Pamćenje traumatskih iskustava

Zadnja provjera: listopad 2026.

Uvod

Pamćenje traumatskih iskustava obuhvaća procese kodiranja, pohrane i prisjećanja događaja koji su doživljeni kao izrazito prijeteći, zastrašujući ili emocionalno preplavljujući. Takva iskustva mogu uključivati fizičko ili seksualno nasilje, teške nesreće, ratna zbivanja, prirodne katastrofe, iznenadni gubitak bliske osobe ili druge događaje koji ozbiljno ugrožavaju osjećaj sigurnosti.

Traumatska iskustva mogu utjecati na način na koji osoba pamti prošlost, doživljava sadašnjost i procjenjuje buduće prijetnje. Sjećanja povezana s traumom ponekad se pojavljuju nenamjerno, uz snažne emocionalne i tjelesne reakcije, dok se u drugim slučajevima osoba teško prisjeća pojedinih dijelova događaja. Neki se ljudi sjećaju traumatskog događaja vrlo jasno, a drugi imaju nejasna, fragmentirana ili djelomično nedostupna sjećanja.

Ne postoji jedan univerzalan obrazac pamćenja traume. Način na koji se iskustvo pamti ovisi o obilježjima događaja, intenzitetu stresa, prethodnim iskustvima, individualnim razlikama i kontekstu u kojem se sjećanje kasnije aktivira.

Važno je razlikovati traumatsko iskustvo od traumatskog sjećanja. Traumatsko iskustvo odnosi se na događaj i njegov doživljaj, dok se traumatsko sjećanje odnosi na način na koji su informacije o tom događaju pohranjene, organizirane i naknadno dostupne.

Kako stres utječe na pamćenje?

Pamćenje nije jednostavno snimanje događaja, nego proces koji uključuje nekoliko međusobno povezanih faza: kodiranje informacija, njihovu konsolidaciju i kasnije prisjećanje. Stres može utjecati na svaku od tih faza, ali njegov učinak nije uvijek isti.

Kodiranje traumatskog iskustva

Kodiranje je proces pretvaranja informacija iz iskustva u oblik koji živčani sustav može pohraniti.

Kada osoba procijeni da joj prijeti opasnost, aktiviraju se sustavi koji sudjeluju u odgovoru na stres. Povećava se budnost, pažnja se usmjerava prema potencijalnim prijetnjama, a organizam se priprema za obranu, bijeg ili druge reakcije.

Takva usmjerenost može pomoći osobi da zapamti neke posebno važne elemente događaja, primjerice izvor opasnosti, određeni zvuk ili prizor. Istodobno može smanjiti pažnju posvećenu drugim informacijama, uključujući širi kontekst događaja ili njegov vremenski slijed.

Zbog toga osoba može vrlo jasno pamtiti pojedine detalje, a istodobno imati teškoće s prisjećanjem drugih dijelova iskustva.

Međutim, snažna emocionalna reakcija ne jamči da će svi elementi događaja biti zapamćeni točno. Intenzitet doživljaja i točnost sjećanja nisu isto.

Konsolidacija sjećanja

Konsolidacija je proces kojim se sjećanja stabiliziraju nakon početnog kodiranja. U njemu sudjeluju različite moždane strukture i sustavi, uključujući hipokampus, amigdalu i područja moždane kore.

Hipokampus ima važnu ulogu u povezivanju elemenata iskustva u kontekstualnu i vremenski organiziranu cjelinu. Amigdala sudjeluje u obradi emocionalno značajnih podražaja, osobito onih povezanih s prijetnjom, te može utjecati na konsolidaciju emocionalnih sjećanja.

Hormoni i neurotransmiterski sustavi povezani sa stresom također utječu na te procese. Njihov učinak ovisi o intenzitetu i trajanju stresa, vremenu djelovanja te drugim okolnostima.

Umjereno emocionalno uzbuđenje može pod određenim uvjetima pridonijeti pamćenju važnih informacija. Vrlo intenzivan ili dugotrajan stres, međutim, može narušiti neke aspekte kodiranja i konsolidacije, osobito one koji zahtijevaju organiziranje informacija u širi kontekst.

Zbog složenosti tih mehanizama nije opravdano tvrditi da stres uvijek poboljšava ili uvijek pogoršava pamćenje. Njegov učinak ovisi o konkretnim uvjetima.

Prisjećanje traumatskog iskustva

Prisjećanje je proces ponovnog aktiviranja informacija koje su pohranjene u pamćenju. Ono nije doslovno reproduciranje izvornog događaja, nego rekonstrukcija koja ovisi o tragovima sjećanja, trenutačnom kontekstu i informacijama dostupnima u trenutku prisjećanja.

Kod osoba koje su doživjele traumu, prisjećanje može biti povezano s intenzivnim emocionalnim reakcijama. Određeni zvuk, miris, izraz lica ili situacija mogu podsjetiti osobu na prethodnu opasnost i potaknuti strah, napetost ili osjećaj ugroženosti.

Takva reakcija može se pojaviti i kada osoba svjesno zna da se nalazi u sigurnom okruženju. Sustavi koji prepoznaju prijetnju mogu reagirati na sličnosti između sadašnjeg podražaja i ranijeg iskustva prije nego što osoba potpuno procijeni trenutačnu situaciju.

Uloga mozga u pamćenju traume

Pamćenje traumatskih iskustava uključuje više međusobno povezanih moždanih sustava. Nijedna pojedinačna struktura ne može se smatrati jedinim mjestom na kojem je trauma pohranjena.

Amigdala i emocionalna važnost

Amigdala je skup jezgri smještenih duboko u sljepoočnim režnjevima mozga. Sudjeluje u procjeni emocionalne važnosti podražaja i učenju povezanom s prijetnjom.

Kada određeni podražaj postane povezan s opasnošću, amigdala i povezani sustavi mogu pridonijeti tome da se slični podražaji kasnije brzo prepoznaju kao potencijalno prijeteći.

Primjerice, osoba koja je preživjela prometnu nesreću može osjetiti snažnu tjeskobu pri zvuku naglog kočenja ili pri vožnji kroz raskrižje slično onome na kojem se nesreća dogodila.

Takva reakcija ne znači nužno da osoba svjesno ponovno proživljava cijeli događaj. Može odražavati naučenu povezanost između određenog podražaja i opasnosti.

Hipokampus i kontekst sjećanja

Hipokampus je važan za epizodičko pamćenje, odnosno pamćenje osobnih događaja smještenih u određeno vrijeme i prostor. Sudjeluje i u razlikovanju sličnih situacija koje imaju različito značenje.

Kada je osoba izložena intenzivnom stresu, kodiranje kontekstualnih informacija može biti otežano. Posljedica može biti da se pojedini elementi iskustva snažno pamte, ali se teže povezuju s cjelovitim slijedom događaja ili izvornim okolnostima.

Takva mogućnost ne znači da svaka osoba s traumatskim iskustvom ima oštećeno pamćenje ili da je hipokampus nužno trajno promijenjen. Nalazi istraživanja razlikuju se ovisno o populaciji, vrsti traume, trajanju simptoma i metodama mjerenja.

Prefrontalni korteks i regulacija reakcija

Prefrontalni korteks sudjeluje u pažnji, procjeni situacije, donošenju odluka i regulaciji emocionalnih reakcija. U suradnji s drugim moždanim sustavima pomaže osobi procijeniti je li određena situacija doista opasna i prilagoditi ponašanje sadašnjim okolnostima.

Kod posttraumatskog stresnog poremećaja istraživanja su utvrdila razlike u funkcioniranju mreža koje sudjeluju u obradi prijetnje i regulaciji emocija. Međutim, ti nalazi ne znače da postoji jedan jedinstven moždani obrazac kod svih osoba s tim poremećajem.

Obilježja traumatskih sjećanja

Traumatska sjećanja mogu se razlikovati od uobičajenih autobiografskih sjećanja po načinu na koji se pojavljuju, emocionalnom intenzitetu i utjecaju na svakodnevni život.

Nametljiva sjećanja

Nametljiva sjećanja pojavljuju se bez namjernog pokušaja prisjećanja. Mogu uključivati slike, misli, osjećaje ili druge elemente prethodnog iskustva.

Osoba može pokušavati usmjeriti pažnju na svakodnevne aktivnosti, ali joj se sjećanje iznova vraća. Pritom se mogu pojaviti strah, tuga, ljutnja, osjećaj bespomoćnosti ili tjelesne reakcije poput ubrzanog rada srca i znojenja.

Nametljiva sjećanja nisu sama po sebi dokaz psihičkog poremećaja. Mogu se pojaviti nakon različitih stresnih događaja, ali njihova učestalost, intenzitet i utjecaj na funkcioniranje važni su za procjenu kliničkog značaja.

Flashbackovi

Flashback je intenzivno iskustvo u kojem osoba ima osjećaj kao da se traumatski događaj ponovno događa u sadašnjosti. Može uključivati snažne osjetilne dojmove, emocije i tjelesne reakcije.

Flashbackovi se razlikuju po intenzitetu. Neki uključuju izražen osjećaj ponovnog proživljavanja događaja, dok se kod drugih osoba javljaju djelomične slike ili osjećaj da je opasnost ponovno prisutna.

Flashback nije isto što i svako prisjećanje traumatskog događaja. Osoba može jasno znati da se događaj dogodio u prošlosti, a ipak imati vrlo snažnu emocionalnu ili tjelesnu reakciju.

Ponavljajući flashbackovi mogu se pojaviti kod posttraumatskog stresnog poremećaja, ali se njihovo značenje procjenjuje zajedno s drugim simptomima i okolnostima.

Fragmentirana sjećanja

Neke osobe opisuju traumatska sjećanja kao niz nepovezanih prizora, osjetilnih dojmova ili emocionalnih trenutaka. Mogu se dobro sjećati pojedinih detalja, ali teško rekonstruirati vremenski slijed događaja.

Jedno od mogućih objašnjenja jest da intenzivan stres utječe na pažnju i povezivanje različitih elemenata iskustva. Ako osoba tijekom događaja prati prvenstveno neposrednu opasnost, manje pažnje može biti dostupno informacijama koje pomažu organizirati iskustvo u cjelinu.

Ipak, fragmentiranost nije univerzalno obilježje traumatskih sjećanja. Neka su traumatska sjećanja dobro organizirana i koherentna, dok neka sjećanja na izrazito stresne događaje mogu biti nejasna i bez prisutnosti psihičkog poremećaja.

Zato se na temelju fragmentiranosti samog sjećanja ne može pouzdano zaključiti da je događaj bio traumatski niti utvrditi koliko je određeno sjećanje točno.

Snažno pamćenje pojedinih detalja

Emocionalno intenzivni događaji mogu ostaviti vrlo upečatljiva sjećanja. Osoba se može jasno sjećati određenog zvuka, izraza lica ili trenutka kada je shvatila da je u opasnosti.

Međutim, osjećaj jasnoće i sigurnosti u sjećanje ne jamči njegovu potpunu točnost. Sjećanje može biti vrlo živo, a ipak sadržavati pogreške u pojedinim detaljima, vremenskom slijedu ili procjeni okolnosti.

Istraživanja autobiografskog i svjedočkog pamćenja pokazuju da emocionalno uzbuđenje može različito utjecati na različite dijelove događaja. Neki detalji mogu se dobro zapamtiti, dok drugi ostaju nepotpuni ili se naknadno mijenjaju.

Zašto se traumatska sjećanja aktiviraju nakon dugo vremena?

Sjećanja povezana s traumom mogu se aktivirati dugo nakon događaja. To se može dogoditi kada osoba naiđe na podražaj koji je povezan s izvornim iskustvom ili koji ga na neki način podsjeća.

Takvi podražaji mogu biti vanjski, primjerice zvuk, miris, mjesto ili ponašanje druge osobe, ali i unutarnji, poput tjelesnog osjećaja, emocije ili misli.

Uvjetovanje strahom

Uvjetovanje strahom oblik je učenja u kojem organizam povezuje određeni podražaj ili situaciju s prijetnjom. Ako je podražaj prethodno bio prisutan tijekom opasnog događaja, kasnije može izazvati reakciju straha čak i kada opasnost više nije prisutna.

Primjerice, osoba koja je doživjela nasilje u određenom prostoru može kasnije osjećati nelagodu u sličnim prostorima, premda oni objektivno nisu opasni.

Takva povezanost može biti korisna kada omogućuje brzo prepoznavanje stvarne opasnosti. Međutim, ako se reakcija generalizira na velik broj sigurnih situacija, može ograničiti svakodnevno funkcioniranje.

Generalizacija straha

Generalizacija se događa kada se reakcija naučena u jednoj situaciji proširi na slične podražaje ili okolnosti.

Nakon traumatskog događaja osoba može početi izbjegavati ne samo mjesto na kojem se događaj zbio nego i situacije koje ga samo djelomično podsjećaju. Primjerice, nakon napada u javnom prijevozu može osjećati strah u različitim oblicima javnog prijevoza.

Što se više situacija doživljava kao potencijalno opasno, to se više može sužavati prostor u kojem se osoba osjeća sigurno.

Učenje razlikovanja stvarne opasnosti od sigurnih, ali sličnih situacija važan je dio nekih psihoterapijskih pristupa koji se koriste u liječenju posttraumatskih simptoma.

Obnavljanje sjećanja

Sjećanja nisu potpuno nepromjenjivi zapisi. Kada se ponovno aktiviraju, mogu se povezati s novim informacijama i kontekstom. Istraživanja pokazuju da se pod određenim uvjetima nakon ponovne aktivacije može promijeniti stabilnost nekih sjećanja, što se proučava u okviru procesa koji se naziva rekonsolidacija.

Međutim, nije svako prisjećanje jednako rekonsolidaciji i nije moguće pretpostaviti da se svako traumatsko sjećanje može jednostavno izmijeniti. Učinak ovisi o brojnim čimbenicima, a mehanizmi i klinička primjena tih procesa i dalje su predmet istraživanja.

Izbjegavanje i potiskivanje sjećanja

Neke osobe nastoje izbjeći razmišljanje o traumatskom događaju, razgovore o njemu ili situacije koje ih na njega podsjećaju. Takvo izbjegavanje može kratkoročno smanjiti emocionalnu nelagodu.

Primjerice, osoba može prestati odlaziti na određena mjesta, izbjegavati određene ljude ili pokušavati zaustaviti svaku misao povezanu s traumom.

Međutim, ako izbjegavanje postane široko i dugotrajno, može otežati svakodnevno funkcioniranje i održavati osjećaj da su podsjetnici na događaj neizdrživi ili opasni.

Važno je razlikovati namjerno izbjegavanje od nemogućnosti prisjećanja. Osoba može znati što se dogodilo, ali ne željeti razmišljati o tome. Druga osoba može imati poteškoće s prisjećanjem pojedinih dijelova događaja. Ta dva iskustva nisu isto.

Potiskivanje i nedostupnost sjećanja

U svakodnevnom govoru izraz *potiskivanje* često se koristi za opisivanje situacije u kojoj se osoba ne može prisjetiti traumatskog iskustva. U psihodinamskoj teoriji potiskivanje označava nesvjestan proces kojim se određeni sadržaji isključuju iz svjesnog doživljavanja.

Suvremena istraživanja razlikuju više mogućih razloga zbog kojih se osoba teško prisjeća nekog događaja. Na dostupnost sjećanja mogu utjecati pažnja tijekom događaja, protok vremena, stres, izbjegavanje, stanje svijesti i drugi čimbenici.

Postoje istraživanja o namjernom potiskivanju neželjenih sjećanja, ali ona sama po sebi ne dokazuju da se sva zaboravljena traumatska iskustva nalaze pohranjena u nesvjesnom i da se mogu pouzdano vratiti.

Stoga treba biti oprezan s tvrdnjama da određeni simptom, san ili emocionalna reakcija nužno dokazuje postojanje zaboravljene traume.

Disocijacija i pamćenje

Disocijacija je pojam koji obuhvaća različita iskustva u kojima dolazi do prekida ili promjene u uobičajenom povezivanju svijesti, pamćenja, osjećaja identiteta, percepcije i doživljaja okoline.

Tijekom izrazito stresnog događaja neke osobe opisuju osjećaj odvojenosti od vlastitog tijela, dojam da promatraju sebe izvana ili osjećaj da okolina nije stvarna. Takva iskustva mogu se pojaviti u različitim okolnostima i nisu sama po sebi dovoljna za postavljanje dijagnoze.

Disocijativna amnezija klinički je pojam koji se odnosi na nemogućnost prisjećanja važnih autobiografskih informacija, obično povezanih s traumatskim ili stresnim događajima, a koja se ne može objasniti uobičajenim zaboravljanjem ili drugim poznatim uzrokom.

Procjena takvih poteškoća zahtijeva oprez. Problemi s pamćenjem mogu imati različita psihološka, neurološka, medicinska ili druga objašnjenja, pa nije opravdano svaku prazninu u sjećanju automatski pripisati traumi ili disocijaciji.

Traumatska sjećanja i posttraumatski stresni poremećaj

Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) može se razviti nakon izloženosti događaju koji uključuje stvarnu ili prijeteću smrt, ozbiljnu ozljedu ili seksualno nasilje, uz ispunjavanje drugih dijagnostičkih kriterija.

Jedna od skupina simptoma PTSP-a uključuje ponovno proživljavanje događaja, primjerice kroz nametljiva sjećanja, uznemirujuće snove ili flashbackove. Druge skupine uključuju izbjegavanje podsjetnika na događaj, negativne promjene u mislima i raspoloženju te pojačanu pobuđenost i reaktivnost.

Nisu sve osobe koje su doživjele traumu razvile PTSP. Mnogi ljudi s vremenom se prilagode iskustvu bez razvoja trajnog poremećaja, dok drugi mogu imati dugotrajne simptome i trebati stručnu pomoć.

Ni sva nametljiva sjećanja nisu znak PTSP-a. Za dijagnozu je potrebna stručna procjena ukupnog obrasca simptoma, njihova trajanja i utjecaja na funkcioniranje.

Kako se traumatska sjećanja održavaju?

Jedan od utjecajnih kognitivnih modela PTSP-a, koji su predložili Anke Ehlers i David Clark, naglašava ulogu negativne procjene traume i njezinih posljedica te načina na koji se sjećanje obrađuje i povezuje sa sadašnjošću.

Prema tom modelu, osoba može događaj tumačiti kao dokaz da je svijet uvijek opasan ili da se sama ne može zaštititi. Istodobno se sjećanje može aktivirati na način koji ga čini izrazito prisutnim, kao da prijetnja još traje.

Izbjegavanje, stalno praćenje mogućih prijetnji i druga ponašanja mogu kratkoročno pružiti osjećaj sigurnosti, ali dugoročno otežati učenje da su neke situacije ipak sigurne.

Ovaj je model jedan od načina objašnjavanja održavanja PTSP-a, a ne univerzalno objašnjenje svih reakcija na traumu.

Jesu li traumatska sjećanja uvijek točna?

Jedno od najvažnijih pitanja u istraživanju traumatskog pamćenja odnosi se na odnos između subjektivnog doživljaja sjećanja i njegove činjenične točnosti.

Sjećanje nije nepromjenjiva snimka događaja. Pri prisjećanju se informacije rekonstruiraju, a na taj proces mogu utjecati kasniji razgovori, nova saznanja, očekivanja, sugestije i trenutačno emocionalno stanje.

To vrijedi za traumatska i netraumatska sjećanja.

Živost sjećanja nije isto što i točnost

Osoba može biti potpuno uvjerena da se nečega sjeća točno, a da su pojedini detalji ipak pogrešni. Obrnuto, nesigurnost u neki detalj ne znači automatski da je cijelo sjećanje netočno.

Subjektivna sigurnost, emocionalna intenzivnost i činjenična točnost povezani su na složene načine i ne treba ih poistovjećivati.

Rekonstrukcija i sugestija

Na sjećanje mogu utjecati pitanja koja osoba dobiva, informacije koje naknadno čuje i način na koji tumači vlastita iskustva. Ponavljano zamišljanje događaja ili prihvaćanje tuđih interpretacija također može promijeniti subjektivni osjećaj sigurnosti u određeno sjećanje.

Zbog toga treba biti oprezan s metodama koje osobu navode na određeni zaključak o prošlosti, osobito kada se radi o navodnim sjećanjima na događaje kojih se prije nije mogla prisjetiti.

Hipnoza, vođeno zamišljanje i sugestivne tehnike ne mogu se smatrati pouzdanim načinima utvrđivanja povijesne točnosti sjećanja. One mogu utjecati na doživljaj sjećanja i sigurnost u njega, ali ne jamče da je prisjećanje činjenično točno.

Istodobno, činjenica da je pamćenje podložno pogreškama ne znači da su sva traumatska sjećanja nepouzdana ili izmišljena. Svako sjećanje treba razmatrati u njegovu kontekstu, bez automatskog prihvaćanja ili odbacivanja.

Oporavak i terapijski pristupi

Cilj rada s traumatskim sjećanjima nije nužno zaboraviti događaj, nego smanjiti njegovu uznemirujuću prisutnost i omogućiti osobi da prošlo iskustvo razlikuje od trenutačne stvarnosti.

Pristup liječenju ovisi o simptomima, potrebama osobe, njezinu osjećaju sigurnosti i stručnoj procjeni.

Psihoterapija usmjerena na traumu

Za PTSP postoje psihoterapijski pristupi s empirijskom potporom, uključujući određene oblike kognitivno-bihevioralne terapije usmjerene na traumu, terapiju kognitivne obrade i terapiju produljenog izlaganja. EMDR je također jedan od pristupa koji se primjenjuju u liječenju PTSP-a.

Ti pristupi razlikuju se po teorijskim pretpostavkama i načinu rada, ali mogu uključivati obradu značenja događaja, promjenu obrazaca izbjegavanja, rad na traumatskim sjećanjima i učenje razlikovanja prošle opasnosti od sadašnjih okolnosti.

Odabir pristupa treba temeljiti na stručnoj procjeni i dokazima o njegovoj prikladnosti za određenu osobu.

Regulacija emocija i osjećaj sigurnosti

U radu s traumatskim iskustvima važni mogu biti razvoj vještina regulacije emocija, prepoznavanje okidača, usmjeravanje pažnje na sadašnji trenutak i postupno vraćanje osjećaja kontrole.

Takve vještine ne znače da osoba mora potisnuti ili zanemariti sjećanje. Njihova je svrha pomoći joj da se nosi s reakcijama koje se pojavljuju kada se sjećanje aktivira.

Nije nužno da svaka osoba detaljno prepričava traumu kako bi se oporavila. Pristup treba prilagoditi individualnim potrebama, a prisilno ili preuranjeno izlaganje izrazito uznemirujućem sadržaju nije zamjena za strukturiranu stručnu pomoć.

Kada potražiti stručnu pomoć?

Stručna procjena može biti korisna ako se traumatska sjećanja često vraćaju, uzrokuju snažnu uznemirenost, ometaju san, narušavaju odnose ili dovode do izbjegavanja važnih svakodnevnih aktivnosti.

Pomoć je posebno važna kada osoba ima ponavljajuće flashbackove, izražene simptome disocijacije, dugotrajne poteškoće s funkcioniranjem ili osjećaj da ne može upravljati vlastitim reakcijama.

Traženje pomoći ne zahtijeva da osoba ima potpuno i jasno sjećanje na svaki detalj događaja. Procjena se može usmjeriti na sadašnje simptome, potrebe i funkcioniranje, bez pretpostavljanja što se u prošlosti moralo dogoditi.

Sažetak

Pamćenje traumatskih iskustava složen je proces na koji utječu stres, emocionalna pobuđenost, pažnja, kontekst i individualne razlike. Trauma može biti povezana s nametljivim sjećanjima, flashbackovima, fragmentiranim prisjećanjem, izbjegavanjem i teškoćama u razlikovanju prošle opasnosti od sadašnje situacije.

Amigdala, hipokampus, prefrontalni korteks i povezane moždane mreže sudjeluju u obradi prijetnje, organizaciji sjećanja i regulaciji emocionalnih reakcija. Ipak, ne postoji jedan univerzalan obrazac traumatskog pamćenja.

Traumatska sjećanja mogu biti vrlo živa, ali njihova emocionalna intenzivnost ne jamči potpunu činjeničnu točnost. Istodobno, poteškoće u prisjećanju ne dokazuju same po sebi da se dogodila trauma. Pažljivo razlikovanje sjećanja, interpretacija i provjerljivih činjenica važno je i u znanstvenom i u kliničkom kontekstu.

Oporavak ne mora značiti brisanje prošlosti. Može značiti da sjećanje postupno gubi sposobnost izazivanja nekontroliranih reakcija te postaje iskustvo koje osoba može prepoznati kao dio svoje prošlosti, bez osjećaja da se opasnost ponovno događa u sadašnjosti.

Povezane lekcije

Izvori i literatura

1. Ehlers, A., & Clark, D. M. (2000). A cognitive model of posttraumatic stress disorder. *Behaviour Research and Therapy, 38*(4), 319–345. https://doi.org/10.1016/S0005-7967(99)00123-0

2. Brewin, C. R., Gregory, J. D., Lipton, M., & Burgess, N. (2010). Intrusive images in psychological disorders: Characteristics, neural mechanisms, and treatment implications. *Psychological Review, 117*(1), 210–232. https://doi.org/10.1037/a0018113

3. McNally, R. J. (2003). *Remembering Trauma*. Harvard University Press.

4. Squire, L. R., & Dede, A. J. O. (2015). Conscious and unconscious memory systems. *Cold Spring Harbor Perspectives in Biology, 7*(3), a021667. https://doi.org/10.1101/cshperspect.a021667

5. Brewin, C. R. (2014). Episodic memory, perceptual memory, and their interaction: Foundations for a theory of posttraumatic stress disorder. *Psychological Bulletin, 140*(1), 69–97. https://doi.org/10.1037/a0033722

6. Ehlers, A., & Steil, R. (1995). Maintenance of intrusive memories in posttraumatic stress disorder: A cognitive approach. *Behavioural and Cognitive Psychotherapy, 23*(3), 217–249. https://doi.org/10.1017/S135246580001585X

7. American Psychiatric Association. (2022). *Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders* (5. izd., tekstualna revizija; DSM-5-TR). American Psychiatric Association Publishing. https://doi.org/10.1176/appi.books.9780890425787

8. National Institute for Health and Care Excellence. (2018). *Post-traumatic stress disorder*. NICE Guideline NG116. https://www.nice.org.uk/guidance/ng116