Pamćenje

Zadnja provjera: listopad 2026.

Pamćenje nije jedno skladište u kojem leže sva sjećanja. Mozak ima više sustava pamćenja, koji se oslanjaju na različita područja i rade na različite načine. Ova lekcija opisuje kako mozak pohranjuje i čuva sjećanja – od sustava pamćenja do promjena na sinapsama. Psihološka strana pamćenja, uključujući zaboravljanje, pamćenje kao rekonstrukciju i djelotvorne načine učenja, opisana je u lekciji [Pamćenje i učenje](/lekcija/ucenje-i-pamcenje).

Više sustava pamćenja

Razvoj istraživanja doveo je do zaključka da se pamćenje sastoji od više zasebnih sustava (Squire, 2004):

Ključni dokaz za razlikovanje tih sustava dolazi od bolesnika poput Henryja Molaisona (H. M.), koji nakon uklanjanja dijelova sljepoočnih režnjeva s obje strane, uključujući velik dio hipokampa, više nije mogao stvarati nova trajna sjećanja o događajima, iako je mogao učiti nove motoričke vještine (Scoville i Milner, 1957; Squire, 2004). Više o tom slučaju nalazi se u lekciji [Mozak i ponašanje](/lekcija/odnos-mozga-i-ponasanja).

Kako se sjećanje upisuje u mozak

Već je psiholog Donald Hebb pretpostavio da se učenje temelji na jačanju veza između neurona koji su zajedno aktivni (Hebb, 1949). Godine 1973. otkrivena je pojava koja odgovara toj ideji: nakon kratke, intenzivne stimulacije živčanih vlakana u hipokampu kunića, odgovor ciljnih neurona ostao je pojačan od pola sata do deset sati (Bliss i Lømo, 1973). Ta pojava naziva se **dugotrajna potencijacija** i jedan je od najistraženijih staničnih mehanizama povezanih s učenjem i pamćenjem.

Istraživanja na jednostavnim životinjama pokazala su da kratkotrajno pamćenje uključuje privremene promjene postojećih sinapsi, a dugotrajno pamćenje sintezu novih proteina i rast novih sinaptičkih veza (Kandel, 2001).

Učvršćivanje i ponovno učvršćivanje

Novo sjećanje u početku je nestabilno, a s vremenom se **učvršćuje** (konsolidira). Spavanje ima važnu ulogu u tom procesu (Diekelmann i Born, 2010), o čemu više govori lekcija [Spavanje](/lekcija/spavanje-i-bioloski-ritmovi).

Dugo se mislilo da je jednom učvršćeno sjećanje trajno. Istraživanje na štakorima pokazalo je, međutim, da se učvršćeno sjećanje straha nakon prisjećanja vraća u nestabilno stanje i da ga je potrebno ponovno učvrstiti sintezom proteina. Kada je ta sinteza u amigdali blokirana neposredno nakon prisjećanja, sjećanje je kasnije izostalo, a bez prisjećanja ista intervencija nije utjecala na sjećanje (Nader, Schafe i LeDoux, 2000).

**Kako to čitati:** nalaz upućuje na to da prisjećanje nije samo „čitanje” pohranjenog zapisa, nego proces tijekom kojeg se sjećanje može promijeniti. To je u skladu s psihološkim nalazima o pamćenju kao rekonstrukciji. Nalaz je dobiven na životinjama, a koliko se izravno primjenjuje na ljudsko pamćenje i liječenje i dalje se istražuje.

Mijenja li se mozak s pamćenjem?

Istraživanje londonskih taksista, koji godinama uče složen plan grada, pokazalo je da su im stražnji dijelovi hipokampa bili veći nego kod osoba koje ne voze taksi, a prednji dijelovi manji. Veličina tih područja bila je povezana s duljinom rada u taksiju (Maguire i sur., 2000).

**Status:** riječ je o usporedbi skupina i povezanosti s trajanjem rada. Nalaz je u skladu s idejom da se mozak odraslih može mijenjati prema zahtjevima okoline, ali sam po sebi ne dokazuje da je iskustvo uzrok razlike. O tome više govori lekcija [Neuroplastičnost](/lekcija/neuroplasticnost).

Popularne tvrdnje

„Sva sjećanja pohranjena su u jednom dijelu mozga.”

**Status: netočno.** Pamćenje se oslanja na više sustava koji uključuju hipokamp, strijatum, mali mozak, amigdalu i moždanu koru (Squire, 2004).

„Jednom pohranjeno sjećanje ostaje nepromijenjeno.”

**Status: netočno.** Istraživanja pokazuju da se sjećanja nakon prisjećanja mogu vratiti u nestabilno stanje i promijeniti (Nader, Schafe i LeDoux, 2000).

Što možemo zaključiti – a što ne možemo

Kamo dalje?

Izvori i literatura