Panični poremećaj

Zadnja provjera: listopad 2026.

Panični poremećaj je psihički poremećaj obilježen ponavljajućim, neočekivanim napadima panike te trajnom zabrinutošću zbog mogućnosti novih napada ili njihovih posljedica. Osobe s ovim poremećajem mogu se bojati da će izgubiti kontrolu, onesvijestiti se, doživjeti srčani udar ili umrijeti tijekom napada. Zbog straha od ponavljanja simptoma mogu početi izbjegavati određene situacije, mjesta ili aktivnosti, što postupno ograničava njihovo svakodnevno funkcioniranje.

Napad panike intenzivna je epizoda straha ili izrazite nelagode koja se pojavljuje naglo i praćena je različitim tjelesnim i psihičkim simptomima. Može uključivati ubrzano lupanje srca, osjećaj nedostatka zraka, vrtoglavicu, drhtanje, znojenje, bol u prsima ili osjećaj gubitka kontrole. Iako simptomi mogu djelovati životno ugrožavajuće, napad panike sam po sebi najčešće nije opasan. Međutim, nove ili neuobičajene tjelesne simptome ne treba automatski pripisivati panici jer mogu imati i druge medicinske uzroke.

Panični poremećaj razlikuje se od povremenog napada panike. Napadi panike mogu se pojaviti kod različitih psihičkih poremećaja, tijekom stresnih situacija ili bez prisutnosti bilo kojeg psihičkog poremećaja. Za panični poremećaj karakteristični su ponavljajući neočekivani napadi i trajne promjene u načinu razmišljanja ili ponašanja povezane sa strahom od novih napada.

Poremećaj se može uspješno liječiti. Među najčešće primjenjivanim pristupima nalaze se kognitivno-bihevioralna terapija, osobito interoceptivna izloženost, te prema potrebi farmakoterapija.

Što je napad panike?

Napad panike nagla je epizoda intenzivnog straha ili nelagode tijekom koje se pojavljuje više tjelesnih i psihičkih simptoma. Simptomi se obično brzo pojačavaju i dosežu vrhunac unutar nekoliko minuta, premda se osoba može osjećati uznemireno i nakon što najintenzivniji dio napada prođe.

Napad može nastati u različitim okolnostima. Ponekad se pojavljuje u situaciji koju osoba doživljava prijetećom, primjerice u prepunom prostoru ili tijekom sukoba. U drugim slučajevima javlja se neočekivano, dok osoba miruje, odmara ili obavlja uobičajenu aktivnost.

Tijekom napada osoba može imati osjećaj da se događa nešto katastrofalno. Ubrzano lupanje srca može protumačiti kao znak srčanog udara, vrtoglavicu kao najavu nesvjestice, a osjećaj nestvarnosti kao znak da gubi razum. Takva tumačenja dodatno povećavaju strah i mogu pojačati tjelesne simptome.

Važno je razlikovati stvarnost simptoma od njihova tumačenja. Simptomi su stvarni i mogu biti izrazito neugodni, ali njihovo značenje nije nužno jednako onome čega se osoba boji.

Tjelesni simptomi napada panike

Napad panike može uključivati:

Nisu svi simptomi prisutni tijekom svakog napada. Njihov intenzitet i kombinacija razlikuju se među osobama, a mogu se razlikovati i između napada iste osobe.

Psihički simptomi napada panike

Uz tjelesne simptome mogu se pojaviti:

**Depersonalizacija** je osjećaj odvojenosti od vlastitog tijela, misli ili doživljaja sebe. **Derealizacija** je osjećaj da okolina djeluje nestvarno, udaljeno ili neobično. Oba se fenomena mogu pojaviti tijekom intenzivne tjeskobe ili napada panike.

Takvi doživljaji mogu biti zastrašujući, ali sami po sebi ne znače da osoba gubi razum ili razvija psihotični poremećaj.

Što se događa u tijelu tijekom napada panike?

Napad panike povezan je s aktivacijom sustava koji organizmu pomažu odgovoriti na prijetnju. Kada mozak procijeni da postoji opasnost, aktiviraju se fiziološki procesi povezani s reakcijom borbe ili bijega.

**Simpatički živčani sustav** dio je autonomnog živčanog sustava koji sudjeluje u pripremi organizma za djelovanje. Njegova aktivacija može ubrzati rad srca, povećati znojenje, promijeniti obrazac disanja i usmjeriti resurse organizma prema brzom odgovoru.

Takva reakcija korisna je kada postoji stvarna opasnost. Problem nastaje kada se snažna reakcija straha pojavi bez neposredne vanjske prijetnje ili kada se normalne tjelesne promjene protumače kao znak ozbiljne opasnosti.

Primjerice, ubrzan rad srca može se pojaviti nakon fizičkog napora, kofeina ili stresa. Osoba koja se boji napada panike može ubrzan puls protumačiti kao najavu srčanog udara. Strah tada dodatno ubrzava rad srca, što povećava uvjerenje da se događa nešto opasno.

Važnu ulogu može imati i promijenjen obrazac disanja. Tijekom straha osoba može početi disati brže ili dublje nego što joj je potrebno. Takvo disanje može sniziti koncentraciju ugljikova dioksida u krvi i pridonijeti vrtoglavici, trncima, osjećaju nestabilnosti i drugim neugodnim senzacijama.

Tjelesne promjene tako mogu postati dio samoodržavajućeg kruga straha.

Začarani krug panike

Jedan od najvažnijih modela za razumijevanje paničnog poremećaja jest model katastrofičnog tumačenja tjelesnih senzacija, koji se povezuje s kognitivnim pristupom Davidu Clarku.

Krug panike može se prikazati kroz nekoliko koraka:

1. **Pojava tjelesne senzacije.** Osoba primijeti ubrzan rad srca, vrtoglavicu, toplinu ili promjenu disanja.

2. **Katastrofično tumačenje.** Senzaciju protumači kao znak ozbiljne opasnosti, primjerice srčanog udara ili gubitka kontrole.

3. **Povećanje straha.** Uvjerenje da je u opasnosti pojačava tjeskobu.

4. **Pojačavanje tjelesnih simptoma.** Aktivacija stresnog odgovora dodatno povećava puls, znojenje ili osjećaj nedostatka zraka.

5. **Potvrđivanje straha.** Osoba pojačane simptome doživljava kao dokaz da je njezino početno tumačenje bilo točno.

Tako se razvija povratna sprega u kojoj tjelesna senzacija izaziva strah, a strah pojačava tjelesnu senzaciju.

Primjerice, osoba osjeti nekoliko snažnih otkucaja srca. Pomisli da ima srčani problem, počne intenzivno pratiti rad srca i postaje sve uznemirenija. Srce ubrzava zbog straha, a osoba ubrzanje tumači kao potvrdu da je u opasnosti.

S vremenom i manje tjelesne promjene mogu postati okidači panike. Osoba može početi osluškivati tijelo, provjeravati puls ili izbjegavati aktivnosti za koje očekuje da bi mogle izazvati neugodne senzacije.

Takvo razumijevanje panike ne znači da osoba simptome izmišlja ili da ih može jednostavno zaustaviti snagom volje. Ono objašnjava kako se stvarne tjelesne reakcije i njihovo tumačenje mogu međusobno pojačavati.

Što je panični poremećaj?

Panični poremećaj dijagnostička je kategorija koja se odnosi na ponavljajuće neočekivane napade panike i trajnu zabrinutost zbog njihova ponavljanja ili posljedica, odnosno na značajne promjene ponašanja povezane s napadima.

Prema dijagnostičkom okviru DSM-5-TR, nakon najmanje jednog napada osoba tijekom najmanje mjesec dana može biti trajno zabrinuta zbog novih napada ili njihovih posljedica te promijeniti ponašanje na način povezan s tim strahom. Napadi pritom ne smiju biti bolje objašnjeni djelovanjem psihoaktivnih tvari, drugim zdravstvenim stanjem ili nekim drugim psihičkim poremećajem.

ICD-11 Svjetske zdravstvene organizacije također prepoznaje panični poremećaj, uz vlastiti skup dijagnostičkih zahtjeva.

Važno je naglasiti da panični poremećaj ne znači da osoba neprestano ima napade. Neke osobe doživljavaju napade relativno rijetko, ali između njih žive u strahu od sljedeće epizode. Druge imaju učestale napade ili izraženu tjeskobu zbog mogućih tjelesnih senzacija.

Poremećaj može znatno utjecati na kvalitetu života čak i kada se napadi ne događaju svakodnevno. Očekivanje novih napada može postati jednako opterećujuće kao i sami napadi.

Zašto nastaje panični poremećaj?

Ne postoji jedan uzrok paničnog poremećaja. Njegov nastanak povezuje se s međudjelovanjem biološke osjetljivosti, načina tumačenja tjelesnih senzacija, prethodnih iskustava i životnih okolnosti.

Biološka osjetljivost

Individualne razlike u funkcioniranju živčanog sustava mogu utjecati na osjetljivost na stres i tjelesne promjene. Genetski čimbenici mogu pridonijeti sklonosti anksioznim poremećajima, ali ne određuju sami po sebi hoće li osoba razviti panični poremećaj.

Proučavaju se moždani sustavi uključeni u otkrivanje prijetnje, obradu straha i regulaciju autonomnih reakcija. U tim procesima sudjeluju različite moždane strukture i neuronske mreže, a ne samo jedno područje mozga.

Osjetljivost na tjelesne senzacije

Neke osobe snažnije reagiraju na promjene u vlastitom tijelu ili ih doživljavaju kao posebno prijeteće. Takva **anksiozna osjetljivost** odnosi se na strah od posljedica simptoma tjeskobe, primjerice uvjerenje da ubrzan puls znači srčani udar ili da vrtoglavica znači gubitak kontrole.

Anksiozna osjetljivost nije isto što i panični poremećaj, ali može pridonijeti njegovu razvoju ili održavanju.

Stresni događaji i životne okolnosti

Panični napadi mogu se prvi put pojaviti tijekom razdoblja pojačanog stresa, nakon gubitka, bolesti, sukoba ili drugih životnih promjena. Nedostatak sna, prekomjerna uporaba kofeina i neki psihoaktivni stimulansi također mogu povećati vjerojatnost neugodnih tjelesnih reakcija.

Međutim, napad panike ne mora imati prepoznatljiv vanjski okidač. Ponekad se pojavi bez očitog razloga, što može dodatno pojačati osjećaj nepredvidivosti i opasnosti.

Učenje straha

Ako osoba određenu tjelesnu senzaciju poveže s intenzivnim strahom, može je početi doživljavati kao signal opasnosti. Primjerice, nakon nekoliko napada izazvanih ubrzanim pulsom, sama pojava ubrzanog pulsa može postati zastrašujuća.

Tako se može razviti naučena povezanost između tjelesnih senzacija i straha. Ta povezanost može se održavati izbjegavanjem situacija u kojima se senzacije pojavljuju, jer osoba nema dovoljno prilika naučiti da ih može podnijeti bez katastrofalnih posljedica.

Izbjegavanje i sigurnosna ponašanja

Strah od novog napada može navesti osobu da počne izbjegavati situacije koje povezuje s panikom. To se može odnositi na javni prijevoz, trgovine, gužve, vožnju, tjelesnu aktivnost, putovanja ili boravak izvan kuće.

Osoba može razviti i takozvana sigurnosna ponašanja, odnosno postupke kojima pokušava spriječiti napad ili smanjiti osjećaj ugroženosti.

Primjeri uključuju:

Takva ponašanja mogu kratkoročno smanjiti strah. Međutim, ako osoba zaključi da se napad nije dogodio isključivo zato što je primijenila određenu zaštitnu radnju, može ostati uvjerena da bi bez nje bila u opasnosti.

Time se sprječava učenje da tjelesne senzacije i situacije mogu biti neugodne, ali ne moraju predstavljati prijetnju.

U liječenju se zato postupno radi na smanjivanju izbjegavanja i sigurnosnih ponašanja, uz odgovarajuću stručnu podršku.

Panični poremećaj i agorafobija

Panični poremećaj i agorafobija mogu se pojaviti zajedno, ali nisu isti poremećaj.

**Agorafobija** je poremećaj obilježen izraženim strahom ili tjeskobom u situacijama iz kojih bi bijeg mogao biti otežan ili u kojima osoba smatra da pomoć možda neće biti dostupna ako se pojave simptomi panike ili drugi onesposobljavajući simptomi.

Primjeri takvih situacija mogu uključivati:

Osoba s agorafobijom ne mora se bojati samog prostora. Često se boji mogućnosti da će u njemu doživjeti simptome koje neće moći kontrolirati ili iz njega neće moći lako otići.

Primjerice, osoba može početi izbjegavati autobus jer se boji da će tijekom vožnje dobiti napad panike i neće moći izaći. S vremenom može izbjegavati sve više situacija, što smanjuje njezinu samostalnost.

Panični poremećaj može postojati bez agorafobije, a agorafobija se može pojaviti i bez paničnog poremećaja. Kada su oba stanja prisutna, potrebno ih je zasebno procijeniti i uključiti u plan liječenja.

Razlika između paničnog poremećaja i drugih stanja

Simptomi panike mogu se pojaviti u različitim psihičkim i tjelesnim stanjima. Zbog toga je važno razlikovati panični poremećaj od drugih mogućih objašnjenja.

Generalizirani anksiozni poremećaj

Kod generaliziranog anksioznog poremećaja karakteristična je pretjerana i teško kontrolirana zabrinutost zbog različitih područja života, poput zdravlja, posla, financija ili obitelji.

Kod paničnog poremećaja u središtu su ponavljajući neočekivani napadi panike i strah od njihova ponavljanja ili posljedica.

Oba poremećaja mogu biti prisutna kod iste osobe.

Socijalni anksiozni poremećaj

Socijalni anksiozni poremećaj obilježava strah od negativne procjene drugih ljudi, primjerice strah od poniženja, odbacivanja ili pokazivanja znakova nervoze pred drugima.

Napad panike može se pojaviti u socijalnim situacijama, ali to samo po sebi ne znači da osoba ima panični poremećaj. Važno je utvrditi je li napad neočekivan ili se pojavljuje pretežno u situacijama koje izazivaju socijalni strah.

Specifične fobije

Kod specifične fobije strah je povezan s određenim objektom ili situacijom, primjerice visinom, letenjem ili određenim životinjama. Osoba može doživjeti napad panike kada se suoči s fobičnim podražajem, ali napadi nisu nužno neočekivani.

Posttraumatski stresni poremećaj

Kod posttraumatskog stresnog poremećaja simptomi se povezuju s traumatskim događajem i mogu uključivati nametljiva sjećanja, izbjegavanje podsjetnika na traumu, promjene raspoloženja i pojačanu pobuđenost.

Napadi panike mogu se pojaviti u sklopu posttraumatskog stresnog poremećaja, ali njihovo postojanje ne znači automatski da osoba ima panični poremećaj.

Tjelesna zdravstvena stanja

Neka zdravstvena stanja mogu izazvati simptome slične panici, uključujući određene poremećaje srčanog ritma, bolesti štitnjače, respiratorne probleme i druga stanja.

Kofein, stimulansi i neke druge tvari također mogu izazvati ili pojačati simptome.

Ako osoba prvi put doživi intenzivnu bol u prsima, izraženu otežanu respiraciju, gubitak svijesti ili druge ozbiljne i neuobičajene simptome, potrebno je potražiti hitnu medicinsku procjenu umjesto pretpostaviti da je riječ o napadu panike.

Kako se dijagnosticira panični poremećaj?

Dijagnostička procjena obuhvaća razgovor o prirodi napada, njihovu učestalosti, okolnostima pojavljivanja i posljedicama za svakodnevni život.

Stručnjak može procijeniti:

Po potrebi se provodi i medicinska procjena. Opseg pretraga ovisi o simptomima, zdravstvenoj povijesti i procjeni liječnika.

Upitnici mogu pomoći u procjeni težine simptoma i praćenju napretka, ali ne zamjenjuju klinički razgovor. Dijagnozu ne treba postavljati samo na temelju opisa jednog napada ili rezultata internetskog testa.

Liječenje paničnog poremećaja

Liječenje je usmjereno na smanjenje napada i straha od njihova ponavljanja, promjenu katastrofičnih tumačenja tjelesnih senzacija te postupno vraćanje aktivnostima koje je osoba počela izbjegavati.

Kognitivno-bihevioralna terapija

**Kognitivno-bihevioralna terapija (KBT)** jedan je od najbolje istraženih pristupa liječenju paničnog poremećaja.

Terapija pomaže osobi prepoznati povezanost između tjelesnih senzacija, misli, emocija i ponašanja. Umjesto da svaku promjenu u tijelu automatski protumači kao znak opasnosti, osoba uči ispitati alternativna objašnjenja i postupno mijenjati reakcije na simptome.

KBT obično uključuje nekoliko elemenata:

Terapija se prilagođava potrebama osobe. Nisu svi elementi nužni u svakom slučaju, a tijek liječenja ovisi o težini simptoma i prisutnosti drugih teškoća.

Interoceptivna izloženost

**Interoceptivna izloženost** terapijska je tehnika u kojoj se osoba pod stručnim vodstvom postupno suočava s tjelesnim senzacijama kojih se boji.

Primjerice, ubrzan puls može izazivati strah jer ga osoba povezuje sa srčanim udarom. U odgovarajuće odabranim i sigurnim okolnostima terapeut može pomoći osobi da iskusi sličnu senzaciju i nauči je podnijeti bez katastrofičnog tumačenja.

Vježbe se odabiru individualno. Nisu prikladne za svaku osobu ni za svaku tjelesnu senzaciju, osobito kada postoje zdravstvena ograničenja. Zato ih ne treba provoditi samostalno bez prethodne procjene ako postoji sumnja na medicinski problem.

Cilj izloženosti nije dokazati da osoba nikada neće osjetiti nelagodu, nego omogućiti novo učenje: tjelesna senzacija može biti neugodna, ali ne mora značiti da se događa katastrofa.

Izlaganje situacijama koje osoba izbjegava

Ako osoba zbog straha od napada prestane koristiti javni prijevoz, izlaziti sama ili odlaziti u trgovine, terapija može uključivati postupno vraćanje tim aktivnostima.

Izlaganje se planira u suradnji s terapeutom, prema individualnim ciljevima i mogućnostima. Napredak se ne mjeri samo odsutnošću straha, nego i sposobnošću da osoba nastavi aktivnost unatoč nelagodi.

Takav pristup može pomoći u smanjivanju izbjegavanja i vraćanju samostalnosti.

Farmakoterapija

Lijekovi se mogu primjenjivati kada su simptomi izraženi, kada osoba preferira farmakološko liječenje ili kada psihoterapija nije dovoljna odnosno nije dostupna.

U liječenju paničnog poremećaja često se koriste antidepresivi iz skupine selektivnih inhibitora ponovne pohrane serotonina (SSRI), a u određenim okolnostima i drugi lijekovi, ovisno o kliničkoj procjeni.

Učinak antidepresiva ne mora nastupiti odmah. Na početku liječenja mogu se pojaviti nuspojave, a ponekad i privremeno povećanje tjeskobe. Zato liječenje treba pratiti liječnik.

Benzodiazepini mogu brzo smanjiti akutnu tjeskobu, ali nose rizik tolerancije, ovisnosti i simptoma ustezanja, osobito pri dugotrajnijoj uporabi. Zbog toga nisu prikladni za nekontroliranu ili dugotrajnu samostalnu primjenu.

Odluka o lijekovima donosi se individualno, uz razmatranje koristi, rizika i drugih zdravstvenih okolnosti.

Što učiniti tijekom napada panike?

Tijekom napada panike korisno je pokušati smanjiti dodatno zastrašivanje vlastitih simptoma i usmjeriti pozornost na ono što se trenutačno događa.

Mogu pomoći sljedeći postupci:

1. **Prepoznati simptome bez automatskog zaključka o katastrofi.** Ako je osobi već stručno procijenjeno da doživljava napade panike, može se podsjetiti da su takvi simptomi prolazni, iako su neugodni.

2. **Disati mirno i bez forsiranja.** Pokušaj da se udahne što više zraka može pogoršati hiperventilaciju. Korisnije je disati nježno i ravnomjerno, bez prisiljavanja na vrlo duboke udaha.

3. **Usmjeriti pozornost na okolinu.** Osoba može imenovati predmete koje vidi, osjetiti stopala na podu ili opisati zvukove u okolini. Takvo usmjeravanje pozornosti nekima pomaže smanjiti pretjerano praćenje tjelesnih senzacija.

4. **Dopustiti da nelagoda postupno prođe.** Pokušaj da se svaki simptom odmah ukloni može dodatno pojačati strah. Ako je riječ o poznatom napadu panike koji je medicinski procijenjen, korisno je dopustiti da se intenzitet simptoma prirodno smanji.

5. **Izbjegavati opasne načine regulacije disanja.** Ne treba disati u papirnatu vrećicu jer to može biti opasno ako simptomi imaju drugi uzrok.

Ovi postupci nisu zamjena za liječenje. Ako su simptomi novi, neuobičajeni ili ozbiljni, potrebno je razmotriti medicinsku procjenu.

Život s paničnim poremećajem

Panični poremećaj može dovesti do sužavanja svakodnevnog života. Osoba može odbijati putovanja, izbjegavati tjelesnu aktivnost, odustajati od društvenih događaja ili se oslanjati na druge kako bi se osjećala sigurno.

Takve promjene mogu utjecati na samopouzdanje, odnose i radno funkcioniranje. Osoba se može početi bojati ne samo samih napada nego i mogućnosti da će drugi primijetiti njezinu tjeskobu.

Podrška bliskih osoba može biti korisna, osobito kada uključuje razumijevanje i ohrabrivanje postupnog povratka aktivnostima. Ipak, stalno uvjeravanje da se ništa loše neće dogoditi ili preuzimanje svih situacija kojih se osoba boji može nenamjerno održavati njezinu ovisnost o sigurnosnim ponašanjima.

Važno je pronaći ravnotežu između podrške i poticanja samostalnosti. Cilj nije zahtijevati da osoba odmah prestane osjećati strah, nego pomoći joj da postupno vrati aktivnosti koje su joj važne.

Prognoza i oporavak

Panični poremećaj može imati različit tijek. Kod nekih osoba simptomi se znatno smanje nakon relativno kratkog liječenja, dok drugima treba više vremena ili kombinacija različitih pristupa.

Na tijek mogu utjecati težina simptoma, trajanje poremećaja, prisutnost agorafobije ili drugih psihičkih teškoća, dostupnost liječenja i individualne okolnosti.

Uspjeh liječenja ne znači nužno da osoba nikada više neće osjetiti ubrzan puls ili snažnu tjeskobu. Važno je da tjelesne senzacije prestanu izazivati nekontrolirani strah i da osoba može nastaviti svakodnevne aktivnosti bez pretjeranog izbjegavanja.

Povremena pojava simptoma ne mora značiti povratak poremećaja. Korisno je prepoznati rane znakove pogoršanja, primijeniti naučene strategije i po potrebi ponovno potražiti stručnu pomoć.

Što vrijedi zapamtiti?

Povezane lekcije

Izvori i literatura

1. American Psychiatric Association. (2022). *Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders* (5. izd., tekstualna revizija; DSM-5-TR). American Psychiatric Association Publishing. https://doi.org/10.1176/appi.books.9780890425787

2. World Health Organization. (2024). *Clinical descriptions and diagnostic requirements for ICD-11 mental, behavioural and neurodevelopmental disorders*. World Health Organization. https://www.who.int/publications/b/68103

3. Clark, D. M. (1986). A cognitive approach to panic. *Behaviour Research and Therapy, 24*(4), 461–470. https://doi.org/10.1016/0005-7967(86)90011-2

4. Craske, M. G., & Barlow, D. H. (2007). *Panic Disorder and Agoraphobia*. In D. H. Barlow (Ed.), *Clinical Handbook of Psychological Disorders: A Step-by-Step Treatment Manual* (4th ed., pp. 1–64). New York: Guilford Press.

5. Craske, M. G., Stein, M. B., Eley, T. C., Milad, M. R., Holmes, A., Rapee, R. M., & Wittchen, H.-U. (2017). Anxiety disorders. *Nature Reviews Disease Primers, 3*, 17024. https://doi.org/10.1038/nrdp.2017.24

6. Hofmann, S. G., Asnaani, A., Vonk, I. J. J., Sawyer, A. T., & Fang, A. (2012). The efficacy of cognitive behavioral therapy: A review of meta-analyses. *Cognitive Therapy and Research, 36*, 427–440. https://doi.org/10.1007/s10608-012-9476-1

7. Pompoli, A., Furukawa, T. A., Imai, H., Tajika, A., Efthimiou, O., & Salanti, G. (2016). Psychological therapies for panic disorder with or without agoraphobia in adults: A network meta-analysis. *Cochrane Database of Systematic Reviews*, 2016(4), CD011004. https://doi.org/10.1002/14651858.CD011004.pub2

8. National Institute for Health and Care Excellence. (2011, updated 2020). *Generalised anxiety disorder and panic disorder in adults: Management (CG113).* https://www.nice.org.uk/guidance/cg113

9. Barlow, D. H. (2002). *Anxiety and Its Disorders: The Nature and Treatment of Anxiety and Panic* (2nd ed.). New York: Guilford Press.

10. Reiss, S., Peterson, R. A., Gursky, D. M., & McNally, R. J. (1986). Anxiety sensitivity, anxiety frequency and the prediction of fearfulness. *Behaviour Research and Therapy, 24*(1), 1–8. https://doi.org/10.1016/0005-7967(86)90143-9

11. Craske, M. G., & Barlow, D. H. (2008). *Panic Disorder and Agoraphobia*. In D. H. Barlow (Ed.), *Clinical Handbook of Psychological Disorders: A Step-by-Step Treatment Manual* (4th ed.). New York: Guilford Press.