Poremećaj tjelesne dismorfije

Zadnja provjera: listopad 2026.

Poremećaj tjelesne dismorfije

Poremećaj tjelesne dismorfije psihički je poremećaj obilježen trajnom i intenzivnom zaokupljenošću uočenim nedostatkom u vlastitom fizičkom izgledu, koji drugima nije vidljiv ili se čini neznatnim, a koja uzrokuje značajnu psihičku patnju ili ometa svakodnevno funkcioniranje.

Što je poremećaj tjelesne dismorfije?

Poremećaj tjelesne dismorfije, poznat i kao tjelesni dismorfni poremećaj ili dismorfofobija, psihički je poremećaj povezan s doživljajem vlastitog izgleda. Osoba je pretjerano zaokupljena jednim ili više dijelova svojeg tijela koje doživljava kao ružne, nepravilne, asimetrične ili na neki drugi način neprihvatljive.

U stvarnosti, uočeni nedostatak drugima često nije zamjetljiv ili je znatno manje izražen nego što ga osoba doživljava. Međutim, to ne znači da osoba izmišlja svoju patnju. Njezina zabrinutost može biti izrazito snažna, a misli o izgledu mogu zauzimati velik dio dana.

Za razliku od uobičajenog nezadovoljstva nekim aspektom izgleda, kod ovog poremećaja zaokupljenost postaje teško kontrolirati. Osoba može satima razmišljati o određenom dijelu tijela, uspoređivati se s drugima, provjeravati svoj izgled ili pokušavati prikriti ono što smatra nedostatkom.

Poremećaj može značajno ograničiti svakodnevni život. Osoba može izbjegavati fotografiranje, društvena okupljanja, intimne odnose ili odlazak na posao zbog straha da će drugi primijetiti njezin navodni nedostatak. U težim slučajevima može se povlačiti iz gotovo svih situacija u kojima je izložena tuđem pogledu.

Poremećaj tjelesne dismorfije pripada skupini opsesivno-kompulzivnih i srodnih poremećaja prema DSM-5-TR-u i MKB-11. Iako uključuje intenzivnu zabrinutost zbog izgleda, nije isto što i uobičajena nesigurnost, nezadovoljstvo tijelom ili poremećaj prehrane.

Dijelovi tijela koji mogu biti predmet zaokupljenosti

Zaokupljenost može biti usmjerena na gotovo bilo koji dio tijela ili više njih istodobno. Sadržaj zabrinutosti može se mijenjati tijekom vremena.

Česta područja zabrinutosti uključuju:

U nekim slučajevima osoba istodobno prati više navodnih nedostataka. U drugima se usredotočuje na jedan dio tijela, a nakon nekog vremena zaokupljenost se premješta na drugi.

Važno je da se dijagnoza ne određuje prema tome koji dio tijela osoba smatra problematičnim. Ključni su intenzitet i trajnost zaokupljenosti, ponavljajuća ponašanja povezana s izgledom te razina patnje ili narušavanja svakodnevnog funkcioniranja.

Simptomi poremećaja tjelesne dismorfije

Simptomi se mogu podijeliti na kognitivne, emocionalne, ponašajne i funkcionalne teškoće. Njihova izraženost razlikuje se među pojedincima.

Kognitivni simptomi

Središnje obilježje poremećaja jesu ponavljajuće i teško kontrolirane misli o vlastitom izgledu.

Osoba može:

Primjerice, osoba može tijekom razgovora biti zaokupljena time kako izgleda njezin nos iz određenog kuta, umjesto da prati što sugovornik govori. Može pretpostaviti da je druga osoba primijetila njezin navodni nedostatak, iako za to nema jasnih dokaza.

Takve misli mogu se pojavljivati i kada osoba zna da njezina zabrinutost možda nije razmjerna stvarnosti. Uvid u pretjeranost zabrinutosti razlikuje se među osobama i može se mijenjati ovisno o situaciji.

Emocionalni simptomi

Zaokupljenost izgledom može izazvati intenzivne i dugotrajne emocionalne reakcije, među kojima su:

Osoba može osjećati da mora prikriti određeni dio tijela prije nego što se može opustiti u društvu. Čak i kada drugi ne obraćaju pozornost na njezin izgled, ona može biti uvjerena da će primijetiti ono što smatra nedostatkom.

Ako pokušaji popravljanja izgleda ne donesu očekivano olakšanje, frustracija se može dodatno pojačati. Osoba može zaključiti da još nije pronašla pravo rješenje te nastaviti tražiti nove načine promjene svojeg izgleda.

Ponašajni simptomi

Ponavljajuća ponašanja povezana s izgledom jedno su od važnih obilježja poremećaja.

Mogu uključivati:

Ponašanja se razlikuju među osobama. Netko može satima provjeravati svoj izgled, dok druga osoba izbjegava ogledala jer joj pogled na vlastito tijelo izaziva snažnu uznemirenost.

Sama učestalost provjeravanja izgleda nije dovoljna za dijagnozu. Važno je utvrditi služi li ponašanje smanjivanju intenzivne zabrinutosti i je li postalo pretjerano, ponavljajuće ili teško kontrolirano.

Začarani krug tjelesne dismorfije

Poremećaj se često održava kroz ciklus misli, emocija i ponašanja koji kratkoročno smanjuju nelagodu, ali dugoročno učvršćuju zaokupljenost izgledom.

Primjerice, osoba primijeti svoj odraz u izlogu i pomisli da joj lice izgleda nepravilno. Ta misao izaziva sram i tjeskobu. Kako bi provjerila je li zabrinutost opravdana, odlazi do ogledala i promatra lice iz različitih kutova.

Provjeravanje može nakratko pružiti osjećaj sigurnosti. Međutim, osoba zatim primijeti novu pojedinost koju doživljava kao problem ili zaključi da nije dovoljno dobro provjerila svoj izgled. Zabrinutost se vraća i potiče novo provjeravanje.

Sličan ciklus može se pojaviti i pri traženju potvrde od drugih. Osoba pita prijatelja izgleda li joj nos neobično. Kada dobije odgovor da je sve u redu, nakratko se smiri, ali ubrzo počinje sumnjati je li prijatelj bio iskren.

Ciklus se može prikazati ovako:

1. Osoba primijeti dio svojeg izgleda ili se suoči s podsjetnikom na njega.

2. Pojavi se misao da je taj dio tijela ružan, nepravilnog oblika ili neprihvatljiv.

3. Javljaju se sram, tjeskoba ili druga neugodna emocionalna reakcija.

4. Osoba provjerava izgled, uspoređuje se s drugima, traži potvrdu ili pokušava prikriti navodni nedostatak.

5. Nelagoda se privremeno smanjuje ili se javlja osjećaj da je problem pod kontrolom.

6. Sumnja se vraća, pa osoba ponavlja ponašanje.

Takav ciklus može s vremenom zauzimati sve više vremena i otežavati svakodnevno funkcioniranje. Jedan od ciljeva liječenja jest prekinuti taj obrazac i pomoći osobi da nauči podnositi neizvjesnost bez stalnog provjeravanja ili prikrivanja.

Uzroci i čimbenici rizika

Ne postoji jedan uzrok poremećaja tjelesne dismorfije. Njegov razvoj vjerojatno uključuje međudjelovanje bioloških, psiholoških i društvenih čimbenika.

Biološki čimbenici

Istraživanja upućuju na to da određeni biološki čimbenici mogu pridonijeti ranjivosti za razvoj poremećaja. U obzir dolaze genetski čimbenici i razlike u procesima uključenima u obradu informacija, usmjeravanje pažnje i reagiranje na prijetnju.

Neka istraživanja upućuju na razlike u načinu na koji osobe s poremećajem obrađuju vizualne informacije o licu i drugim dijelovima tijela. Međutim, ti nalazi ne dokazuju da postoji jedan specifičan biološki mehanizam koji objašnjava sve slučajeve.

Poremećaj se ne može svesti na jednu moždanu strukturu, neurotransmiter ili gen.

Psihološki čimbenici

Određeni načini razmišljanja mogu pridonijeti razvoju ili održavanju simptoma.

Među njima su:

Takvi čimbenici ne znače da osoba svjesno bira biti nezadovoljna svojim izgledom. Oni mogu djelovati automatski i međusobno se pojačavati.

Rana iskustva i vršnjački odnosi

Iskustva ismijavanja, ponižavanja, vršnjačkog nasilja ili učestalih kritika izgleda mogu povećati ranjivost kod nekih osoba.

Ako dijete često sluša da je neki dio njegova tijela ružan ili neprihvatljiv, može postati izrazito osjetljivo na tu značajku. S vremenom može početi vjerovati da izgled određuje njegovu vrijednost ili prihvaćenost.

Ipak, takva iskustva nisu nužan preduvjet poremećaja. Ne razvijaju sve osobe koje su bile izložene zadirkivanju tjelesnu dismorfiju, a poremećaj se može pojaviti i bez prepoznatljivog iskustva takve vrste.

Društveni i kulturni utjecaji

Društvene norme i medijski sadržaji mogu utjecati na to koje se fizičke značajke smatraju poželjnima ili neprihvatljivima.

Društvene mreže omogućuju stalnu izloženost fotografijama, filtrima i pažljivo odabranim prikazima izgleda. Uspoređivanje s takvim prikazima može povećati nezadovoljstvo tijelom kod nekih ljudi.

Međutim, nezadovoljstvo izgledom zbog društvenih usporedbi nije isto što i poremećaj tjelesne dismorfije. Društveni utjecaji mogu pridonijeti razvoju ili pogoršanju teškoća, ali sami po sebi ne objašnjavaju poremećaj.

Razlika između tjelesne dismorfije i uobičajenog nezadovoljstva izgledom

Većina ljudi povremeno je nezadovoljna nekim dijelom svojeg izgleda. Osoba može željeti promijeniti frizuru, poboljšati kondiciju ili ublažiti određenu kožnu nepravilnost, a da pritom nema psihički poremećaj.

Kod poremećaja tjelesne dismorfije zabrinutost je intenzivna, ponavljajuća i teško kontrolirana. Često je praćena ponašanjima kojima osoba pokušava smanjiti nelagodu, a može zauzimati velik dio dana i značajno ograničavati život.

| Obilježje | Uobičajeno nezadovoljstvo izgledom | Poremećaj tjelesne dismorfije |

|---|---|---|

| Usmjerenost na izgled | Povremena ili ograničena | Intenzivna i ponavljajuća |

| Kontrola misli | Osoba se uglavnom može usmjeriti na druge aktivnosti | Misli se teško kontroliraju i vraćaju se |

| Provjeravanje izgleda | Uobičajeno i razmjerno potrebama | Može postati pretjerano ili kompulzivno |

| Utjecaj na svakodnevni život | U pravilu ograničen | Može biti izrazit |

| Društvene aktivnosti | Uglavnom se nastavljaju | Mogu se izbjegavati zbog izgleda |

| Potreba za stručnom pomoći | Obično nije potrebna | Može biti potrebna zbog značajne patnje i narušenog funkcioniranja |

Razlika nije samo u tome koliko je osoba zadovoljna svojim izgledom. Ključni su priroda zaokupljenosti, ponavljajuća ponašanja i posljedice za život.

Poremećaj tjelesne dismorfije i samopoštovanje

Kod nekih osoba vlastita vrijednost snažno je povezana s fizičkim izgledom. Mogu vjerovati da će biti prihvaćene, voljene ili uspješne samo ako izgledaju na određeni način.

Kada osoba vjeruje da ima ozbiljan fizički nedostatak, može zaključiti da je zbog njega manje vrijedna ili da ne zaslužuje bliskost. Takva uvjerenja mogu proširiti zabrinutost izvan samog izgleda i utjecati na identitet, odnose i životne odluke.

Ipak, nisko samopoštovanje nije ni nužan ni dovoljan uvjet za dijagnozu. Osoba može imati pozitivne osobine, sposobnosti i kvalitetne odnose, a istodobno doživljavati izrazitu zaokupljenost određenim dijelom tijela.

U liječenju se zato ne radi samo na prihvaćanju izgleda nego i na smanjivanju uvjerenja da fizička značajka određuje ukupnu vrijednost osobe.

Poremećaj tjelesne dismorfije i poremećaji prehrane

Poremećaj tjelesne dismorfije i poremećaji prehrane mogu uključivati nezadovoljstvo tijelom, ponavljajuće provjeravanje izgleda i snažnu zabrinutost zbog fizičkih značajki. Međutim, njihova središnja obilježja nisu ista.

Kod poremećaja tjelesne dismorfije osoba je zaokupljena jednim ili više uočenih nedostataka u izgledu koji drugima nisu vidljivi ili se čine neznatnima. Zabrinutost može biti usmjerena, primjerice, na kožu, nos, kosu, lice ili mišićavost.

Kod anoreksije nervoze i drugih poremećaja prehrane važnu ulogu imaju specifični obrasci povezani s hranom, tjelesnom težinom, oblikom tijela i njihovim značenjem za osobu. Kod anoreksije nervoze, primjerice, prisutni su ograničavanje unosa hrane, izražen strah od debljanja ili ponašanja koja ometaju dobivanje na težini te poremećen doživljaj tjelesne težine ili oblika.

Postoji i djelomično preklapanje. Ako se zabrinutost zbog izgleda pojavljuje isključivo u okviru straha od debljanja ili preokupacije tjelesnom težinom kod osobe s poremećajem prehrane, stručnjak procjenjuje je li primjerenija dijagnoza poremećaja prehrane.

Kod nekih osoba mogu istodobno postojati oba poremećaja, zbog čega je potrebna pažljiva procjena.

Mišićna dismorfija

Mišićna dismorfija podtip je poremećaja tjelesne dismorfije koji se očituje uvjerenjem da tijelo nije dovoljno mišićavo ili dovoljno snažno, čak i kada je osoba objektivno vrlo mišićava.

Osoba može provoditi mnogo vremena u teretani, strogo kontrolirati prehranu ili izbjegavati situacije u kojima bi drugi mogli vidjeti njezino tijelo. Može osjećati snažnu tjeskobu ako propusti trening ili vjerovati da mora nastaviti povećavati mišićnu masu kako bi bila prihvatljiva.

Moguće posljedice uključuju:

Mišićna dismorfija može se pojaviti kod osoba različitih tjelesnih građa i ne treba je zaključivati samo prema intenzitetu vježbanja ili interesu za bodybuilding. Važno je utvrditi postoji li trajna zaokupljenost, ponavljajuće ponašanje i značajna patnja ili narušavanje funkcioniranja.

Estetski zahvati i poremećaj tjelesne dismorfije

Osobe s poremećajem tjelesne dismorfije mogu tražiti dermatološke tretmane, estetske zahvate ili druge postupke kako bi promijenile značajku koja ih zabrinjava.

Takva želja sama po sebi ne znači da osoba ima poremećaj. Mnogi ljudi razmatraju estetske postupke bez prisutnosti psihičkih teškoća.

Međutim, kod tjelesne dismorfije osoba može očekivati da će promjena izgleda ukloniti mnogo širu emocionalnu patnju. Ako je problem prvenstveno povezan s načinom na koji doživljava vlastiti izgled, zahvat ne mora donijeti očekivano olakšanje.

Ponekad osoba nakon zahvata nastavlja biti nezadovoljna istim dijelom tijela, usmjerava pozornost na drugu značajku ili traži dodatne postupke. Time se može produbiti ciklus zaokupljenosti i nezadovoljstva.

Zbog toga je važno da zdravstveni stručnjaci prepoznaju moguće znakove poremećaja prije nego što se odlučuje o estetskim intervencijama. Ako je prisutna intenzivna zaokupljenost koja odgovara obilježjima tjelesne dismorfije, preporučuje se odgovarajuća psihološka ili psihijatrijska procjena.

To ne znači da se svaka osoba koja želi estetski zahvat treba smatrati psihički bolesnom. Procjena se temelji na cjelokupnom obrascu simptoma i njihovu utjecaju na život.

Posljedice poremećaja

Poremećaj tjelesne dismorfije može utjecati na gotovo sva područja svakodnevnog života.

**Društveni život:** osoba može izbjegavati druženja, fotografiranje, upoznavanje novih ljudi ili javne prostore zbog straha da će drugi primijetiti njezin izgled.

**Obrazovanje i posao:** zaokupljenost izgledom može otežati koncentraciju, dovesti do kašnjenja ili izostajanja te smanjiti sposobnost izvršavanja obveza.

**Partnerski i intimni odnosi:** osoba može izbjegavati bliskost, osjećati sram zbog vlastitog tijela ili vjerovati da je partner smatra neprivlačnom.

**Financije:** ponavljani kozmetički tretmani, estetski zahvati i kupnja proizvoda za prikrivanje navodnih nedostataka mogu stvarati znatne troškove.

**Mentalno zdravlje:** dugotrajna patnja može biti povezana s depresivnim simptomima, anksioznošću, socijalnom izolacijom i osjećajem beznađa.

Kod nekih osoba poremećaj je povezan i s povećanim rizikom od samoozljeđivanja ili suicidalnih misli. Zbog toga je važno ozbiljno shvatiti izraženu patnju i potražiti stručnu pomoć kada je potrebna.

Posljedice se razlikuju među pojedincima. Neke osobe uspijevaju održavati radne i društvene obveze, ali uz velik unutarnji napor, dok druge doživljavaju znatno ograničenje svakodnevnog života.

Dijagnostika poremećaja tjelesne dismorfije

Dijagnozu postavlja kvalificirani stručnjak za mentalno zdravlje na temelju kliničkog razgovora i procjene simptoma.

Prema DSM-5-TR-u, ključna dijagnostička obilježja uključuju:

1. **Zaokupljenost izgledom:** osoba je zaokupljena jednim ili više uočenih nedostataka u fizičkom izgledu koji drugima nisu vidljivi ili se čine neznatnima.

2. **Ponavljajuća ponašanja ili mentalni postupci:** tijekom poremećaja osoba izvodi ponavljajuća ponašanja, primjerice provjeravanje ogledala, pretjerano dotjerivanje, uspoređivanje s drugima ili traženje potvrde, ili izvodi mentalne postupke povezane s izgledom.

3. **Klinički značajna patnja ili narušavanje funkcioniranja:** zaokupljenost uzrokuje značajnu uznemirenost ili ometa društveno, profesionalno ili drugo važno funkcioniranje.

4. **Razlikovanje od poremećaja prehrane:** ako je zabrinutost zbog izgleda ograničena na tjelesnu težinu ili masno tkivo kod osobe čiji simptomi odgovaraju poremećaju prehrane, potrebno je razmotriti tu dijagnozu.

Stručnjak procjenjuje koliko vremena osoba provodi razmišljajući o izgledu, kakva ponašanja ponavlja, u kojoj mjeri vjeruje svojim procjenama i kako simptomi utječu na njezin život.

Procjenjuje se i stupanj uvida. Neke osobe prepoznaju da je njihova zabrinutost vjerojatno pretjerana. Druge su uvjerene da je nedostatak jasno vidljiv i da ga drugi negativno procjenjuju.

Dijagnostički postupak uključuje i razmatranje drugih mogućih objašnjenja simptoma, primjerice poremećaja prehrane, opsesivno-kompulzivnog poremećaja ili drugih psihičkih teškoća.

Sama zabrinutost zbog izgleda ili nezadovoljstvo određenom fizičkom značajkom nisu dovoljni za dijagnozu. Potrebno je utvrditi cjelokupan obrazac simptoma i njihove posljedice.

Liječenje poremećaja tjelesne dismorfije

Poremećaj tjelesne dismorfije može se liječiti. Izbor liječenja ovisi o težini simptoma, dobi osobe, pridruženim teškoćama i dostupnosti odgovarajuće stručne pomoći.

Kognitivno-bihevioralna terapija

Kognitivno-bihevioralna terapija (KBT) jedan je od glavnih psihoterapijskih pristupa liječenju poremećaja tjelesne dismorfije. Posebno prilagođeni terapijski programi usmjereni su na misli, emocije i ponašanja koja održavaju zaokupljenost izgledom.

Terapija može uključivati:

Važan element terapije može biti izlaganje uz prevenciju odgovora. To znači da osoba postupno ulazi u situacije koje izazivaju zabrinutost, a pritom pokušava ne provesti uobičajeno ponavljajuće ponašanje kojim smanjuje nelagodu.

Primjerice, osoba koja stalno provjerava svoj izgled u ogledalu može uz stručno vodstvo postupno smanjivati učestalost provjeravanja i učiti podnositi neizvjesnost bez ponavljanja rituala.

Cilj terapije nije uvjeriti osobu da je savršena ili da mora voljeti svaki dio svojeg tijela. Cilj je smanjiti vrijeme i energiju koje zauzima zaokupljenost izgledom te omogućiti osobi da ponovno sudjeluje u aktivnostima koje su joj važne.

Lijekovi

Liječnik može razmotriti farmakoterapiju, osobito kada su simptomi izraženi, kada psihoterapija nije dostupna ili kada postoje dodatne psihičke teškoće.

U liječenju se mogu koristiti selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina (SSRI), skupina antidepresiva koja se primjenjuje i kod opsesivno-kompulzivnog poremećaja te nekih anksioznih poremećaja.

Izbor lijeka, doza i trajanje liječenja ovise o individualnoj procjeni. Učinak se procjenjuje tijekom odgovarajućeg razdoblja, a lijekove treba uzimati prema uputama liječnika.

Osoba ne bi trebala samostalno započinjati terapiju, mijenjati dozu ili naglo prekidati propisane lijekove.

Podrška obitelji i bliskih osoba

Bliske osobe mogu pružiti emocionalnu podršku i pomoći u očuvanju svakodnevnog funkcioniranja. Pritom je korisno razumjeti da uvjeravanje osobe da nema nikakav nedostatak često ne dovodi do trajnog olakšanja.

Ako osoba stalno traži potvrdu da izgleda dobro, ponavljanje uvjeravanja može nakratko smanjiti njezinu tjeskobu, ali i održavati potrebu za novim potvrdama.

To ne znači da obitelj treba biti hladna ili odbijati razgovor. Korisnije je priznati da osoba pati, poticati je na odgovarajuću stručnu pomoć i podržavati aktivnosti koje nisu usmjerene na izgled.

Primjerice, umjesto ponavljanja procjena izgleda, bliska osoba može reći da primjećuje koliko je zabrinutost iscrpljujuća te ponuditi pomoć u pronalaženju stručnjaka.

Samopomoć i svakodnevne strategije

Samopomoć može biti koristan dodatak liječenju, ali kod izraženog poremećaja nije nužno dovoljna kao jedini oblik pomoći.

Korisni koraci mogu uključivati:

**Prepoznavanje obrazaca.** Osoba može pratiti situacije koje pojačavaju zaokupljenost izgledom, misli koje se tada pojavljuju i ponašanja kojima pokušava smanjiti nelagodu.

**Postupno smanjivanje provjeravanja.** Ako je provjeravanje postalo pretjerano, može se uz stručnu podršku postupno smanjivati njegova učestalost i trajanje.

**Ograničavanje štetnih usporedbi.** Korisno je prepoznati sadržaje na društvenim mrežama koji potiču stalno uspoređivanje izgleda te razmotriti smanjivanje izloženosti takvim sadržajima.

**Povratak važnim aktivnostima.** Osoba može postupno ponovno uključivati aktivnosti koje je počela izbjegavati, poput druženja, učenja, rada ili tjelesne aktivnosti koja nije usmjerena na kompulzivno mijenjanje izgleda.

**Razvijanje šire slike o sebi.** Vrijednost osobe može se sagledavati kroz odnose, sposobnosti, interese, postupke i osobne vrijednosti, a ne samo kroz fizički izgled.

**Traženje stručne pomoći.** Ako zaokupljenost traje, oduzima mnogo vremena ili ograničava život, važno je ne oslanjati se samo na samopomoć.

Pritom treba izbjegavati savjete koji osobu potiču na stalno provjeravanje izgleda ili na ponavljano traženje potvrde. Takvi postupci mogu kratkoročno umanjiti tjeskobu, ali dugoročno održavati problem.

Prognoza i oporavak

Tijek poremećaja razlikuje se među osobama. Kod nekih se simptomi postupno smanjuju uz liječenje, dok kod drugih mogu biti dugotrajni ili se mijenjati tijekom vremena.

Rano prepoznavanje i odgovarajuća terapija mogu pomoći u smanjivanju zaokupljenosti izgledom, ponavljajućih ponašanja i ograničenja u svakodnevnom životu.

Oporavak ne zahtijeva da osoba bude potpuno zadovoljna svakom fizičkom značajkom. Napredak se može očitovati u tome da misli o izgledu više ne zauzimaju velik dio dana, da se smanjuje potreba za provjeravanjem i da osoba ponovno može sudjelovati u društvenim i profesionalnim aktivnostima.

Ako su prisutni depresija, izražena socijalna izolacija ili suicidalne misli, važno je te teškoće posebno procijeniti i uključiti u plan liječenja.

Poremećaj tjelesne dismorfije nije znak taštine niti površnosti. Osoba ne bira svjesno biti zaokupljena izgledom, a jednostavno uvjeravanje da bi trebala prihvatiti svoje tijelo obično nije dovoljno. Stručno liječenje može pomoći u promjeni obrazaca koji održavaju patnju i u ponovnom usmjeravanju života na područja koja su osobi važna.

Kada potražiti stručnu pomoć?

Stručnu pomoć preporučljivo je potražiti kada misli o izgledu zauzimaju velik dio dana, kada osoba ponavlja provjeravanja ili druge rituale, kada izbjegava društvene situacije ili kada pokušaji promjene izgleda ne donose trajno olakšanje.

Posebno je važno potražiti pomoć ako zabrinutost dovodi do ozbiljnih problema u odnosima, obrazovanju ili poslu, ako osoba razmatra ponavljane estetske zahvate ili ako se pojavljuju depresija, beznađe ili snažna socijalna izolacija.

Ako se pojave misli o samoubojstvu ili samoozljeđivanju, potrebno je odmah potražiti stručnu pomoć, a u slučaju neposredne opasnosti kontaktirati hitnu službu.

Poremećaj tjelesne dismorfije može biti vrlo iscrpljujuć, ali postoje učinkoviti terapijski pristupi. Pravodobna procjena i liječenje mogu pomoći osobi da smanji zaokupljenost izgledom, ponovno se uključi u svakodnevne aktivnosti i razvije fleksibilniji odnos prema vlastitom tijelu.

Sažetak

Poremećaj tjelesne dismorfije obilježava intenzivna i trajna zaokupljenost jednim ili više uočenih nedostataka u fizičkom izgledu koji drugima nisu vidljivi ili se čine neznatnima. Osoba može provoditi mnogo vremena provjeravajući izgled, uspoređujući se s drugima, tražeći potvrdu ili pokušavajući prikriti navodni nedostatak.

Poremećaj se razlikuje od uobičajenog nezadovoljstva izgledom po intenzitetu i ponavljanju misli, ponašanjima koja ih prate te značajnoj patnji ili narušavanju svakodnevnog funkcioniranja. Može se pojaviti u različitim životnim razdobljima i biti povezan s biološkim, psihološkim i društvenim čimbenicima.

Dijagnoza se postavlja na temelju stručne procjene, a liječenje najčešće uključuje kognitivno-bihevioralnu terapiju i, prema potrebi, lijekove. Podrška bliskih osoba može biti korisna kada ne pojačava ponavljajuće provjeravanje i traženje potvrde. Uz odgovarajuće liječenje moguće je smanjiti simptome i ponovno uspostaviti kvalitetnije svakodnevno funkcioniranje.

Povezane lekcije

Izvori i literatura

1. American Psychiatric Association. (2022). *Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders* (5. izd., tekstualna revizija; DSM-5-TR). American Psychiatric Association Publishing. https://doi.org/10.1176/appi.books.9780890425787

2. World Health Organization. (2024). *Clinical descriptions and diagnostic requirements for ICD-11 mental, behavioural and neurodevelopmental disorders*. World Health Organization. https://www.who.int/publications/b/68103

3. Phillips, K. A. (2005). *The Broken Mirror: Understanding and Treating Body Dysmorphic Disorder* (Rev. and expanded ed.). Oxford University Press.

4. Veale, D., Gledhill, L. J., Christodoulou, P., & Hodsoll, J. (2016). Body dysmorphic disorder in different settings: A systematic review and estimated weighted prevalence. *Body Image, 18*, 168–186. https://doi.org/10.1016/j.bodyim.2016.07.003

5. Harrison, A., Fernández de la Cruz, L., Enander, J., Radua, J., & Mataix-Cols, D. (2016). Cognitive-behavioral therapy for body dysmorphic disorder: A systematic review and meta-analysis of randomized controlled trials. *Clinical Psychology Review, 48*, 43–51. https://doi.org/10.1016/j.cpr.2016.05.007

6. Phillips, K. A., Albertini, R. S., & Rasmussen, S. A. (2002). A randomized placebo-controlled trial of fluoxetine in body dysmorphic disorder. *Archives of General Psychiatry, 59*(4), 381–388. https://doi.org/10.1001/archpsyc.59.4.381

7. Krebs, G., Fernández de la Cruz, L., & Mataix-Cols, D. (2017). Recent advances in understanding and managing body dysmorphic disorder. *Evidence-Based Mental Health, 20*(3), 71–75. https://doi.org/10.1136/eb-2017-102702