Osobnost i ponašanje

Zadnja provjera: listopad 2026.

Koliko nam osobnost može pomoći u razumijevanju ponašanja – i gdje počinje pretjerano zaključivanje? To je pitanje ove lekcije.

Uvod: Osobnost nije isto što i ponašanje

U lekciji [Kako nastaje profil?](/profiliranje/kako-nastaje-profil) upozorili smo da „ponašao se X” nije isto što i „on je X”. U lekciji [Metode i pristupi profiliranju](/profiliranje/metode) analiza osobnosti bila je jedna od metoda: opisuje tipične obrasce, ali ne predviđa pojedinačni postupak. Sada se tom pojmu vraćamo detaljnije.

U svakodnevnom govoru o osobnosti govorimo kao da je izravno vidimo: „ona je pedantna”, „on je nagao”, „ona je zatvorena”. No ono što zaista vidimo uvijek je **ponašanje u određenoj situaciji**. Osobnost je pojam kojim pokušavamo objasniti zašto se neki obrasci ponašanja kod iste osobe ponavljaju i po čemu se ljudi međusobno razlikuju.

Ta je razlika središnja za cijelu lekciju:

*Ponašanje vidimo. Osobnost zaključujemo.*

Zaključak o osobnosti može biti koristan, ali je uvijek korak dalje od podataka – i zato može biti pogrešan.

1. Što je osobnost?

U psihologiji se osobnost najčešće opisuje kao skup **relativno trajnih obrazaca mišljenja, osjećanja i ponašanja** po kojima se ljudi međusobno razlikuju. Svaki dio te definicije nosi i ograničenje: „relativno” znači da nije nepromjenjiva, „obrazac” znači da se odnosi na ono što se ponavlja, a „razlikuju” znači da je riječ o usporedbi s drugim ljudima.

Osobine i obrasci ponašanja

Kada za nekoga kažemo da je savjestan, ne tvrdimo da je savjestan u svakom trenutku. Tvrdimo da se u mnogo situacija **češće ili izraženije** od drugih ponaša organizirano, uredno i ustrajno. Osobina je dakle sažetak mnogo ponašanja, a ne opis jednog.

Zato osobine ne treba zamišljati kao skrivene „pokretače” koji iznutra upravljaju svakim postupkom. Istraživanja koja istu osobu prate kroz mnogo svakodnevnih trenutaka pokazuju da se ponašanje pojedinca od trenutka do trenutka jako mijenja – razlike unutar iste osobe često su jednako velike kao razlike među ljudima. Istodobno je **prosjek** ponašanja pojedine osobe kroz dulje razdoblje prilično stabilan (Fleeson, 2001).

Stabilnost i promjena

Je li osobnost stabilna? Odgovor ovisi o tome što točno pitamo.

• **Stabilnost poretka** – zadržava li osoba kroz vrijeme svoj položaj u odnosu na druge. Meta-analiza dugoročnih istraživanja pokazala je da ta stabilnost raste s dobi: u djetinjstvu je razmjerno niska, a najviša je otprilike između 50. i 70. godine, iako ni tada nije potpuna (Roberts i DelVecchio, 2000).
• **Promjena prosječne razine** – mijenjaju li se ljudi u prosjeku tijekom života. Mijenjaju se: osobito u mlađoj odrasloj dobi ljudi u prosjeku postaju savjesniji, emocionalno stabilniji i društveno samouvjereniji, a neke se promjene nastavljaju i kasnije u životu (Roberts, Walton i Viechtbauer, 2006).
• **Promjena kroz intervencije** – sustavni pregled pokazao je da su psihološke intervencije, većinom terapijske, bile povezane s mjerljivim promjenama osobina, najviše emocionalne stabilnosti. Te su promjene pritom uglavnom mjerene upitnicima samoprocjene (Roberts i sur., 2017).

Iz toga slijede dvije pogreške koje treba izbjeći. Netočno je reći da se osobnost „stalno mijenja”, jer su osobine kroz godine razmjerno stabilne. Netočno je i reći da je osobnost „zadana za cijeli život”, jer se mijenja i u prosjeku i kod pojedinaca.

Osobnost kao jedan dio objašnjenja

Ponašanje rijetko ima jedan uzrok. Na to što će netko učiniti utječu njegove osobine, ali i trenutačno stanje (umor, bolest, stres), situacija, odnosi s drugima, pravila i očekivanja, ciljevi, vještine, prethodna iskustva i kultura.

Osobnost je zato **jedan od čimbenika** u objašnjenju ponašanja, a ne objašnjenje samo po sebi. Rečenica „to je učinio jer je takav” često zvuči kao objašnjenje, a zapravo samo drugim riječima ponavlja opis ponašanja.

2. Osobine ličnosti

Što je osobina?

**Osobina** (crta ličnosti) relativno je trajna tendencija da se u određenim vrstama situacija misli, osjeća i ponaša na sličan način. Važno je da je osobina **dimenzija**: ljudi ne „imaju ili nemaju” osobinu, nego se nalaze negdje na kontinuumu, od niže do više razine.

Taksometrijska istraživanja provjeravaju čine li ljudi odvojene kategorije ili se razlikuju samo po stupnju. Njihov je pregled pokazao da se velika većina ispitanih obilježja osobnosti, pa i psihičkih teškoća, bolje opisuje kao dimenzije nego kao kategorije (Haslam, Holland i Kuppens, 2012). Zato podjele na „tipove ljudi” obično pojednostavljuju razlike koje su u stvarnosti postupne.

Velikih pet

Najistraženiji model osobina danas je **model Velikih pet** (engl. *Big Five*). Nastao je analizom riječi kojima ljudi u jeziku opisuju jedni druge: kada su se veliki skupovi takvih opisa u engleskom jeziku statistički analizirali, opetovano se pojavljivalo pet širokih dimenzija (Goldberg, 1990).

• **Ekstraverzija** – sklonost društvenosti, asertivnosti i energičnosti.
• **Ugodnost** – sklonost suradnji, uviđavnosti i povjerenju prema drugima.
• **Savjesnost** – sklonost organiziranosti, odgovornosti i ustrajnosti.
• **Neuroticizam** (u nekim upitnicima **negativna emocionalnost**) – sklonost doživljavanju tjeskobe, potištenosti i promjenjivih raspoloženja; suprotni pol te dimenzije je emocionalna stabilnost.
• **Otvorenost prema iskustvu** – sklonost znatiželji, maštovitosti i zanimanju za ideje i umjetnost.

Svaka od tih dimenzija široka je i obuhvaća uže aspekte, takozvane **facete**. Primjerice, u jednom suvremenom upitniku ekstraverzija se dijeli na društvenost, asertivnost i razinu energije (Soto i John, 2017). Dvije osobe mogu imati sličan ukupan rezultat na ekstraverziji, a razlikovati se u tome je li kod njih izraženija društvenost ili asertivnost.

Velikih pet nije pet tipova ljudi. Ne postoje „ekstraverti” i „savjesni” kao odvojene skupine. Svaka osoba ima neku razinu na **svih pet** dimenzija, a kod većine ljudi većina je tih razina negdje oko sredine.

Što možemo zaključivati iz osobina?

Osobine nisu prazni pojmovi. Pregled istraživanja pokazao je da su osobine Velikih pet povezane s nizom važnih ishoda – od zdravlja i zadovoljstva životom, preko kvalitete odnosa, do izbora zanimanja i uspjeha na poslu (Ozer i Benet-Martínez, 2006).

Na temelju pouzdanih podataka o osobinama zato možemo oprezno reći:

• kakvo je ponašanje za osobu **tipično u prosjeku**,
• u kojim je vrstama situacija određeno ponašanje **vjerojatnije**,
• kako se osoba **u prosjeku razlikuje** od drugih ljudi.

Primjerena formulacija glasi: *„Viša razina savjesnosti povezana je s organiziranijim pristupom zadacima – u prosjeku i kroz mnogo situacija.”*

Što ne možemo zaključivati?

Povezanosti dobivene na velikim skupinama ljudi ne prenose se jednostavno na pojedinačni postupak. Iz osobina ne možemo pouzdano zaključiti:

• što će određena osoba učiniti **u određenoj situaciji**,
• **zašto** je nešto učinila,
• što je **namjeravala**,
• je li **dobra ili loša** osoba,
• ima li **psihički poremećaj**.

Primjer pogrešnog zaključivanja: *„Ako ste introvert, onda ne volite ljude.”* Niža ekstraverzija u prosjeku znači manju potrebu za društvenom stimulacijom ili manje izraženu asertivnost – ne nesklonost ljudima, ne nužno sramežljivost i ne nesposobnost za javni nastup.

Bolja formulacija: *„Viša ili niža razina određene osobine može biti povezana s određenim obrascima ponašanja, ali ne određuje pojedinačno ponašanje u svakoj situaciji.”*

3. Osoba i situacija

Zašto se ista osoba ponaša različito?

Krajem šezdesetih godina 20. stoljeća Walter Mischel pregledao je istraživanja o tome koliko osobine predviđaju ponašanje. Upozorio je da su povezanosti između mjera osobina i ponašanja u pojedinoj situaciji često skromne i rijetko prelaze otprilike 0,30 (Mischel, 1968). Time je pokrenuo dugu raspravu: određuje li ponašanje osoba ili situacija?

Rasprava je s vremenom pokazala da je samo pitanje loše postavljeno. Pregled njezinih pouka zaključio je da osobine dobro predviđaju ponašanje kada se ono promatra kroz više prilika, kada procjenu daju ljudi koji osobu dobro poznaju i kada se promatraju situacije u kojima je osobina uopće relevantna – te da ponašanju pridonose i osoba i situacija (Kenrick i Funder, 1988). Kada su učinci poznatih situacijskih čimbenika iz klasičnih socijalnopsiholoških pokusa izraženi istom mjerom, pokazalo se da su usporedivi s povezanostima koje se obično dobivaju za osobine (Funder i Ozer, 1983).

Varijabilnost ponašanja zato nije dokaz da osobnost ne postoji, a stabilnost osobina nije dokaz da je ponašanje unaprijed određeno. Ljudi se ponašaju različito zato što su situacije različite – i zato što različiti ljudi na iste situacije reagiraju različito.

Situacijski utjecaji

Neke situacije snažno usmjeravaju ponašanje gotovo svih ljudi, a neke ostavljaju mnogo prostora za individualne razlike. To se naziva **snaga situacije**. Pregled istraživanja opisuje je kroz četiri pitanja: koliko su pravila i očekivanja jasna, koliko su dosljedna, koliko ograničavaju slobodu odlučivanja i koliko su važne posljedice ponašanja. U jakim situacijama osobine su slabije povezane s ponašanjem, a u slabim situacijama jače (Meyer, Dalal i Hermida, 2010).

• **Jaka situacija:** sprovod, ispit, granična kontrola, hitna intervencija s jasnim protokolom. Većina ljudi ponaša se slično.
• **Slaba situacija:** slobodno popodne, neformalno druženje, otvoren zadatak bez uputa. Razlike među ljudima postaju vidljivije.

Za profiliranje to znači: ponašanje u jakoj situaciji malo govori o osobi, jer je velik dio odluke donijela situacija.

Važno je i to da situacija nije samo ono što objektivno postoji. Ista vanjska okolnost može za različite ljude imati različito psihološko značenje – nekome je sastanak prilika, a nekome prijetnja. Suvremena istraživanja situacija zato razlikuju objektivna obilježja situacije od načina na koji je osoba doživljava (Rauthmann, Sherman i Funder, 2015).

Interakcija osobe i situacije

Ponašanje najčešće ne nastaje *ili* iz osobnosti *ili* iz situacije, nego iz njihova **međudjelovanja**. Isti poticaj kod različitih ljudi izaziva različite reakcije, a ista osoba različito reagira na različite poticaje.

Mischel i Shoda opisali su to kao obrasce tipa **„ako… onda…”**: osobu ne obilježava samo prosječna razina nekog ponašanja, nego i dosljedan način na koji se njezino ponašanje mijenja od jedne vrste situacije do druge (Mischel i Shoda, 1995).

U istraživanju provedenom u ljetnom kampu sustavno je bilježeno ponašanje djece u različitim vrstama situacija – primjerice kada im se vršnjak približi prijateljski, kada ih vršnjak zadirkuje ili kada ih odrasla osoba upozori. Djeca su se razlikovala ne samo po tome koliko su često bila verbalno agresivna, nego i po tome **u kojim situacijama** su to bila, a ti su obrasci bili razmjerno stabilni (Shoda, Mischel i Wright, 1994).

Dvoje djece tako može imati jednaku ukupnu razinu agresivnosti, a da jedno burno reagira na zadirkivanje vršnjaka, a drugo na upozorenje odraslih. Upravo ta razlika – **gdje** se ponašanje javlja – često govori više od samog prosjeka.

4. Stabilnost ponašanja kroz vrijeme

Jedno ponašanje nije obrazac

Jedno opaženo ponašanje može biti izraz osobine, ali i posljedica umora, loše vijesti, nesporazuma ili neobične situacije. Budući da se ponašanje iste osobe od prilike do prilike jako mijenja (Fleeson, 2001), jedan događaj nije dovoljan za zaključak o osobini.

U lekciji [Kako nastaje profil?](/profiliranje/kako-nastaje-profil) razlikovali smo jednokratni događaj, obrazac i promjenu obrasca. Ovdje dodajemo: ni ponovljeno ponašanje nije automatski osobina – važno je i **gdje** se ponavlja.

Ponavljanje i konzistentnost

**Konzistentnost** ponašanja može značiti nekoliko različitih stvari:

• **ista vrsta situacije, različito vrijeme** – ponavlja li se ponašanje kada se situacija ponovi,
• **različite situacije** – javlja li se ponašanje i izvan jedne vrste situacije,
• **usporedba s drugima** – ponaša li se osoba tako češće od drugih ljudi u istim situacijama.

Za zaključak o osobini potrebne su sve tri vrste informacija. Ako se netko svakog ponedjeljka na istom sastanku ljuti, to je obrazac – ali obrazac vezan uz taj sastanak. Možda je riječ o osobini, a možda o nečemu u samom sastanku. Bez usporedbe s drugim situacijama i s drugim ljudima te mogućnosti ne možemo razlikovati.

Kontekst ponavljanja

Ponašanje je dosljednije što su situacije sličnije. Istraživanje u kojem su podaci o ponašanju istih ljudi prikupljani u više različitih situacija pokazalo je da je ponašanje sličnije kada su i situacije psihološki sličnije, te da se ljudi međusobno razlikuju i po tome koliko su dosljedni (Sherman, Nave i Funder, 2010).

Zato je pitanje „ponaša li se osoba dosljedno?” nepotpuno. Bolje je pitati: *„U kojim se situacijama ponašanje ponavlja, u kojima ne, i što te situacije imaju zajedničko?”*

5. Kako procjenjujemo osobnost?

U [prethodnoj lekciji](/profiliranje/metode) upoznali smo metode općenito. Ovdje nas zanima što svaka od njih može reći upravo o osobnosti.

Samoprocjena

Samoprocjena je ono što osoba kaže o sebi, u razgovoru ili u upitniku. Njezina je prednost u tome što osoba ima pristup vlastitim mislima i osjećajima te sebe vidi u mnogo više situacija nego bilo koji promatrač. Njezina je slabost u tome što na nju utječu želja za dobrim dojmom, slika o sebi i ograničen uvid u vlastite reakcije.

Prema modelu asimetrije znanja o sebi i drugima, osoba je bolji procjenitelj osobina koje se teško vide izvana, primjerice sklonosti tjeskobi, dok drugi mogu bolje procijeniti osobine koje su snažno vrijednosno obojene, poput intelekta (Vazire, 2010).

Procjena drugih

Procjena drugih je ono što o osobi kažu ljudi koji je poznaju. Meta-analiza je pokazala da je točnost takvih procjena to veća što procjenitelj osobu bliže poznaje: neznanci su bili najmanje točni, a najbliži ljudi, poput članova obitelji i partnera, najtočniji. Procjene drugih predviđale su i ishode poput uspjeha u školi i na poslu, i to dodatno, iznad onoga što predviđaju samoprocjene (Connelly i Ones, 2010).

No svaki procjenitelj vidi osobu samo u **svojim** situacijama. Kolega je poznaje s posla, prijatelj iz slobodnog vremena, susjed iz susjedstva. Svatko od njih može biti točan u onome što vidi, a da nitko nema cijelu sliku.

Psihološki upitnici

Standardizirani upitnik osobnosti daje usporediv rezultat na određenim dimenzijama i omogućuje usporedbu s normama. Kao što smo vidjeli u lekciji o metodama, njegova vrijednost ovisi o pouzdanosti, valjanosti i svrsi za koju se koristi.

Ovdje treba dodati: većina upitnika osobnosti također je **samoprocjena**, samo strukturirana i usporediva. Rezultat upitnika zato nosi i dio ograničenja samoprocjene. On govori gdje se osoba nalazi na nekoj dimenziji u odnosu na usporednu skupinu – a ne što će učiniti u određenoj situaciji.

Online testovi koji ljude razvrstavaju u „tipove osobnosti” obično nemaju provjerenu pouzdanost ni valjanost i ne treba ih miješati s psihološkim mjerenjem.

Više izvora podataka

Samoprocjena, procjene drugih i opažanje ponašanja daju različite poglede na istu osobu. Kada se slažu, povjerenje u procjenu opravdano raste. Kada se ne slažu, to ne znači nužno da je netko u krivu – često znači da je osobu svatko vidio u drugim situacijama. Neslaganje je tada vrijedan podatak o tome **gdje** se ponašanje mijenja.

6. Problem etiketiranja

Od opisa do etikete

Usporedi ove četiri rečenice:

• *„Na tri od četiri sastanka koja sam vidio govorio je glasno i prekidao druge.”* – opis opaženog ponašanja.
• *„Na sastancima je često dominantan.”* – sažetak obrasca u jednoj vrsti situacija.
• *„On je dominantan.”* – tvrdnja o osobini.
• *„On je manipulator.”* – etiketa koja uključuje motiv i moralnu ocjenu.

Svaki se korak udaljava od podataka. Posljednja rečenica više ne opisuje ponašanje, nego pripisuje namjeru i vrijednost – za što opaženo ponašanje ne daje dovoljnu osnovu.

„On je takav čovjek”

Rečenica „on je takav čovjek” ima tri problema:

• **briše situaciju** – podrazumijeva da bi se jednako ponašao bilo gdje,
• **zatvara pitanje** – nakon nje više ne tražimo druga objašnjenja,
• **pretvara opis u objašnjenje** – „ljuti se jer je ljutit čovjek” ne objašnjava ništa.

Ljudi su općenito skloni ponašanje drugih pripisivati njihovim osobinama, a podcjenjivati utjecaj situacije (Gilbert i Malone, 1995). Etiketa „takav čovjek” prirodan je proizvod te sklonosti.

Zašto etiketa može iskriviti daljnju procjenu

Etiketa nije samo netočan sažetak. Ona mijenja i način na koji dalje promatramo.

• **Etiketa usmjerava tumačenje.** U poznatom pokusu sudionici su gledali snimku djevojčice. Jedni su vidjeli okruženje koje je upućivalo na viši, a drugi na niži socioekonomski status. Oni koji su vidjeli samo to okruženje nisu bitno različito procijenili njezine sposobnosti. No oni koji su nakon toga gledali i njezino dvosmisleno rješavanje zadataka procijenili su sposobnosti u skladu s početnim očekivanjem – iako su svi gledali istu izvedbu (Darley i Gross, 1983). Etiketa nije zamijenila podatke, ali je odredila kako će se dvosmisleni podaci protumačiti.
• **Etiketa može oblikovati ponašanje druge osobe.** U drugom pokusu muškarci su telefonom razgovarali sa ženama za koje su, na temelju fotografije, vjerovali da su privlačne ili neprivlačne. Neovisni procjenitelji, koji su slušali samo žene, procijenili su da su se žene za koje su sugovornici vjerovali da su privlačne ponašale toplije i društvenije (Snyder, Tanke i Berscheid, 1977). Očekivanje je promijenilo ponašanje sugovornika, to je promijenilo ponašanje žene – i očekivanje se naizgled potvrdilo.

U profiliranju to znači da etiketa nije bezopasna oznaka na kraju procjene. Ona može usmjeriti koje ćemo podatke tražiti, kako ćemo ih tumačiti, pa čak i kako će se osoba ponašati u kontaktu s nama.

7. Osobnost u profiliranju

Kada osobnost može biti korisna?

Pojam osobnosti koristan je kada:

• imamo podatke iz **više situacija i više izvora**, a ne jedan dojam,
• želimo opisati što je za osobu **tipično**, a ne objasniti jedan postupak,
• tražimo **hipoteze** o tome u kojim bi se situacijama neko ponašanje moglo ponoviti,
• pokušavamo razumjeti zašto ista situacija na različite ljude djeluje različito.

Kada osobnost nije dovoljna?

Pojam osobnosti nije dovoljan kada:

• imamo samo **jedno ponašanje** ili jednu situaciju,
• je situacija bila **jaka** – s jasnim pravilima i ozbiljnim posljedicama,
• pokušavamo objasniti **konkretan postupak** u određenom trenutku,
• je pitanje zapravo o **motivu, namjeri, odgovornosti ili zdravlju** osobe.

U tim slučajevima pozivanje na osobnost zvuči kao objašnjenje, a zapravo zaustavlja traženje boljeg objašnjenja.

Hipoteza o osobini nije dokaz motiva

U profiliranju je korisno držati odvojenima pet razina iskaza:

*Osobina ≠ ponašanje ≠ motiv ≠ namjera ≠ dijagnoza*

• **Osobina** – opis tipične tendencije kroz mnogo situacija: *„Čini se da je u prosjeku asertivnija od većine ljudi.”*
• **Ponašanje** – ono što je osoba učinila u određenoj situaciji: *„Na sastanku je odbila prijedlog i zatražila drugo rješenje.”*
• **Motiv** – razlog zbog kojeg je to učinila: *„Možda je smatrala da prijedlog ugrožava rok.”*
• **Namjera** – ono što je željela postići: *„Možda je htjela zaštititi tim od prekovremenog rada.”*
• **Dijagnoza** – klinička procjena psihičkog poremećaja, koju na temelju kliničkog postupka postavlja za to osposobljen stručnjak.

Iz osobine ne slijedi ponašanje u svakoj situaciji. Iz ponašanja ne slijedi motiv. Iz motiva ne slijedi namjera. I ni iz jedne od tih razina ne slijedi dijagnoza. Izražena razina neke osobine nije psihički poremećaj, a opis nečijeg ponašanja nije klinička procjena.

Hipoteza o osobini može nam pomoći postaviti pitanje o motivu – ali ga ne može zamijeniti.

8. Veliki primjer: Ista osoba u različitim situacijama

Dora radi kao dispečerica u medicinskoj prijavno-dojavnoj jedinici. Prima hitne pozive, prema protokolu procjenjuje stanje pacijenta i upućuje timove na teren. Četvero ljudi koji je poznaju opisuje je vrlo različito:

• **Kolega iz smjene:** *„Hladna je i kratka. Kad zove pozivatelj, ne gubi ni riječ, samo postavlja pitanja i daje upute.”*
• **Prijateljica iz amaterskog zbora:** *„Najveselija je u društvu. Na probama se šali, a poslije uvijek predloži da odemo na piće.”*
• **Susjed sa sastanka stanara:** *„Svadljiva je. Na zadnjem se sastanku oštro usprotivila predstavniku stanara i tražila da se odluka ponovno izglasa.”*
• **Teta s obiteljskih okupljanja:** *„Povučena je. Na ručkovima uglavnom sluša, rijetko govori o sebi i rano odlazi.”*

Na prvi pogled kao da opisuju četiri različite osobe. Je li netko od njih u krivu? Je li Dora „zapravo” hladna, vesela, svadljiva ili povučena?

Što zapravo znamo?

Svatko od četvero ljudi opisuje Doru u **jednoj vrsti situacije** koju sam poznaje:

• **dispečerski posao** – jaka situacija s jasnim protokolom, vremenskim pritiskom i ozbiljnim posljedicama,
• **zbor** – slaba situacija: dobrovoljna, s poznatim ljudima i zajedničkim interesom,
• **sastanak stanara** – situacija u kojoj se odlučuje o zajedničkim pravilima i u kojoj se lako pojavi osjećaj nepravde,
• **obiteljski ručak** – situacija s dugom poviješću odnosa i ulogama koje ne poznajemo.

Primjećujemo i da su opisi mješavina opažanja i etiketa: „ne gubi ni riječ” je opažanje, a „hladna je” je etiketa.

Što govori situacija?

• **Na poslu** gotovo svi dobri dispečeri govore kratko, slijede protokol i ne ulaze u razgovor izvan nužnog. Kratkoća u toj situaciji malo govori o Dori, a mnogo o zahtjevima posla.
• **U zboru** Dora sama bira hoće li doći, s kim će razgovarati i kako. Upravo se u takvoj slaboj situaciji osobine mogu jače izraziti.
• **Na sastanku stanara** ne znamo o čemu je točno bila riječ, je li odluka donesena po pravilima ni kako su se ponašali ostali.
• **Na obiteljskim ručkovima** ne znamo kakvi su odnosi, o čemu se razgovara ni dolazi li Dora tada nakon noćne smjene.

Mogući obrasci „ako… onda…”

Ako opise prevedemo u obrasce, dobivamo radne pretpostavke, a ne zaključke:

• *Ako je situacija hitna i strukturirana, onda je usredotočena i kratka.*
• *Ako je s ljudima koje je sama odabrala i nema pritiska, onda je opuštena i društvena.*
• *Ako procijeni da se pravila ne poštuju, onda se otvoreno suprotstavi.*
• *Ako je u skupini u kojoj nema jasnu ulogu ili s kojom ima dugu povijest odnosa, onda više sluša nego što govori.*

Ti obrasci ne opisuju četiri različite osobe, nego jednu osobu čije se ponašanje mijenja ovisno o situaciji – i to ne nasumično.

Moguće hipoteze o osobinama

Na temelju toga mogli bismo postaviti nekoliko opreznih hipoteza:

• Dorina ekstraverzija možda je umjerena i jasnije se pokazuje u poznatom i odabranom društvu nego u formalnim ili obiteljskim situacijama.
• Možda joj je osobito važna pravednost postupka, pa se u situacijama koje doživi kao nepravedne lakše suprotstavi.
• Možda dobro podnosi pritisak – ali to vidimo samo u jednoj, vrlo strukturiranoj situaciji.

Alternativna objašnjenja

Svaka od tih hipoteza ima i objašnjenja koja ne uključuju osobine:

• Kratkoća na poslu može biti **naučena profesionalna vještina**, a ne obilježje njezine osobnosti.
• Povučenost na obiteljskim ručkovima može biti posljedica **umora od smjenskog rada**, nekog obiteljskog sukoba ili jednostavno toga da se na ručkovima razgovara o temama koje je ne zanimaju.
• Suprotstavljanje na sastanku može biti posljedica **konkretne odluke** koja ju je izravno pogodila, a ne opće sklonosti sukobima.
• Veselost u zboru može dijelom proizlaziti iz **uloge** koju u toj skupini ima – primjerice ako upravo ona organizira zajedničke izlaske.

Što bi pomoglo razlikovati hipoteze?

• vidjeti kako se Dora ponaša u **drugim slabim situacijama**, primjerice u novom društvu u kojem nikoga ne poznaje,
• saznati je li se **suprotstavljala i u drugim situacijama** u kojima je procijenila da su pravila povrijeđena, ili samo u toj jednoj,
• usporediti njezino ponašanje na obiteljskim ručkovima **nakon slobodnih dana** i nakon noćne smjene,
• provjeriti ponašaju li se **drugi dispečeri** na poslu slično kao ona.

Rizik etikete

Svatko od četvero ljudi ima točnu sliku Dore u svojoj situaciji, ali bi pogriješio kada bi tu sliku proširio na cijelu osobu. Kolega koji je smatra „hladnom” mogao bi njezinu kratkoću u neformalnom razgovoru protumačiti kao potvrdu, iako je možda samo umorna. Susjed koji je smatra „svadljivom” mogao bi svaki njezin sljedeći prigovor doživjeti kao još jedan dokaz, umjesto da pita na što se prigovor odnosi.

Kako bi izgledala oprezna procjena?

*„Dorino ponašanje znatno se razlikuje između situacija, ali ne nasumično. Na poslu, koji traži kratku i strukturiranu komunikaciju, ponaša se onako kako posao traži, pa to malo govori o njezinoj osobnosti. U dobrovoljnom i poznatom društvu opuštena je i društvena. Na jednom sastanku stanara otvoreno se suprotstavila odluci, ali ne znamo okolnosti ni ponavlja li se to. Na obiteljskim ručkovima više sluša, ali ne znamo zašto. Zasad ne možemo reći da je Dora ‚hladna’, ‚svadljiva’ ili ‚povučena’. Možemo reći da se njezino ponašanje mijenja sa situacijom i da bi za opis njezinih osobina trebalo više podataka iz usporedivih situacija.”*

Dora nije „četiri osobe”. Ona je jedna osoba čije ponašanje proizlazi iz međudjelovanja njezinih tendencija i situacija u kojima se nalazi. Različito ponašanje u različitim situacijama ne proturječi ideji stabilne osobnosti – upravo dosljedan obrazac tih razlika može biti dio onoga što Doru čini prepoznatljivom.

9. Kako govoriti o osobnosti bez pretjeranog zaključivanja?

Način na koji govorimo o osobnosti nije samo stvar stila. On određuje što ćemo dalje biti spremni provjeravati.

• Umjesto *„On je lijen.”* – *„U posljednja tri tjedna dva puta nije predao zadatak na vrijeme.”*
• Umjesto *„Ona je introvert, ne voli ljude.”* – *„Čini se da joj više odgovaraju razgovori u manjim skupinama.”*
• Umjesto *„Takav je čovjek.”* – *„U ovakvim situacijama obično reagira ovako.”*
• Umjesto *„Agresivan je, sigurno nešto smjera.”* – *„Na sastanku je govorio oštro; razlog za to zasad ne znamo.”*
• Umjesto *„Savjesna je, znači neće pogriješiti.”* – *„Viša savjesnost u prosjeku je povezana s pažljivijim radom, ali ne isključuje pogreške.”*
• Umjesto *„Narcisoidan je.”* – *„Nekoliko je puta o zajedničkom uspjehu govorio kao o svojem; ne znamo koliko je to za njega tipično.”*

Opće pravilo:

• govori o **ponašanju** prije nego o osobini,
• navedi **situaciju** u kojoj je ponašanje opaženo,
• navedi **koliko** opažanja imaš,
• razlikuj **opis** od **objašnjenja**,
• ostavi prostor za **ono što ne znaš**.

Što osobnost može pokazati – a što ne može

• **Osobine** opisuju što je za osobu tipično u prosjeku, ali ne i što će učiniti u određenoj situaciji.
• **Velikih pet** opisuje pet širokih dimenzija, a ne pet tipova ljudi.
• **Stabilnost osobina** ne znači nepromjenjivost; osobnost se mijenja, ali razmjerno sporo.
• **Situacija** može snažno oblikovati ponašanje, osobito kada je jaka.
• **Obrasci „ako… onda…”** pokazuju kako se ponašanje osobe mijenja sa situacijom, ali ne i zašto.
• **Samoprocjena, procjene drugih i upitnici** daju različite poglede, a nijedan nije cijela slika.
• **Hipoteza o osobini** može usmjeriti pitanja, ali nije dokaz motiva, namjere ni dijagnoze.

Ključni pojmovi

• **Osobnost** – relativno trajni obrasci mišljenja, osjećanja i ponašanja po kojima se ljudi razlikuju.
• **Osobina** (crta ličnosti) – relativno trajna tendencija ponašanja u određenim vrstama situacija; dimenzija, a ne kategorija.
• **Velikih pet** – model osobina s pet širokih dimenzija: ekstraverzija, ugodnost, savjesnost, neuroticizam i otvorenost prema iskustvu.
• **Faceta** – uži aspekt unutar široke dimenzije osobnosti.
• **Stabilnost poretka** – koliko osoba kroz vrijeme zadržava svoj položaj u odnosu na druge.
• **Promjena prosječne razine** – sustavna promjena osobina kod ljudi u prosjeku tijekom života.
• **Rasprava osoba–situacija** – rasprava o tome određuju li ponašanje osobine ili situacija; pokazala je da pridonose i jedne i druge.
• **Snaga situacije** – koliko situacija svojim pravilima, očekivanjima i posljedicama usmjerava ponašanje svih ljudi.
• **Interakcija osobe i situacije** – ponašanje kao rezultat međudjelovanja osobina i obilježja situacije.
• **Obrazac „ako… onda…”** – dosljedan način na koji se ponašanje osobe mijenja od jedne vrste situacije do druge.
• **Procjena drugih** – procjena osobnosti koju daju ljudi koji osobu poznaju.
• **Etiketa** – kratka oznaka koja opis ponašanja pretvara u tvrdnju o tome kakva osoba „jest”.
• **Bihevioralna potvrda** – pojava da očekivanje o osobi mijenja naše ponašanje prema njoj, a time i njezino ponašanje, pa se očekivanje naizgled potvrdi.

Zapamti

• **Ponašanje vidimo, osobnost zaključujemo** – svaki zaključak o osobnosti korak je dalje od podataka.
• Osobina opisuje **tipičnu tendenciju kroz mnogo situacija**, a ne pojedinačni postupak.
• **Velikih pet nisu tipovi** – svatko ima neku razinu na svih pet dimenzija.
• Osobnost je **relativno stabilna, ali promjenjiva**; ni „stalno se mijenja” ni „zadana je” nije točno.
• Ponašanje najčešće proizlazi iz **međudjelovanja osobe i situacije**, a ne iz jednog ili drugog.
• **Jedno ponašanje nije obrazac**, a obrazac u jednoj vrsti situacije još nije osobina.
• Etiketa poput **„on je takav čovjek”** briše situaciju i može iskriviti daljnju procjenu.
• **Osobina ≠ ponašanje ≠ motiv ≠ namjera ≠ dijagnoza.**

Istraži dalje

• [Uvod u profiliranje](/profiliranje/uvod) – opažanje, interpretacija, hipoteza i pristranosti u procjeni.
• [Kako nastaje profil?](/profiliranje/kako-nastaje-profil) – proces od informacija do procjene i zašto profil nije isto što i osobnost.
• [Metode i pristupi profiliranju](/profiliranje/metode) – samoprocjena, psihološki testovi i kombiniranje metoda.
• [Psihologija osobnosti](/lekcija/teorije-osobnosti) i [Individualne razlike](/psihologija/osobnost-i-individualne-razlike) – teorije i mjerenje razlika među ljudima.
• [Socijalna psihologija](/psihologija/covjek-i-drugi) – kako situacija i drugi ljudi oblikuju ponašanje.
• [Profiliranje u komunikaciji](/profiliranje/komunikacija) – što se iz načina komuniciranja može, a što ne može zaključiti o osobi.
• [Profiliranje i znanstveni dokazi](/profiliranje/dokazi-i-ogranicenja) – kako se procjenjuju pouzdanost i točnost profiliranja.

Izvori i literatura

• Connelly, B. S. i Ones, D. S. (2010). An other perspective on personality: Meta-analytic integration of observers' accuracy and predictive validity. *Psychological Bulletin*, 136(6), 1092–1122. [doi.org/10.1037/a0021212](https://doi.org/10.1037/a0021212)
• Darley, J. M. i Gross, P. H. (1983). A hypothesis-confirming bias in labeling effects. *Journal of Personality and Social Psychology*, 44(1), 20–33. [doi.org/10.1037/0022-3514.44.1.20](https://doi.org/10.1037/0022-3514.44.1.20)
• Fleeson, W. (2001). Toward a structure- and process-integrated view of personality: Traits as density distributions of states. *Journal of Personality and Social Psychology*, 80(6), 1011–1027. [doi.org/10.1037/0022-3514.80.6.1011](https://doi.org/10.1037/0022-3514.80.6.1011)
• Funder, D. C. i Ozer, D. J. (1983). Behavior as a function of the situation. *Journal of Personality and Social Psychology*, 44(1), 107–112. [doi.org/10.1037/0022-3514.44.1.107](https://doi.org/10.1037/0022-3514.44.1.107)
• Gilbert, D. T. i Malone, P. S. (1995). The correspondence bias. *Psychological Bulletin*, 117(1), 21–38. [doi.org/10.1037/0033-2909.117.1.21](https://doi.org/10.1037/0033-2909.117.1.21)
• Goldberg, L. R. (1990). An alternative "description of personality": The Big-Five factor structure. *Journal of Personality and Social Psychology*, 59(6), 1216–1229. [doi.org/10.1037/0022-3514.59.6.1216](https://doi.org/10.1037/0022-3514.59.6.1216)
• Haslam, N., Holland, E. i Kuppens, P. (2012). Categories versus dimensions in personality and psychopathology: A quantitative review of taxometric research. *Psychological Medicine*, 42(5), 903–920. [doi.org/10.1017/S0033291711001966](https://doi.org/10.1017/S0033291711001966)
• Kenrick, D. T. i Funder, D. C. (1988). Profiting from controversy: Lessons from the person-situation debate. *American Psychologist*, 43(1), 23–34. [doi.org/10.1037/0003-066X.43.1.23](https://doi.org/10.1037/0003-066X.43.1.23)
• Meyer, R. D., Dalal, R. S. i Hermida, R. (2010). A review and synthesis of situational strength in the organizational sciences. *Journal of Management*, 36(1), 121–140. [doi.org/10.1177/0149206309349309](https://doi.org/10.1177/0149206309349309)
• Mischel, W. (1968). *Personality and Assessment*. Wiley.
• Mischel, W. i Shoda, Y. (1995). A cognitive-affective system theory of personality: Reconceptualizing situations, dispositions, dynamics, and invariance in personality structure. *Psychological Review*, 102(2), 246–268. [doi.org/10.1037/0033-295X.102.2.246](https://doi.org/10.1037/0033-295X.102.2.246)
• Ozer, D. J. i Benet-Martínez, V. (2006). Personality and the prediction of consequential outcomes. *Annual Review of Psychology*, 57, 401–421. [doi.org/10.1146/annurev.psych.57.102904.190127](https://doi.org/10.1146/annurev.psych.57.102904.190127)
• Rauthmann, J. F., Sherman, R. A. i Funder, D. C. (2015). Principles of situation research: Towards a better understanding of psychological situations. *European Journal of Personality*, 29(3), 363–381. [doi.org/10.1002/per.1994](https://doi.org/10.1002/per.1994)
• Roberts, B. W. i DelVecchio, W. F. (2000). The rank-order consistency of personality traits from childhood to old age: A quantitative review of longitudinal studies. *Psychological Bulletin*, 126(1), 3–25. [doi.org/10.1037/0033-2909.126.1.3](https://doi.org/10.1037/0033-2909.126.1.3)
• Roberts, B. W., Luo, J., Briley, D. A., Chow, P. I., Su, R. i Hill, P. L. (2017). A systematic review of personality trait change through intervention. *Psychological Bulletin*, 143(2), 117–141. [doi.org/10.1037/bul0000088](https://doi.org/10.1037/bul0000088)
• Roberts, B. W., Walton, K. E. i Viechtbauer, W. (2006). Patterns of mean-level change in personality traits across the life course: A meta-analysis of longitudinal studies. *Psychological Bulletin*, 132(1), 1–25. [doi.org/10.1037/0033-2909.132.1.1](https://doi.org/10.1037/0033-2909.132.1.1)
• Sherman, R. A., Nave, C. S. i Funder, D. C. (2010). Situational similarity and personality predict behavioral consistency. *Journal of Personality and Social Psychology*, 99(2), 330–343. [doi.org/10.1037/a0019796](https://doi.org/10.1037/a0019796)
• Shoda, Y., Mischel, W. i Wright, J. C. (1994). Intraindividual stability in the organization and patterning of behavior: Incorporating psychological situations into the idiographic analysis of personality. *Journal of Personality and Social Psychology*, 67(4), 674–687. [doi.org/10.1037/0022-3514.67.4.674](https://doi.org/10.1037/0022-3514.67.4.674)
• Snyder, M., Tanke, E. D. i Berscheid, E. (1977). Social perception and interpersonal behavior: On the self-fulfilling nature of social stereotypes. *Journal of Personality and Social Psychology*, 35(9), 656–666. [doi.org/10.1037/0022-3514.35.9.656](https://doi.org/10.1037/0022-3514.35.9.656)
• Soto, C. J. i John, O. P. (2017). The next Big Five Inventory (BFI-2): Developing and assessing a hierarchical model with 15 facets to enhance bandwidth, fidelity, and predictive power. *Journal of Personality and Social Psychology*, 113(1), 117–143. [doi.org/10.1037/pspp0000096](https://doi.org/10.1037/pspp0000096)
• Vazire, S. (2010). Who knows what about a person? The self–other knowledge asymmetry (SOKA) model. *Journal of Personality and Social Psychology*, 98(2), 281–300. [doi.org/10.1037/a0017908](https://doi.org/10.1037/a0017908)