Pacijent H. M.: pamćenje nakon neurokirurškog zahvata

Zadnja provjera: listopad 2026.

Pacijent poznat desetljećima kao H. M. postao je jedno od najvažnijih imena u istraživanju pamćenja. Nakon neurokirurškog zahvata 1953. radi liječenja teške epilepsije, teško je stvarao nova svjesna sjećanja. Ipak, mogao je učiti neke motoričke vještine bez sjećanja na vježbanje. Taj neobičan obrazac pomogao je pokazati da pamćenje nije jedna jedinstvena sposobnost.

H. M. nije bio eksperiment u uobičajenom smislu kontroliranog pokusa. Bio je pacijent čiji su se simptomi i sposobnosti proučavali kroz desetljeća nakon kliničkog zahvata koji nije bio izveden radi istraživanja pamćenja. Njegov slučaj donio je znanje, ali traži pažljivo objašnjenje ograničenja i poštovanja prema osobi čiji je život postao predmet znanstvenog interesa.

Operacija i nastanak amnezije

Henry Molaison imao je epileptičke napadaje koji nisu bili dovoljno kontrolirani dostupnim liječenjem. Godine 1953. neurokirurg William Beecher Scoville uklonio je dijelove medijalnih sljepoočnih režnjeva s obje strane mozga. Zahvat je obuhvatio velik dio hipokampalnog područja i okolne strukture. U to vrijeme znanje o funkcijama tih područja bilo je ograničeno, a cilj operacije bio je ublažiti napadaje.

Napadaji su se smanjili, ali se pojavila teška anterogradna amnezija: H. M. teško je stvarao nova trajna sjećanja na događaje i razgovore. Mogao je voditi razgovor i zadržati informaciju kratko dok je pažnja nije preusmjerila. Zatim bi često zaboravio susret ili ponovio isto pitanje. Imao je i djelomične teškoće prisjećanja nekih događaja iz godina prije operacije.

Scoville i Brenda Milner opisali su slučaj 1957. H. M.-ova opća inteligencija i govor bili su uglavnom očuvani, što je istraživačima omogućilo usporedbu različitih kognitivnih sposobnosti. Njegove teškoće nisu značile da je „izgubio pamćenje” u cjelini: radno održavanje informacija, neke stare uspomene i proceduralno učenje mogli su funkcionirati drukčije od novog svjesnog prisjećanja.

Različiti sustavi pamćenja

Milner i drugi istraživači zadavali su H. M.-u zadatke kroz ponovljene susrete. U jednom motoričkom zadatku vježbao je crtanje oblika gledajući ruku u ogledalu. U početku mu je zadatak bio težak, no izvedba se s vježbom poboljšavala. Iako sljedećeg dana nije imao svjesno sjećanje da je zadatak već radio, uspjeh se povećao. To je pokazalo da motoričko učenje može napredovati bez svjesnog prisjećanja prethodnih vježbi.

Nalaz je pridonio razlikovanju deklarativnog pamćenja — svjesnog prisjećanja činjenica i događaja — od proceduralnog pamćenja za vještine i navike. To razlikovanje nije značilo da u mozgu postoje potpuno odvojene kutije. Umjesto toga, ukazalo je da različite vrste učenja i prisjećanja ovise o djelomično različitim moždanim sustavima.

H. M. također je pomogao razjasniti ulogu medijalnog sljepoočnog režnja i hipokampalne regije u stvaranju novih epizodičkih i deklarativnih sjećanja. Njegov slučaj nije dokazao da hipokampus sam „pohranjuje” svako sjećanje. Operacija je zahvatila više struktura, a naknadna istraživanja drugih pacijenata, životinja i zdravih sudionika bila su potrebna da se preciznije razdvoje uloge različitih regija.

Ograničenja jednog iznimnog slučaja

Studija jednog pacijenta omogućuje detaljno i dugotrajno praćenje, ali ograničava generalizaciju. H. M. imao je specifičnu povijest epilepsije, prethodne napadaje i opsežnu operaciju. Rezultati se zato ne mogu automatski prenijeti na svakoga s ozljedom mozga ili teškoćama pamćenja.

Tijekom godina anatomska procjena zahvata mijenjala se. Snimanja magnetskom rezonancijom 1990-ih pokazala su da je uklonjeno manje hipokampusa nego što je Scoville procijenio, ali i da su zahvaćeni amigdala i okolna kora. Nakon H. M.-ove smrti 2008. njegov mozak je digitalno snimljen i detaljno proučen. Takav pregled poboljšao je razumijevanje anatomskih granica lezije, ali ni naknadna analiza ne može pretvoriti povijesni slučaj u kontrolirani eksperiment.

Postoji i etička dimenzija. H. M. je desetljećima surađivao s istraživačima, ali njegova anonimnost bila je važna zaštita privatnosti. Njegov identitet — Henry Molaison — objavljen je tek nakon njegove smrti. Dobar znanstveni prikaz treba govoriti o njemu kao o osobi, ne samo kao o „mozgu koji je nešto dokazao”.

Što danas znamo

H. M.-ov slučaj bio je ključan dio dokaza da su medijalne sljepoočne strukture važne za oblikovanje novih svjesnih sjećanja. Pokazao je da jedan oblik amnezije može teško pogoditi prisjećanje novih događaja, a ipak ostaviti neke sposobnosti učenja. Njegov rad s Brendom Milner i drugim istraživačima pomogao je pokrenuti kognitivnu neuroznanost pamćenja.

Današnje razumijevanje temelji se na mnogim izvorima dokaza. Slučaj H. M. treba povezati s lekcijama o [pamćenju](/lekcija/pamcenje), hipokampusu i radu [Brende Milner](/lekcija/brenda-milner), ali se ne smije poistovjetiti sa svim tim temama. Njegova priča pokazuje kako jedan slučaj može otvoriti istraživačko pitanje, dok odgovore grade usporedbe, teorije i daljnji neovisni nalazi.

Tu je važna razlika između deklarativnog pamćenja, odnosno svjesno dostupnih činjenica i događaja, te proceduralnog pamćenja vještina. Osoba može postati bolja u ponavljanoj radnji, a da ne može ispričati kada ju je naučila. To ne znači da je svaka vještina potpuno neovisna o svjesnom pamćenju; zadatak, upute i okolnosti učenja mogu uključiti više sustava odjednom.

Sažetak

Nakon bilateralnog zahvata medijalnog sljepoočnog režnja 1953., Henry Molaison teško je stvarao nova svjesna sjećanja. Neka proceduralna učenja, poput motoričke vještine, mogla su se poboljšavati bez svjesnog sjećanja na prethodnu vježbu. Slučaj je bio ključan za razlikovanje sustava pamćenja i proučavanje medijalnog sljepoočnog režnja, ali zahvat je uključio više struktura i ne može sam dokazati svu anatomsku specifičnost. H. M. bio je pacijent u dugotrajnom istraživanju, a ne sudionik pokusa osmišljenog radi izazivanja amnezije.

Povezane lekcije

Izvori i literatura