Osjećaj tuđe prisutnosti

Zadnja provjera: listopad 2026.

Ernest Shackleton 1916., nakon brodoloma na Antarktici, s dvojicom suputnika prelazi zaleđene planine otoka Južna Georgija u pokušaju da spasi ostatak posade. U kasnijem zapisu navodi snažan dojam iz tog marša da ih je četvero, a ne troje – a kad to spomene, i suputnici priznaju isti osjećaj. Slično opisuju planinari na velikim visinama, samotni mornari, preživjeli u nesrećama, ali i obični ljudi u žalovanju ili pri buđenju: snažan, gotovo tjelesan dojam da je **netko pokraj njih**, iako nikoga nema. Ta pojava zove se **osjećaj tuđe prisutnosti** (engl. *felt presence* ili *sensed presence*). Ova lekcija objašnjava kada se javlja, kako je neuroznanost izaziva u laboratoriju i zašto je može doživjeti i potpuno zdrava osoba.

Što je osjećaj tuđe prisutnosti

Osjećaj tuđe prisutnosti je doživljaj da je u blizini neka osoba ili biće, bez da se ta prisutnost vidi, čuje ili dodiruje. Osoba često može reći **gdje** je prisutnost – iza nje, s lijeve strane, u kutu sobe – i ponekad kakva je: prijateljska, neutralna ili prijeteća. Iskustvo se razlikuje od halucinacije u užem smislu jer nema jasnog osjetilnog sadržaja; riječ je o „čistom” osjećaju nečijeg postojanja (više o halucinacijama u lekciji [Halucinacije kod zdravih ljudi](/lekcija/halucinacije-kod-zdravih-ljudi)).

Kada se javlja

**U ekstremnim okolnostima.** Peter Suedfeld i John Mocellin analiziraju opise istraživača, planinara, mornara i preživjelih u nesrećama i nalaze da se osjećaj prisutnosti javlja u okolnostima s nekoliko zajedničkih obilježja: monotonija i siromaštvo podražaja, izolacija, hladnoća, velika visina, iscrpljenost i stalna opasnost. Prisutnost je u tim izvještajima najčešće **pomagač** – vodi, ohrabruje ili savjetuje – i nestaje kad opasnost prođe ili kad se pojave drugi ljudi (Suedfeld i Mocellin, 1987). John Geiger tu pojavu popularizira pod nazivom „faktor trećeg čovjeka”, prema Shackletonovu opisu.

**U žalovanju.** Kao što pokazuje istraživanje W. Dewija Reesa, osjećaj prisutnosti preminule osobe najčešći je oblik iskustava u žalovanju: osoba „osjeća” da je preminuli u sobi, iako ga ne vidi ni ne čuje. Mnogi ga doživljavaju kao utjehu (Rees, 1971; više u lekciji [Tuga](/lekcija/tuga)).

**Pri paralizi sna.** Ovdje je prisutnost gotovo uvijek **prijeteća** – „uljez” koji stoji u sobi ili se približava (Cheyne, Rueffer i Newby-Clark, 1999; više u lekciji [Paraliza sna](/lekcija/paraliza-sna)).

**Pri osjetilnoj deprivaciji.** U pokusima u kojima sudionici provode kraće vrijeme u potpunoj tami i tišini dio njih izvještava i o osjećaju da je netko s njima u prostoriji (Mason i Brady, 2009).

**Kod nekih neuroloških i psihijatrijskih stanja.** Osjećaj prisutnosti opisuje se kod Parkinsonove bolesti, epilepsije, nakon moždanog udara i u psihotičnim stanjima. U tim slučajevima često je učestaliji i uporniji. Kod Parkinsonove bolesti osobito je čest: u istraživanju Gillesa Fénelona i suradnika osjećaj prisutnosti jedan je od najčešćih oblika „blagih” halucinacija, često prije pojave složenijih vidnih doživljaja (Fénelon i sur., 2000). Zato je korisno da ga bolesnici i obitelji spomenu liječniku, jer može utjecati na izbor i doziranje lijekova.

**U religijskom i duhovnom iskustvu.** Mnogi vjernici opisuju osjećaj Božje prisutnosti u molitvi ili meditaciji, koji se po obilježjima djelomično preklapa s osjećajem tuđe prisutnosti (više u lekciji [Mistična iskustva](/lekcija/misticna-iskustva)).

Sjena koja oponaša pokrete

Ključni pomak dolazi iz istog laboratorija koji je proučavao izvantjelesna iskustva. Shahar Arzy, Olaf Blanke i suradnici 2006. stimuliraju mozak mlade bolesnice s epilepsijom tijekom prijeoperacijske procjene. Kad stimuliraju područje u lijevom **temporoparijetalnom spoju**, bolesnica izjavljuje da iza nje stoji osoba. Kad promijeni položaj, „osoba” zauzima isti položaj; kad sjedne i obgrli koljena, osjeća da je osoba obgrljuje. Opisuje je kao „sjenu” koja oponaša njezine pokrete (Arzy i sur., 2006).

Autori zaključuju da je „prisutnost” zapravo **pogrešno smješten doživljaj vlastitog tijela**: mozak stvara model tijela, ali ga u tom trenutku ne pripisuje sebi, nego drugoj osobi u prostoru (više o tom mehanizmu u lekciji [Izvantjelesna iskustva](/lekcija/izvantjelesna-iskustva)).

Robot koji stvara „duha”

Godine 2014. Olaf Blanke i suradnici objavljuju istraživanje s naslovom „Neurološko i robotski izazvano privid”. Prvo analiziraju moždana oštećenja dvanaestero neuroloških bolesnika koji doživljavaju osjećaj prisutnosti i nalaze da su oštećenja povezana s trima područjima uključenima u osjećaj sebe, pokreta i položaja tijela – temporoparijetalnim, insularnim i frontoparijetalnim korteksom (Blanke i sur., 2014).

Zatim osmišljavaju pokus sa zdravim dobrovoljcima. Sudionik s povezom na očima pomiče robotsku ruku ispred sebe, a drugi robot istodobno dodiruje njegova leđa istim pokretom. Kad je dodir na leđima sinkroniziran s pokretom ruke, ništa neobično se ne događa. Kad se dodir na leđima **malo zakasni**, za oko pola sekunde, mnogi sudionici izvještavaju o snažnom osjećaju da je netko iza njih, a neki to toliko uznemiri da traže prekid pokusa. Neki procjenjuju da ih u prostoriji „ima više”.

Rezultati podupiru objašnjenje da osjećaj tuđe prisutnosti nastaje kada mozak ne može uskladiti vlastite pokrete s osjetilnim posljedicama tih pokreta. Doživljaj koji ne pripada nama mozak tada pripisuje „nekom drugom”.

Imaginarni prijatelji u djetinjstvu

Srodna, ali drukčija pojava su **imaginarni prijatelji** u djetinjstvu. Mnoga djeca u predškolskoj i ranoj školskoj dobi imaju izmišljenog prijatelja s kojim razgovaraju, igraju se i kojemu pripisuju vlastitu osobnost. Marjorie Taylor i suradnici pokazuju da je to vrlo česta i zdrava pojava: do sedme godine imaginarnog prijatelja ima ili je imalo oko dvije trećine djece, a djeca s takvim prijateljima nemaju lošije, nego katkad i bolje razumijevanje tuđih misli i osjećaja (Taylor i sur., 2004).

Za razliku od osjećaja tuđe prisutnosti, imaginarni prijatelj je svjesno stvoren i dijete obično zna da je izmišljen. Ipak, obje pojave pokazuju koliko je ljudski um sklon „naseljavati” svijet drugim osobama – i koliko je društvena prisutnost važna za osjećaj sigurnosti.

Zašto se javlja u ekstremnim okolnostima

Ekstremni uvjeti – iscrpljenost, hladnoća, nedostatak kisika, monotonija – mogu poremetiti upravo one procese koji spajaju osjete i pokrete u jedinstven doživljaj tijela. Istodobno, u situacijama velike opasnosti i usamljenosti mozak može biti osobito osjetljiv na znakove društvene prisutnosti.

Neki istraživači predlažu i psihološku funkciju: osjećaj da nismo sami, osobito kad je prisutnost doživljena kao pomagač, može smanjiti tjeskobu, pružiti hrabrost i pomoći u preživljavanju. Te dvije razine objašnjenja – neurološka i psihološka – ne isključuju jedna drugu.

Prijatelj ili prijetnja

Zanimljivo je da isti osnovni doživljaj može biti utješan ili zastrašujuć. Na to utječu:

Kada potražiti pomoć

Povremen osjećaj prisutnosti u ekstremnim okolnostima, u žalovanju ili pri buđenju obično ne zahtijeva liječenje. Stručnu procjenu ima smisla zatražiti kada:

Prisutnost u svakodnevnom jeziku

Osjećaj tuđe prisutnosti ostavio je trag i u jeziku i kulturi. Izrazi poput „osjećati nečiji pogled na leđima” ili „imati anđela čuvara” opisuju upravo takav doživljaj. U mnogim tradicijama postoje priče o nevidljivim pratiteljima putnika, a u književnosti o liku koji hoda uz junaka u najtežim trenucima – od pjesme T. S. Eliota *Pusta zemlja*, u kojoj se pita tko je „treći koji uvijek hoda pokraj tebe”, inspirirane upravo Shackletonovim izvještajem, do suvremenih romana o planinarenju i preživljavanju.

Takvi zapisi pokazuju da je iskustvo staro i rašireno te da su ga ljudi uvijek nastojali smjestiti u okvir koji im daje smisao. Znanstveno objašnjenje ne mora poništiti taj smisao: ono samo pokazuje kojim putem mozak dolazi do doživljaja koji ljudi u različitim vremenima opisuju vrlo slično.

Prisutnost i usamljenost

Osjećaj tuđe prisutnosti često se javlja upravo u izolaciji – kada je osoba sama, daleko od drugih ljudi. To potiče pitanje ima li on i psihološku ulogu u nošenju s usamljenošću. Neki istraživači predlažu da mozak u izolaciji, lišen društvenih podražaja, „stvara” društveno društvo, slično kao što u osjetilnoj deprivaciji stvara slike i zvukove. Takva hipoteza zanimljiva je, ali teško ju je izravno provjeriti (više u lekciji [Usamljenost](/lekcija/usamljenost)).

Prisutnost u žalovanju i obitelj

Kada član obitelji kaže da osjeća prisutnost preminulog, ostali ponekad reagiraju nelagodom ili zabrinutošću. Korisno je znati da je takvo iskustvo vrlo često u žalovanju i da ga većina ljudi doživljava kao utješno (Rees, 1971). Umjesto da se iskustvo odbacuje ili pretjerano tumači, može se pitati kako se osoba osjeća i što joj to iskustvo znači. Tek ako je iskustvo uznemirujuće ili prati druge simptome, korisno je potražiti stručno mišljenje (više u lekciji [Žalovanje nakon smrti bliske osobe](/lekcija/zalovanje-nakon-smrti-bliske-osobe)).

Što još nije poznato

Iako su pokusi s robotima i stimulacijom mozga pokazali jedan mogući mehanizam, mnogo je toga još otvoreno. Nije jasno zašto prisutnost u nekim situacijama djeluje kao pomagač, a u drugima kao prijetnja, ni zašto je neki ljudi doživljavaju često, a drugi nikada. Nije jasno ni koliko su različite situacije – planinarenje, žalovanje, paraliza sna, Parkinsonova bolest – povezane istim mehanizmom. Ta pitanja predmet su aktualnih istraživanja.

Prisutnost u psihijatriji

Kod nekih psihotičnih stanja osjećaj prisutnosti uporan je i povezan s uvjerenjima – da osobu netko prati, promatra ili kontrolira. Za razliku od prolaznog osjećaja prisutnosti u planinama ili žalovanju, takav doživljaj obično traje, plaši i utječe na ponašanje. Razlika nije toliko u samom osjećaju koliko u njegovu trajanju, sadržaju i uvjerenjima koja ga prate. Zato je pri procjeni važno pitati kako osoba tumači iskustvo i kako ono utječe na njezin život, a ne samo postoji li (više u lekciji [Psihoze](/lekcija/psihoze)).

Prisutnost i moderna tehnologija

Zanimljivo je da i moderna tehnologija može izazvati nešto slično osjećaju prisutnosti. U virtualnoj stvarnosti korisnici ponekad osjećaju prisutnost virtualnih likova kao da su stvarni ljudi u prostoriji, a kašnjenje između pokreta i povratne informacije može izazvati osjećaj da „netko drugi” upravlja tijelom – baš kao u pokusima s robotima (Blanke i sur., 2014). Istraživači koriste te spoznaje i pri razvoju sustava virtualne stvarnosti, kako bi se izbjegli neugodni osjećaji kod korisnika.

Kako sami razumjeti iskustvo

Osobama koje su doživjele osjećaj tuđe prisutnosti korisno je razmisliti o okolnostima: je li iskustvo nastupilo u umoru, samoći, stresu ili na prijelazu u san? Kakve je osjećaje izazvalo – strah, utjehu, znatiželju? Takva pitanja pomažu iskustvo smjestiti u kontekst i smanjiti strah, a ako se iskustvo često ponavlja ili plaši, o njemu je korisno razgovarati sa stručnjakom.

Prisutnost i djeca

I djeca ponekad opisuju osjećaj da je netko u sobi, osobito noću. Kod djece je taj osjećaj često povezan s mračnim prostorom, strahom i bujnom maštom. Umirujući razgovor, noćno svjetlo i rutina prije spavanja obično pomažu.

Česte zablude

Primjer

Ana tijekom samotnog planinarenja u magli i hladnoći, nakon mnogo sati hoda, odjednom osjeti da netko hoda uz nju s desne strane. Osjećaj je toliko snažan da se nekoliko puta okrene. Neobično je, ali joj daje sigurnost da nastavi do planinarskog doma. Kad kasnije čita o pojavi, iznenadi se koliko je česta među planinarima i povezana s iscrpljenošću i izolacijom.

Sažetak

Osjećaj tuđe prisutnosti je doživljaj da je netko u blizini, bez da ga vidimo ili čujemo. Javlja se u ekstremnim okolnostima, u žalovanju, pri paralizi sna, u osjetilnoj deprivaciji i kod nekih neuroloških stanja. Stimulacija temporoparijetalnog spoja i robotski pokusi pokazuju da nastaje kada mozak ne pripiše vlastite tjelesne signale sebi, nego „drugoj osobi”. Ovisno o situaciji, prisutnost se doživljava kao pomagač ili prijetnja. Povremeni osjećaj prisutnosti normalan je, a čest, prijeteći ili praćen drugim simptomima razlog je za procjenu.

Povezane lekcije

Izvori i literatura