Osjećaj pripadnosti

Zadnja provjera: listopad 2026.

Uvod

Osjećaj pripadnosti jedna je od važnih ljudskih psiholoških potreba. Odnosi se na doživljaj da smo dio nečega što nam je važno, da nas drugi prihvaćaju i da naše prisustvo ima određeno značenje za ljude s kojima smo povezani. Može se razvijati u obitelji, prijateljskim krugovima, partnerskim odnosima, radnom okruženju, obrazovnim ustanovama i široj društvenoj zajednici.

Pripadnost nije samo fizička prisutnost među ljudima. Osoba može biti okružena kolegama, poznanicima ili članovima obitelji, a ipak osjećati da nikome uistinu ne pripada. S druge strane, netko može održavati osjećaj pripadnosti i kada je fizički udaljen od svoje zajednice, primjerice putem prijateljstava na daljinu ili sudjelovanja u digitalnoj zajednici.

Za osjećaj pripadnosti važni su doživljaj prihvaćenosti, mogućnost sudjelovanja, emocionalna povezanost i uvjerenje da nas drugi smatraju dijelom svoje skupine. Nije nužno da nas svi prihvaćaju niti da se sa svima slažemo. Važnije je imati odnose i zajednice u kojima možemo sudjelovati bez stalnog straha da ćemo biti odbačeni.

Potreba za pripadanjem povezana je s traženjem i održavanjem stabilnih međuljudskih veza. Međutim, želja za pripadanjem može imati i nepovoljne posljedice ako zbog nje prihvaćamo neprihvatljivo ponašanje, prikrivamo vlastite stavove ili ostajemo u skupinama koje nam štete.

Što je osjećaj pripadnosti?

Osjećaj pripadnosti subjektivni je doživljaj da smo prihvaćeni kao dio nekog odnosa ili društvene skupine. Uključuje procjenu vlastitog položaja među drugima, osjećaj povezanosti i uvjerenje da imamo određeno mjesto u zajednici.

Pripadnost može biti povezana s različitim pitanjima:

Odgovori na ta pitanja mogu se razlikovati ovisno o životnom kontekstu. Netko se može osjećati prihvaćeno u obitelji, ali usamljeno na poslu. Druga osoba može imati bliske prijatelje, ali ne osjećati povezanost sa širom zajednicom u kojoj živi.

Osjećaj pripadnosti zato nije nužno opća osobina koja jednako obilježava sve dijelove života. On se može razlikovati među odnosima, skupinama i životnim razdobljima.

Potreba za pripadanjem

Psiholozi Roy Baumeister i Mark Leary u utjecajnom su radu iz 1995. godine predložili da je potreba za pripadanjem temeljna ljudska motivacija. Prema njihovu pristupu, ljudima su važni česti, pozitivni odnosi s drugim ljudima i trajnije veze obilježene uzajamnom brigom.

Ta potreba ne znači da svi ljudi žele jednak broj prijatelja ili jednaku količinu društvenog kontakta. Ljudi se razlikuju u društvenim preferencijama, temperamentu, potrebama za samoćom i načinima ostvarivanja povezanosti.

Osoba može uživati u samoći, imati uzak krug prijatelja i istodobno snažno osjećati pripadnost. Druga osoba može imati mnogo poznanstava, često sudjelovati u društvenim događajima, a ipak osjećati da nema odnose u kojima je uistinu prihvaćena.

Važna je razlika između količine društvenih kontakata i kvalitete doživljene povezanosti. Sam broj poznanika ne govori pouzdano osjeća li se osoba prihvaćeno, podržano i uključeno.

Potreba za pripadanjem također ne znači da osoba treba biti prihvaćena u svakoj skupini. Moguće je imati zadovoljavajući osjećaj pripadnosti kroz nekoliko važnih odnosa ili jednu zajednicu u kojoj se osjećamo povezano s drugima.

Sastavnice osjećaja pripadnosti

Osjećaj pripadnosti može se razvijati kroz nekoliko povezanih iskustava. Ona se ne moraju pojavljivati u jednakoj mjeri niti su jednako važna u svim zajednicama.

Prihvaćenost

Prihvaćenost označava doživljaj da nas drugi smatraju vrijednim sudionicima odnosa ili skupine.

Osoba se može osjećati prihvaćeno kada drugi pokazuju zanimanje za njezine ideje, uključuju je u zajedničke aktivnosti i odnose se prema njoj s poštovanjem.

Prihvaćenost ne znači da drugi moraju odobravati sve naše postupke ili mišljenja. Moguće je biti član skupine i istodobno se ne slagati s njezinim pojedinim članovima. Važno je postoji li prostor za različitost bez automatskog isključivanja ili ponižavanja.

Povezanost

Povezanost se odnosi na doživljaj da imamo odnose s ljudima koji nam nešto znače i da među nama postoji određena razina uzajamnog interesa.

Može se razvijati kroz zajednička iskustva, komunikaciju, podršku i osjećaj da drugi ljudi prepoznaju našu prisutnost.

Povezanost ne zahtijeva duboku intimnost sa svakim članom skupine. Primjerice, osoba se može osjećati dijelom planinarskog društva zbog zajedničkih aktivnosti i prijateljskog odnosa među članovima, iako s većinom njih ne razgovara o najosobnijim temama.

Prepoznatost

Prepoznatost znači da drugi primjećuju naš doprinos, interese ili prisutnost i da nas ne doživljavaju samo kao anonimnog člana skupine.

U radnom okruženju to može značiti da se uvažavaju naše ideje i trud. U prijateljstvu može značiti da se netko sjeća onoga što nam je važno i pokazuje interes za naš život.

Osjećaj da nas drugi prepoznaju može pridonijeti iskustvu da imamo određeno mjesto u zajednici.

Sudjelovanje

Pripadnost je povezana i s mogućnošću da sudjelujemo u životu skupine. To može uključivati sudjelovanje u razgovorima, zajedničkim aktivnostima, donošenju odluka ili ostvarivanju zajedničkih ciljeva.

Ako je osoba formalno član skupine, ali je redovito isključena iz komunikacije i aktivnosti, njezin osjećaj pripadnosti može oslabjeti.

Sudjelovanje ne znači da svi moraju biti jednako aktivni. Neki ljudi radije promatraju i slušaju, dok drugi često preuzimaju inicijativu. Važno je da postoji stvarna mogućnost uključivanja u skladu s individualnim preferencijama.

Sigurnost

Osjećaj pripadnosti lakše se razvija kada osoba procjenjuje da može sudjelovati bez stalnog straha od ponižavanja, diskriminacije ili proizvoljnog odbacivanja.

To ne znači da svaka interakcija mora biti ugodna. Povremeni sukobi i neslaganja mogu se pojaviti i u povezanim skupinama. Važno je kako se razlike rješavaju i postoji li mogućnost da članovi izraze svoje mišljenje bez nerazmjernih negativnih posljedica.

Pripadnost i društveni identitet

Društveni identitet odnosi se na dio slike o sebi koji proizlazi iz pripadnosti društvenim skupinama i značenja koja tim pripadnostima pridajemo.

Ljudi se mogu identificirati s obitelji, gradom, jezičnom zajednicom, profesijom, sportskim klubom, kulturnom skupinom ili drugim zajednicama. Takva pripadnost može pridonijeti osjećaju kontinuiteta, značenja i razumijevanja vlastitog položaja u društvu.

Primjerice, osoba koja se identificira sa svojom profesijom može osjećati povezanost s kolegama zbog zajedničkog znanja, vrijednosti i ciljeva. Osoba koja se pridružuje zajednici ljubitelja određene aktivnosti može otkriti da njezini interesi nisu neobični ili teško razumljivi drugima.

Osjećaj pripadnosti i društveni identitet međusobno su povezani, ali nisu istoznačni. Osoba se može snažno identificirati s određenom skupinom, a ipak se unutar nje osjećati isključeno. Može se također osjećati prihvaćeno u zajednici bez toga da ta skupina postane važan dio njezina identiteta.

Važno je i da pojedinac može istodobno pripadati različitim skupinama. One se mogu međusobno nadopunjavati, ali ponekad mogu imati proturječna očekivanja. Primjerice, zahtjevi posla mogu biti u sukobu s obiteljskim obvezama, zbog čega osoba mora usklađivati pripadnosti koje su joj istodobno važne.

Kako se razvija osjećaj pripadnosti?

Osjećaj pripadnosti obično se razvija kroz iskustva uključivanja, prihvaćanja i sudjelovanja. Može nastati postupno, ali se u nekim okolnostima može pojaviti i razmjerno brzo, primjerice kada se ljudi susretnu oko zajedničkog iskustva ili cilja.

Zajednički interesi i iskustva

Zajednički interesi pružaju prilike za kontakt i stvaranje odnosa. Ljudi koji se okupljaju oko sličnih aktivnosti mogu lakše pronaći teme za razgovor, razviti međusobno razumijevanje i stvoriti zajedničke uspomene.

Ipak, dijeljenje interesa nije dovoljno za razvoj pripadnosti. Osoba se može nalaziti u skupini ljudi sa sličnim interesima, ali se osjećati neprihvaćeno ako su odnosi obilježeni nadmetanjem, omalovažavanjem ili isključivanjem.

Ponavljani kontakt

Redoviti kontakti omogućuju upoznavanje i stvaranje stabilnijih odnosa. Kroz ponavljane interakcije ljudi mogu otkriti da imaju zajedničke vrijednosti, slična iskustva ili mogućnost suradnje.

Ponavljanje kontakta samo po sebi ne jamči pripadnost. Važni su i kvaliteta interakcija, osjećaj sigurnosti te mogućnost da osoba bude uključena u zajednicu na način koji joj odgovara.

Uzajamnost i doprinos

Ljudi često razvijaju snažniju povezanost kada imaju priliku ne samo primati podršku nego i sudjelovati, pomoći drugima ili pridonijeti zajedničkom cilju.

Doprinos može imati različite oblike: dijeljenje znanja, pružanje praktične pomoći, organiziranje aktivnosti ili jednostavno pokazivanje zanimanja za druge članove skupine.

Međutim, pripadnost ne bi trebala ovisiti isključivo o korisnosti pojedinca. Osoba može biti vrijedan član zajednice i kada zbog bolesti, životnih okolnosti ili drugih ograničenja trenutačno ne može mnogo pridonijeti.

Prihvaćanje različitosti

Osjećaj pripadnosti može se produbiti kada osoba uviđa da ne mora u svemu biti jednaka ostalim članovima da bi bila prihvaćena.

Skupine koje dopuštaju različite stavove, stilove komunikacije i načine sudjelovanja mogu pružiti više prostora članovima da razviju autentičan osjećaj uključenosti.

Nasuprot tome, ako je prihvaćanje uvjetovano stalnim dokazivanjem sličnosti ili prikrivanjem vlastitih stavova, osoba može osjećati pritisak da se prilagođava na račun vlastitog identiteta.

Osjećaj pripadnosti u obitelji i bliskim odnosima

U obitelji se osjećaj pripadnosti često razvija kroz iskustvo skrbi, zajedničku povijest, svakodnevne rutine i doživljaj da nas drugi članovi smatraju važnima.

U prijateljstvima može nastati kroz zajedničke interese, uzajamnu podršku i osjećaj da imamo mjesto u životu druge osobe.

U partnerskom odnosu pripadnost može uključivati osjećaj da smo dio zajedničkog života, da se naši doprinosi i potrebe uzimaju u obzir te da smo uključeni u važne odluke koje se odnose na odnos.

Ipak, formalna pripadnost obitelji ili partnerskom odnosu ne jamči da će se osoba osjećati prihvaćeno. Netko može biti dio obitelji, a istodobno doživljavati emocionalno zanemarivanje. Može biti u dugotrajnoj vezi, a ipak osjećati da nema priliku sudjelovati u važnim odlukama.

Zbog toga je važno razlikovati objektivnu pripadnost odnosu od subjektivnog osjećaja pripadanja. Sam status člana obitelji ili partnera nije dovoljan da bi se osoba osjećala povezano i uvaženo.

Pripadnost na poslu i u obrazovanju

Osjećaj pripadnosti važan je i u okruženjima u kojima ljudi surađuju, uče ili obavljaju profesionalne zadatke.

Na poslu se može razvijati kada zaposlenici osjećaju da ih kolege prihvaćaju, da se njihov doprinos uvažava i da mogu sudjelovati u komunikaciji bez straha od ponižavanja. U obrazovanju se može povezivati s doživljajem da učenik ili student ima mjesto u razredu, da ga nastavnici i vršnjaci prepoznaju te da može sudjelovati u učenju i zajedničkim aktivnostima.

Nedostatak pripadnosti može se očitovati kroz osjećaj izoliranosti, nevidljivosti ili stalne potrebe za dokazivanjem da zaslužujemo biti dio skupine.

Organizacije i ustanove mogu podržavati pripadnost jasnim pravilima protiv diskriminacije i uznemiravanja, uključivanjem članova u aktivnosti, dostupnom podrškom te stvaranjem uvjeta u kojima se različiti pojedinci mogu osjećati poštovano.

Ipak, osjećaj pripadnosti ne može se nametnuti administrativnom odlukom. Formalno uključivanje postaje smisleno kada ga prati stvarna mogućnost sudjelovanja i iskustvo prihvaćenosti.

Pripadnost u digitalnim zajednicama

Digitalne zajednice omogućuju ljudima da pronađu osobe sa sličnim interesima, iskustvima ili životnim okolnostima, neovisno o fizičkoj udaljenosti.

Forumi, interesne skupine, mrežne zajednice i platforme za suradnju mogu pružiti prostor za razmjenu znanja, međusobnu podršku i stvaranje osjećaja povezanosti. To može biti posebno važno osobama koje u neposrednom okruženju teško pronalaze ljude sa sličnim interesima ili iskustvima.

Digitalna pripadnost može biti stvarna i značajna, ali kvaliteta iskustva razlikuje se među zajednicama. Neke potiču suradnju i poštovanje, dok druge mogu biti obilježene sukobima, uznemiravanjem ili pritiskom na članove da prihvate određene stavove.

Broj pratitelja, članstvo u velikoj skupini ili učestalost reakcija na objave ne govore sami po sebi koliko se osoba osjeća prihvaćeno. Za osjećaj pripadnosti važniji mogu biti kvaliteta interakcija i doživljaj da nas drugi ozbiljno shvaćaju.

Što se događa kada nedostaje osjećaj pripadnosti?

Kada osoba nema dovoljno odnosa ili zajednica u kojima se osjeća prihvaćeno, može doživljavati društvenu izoliranost, usamljenost ili osjećaj da je nevidljiva drugima.

To su povezane, ali različite pojave.

**Društvena izoliranost** odnosi se na objektivno ograničen broj kontakata ili rijetke društvene interakcije.

**Usamljenost** je subjektivni osjećaj da su odnosi koje imamo nedovoljni ili ne odgovaraju našim potrebama za povezanošću.

**Nedostatak osjećaja pripadnosti** odnosi se na doživljaj da nismo istinski prihvaćeni ili uključeni u odnose i skupine koje su nam važne.

Te se pojave mogu preklapati, ali ne moraju. Osoba može imati mnogo društvenih kontakata, a ipak se osjećati usamljeno. Druga osoba može imati malen društveni krug, ali snažan osjećaj pripadnosti kroz nekoliko kvalitetnih odnosa.

Dugotrajan nedostatak društvene povezanosti povezan je s nepovoljnim pokazateljima mentalnog i tjelesnog zdravlja. Ipak, iz osjećaja nepripadanja ne može se automatski zaključiti da osoba ima određeni psihički poremećaj. Njegovo značenje ovisi o trajanju, intenzitetu, okolnostima i drugim čimbenicima.

Osjećaj nepripadanja može biti privremen, primjerice nakon preseljenja, promjene posla ili prekida odnosa. U drugim slučajevima može biti dugotrajniji i zahtijevati više promjena u društvenim vezama ili životnim okolnostima.

Zašto se možemo osjećati kao da ne pripadamo?

Nedostatak osjećaja pripadnosti može imati različite uzroke, a ponekad proizlazi iz više čimbenika koji djeluju istodobno.

Isključivanje iz skupine

Ako osoba redovito nije uključena u razgovore, aktivnosti ili odluke, može steći dojam da njezina prisutnost nije poželjna.

Isključivanje može biti izravno, primjerice kada je osoba otvoreno odbijena, ili neizravno, kada se njezin doprinos sustavno zanemaruje.

Različite vrijednosti ili interesi

Osoba se može nalaziti u skupini s kojom dijeli malo interesa ili vrijednosti. U takvim okolnostima može joj biti teško pronaći teme, aktivnosti ili načine sudjelovanja koji joj odgovaraju.

Različitost ipak ne znači automatski da pripadnost nije moguća. Ponekad je dovoljno pronaći zajedničku osnovu ili okruženje koje bolje prihvaća razlike.

Strah od odbacivanja

Ako osoba očekuje negativnu reakciju, može izbjegavati iniciranje kontakta, izražavanje mišljenja ili sudjelovanje u novim aktivnostima.

Takav oprez može smanjiti prilike za stjecanje iskustava prihvaćenosti. Ipak, nije svako povlačenje posljedica straha; ono može biti povezano i s osobnim preferencijama, umorom ili nepovoljnim ponašanjem okoline.

Pritisak da budemo poput drugih

U nekim skupinama prihvaćanje može biti uvjetovano strogim pravilima o tome kako članovi trebaju izgledati, razmišljati ili se ponašati.

Osoba se tada može osjećati kao da pripada samo ako prikriva vlastite osobine ili zanemaruje osobne vrijednosti. Takva pripadnost može biti nesigurna jer ovisi o stalnom prilagođavanju.

Životne promjene

Preseljenje, promjena zaposlenja, završetak školovanja, roditeljstvo, prekid veze ili umirovljenje mogu promijeniti društvene mreže i svakodnevne prilike za kontakt.

U takvim razdobljima osoba može privremeno izgubiti uobičajene izvore pripadnosti i trebati vrijeme za stvaranje novih veza.

Pripadnost i autentičnost

Autentičnost se odnosi na mogućnost da živimo i izražavamo se u skladu s vlastitim iskustvima, vrijednostima i doživljajem sebe.

Ponekad postoji napetost između želje da budemo prihvaćeni i želje da ostanemo vjerni sebi. Osoba može prešutjeti mišljenje, pretvarati se da je zainteresirana za nešto što joj nije važno ili prihvatiti neprihvatljivo ponašanje zato što se boji da će u protivnom izgubiti svoje mjesto u skupini.

Određena prilagodba očekivanjima zajednice normalan je dio društvenog života. Ljudi mijenjaju način komunikacije ovisno o kontekstu, poštuju zajednička pravila i pronalaze kompromise.

Problem nastaje kada prilagodba postane trajno odricanje od važnih vrijednosti, potreba ili granica. U takvim okolnostima osjećaj pripadnosti može postati uvjetovan prikrivanjem vlastitog identiteta.

Zdrava pripadnost omogućuje i povezanost i individualnost. Osoba može biti dio skupine, a ipak imati drukčije mišljenje, osobne interese i pravo postaviti granicu.

Pripadnost i grupni pritisak

Želja za prihvaćanjem može utjecati na naše odluke. Kada nam je važno zadržati mjesto u skupini, možemo biti skloniji prilagođavanju njezinim stavovima ili ponašanju, čak i kada se privatno ne slažemo s njima.

To se može dogoditi u prijateljskim krugovima, radnim kolektivima, školskim skupinama, digitalnim zajednicama i drugim društvenim okruženjima.

Potreba za pripadanjem nije sama po sebi problematična. Ona može poticati suradnju, solidarnost i spremnost na pomoć. Međutim, skupine mogu zahtijevati i ponašanja koja su u sukobu s osobnim vrijednostima ili sigurnošću.

Važno je razlikovati prilagodbu koja omogućuje suradnju od prilagodbe koja zahtijeva odricanje od vlastite prosudbe.

Ako se pripadnost održava samo prihvaćanjem svih odluka skupine, mogućnost slobodnog izražavanja može postati ograničena. Stabilniji osjećaj pripadnosti postoji kada osoba može sudjelovati bez obveze da se u svemu slaže s drugima.

Kako razvijati osjećaj pripadnosti?

Osjećaj pripadnosti može se razvijati kroz odnose i aktivnosti koji omogućuju ponavljani kontakt, uzajamnost i autentično sudjelovanje.

Tražiti okruženja povezana s vlastitim interesima

Zajedničke aktivnosti mogu olakšati upoznavanje ljudi s kojima imamo nešto zajedničko. To mogu biti sportske aktivnosti, tečajevi, kulturne udruge, volontiranje, stručne zajednice ili grupe posvećene određenim hobijima.

Zajednički interes ne jamči bliskost, ali pruža početnu osnovu za kontakt i suradnju.

Njegovati postojeće odnose

Osjećaj pripadnosti ne mora se uvijek razvijati kroz stvaranje novih poznanstava. Ponekad je korisno produbiti odnose koji već postoje, primjerice redovitim kontaktom, pokazivanjem zanimanja ili zajedničkim aktivnostima.

Mali postupci mogu pomoći da se odnos održi i da obje osobe osjete kako imaju mjesto u životu one druge.

Sudjelovati postupno

Osobi koja se osjeća nesigurno u novoj skupini može pomoći postupno uključivanje. To može početi kratkim razgovorom, sudjelovanjem u jednoj aktivnosti ili upoznavanjem nekoliko članova prije većeg društvenog događaja.

Nije potrebno odmah postati središnji član skupine ili ostvariti duboka prijateljstva. Pripadnost se može razvijati kroz ponavljane situacije u kojima osoba stječe iskustvo da je sudjelovanje moguće i prihvaćeno.

Doprinositi na vlastiti način

Ljudi mogu doprinositi zajednici na različite načine. Netko je dobar organizator, netko pruža praktičnu pomoć, netko sluša, a netko dijeli znanje ili ideje.

Pronalaženje načina sudjelovanja koji odgovara vlastitim sposobnostima i interesima može povećati osjećaj uključenosti.

Ipak, osobna vrijednost ne ovisi samo o tome koliko smo korisni skupini. Pripadnost ne bi trebala biti nagrada koja se dodjeljuje isključivo onima koji stalno pružaju usluge ili ispunjavaju tuđa očekivanja.

Pokazivati zanimanje za druge

Osjećaj povezanosti može se razvijati kada ljudi jedni drugima pokazuju zanimanje, slušaju se i pamte ono što im je važno.

Takvo ponašanje može otvoriti prostor za uzajamno upoznavanje. Međutim, pripadnost ne ovisi samo o našim postupcima. Potrebno je da i druga strana pokazuje određenu spremnost na kontakt i sudjelovanje.

Prepoznati okruženja u kojima nema dovoljno prihvaćanja

Nije svaka skupina prikladna za svaku osobu. Ako je okruženje trajno obilježeno ponižavanjem, diskriminacijom ili pritiskom na odricanje od vlastitih granica, problem ne mora biti u sposobnosti pojedinca da se uklopi.

Ponekad je razumnije potražiti zajednicu u kojoj postoji više prostora za uzajamno poštovanje i različitost nego pokušavati zaslužiti prihvaćanje u skupini koja sustavno odbacuje naše sudjelovanje.

Pripadnost i osobna samostalnost

Potreba za pripadanjem može koegzistirati s potrebom za autonomijom, odnosno mogućnošću da samostalno donosimo odluke i oblikujemo vlastiti život.

Bliska povezanost s drugima ne zahtijeva da stalno provodimo vrijeme zajedno, dijelimo sve stavove ili prihvaćamo svaku odluku skupine.

Osoba može biti odan član zajednice i istodobno zadržati osobne interese, privatnost i pravo da kaže ne. Može se osjećati povezano s obitelji, a ipak donositi odluke koje se razlikuju od očekivanja njezinih članova.

Kada se pripadnost i autonomija međusobno poštuju, osoba može sudjelovati u zajednici bez osjećaja da mora izgubiti sebe kako bi zadržala svoje mjesto.

Zaključak

Osjećaj pripadnosti doživljaj je da smo prihvaćeni, povezani s drugima i dio odnosa ili zajednice u kojoj se naše prisustvo prepoznaje kao vrijedno. Povezan je s potrebom za stabilnim međuljudskim vezama te može pridonijeti osjećaju identiteta, sigurnosti i psihološke dobrobiti.

Pripadnost se razvija kroz prihvaćenost, zajednička iskustva, uzajamnost i mogućnost sudjelovanja. Ne ovisi samo o broju društvenih kontakata, nego i o tome kako doživljavamo njihovu kvalitetu.

Želja za pripadanjem može poticati suradnju i povezanost, ali i dovesti do pretjerane prilagodbe ako se prihvaćanje uvjetuje odricanjem od vlastitih vrijednosti. Zdrava pripadnost omogućuje osobi da bude dio zajednice, a pritom zadrži individualnost, autonomiju i pravo na različitost.

Povezane lekcije

Izvori i literatura

1. Baumeister, R. F., & Leary, M. R. (1995). The need to belong: Desire for interpersonal attachments as a fundamental human motivation. *Psychological Bulletin, 117*(3), 497–529. https://doi.org/10.1037/0033-2909.117.3.497

2. Hagerty, B. M. K., Lynch-Sauer, J., Patusky, K. L., Bouwsema, M., & Collier, P. (1992). Sense of belonging: A vital mental health concept. *Archives of Psychiatric Nursing, 6*(3), 172–177. https://doi.org/10.1016/0883-9417(92)90028-H

3. Allen, K.-A., Kern, M. L., Rozek, C. S., McInerney, D., & Slavich, G. M. (2021). Belonging: A review of conceptual issues, an integrative framework, and directions for future research. *Australian Journal of Psychology, 73*(1), 87–102. https://doi.org/10.1080/00049530.2021.1883409

4. Walton, G. M., & Cohen, G. L. (2007). A question of belonging: Race, social fit, and achievement. *Journal of Personality and Social Psychology, 92*(1), 82–96. https://doi.org/10.1037/0022-3514.92.1.82

5. Tajfel, H., & Turner, J. C. (1979). An integrative theory of intergroup conflict. U W. G. Austin & S. Worchel (ur.), *The Social Psychology of Intergroup Relations* (str. 33–47). Brooks/Cole.