konflikata, povlačenja ili prekomjernog prilagođavanja. Ti obrasci mogu postati samoodrživi: očekivanje odbacivanja može dovesti do ponašanja koje udaljava druge ljude, a zatim se udaljavanje tumači kao potvrda početnog straha.

Razumijevanje takvih procesa može pomoći u prekidanju ponavljajućih obrazaca. Ipak, dijagnoza poremećaja ličnosti ne opravdava nasilje, manipulaciju ili kršenje tuđih granica. Objašnjenje ponašanja nije isto što i opravdavanje njegovih posljedica.

U odnosima je važno istodobno pokazivati razumijevanje za teškoće i jasno definirati prihvatljivo ponašanje. Podrška ne znači preuzimanje potpune odgovornosti za tuđe emocionalno stanje ili odustajanje od vlastitih potreba.

Stigma i pogrešna tumačenja

Poremećaji ličnosti često su povezani sa stigmatizirajućim izrazima poput „toksična osoba”, „manipulator” ili „psihopat”. Takve oznake pojednostavljuju složene obrasce i mogu dovesti do pogrešnih zaključaka o pojedincu.

Pojam poremećaja ličnosti ne znači da je osoba u cijelosti definirana svojom dijagnozom niti da su svi njezini postupci posljedica poremećaja.

Jednako tako, nije primjereno svaku osobu koja je sebična, neiskrena, impulzivna ili emocionalno nestabilna nazivati osobom s poremećajem ličnosti. Pojedina ponašanja mogu biti problematična bez ispunjavanja kriterija za psihički poremećaj.

Izraz „psihopat” nije sinonim za sve poremećaje ličnosti. Psihopatija se u istraživanjima koristi kao konstrukt koji obuhvaća određene osobine, a nije zasebna dijagnoza u DSM-5-TR-u ili MKB-11-u.

Stigma može otežati pristup liječenju, smanjiti spremnost na traženje pomoći i dovesti do toga da se teškoće osobe tumače kao moralni nedostatak umjesto kao obrazac koji se može stručno procijeniti i liječiti.

Sažetak

Poremećaji ličnosti obilježeni su trajnim i nefleksibilnim obrascima doživljavanja sebe i drugih, emocionalnog reagiranja i ponašanja koji uzrokuju značajne teškoće u odnosima ili svakodnevnom funkcioniranju. Njihov razvoj povezan je s međudjelovanjem genetskih, temperamentnih, razvojnih, psiholoških i društvenih čimbenika.

DSM-5-TR opisuje deset specifičnih poremećaja ličnosti raspoređenih u tri skupine, dok MKB-11 primjenjuje pretežno dimenzionalni pristup koji procjenjuje težinu poremećaja i izražene osobine ličnosti.

Dijagnoza zahtijeva stručnu procjenu dugotrajnosti, nefleksibilnosti i posljedica obrazaca, uz razlikovanje od drugih psihičkih teškoća i utjecaja životnih okolnosti.

Psihoterapija je važan oblik liječenja, a njezin pristup prilagođava se individualnim potrebama. Lijekovi se mogu koristiti za određene simptome ili istodobne poremećaje, ali ne predstavljaju univerzalno liječenje poremećaja ličnosti.

Poremećaji ličnosti ne znače da je osoba nepromjenjiva. Uz odgovarajuće liječenje, podršku i razvoj novih vještina moguće je poboljšati emocionalnu regulaciju, međuljudske odnose i svakodnevno funkcioniranje.

Povezane lekcije

Izvori i literatura

1. World Health Organization. (2024). *Clinical descriptions and diagnostic requirements for ICD-11 mental, behavioural and neurodevelopmental disorders*. World Health Organization. https://www.who.int/publications/b/68103

2. American Psychiatric Association. (2022). *Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders* (5. izd., tekstualna revizija; DSM-5-TR). American Psychiatric Association Publishing. https://doi.org/10.1176/appi.books.9780890425787

3. National Institute for Health and Care Excellence. (2009). *Borderline personality disorder: recognition and management (CG78)*. NICE. https://www.nice.org.uk/guidance/cg78

4. National Institute for Health and Care Excellence. (2009). *Antisocial personality disorder: prevention and management (CG77)*. NICE. https://www.nice.org.uk/guidance/cg77

5. Bateman, A. W., Gunderson, J., & Mulder, R. (2015). Treatment of personality disorder. *The Lancet, 385*(9969), 735–743. https://doi.org/10.1016/S0140-6736(14)61394-5

6. Cristea, I. A., Gentili, C., Cotet, C. D., Palomba, D., Barbui, C., & Cuijpers, P. (2017). Efficacy of psychotherapies for borderline personality disorder: A systematic review and meta-analysis. *JAMA Psychiatry, 74*(4), 319–328. https://doi.org/10.1001/jamapsychiatry.2016.4287

7. Stoffers-Winterling, J. M., Völlm, B. A., Rücker, G., Timmer, A., Huband, N., & Lieb, K. (2012). Psychological therapies for people with borderline personality disorder. *Cochrane Database of Systematic Reviews*, (8), CD005652. https://doi.org/10.1002/14651858.CD005652.pub2