Ponašanje u konfliktu

Zadnja provjera: listopad 2026.

Ponašanje u konfliktu obuhvaća načine na koje ljudi reagiraju kada se njihovi interesi, potrebe, ciljevi, vrijednosti ili očekivanja razlikuju od onih drugih osoba. Sukob može nastati zbog neslaganja oko konkretne odluke, raspodjele odgovornosti, osjećaja nepravde, različitih komunikacijskih stilova ili doživljaja da druga osoba ne poštuje naše potrebe i granice.

Konflikt sam po sebi nije nužno štetan. Može ukazati na problem koji zahtijeva rješenje, razjasniti očekivanja i omogućiti promjenu odnosa ili načina suradnje. Njegov ishod uvelike ovisi o tome kako sudionici tumače situaciju, reguliraju emocije, komuniciraju i reagiraju na ponašanje druge strane.

Neki obrasci ponašanja vode prema razumijevanju i rješavanju problema, dok drugi potiču obrambene reakcije, nepovjerenje i eskalaciju. Razumijevanje tih obrazaca pomaže prepoznati trenutak u kojem se rasprava prestaje baviti problemom i počinje pretvarati u borbu za nadmoć, zaštitu vlastitog identiteta ili izbjegavanje odgovornosti.

Što je konflikt?

Konflikt je situacija u kojoj jedna osoba ili skupina doživljava da su njezini ciljevi, interesi, potrebe ili vrijednosti u sukobu s ciljevima ili interesima druge strane.

Sukobi se mogu pojaviti u različitim područjima:

**Interesni sukobi** – neslaganje oko resursa, vremena, novca, odgovornosti ili koristi.
**Sukobi potreba** – primjerice, kada jedna osoba želi više bliskosti i razgovora, a druga više prostora i samostalnosti.
**Vrijednosni sukobi** – neslaganje oko načela, uvjerenja ili onoga što se smatra ispravnim.
**Komunikacijski sukobi** – nesporazumi zbog različitih tumačenja poruka, tona ili namjere.
**Sukobi uloga i očekivanja** – nejasnoće oko toga tko je za što odgovoran ili što se od pojedine osobe očekuje.
**Sukobi moći** – neslaganje povezano s kontrolom, autoritetom, utjecajem ili nejednakom mogućnošću donošenja odluka.

U praksi se različite vrste sukoba često preklapaju. Rasprava koja naizgled počinje zbog kućanskih obveza može se postupno pretvoriti u sukob oko pravednosti, poštovanja i osjećaja da jedna osoba nosi veći dio odgovornosti.

Važno je razlikovati konkretan problem od značenja koje mu sudionici pridaju. Dvije osobe mogu se raspravljati o istom događaju, ali ga doživljavati potpuno različito: jedna kao praktičan nesporazum, a druga kao dokaz da njezine potrebe nisu važne.

Kako ljudi reagiraju na konflikt?

Ljudi ne reagiraju na sukobe na isti način. Njihove reakcije ovise o osobinama, prethodnim iskustvima, emocionalnom stanju, odnosu s drugom osobom, procjeni mogućih posljedica i raspoloživoj moći.

U jednom sukobu osoba može biti otvorena i suradljiva, a u drugom obrambena ili povučena. Zato pojedinačna reakcija ne mora predstavljati stabilnu osobinu ličnosti.

Suočavanje

Osoba izravno pristupa problemu, iznosi svoje mišljenje i pokušava razjasniti neslaganje.

Suočavanje može biti konstruktivno kada se usmjerava na konkretan problem, ali može postati agresivno ako uključuje prijetnje, vrijeđanje, zastrašivanje ili pokušaj dominacije.

Izravnost sama po sebi nije ni pozitivna ni negativna. Važno je kako se izražava i ostavlja li drugoj osobi prostor da iznese svoje stajalište.

Povlačenje i izbjegavanje

Osoba odgađa razgovor, mijenja temu, šuti ili se udaljava iz situacije.

Povlačenje može biti korisno kada su emocije preintenzivne za smislen razgovor. Privremena stanka može spriječiti izgovaranje štetnih riječi i omogućiti smirivanje.

Međutim, ako se razgovor stalno izbjegava, problem ostaje neriješen. Druga osoba može takvo ponašanje doživjeti kao odbacivanje, nezainteresiranost ili odbijanje preuzimanja odgovornosti.

Ključna je razlika između privremenog povlačenja radi smirivanja i trajnog izbjegavanja razgovora. U prvom slučaju osoba se može dogovoriti kada će nastaviti razgovor. U drugom se pitanje može neprestano odgađati bez namjere da se riješi.

Popuštanje

Osoba odustaje od vlastitog zahtjeva kako bi očuvala odnos, smanjila napetost ili udovoljila drugoj strani.

Popuštanje može biti svjestan i primjeren izbor kada je pitanje manje važno ili kada osoba dobrovoljno odluči dati prednost tuđoj potrebi. Problem nastaje kada jedna strana redovito odustaje od važnih potreba zbog straha od sukoba ili mogućih posljedica.

Ako se nezadovoljstvo pritom ne izražava, može se postupno pretvoriti u ogorčenost, emocionalno udaljavanje ili kasniju eksplozivnu reakciju.

Natjecanje i dominacija

Osoba pokušava ostvariti vlastiti cilj bez obzira na interese druge strane. Može inzistirati na svojoj odluci, koristiti pritisak ili sukob doživljavati kao situaciju u kojoj netko mora pobijediti, a netko izgubiti.

Odlučno zauzimanje za vlastite interese ponekad je opravdano, osobito kada je potrebno zaštititi sigurnost, prava ili važne granice. Međutim, dominacija postaje problematična kada se druga osoba sustavno ušutkava, zastrašuje ili joj se oduzima mogućnost sudjelovanja u odluci.

Kompromis

Obje strane djelomično odustaju od svojih zahtjeva kako bi postigle dogovor.

Kompromis može biti koristan kada postoji ograničeno vrijeme, kada su interesi djelomično suprotstavljeni ili kada nijedna strana ne može dobiti sve što želi.

Ipak, kompromis nije uvijek najbolje rješenje. Ako se problem temelji na različitim potrebama koje se mogu zadovoljiti na više načina, zajedničko traženje rješenja može biti učinkovitije od podjele razlike napola.

Suradnja

Sudionici pokušavaju razumjeti interese obiju strana i pronaći rješenje koje ih što bolje uzima u obzir.

Suradnja ne zahtijeva da se svi slože oko svega. Ona podrazumijeva spremnost da se problem razmotri iz više perspektiva i da se razdvoje osobne razlike od pitanja koje treba riješiti.

Primjerice, ako jedna osoba želi provoditi više vremena zajedno, a druga treba više vremena za sebe, suradnički pristup ne mora značiti da jedna osoba odustane od svoje potrebe. Moguće je razgovarati o rasporedu i kvaliteti zajedničkog vremena, uz očuvanje osobnog prostora.

Pet stilova upravljanja konfliktom

Jedan poznati okvir upravljanja sukobima razlikuje pet načina reagiranja prema dvjema dimenzijama: koliko osoba nastoji zadovoljiti vlastite interese i koliko uzima u obzir interese druge strane.

|---|---|---|---|

Ovaj okvir povezuje se s radovima Kennetha Thomasa i Ralpha Kilmanna te drugim modelima upravljanja konfliktom.

Nijedan stil nije najbolji u svim situacijama. Natjecanje može biti potrebno pri hitnom donošenju odluke ili zaštiti granica, izbjegavanje može biti korisno za privremeno smirivanje, a prilagođavanje može biti razumno kada je pitanje drugoj osobi važnije. Suradnja je posebno korisna kada postoji mogućnost zajedničkog rješavanja problema i kada obje strane mogu sudjelovati bez straha.

Važno je razlikovati fleksibilno biranje stila od automatskog ponavljanja istog ponašanja. Osoba koja u svakom sukobu popušta možda ne bira prilagodbu, nego reagira iz straha. Osoba koja uvijek inzistira na svojem možda ne procjenjuje situaciju, nego svako neslaganje doživljava kao prijetnju vlastitom položaju.

Kako konflikt eskalira?

Eskalacija je proces u kojem sukob postaje intenzivniji, emocionalno opterećeniji ili teži za rješavanje. Umjesto da se pažnja usmjerava na konkretan problem, sudionici se sve više bave obranom, optuživanjem i pokušajima da nadvladaju drugu stranu.

Eskalacija često nastaje postupno, kroz međusobno pojačavanje reakcija.

1. Od problema do osobnog napada

Rasprava počinje konkretnim pitanjem, primjerice neispunjenim dogovorom. Umjesto opisa događaja, jedna osoba počinje procjenjivati karakter druge.

Umjesto: „Dogovorili smo se da ćeš mi javiti ako kasniš.”

Pojavljuje se: „Ti nikad ne misliš ni na koga osim na sebe.”

Prva izjava opisuje konkretan problem. Druga generalizira i napada osobu, što povećava vjerojatnost obrambene reakcije.

2. Obrambena reakcija

Osoba koja se osjeća napadnuto može početi opravdavati svoje ponašanje, uzvraćati optužbama ili umanjivati važnost problema.

Primjerice: „A ti uvijek pretjeruješ. S tobom se ništa ne može dogovoriti.”

Razgovor se tada udaljava od početnog pitanja. Umjesto da se razjasni zašto dogovor nije ispunjen, obje strane počinju dokazivati da je druga odgovorna za problem.

3. Uzvraćanje i gomilanje starih zamjerki

Sudionici počinju navoditi prethodne pogreške, često i one koje nisu izravno povezane s trenutačnim sukobom.

Svaka nova optužba povećava emocionalno opterećenje i širi broj pitanja koja treba riješiti. Početni problem postaje samo povod za raspravu o cijelom odnosu.

4. Pripisivanje loših namjera

Osoba više ne procjenjuje samo što je druga strana učinila, nego zaključuje zašto je to učinila.

„Nije mi odgovorio” pretvara se u „Namjerno me ignorira kako bi me kaznio”.

Takvo tumačenje može biti točno u nekim situacijama, ali ako se prihvati bez dovoljno informacija, povećava neprijateljstvo i smanjuje spremnost na razjašnjenje.

5. Uključivanje prijetnji i borbe za moć

U intenzivnijim sukobima mogu se pojaviti ultimatumi, ponižavanje, zastrašivanje ili pokušaji da se druga osoba prisili na popuštanje.

U toj fazi cilj više nije nužno rješavanje problema, nego pobjeda, kažnjavanje ili uspostavljanje kontrole.

Ako su prisutne prijetnje, prisila ili nasilje, konflikt se ne može svesti samo na problem komunikacije. Sigurnost i zaštita ugrožene osobe imaju prednost pred pokušajem zajedničkog pregovaranja.

Obrasci koji posebno potiču eskalaciju

Generaliziranje

Izrazi poput „uvijek”, „nikad” i „svi” često pretvaraju konkretan događaj u široku optužbu.

Takve formulacije otežavaju razgovor jer druga osoba može lako pronaći iznimku i početi osporavati tvrdnju, umjesto da razgovara o problemu.

Čitanje misli

Osoba pretpostavlja da zna što druga strana misli ili namjerava, bez provjere.

Primjerice: „Znam da si to napravio samo da me povrijediš.”

Takva tvrdnja drugoj osobi ostavlja malo prostora da objasni događaj. Korisnije je opisati opaženo ponašanje i pitati za objašnjenje, osim kada postoje jasni dokazi o namjernom štetnom postupanju.

Omalovažavanje i prezir

Sarkazam, ismijavanje, ponižavanje i izražavanje gađenja prema drugoj osobi mogu posebno narušiti odnos.

Kritika konkretnog postupka razlikuje se od omalovažavanja osobe. Rečenica „Nisi ispunio dogovor” usmjerena je na ponašanje, dok „Ti si nesposoban” napada osobu kao cjelinu.

Obrambenost

Obrambenost se može očitovati u opravdavanju, prebacivanju odgovornosti ili protunapadu. Ponekad je obrana razumljiva jer je osoba doista nepravedno optužena, ali automatsko odbacivanje svake povratne informacije otežava rješavanje problema.

Konstruktivnija reakcija može uključivati priznavanje vlastitog dijela odgovornosti bez prihvaćanja tvrdnji koje nisu točne.

Povlačenje bez objašnjenja

Šutnja ili prekid komunikacije mogu pojačati nesigurnost druge osobe, osobito ako se ponavljaju bez objašnjenja i bez povratka razgovoru.

Ipak, samo povlačenje nije dovoljan dokaz manipulacije. Osoba može biti preplavljena emocijama ili trebati vrijeme za razmišljanje. Važno je promatrati kako se povlačenje koristi, koliko traje i vraća li se osoba kasnije rješavanju problema.

Natjecanje u patnji i krivnji

Sudionici mogu početi dokazivati tko je više povrijeđen, tko je više učinio ili tko je odgovorniji za cjelokupno nezadovoljstvo.

Takav pristup pretvara sukob u natjecanje za moralnu prednost. Često se pritom zanemaruje konkretno pitanje koje bi trebalo riješiti.

Kako konflikt može voditi prema rješenju?

Konstruktivno rješavanje sukoba ne znači izbjegavanje neslaganja. Ono podrazumijeva da se problem može razmotriti bez nepotrebnog ponižavanja, prijetnji i borbe za nadmoć.

Razdvajanje osobe od problema

Korisno je usmjeriti razgovor na konkretan postupak, odluku ili situaciju, umjesto na procjenu cjelokupnog karaktera druge osobe.

Primjerice, „Nije mi odgovaralo što si promijenio dogovor bez prethodne obavijesti” daje jasniju informaciju od „S tobom se nikad ne može računati”.

To ne znači da treba zanemariti ponavljajuće štetno ponašanje. Ako se problem ponavlja, može se opisati obrazac i njegove posljedice, bez pretvaranja procjene ponašanja u uvredu.

Aktivno slušanje

Aktivno slušanje uključuje pokušaj razumijevanja onoga što druga osoba govori, provjeravanje vlastitog razumijevanja i postavljanje pitanja kada nešto nije jasno.

Slušanje ne znači automatski slaganje. Moguće je razumjeti tuđe stajalište i istodobno se s njim ne složiti.

Primjerice: „Ako sam dobro razumio, smetalo ti je što sam odluku donio bez razgovora s tobom. Jesam li točno shvatio?”

Takva formulacija može smanjiti nesporazume i pomoći da obje strane preciznije izraze što im je važno.

Izražavanje vlastitih potreba

Umjesto optuživanja, osoba može opisati situaciju, vlastitu reakciju i ono što joj je potrebno.

Primjerice:

„Kada se dogovor promijeni bez obavijesti, teško mi je organizirati vrijeme. Važno mi je da mi javiš čim znaš da se plan promijenio.”

Takav način komunikacije ne jamči da će druga osoba prihvatiti zahtjev, ali jasnije pokazuje što je problem i kakva se promjena traži.

Razlikovanje položaja od interesa

Položaj je ono što osoba izričito traži, dok su interesi razlozi zbog kojih to traži.

Primjerice, jedna osoba inzistira na tome da se sastanak održi ujutro, a druga traži poslijepodnevni termin. Iza tih zahtjeva mogu stajati različiti interesi: potreba za koncentriranim radom, obiteljske obveze ili dostupnost drugih sudionika.

Kada se razgovor usmjeri na interese, mogu se pojaviti rješenja koja nisu bila očita dok su se strane držale početnih zahtjeva.

Zajedničko definiranje problema

Prije traženja rješenja korisno je provjeriti slažu li se sudionici oko toga što se zapravo dogodilo i što treba promijeniti.

Ako jedna osoba smatra da je problem nedostatak vremena, a druga nedostatak poštovanja, možda razgovaraju o različitim aspektima iste situacije.

Razjašnjavanje problema ne znači da svi moraju imati identično tumačenje. Dovoljno je postići dovoljno zajedničkog razumijevanja da bi se moglo razgovarati o mogućim rješenjima.

Dogovor o konkretnim koracima

Općenita obećanja poput „Moramo bolje komunicirati” teško je provesti bez dodatnog dogovora.

Korisnije je odrediti što će se promijeniti, tko će što učiniti i kako će se provjeriti je li dogovor funkcionirao.

Primjerice: „Ako netko ne može doći u dogovoreno vrijeme, javit će čim sazna i predložiti novi termin.”

Dogovor treba biti realan i dovoljno jasan da obje strane mogu procijeniti je li ispunjen.

Emocije tijekom konflikta

Emocije su važan dio sukoba jer utječu na to što osoba primjećuje, kako tumači ponašanje druge strane i koje reakcije smatra dostupnima.

Ljutnja

Ljutnja se može pojaviti kada osoba doživi nepravdu, prepreku cilju ili kršenje granice. Može pomoći u prepoznavanju problema i potaknuti zauzimanje za sebe.

Međutim, kada je intenzivna, može povećati sklonost impulzivnom reagiranju, optuživanju i precjenjivanju vlastite sigurnosti u procjenu situacije.

Cilj nije ukloniti ljutnju, nego razlikovati informaciju koju pruža od ponašanja koje bi mogla potaknuti.

Strah

Strah može potaknuti povlačenje, popuštanje ili pokušaj kontrole situacije. Ako osoba očekuje odbacivanje, kaznu ili gubitak odnosa, možda će izbjegavati izražavanje neslaganja.

U nekim situacijama takva reakcija može biti povezana s realnom neravnotežom moći ili rizikom. Zato povlačenje nije uvijek znak slabosti niti se svaka osoba može sigurno suočiti s drugom stranom.

Sram i krivnja

Sram je često povezan s negativnom procjenom sebe, dok je krivnja više usmjerena na procjenu vlastitog postupka.

Osoba koja osjeća krivnju može pokušati popraviti štetu, dok snažan sram može potaknuti obrambenost, poricanje ili povlačenje. Te reakcije nisu univerzalne, ali pokazuju zašto je korisno razlikovati odgovornost za postupak od osude cijele osobe.

Emocionalna preplavljenost

Kada emocionalna pobuđenost postane vrlo intenzivna, osobi može biti teže pažljivo slušati, obrađivati informacije i razmatrati alternative.

U takvim okolnostima nastavak rasprave ne mora pomoći. Privremena stanka, uz jasno objašnjenje i dogovor o nastavku razgovora, može omogućiti da se sudionici vrate problemu s većom sposobnošću promišljanja.

Zašto se neki sukobi stalno ponavljaju?

Ponavljajući sukobi često nisu posljedica samo jedne teme, nego obrasca međusobnih reakcija.

Primjerice, jedna osoba želi odmah razriješiti neslaganje i inzistira na razgovoru. Druga se osjeća pritisnuto i povlači se. Povlačenje povećava nesigurnost prve osobe, pa ona dodatno pojačava pritisak. Druga se zatim još više povlači.

Takav ciklus može se održavati čak i kada obje osobe žele da se problem riješi. Njihove reakcije međusobno se pojačavaju i otežavaju postizanje cilja.

Ponavljanje sukoba može biti povezano s nekoliko čimbenika:

**Neriješeni temeljni problem:** raspravlja se o pojedinačnim događajima, ali ne i o pitanju koje ih povezuje.
**Nejasna očekivanja:** sudionici pretpostavljaju da druga osoba zna što se od nje očekuje.
**Različiti načini suočavanja:** jedna strana traži razgovor, a druga prostor.
**Nedostatak povjerenja:** prethodna iskustva otežavaju prihvaćanje objašnjenja ili obećanja.
**Nejednaka raspodjela odgovornosti ili moći:** jedna osoba ima znatno veći utjecaj na odluke ili posljedice.
**Izostanak promjene ponašanja:** razgovor završava pomirenjem, ali se konkretni postupci ne mijenjaju.

Za prekid ponavljajućeg obrasca potrebno je prepoznati što ga održava, a ne samo riješiti posljednji događaj. Pritom je važno ne pretpostaviti da su obje strane jednako odgovorne ako postoje prisila, zastrašivanje ili sustavno kršenje granica.

Može li konflikt ojačati odnos?

Konflikt može pridonijeti razvoju odnosa kada sudionici uspiju izraziti različite potrebe, razjasniti očekivanja i promijeniti ponašanje koje stvara teškoće.

Konstruktivno razriješen sukob može omogućiti:

bolje razumijevanje razlika;
jasnije dogovore i granice;
pravedniju raspodjelu odgovornosti;
razvoj povjerenja kroz dosljedno ponašanje;
veću sposobnost zajedničkog rješavanja budućih problema.

Ipak, sam sukob ne jača automatski odnos. Ako se stalno ponavljaju ponižavanje, prijetnje ili ignoriranje potreba, sukobi mogu narušavati sigurnost i povjerenje.

Važno je razlikovati pomirenje od rješenja. Pomirenje može smanjiti trenutačnu napetost, ali ako se uzrok sukoba ne razmotri, problem se može vratiti. Stvarno rješenje obično uključuje barem određenu promjenu u razumijevanju, dogovorima ili ponašanju.

Kada zajedničko rješavanje nije primjereno?

Nisu svi sukobi situacije u kojima je sigurno ili realno očekivati suradnju.

Ako jedna osoba prijeti, koristi nasilje, sustavno zastrašuje drugu ili kontrolira njezine odluke, zajedničko pregovaranje može biti neučinkovito ili nesigurno. U takvim okolnostima prioritet su zaštita, podrška i postavljanje granica, a ne pronalaženje kompromisa pod svaku cijenu.

Također, suradnja nije moguća ako jedna strana odbija preuzeti bilo kakvu odgovornost, ne poštuje dogovore ili koristi razgovor kako bi nastavila kontrolirati drugu osobu.

Razumijevanje perspektive druge strane ne zahtijeva prihvaćanje štetnog ponašanja. Moguće je razumjeti da netko reagira iz straha, ljutnje ili nesigurnosti, a istodobno jasno odbiti vrijeđanje, prijetnje ili prisilu.

Praktičan okvir za konstruktivno rješavanje sukoba

Kada okolnosti dopuštaju siguran razgovor, može pomoći sljedeći postupak:

1. **Odrediti problem.** Opisati konkretan događaj ili ponašanje koje treba razjasniti.

2. **Razlikovati činjenice od pretpostavki.** Utvrditi što se dogodilo, a što se zaključuje o namjerama druge osobe.

3. **Prepoznati vlastite potrebe i emocije.** Razjasniti što je povrijeđeno, što je važno i kakva je promjena potrebna.

4. **Saslušati drugu stranu.** Provjeriti kako ona razumije situaciju i koji su njezini interesi.

5. **Pronaći zajednički problem.** Odrediti što je potrebno promijeniti, čak i ako se tumačenja prošlog događaja razlikuju.

6. **Razmotriti više rješenja.** Procijeniti njihove posljedice za obje strane.

7. **Dogovoriti konkretne korake.** Jasno odrediti što će svatko učiniti.

8. **Provjeriti rezultat.** Ako se problem ponavlja, razmotriti zašto dogovor nije funkcionirao i što treba prilagoditi.

Ovaj postupak nije univerzalno rješenje za svaki sukob. Njegova učinkovitost ovisi o sigurnosti, spremnosti sudionika na razgovor i mogućnosti da obje strane slobodno izraze svoje interese.

Sažetak

Ponašanje u konfliktu obuhvaća načine na koje ljudi reagiraju kada se njihovi interesi, potrebe ili očekivanja sukobe s interesima drugih. Reakcije mogu uključivati suočavanje, povlačenje, popuštanje, natjecanje, kompromis ili suradnju. Nijedan stil nije najbolji u svim okolnostima, a važno je razlikovati fleksibilan izbor od automatskog ponavljanja istog obrasca.

Konflikt eskalira kada se razgovor udalji od konkretnog problema i pretvori u osobne napade, obrambenost, pripisivanje loših namjera i borbu za nadmoć. Konstruktivno rješavanje uključuje jasno opisivanje problema, aktivno slušanje, prepoznavanje interesa, regulaciju emocija i dogovor o konkretnim promjenama.

Cilj nije ukloniti svako neslaganje, nego razviti sposobnost da se sukobi rješavaju na način koji štiti dostojanstvo, sigurnost i legitimne interese sudionika. Kada su prisutni prijetnje, prisila ili nasilje, sigurnost i zaštita imaju prednost pred zajedničkim pregovaranjem.

Povezane lekcije

[Komunikacija u odnosima](/lekcija/komunikacija-u-partnerskim-odnosima)
[Asertivnost](/lekcija/asertivnost-i-izrazavanje-potreba)
[Regulacija emocija](/lekcija/regulacija-emocija)
[Ponašanje pod stresom](/lekcija/ponasanje-pod-stresom)
[Obrasci ponašanja](/lekcija/obrasci-ponasanja)
[Pripisivanje uzroka ponašanju](/lekcija/pripisivanje-uzroka-ponasanju)
[Empatija](/lekcija/empatija)
[Aktivno slušanje](/lekcija/aktivno-slusanje)
[Suradnja i natjecanje](/lekcija/suradnja-i-natjecanje)
[Uvjeravanje](/lekcija/uvjeravanje)
[Manipulacija i utjecaj](/lekcija/manipulacija-i-utjecaj)
[Status i moć](/lekcija/status-i-moc)
[Rješavanje problema](/lekcija/rjesavanje-problema)

Izvori i literatura

1. Thomas, K. W. (1992). Conflict and conflict management: Reflections and update. *Journal of Organizational Behavior, 13*(3), 265–274. https://doi.org/10.1002/job.4030130307

2. Rahim, M. A. (1983). A measure of styles of handling interpersonal conflict. *Academy of Management Journal, 26*(2), 368–376. https://doi.org/10.2307/255985

3. Deutsch, M. (1973). *The Resolution of Conflict: Constructive and Destructive Processes*. Yale University Press.

4. Fisher, R., Ury, W., & Patton, B. (2011). *Getting to Yes: Negotiating Agreement Without Giving In* (3. izd.). Penguin Books.

5. Gottman, J. M., & Levenson, R. W. (1992). Marital processes predictive of later dissolution: Behavior, physiology, and health. *Journal of Personality and Social Psychology, 63*(2), 221–233. https://doi.org/10.1037/0022-3514.63.2.221

6. Christensen, A., & Heavey, C. L. (1990). Gender and social structure in the demand/withdraw pattern of marital conflict. *Journal of Personality and Social Psychology, 59*(1), 73–81. https://doi.org/10.1037/0022-3514.59.1.73

7. Pruitt, D. G., & Rubin, J. Z. (1986). *Social Conflict: Escalation, Stalemate, and Settlement*. Random House.

8. De Dreu, C. K. W., & Gelfand, M. J. (Eds.). (2008). *The Psychology of Conflict and Conflict Management in Organizations*. Lawrence Erlbaum Associates.

9. Edmondson, A. (1999). *Psychological Safety and Learning Behavior in Work Teams*. Administrative Science Quarterly, 44(2), 350–383. https://doi.org/10.2307/2666999

10. Gross, J. J. (1998). The emerging field of emotion regulation: An integrative review. *Review of General Psychology, 2*(3), 271–299. https://doi.org/10.1037/1089-2680.2.3.271

11. Johnson, D. W., & Johnson, R. T. (2009). *Joining Together: Group Theory and Group Skills* (10th ed.). Pearson.