Philip Zimbardo

Zadnja provjera: listopad 2026.

Philip George Zimbardo (1933.–2024.) ime je uz koje se veže **Stanfordski zatvorski pokus** iz 1971., jedan od najpoznatijih – i najkritiziranijih – pokusa u psihologiji. Zimbardov rad obuhvaća i deindividuaciju, sramežljivost i vremensku perspektivu. Ova lekcija daje pregled tog rada, a sam pokus i njegove kritike podrobnije obrađuje lekcija [Stanfordov zatvorski eksperiment i njegove metodološke kritike](/lekcija/stanfordov-zatvorski-eksperiment-i-njegove-metodoloske-kritike).

Život i rad

Zimbardo odrasta u siromašnoj obitelji sicilijanskog podrijetla u južnom Bronxu i doktorira na Sveučilištu Yale. Kratko radi na Sveučilištu New York i Sveučilištu Columbia, a od 1968. na Stanfordu, gdje ostaje do umirovljenja. Godine 2002. vodi Američku psihološku udrugu. Nakon skandala u zatvoru Abu Ghraib 2004. daje stručno svjedočenje u obrani jednog od optuženih vojnika i piše knjigu *Luciferov učinak* (2007.), u kojoj povezuje pokus s ponašanjem u stvarnim situacijama (Zimbardo, 2007).

Ključni radovi

• **Deindividuacija.** U pokusima iz 1960-ih sudionici koji nose kapuljače i nisu prepoznatljivi zadaju jače „šokove” od onih s pločicama s imenom, što Zimbardo tumači kao gubitak osjećaja osobne odgovornosti u anonimnosti.
• **Stanfordski zatvorski pokus.** Studenti se nasumično dijele na „čuvare” i „zatvorenike” u lažnom zatvoru u podrumu sveučilišta. Pokus se prekida nakon šest dana, a Zimbardo ga tumači kao dokaz snage situacije i uloga.
• **Sramežljivost.** Zimbardo osniva kliniku za sramežljivost i istražuje kako se sramežljivost može smanjiti.
• **Vremenska perspektiva.** S Johnom Boydom razvija upitnik usmjerenosti na prošlost, sadašnjost i budućnost.

Utjecaj i kritike

Stanfordski pokus postaje jedan od najpoznatijih primjera u udžbenicima, filmovima i javnim raspravama. Analize arhivskih materijala ipak pokazuju da su čuvari dobili upute i poticaje za strogo ponašanje, da Zimbardo u ulozi „upravitelja zatvora” sudjeluje u pokusu umjesto da ga neutralno promatra te da su neki iskazi sudionika bili gluma (Le Texier, 2019). Istraživanje BBC-jeva zatvora pokazalo je da ljudi ne preuzimaju uloge automatski, nego ovisno o identifikaciji sa skupinom i vodstvom (Reicher i Haslam, 2006; više u lekciji [Poznati eksperimenti i problem povijesnog pojednostavljivanja](/lekcija/poznati-eksperimenti-i-problem-povijesnog-pojednostavljivanja)).

Sažetak

Philip Zimbardo istražuje deindividuaciju, sramežljivost i vremensku perspektivu, a najpoznatiji je po Stanfordskom zatvorskom pokusu. Pokus je imao golem utjecaj, ali arhivske analize i nova istraživanja pokazuju da zaključak o automatskom preuzimanju uloga nije održiv.

Povezane lekcije

• [Stanfordov zatvorski eksperiment i njegove metodološke kritike](/lekcija/stanfordov-zatvorski-eksperiment-i-njegove-metodoloske-kritike)
• [Poznati eksperimenti i problem povijesnog pojednostavljivanja](/lekcija/poznati-eksperimenti-i-problem-povijesnog-pojednostavljivanja)
• [Stanley Milgram](/lekcija/stanley-milgram)
• [Ponašanje u grupi](/lekcija/ponasanje-u-grupi)
• [Etika u psihološkim istraživanjima](/lekcija/etika-u-psiholoskim-istrazivanjima)

Izvori i literatura

• Le Texier, T. (2019). Debunking the Stanford Prison Experiment. *American Psychologist*, 74(7), 823–839. [doi.org/10.1037/amp0000401](https://doi.org/10.1037/amp0000401)
• Reicher, S. i Haslam, S. A. (2006). Rethinking the psychology of tyranny: The BBC prison study. *British Journal of Social Psychology*, 45(1), 1–40. [doi.org/10.1348/014466605X48998](https://doi.org/10.1348/014466605X48998)
• Zimbardo, P. G. (2007). *The Lucifer Effect: Understanding How Good People Turn Evil*. Random House.