Obiteljski odnosi

Zadnja provjera: listopad 2026.

Obitelj je za većinu ljudi prva mreža bliskih odnosa. U njoj se ljudi ne biraju kao prijatelji, a odnosi se mijenjaju zajedno s ljudima koji ih čine. Ova lekcija opisuje što istraživanja govore o odnosima između roditelja i djece, među braćom i sestrama, o sukobima, granicama i promjenama kroz život – i gdje ti nalazi prestaju govoriti o pojedinoj obitelji.

Lekcija ne nudi savjete o odgoju ni recepte za „dobru obitelj”.

1. Što su obiteljski odnosi?

Obiteljski odnosi su odnosi među ljudima koje povezuje srodstvo, partnerstvo, posvojenje, skrb ili zajednički život, a koje oni sami doživljavaju kao obitelj. Obitelji se međusobno jako razlikuju:

Nijedan od tih oblika nije „pravi” model u odnosu na koji bi ostali bili odstupanje. Velik dio istraživanja ipak je rađen na dvoroditeljskim, heteroseksualnim obiteljima sa zapada, pa se pojedini nalazi ne mogu bez provjere prenijeti na druge oblike obitelji.

Obiteljski odnosi često nisu izabrani, dugo traju, uključuju razlike u moći i obuhvaćaju više ljudi istodobno.

2. Obitelj kao sustav

Jedan od utjecajnih načina gledanja na obitelj jest **sustavni pristup**. Prema njemu obitelj nije zbroj pojedinaca, nego cjelina u kojoj su odnosi međusobno povezani: ono što se događa između partnera može se odraziti na odnos s djecom, a ponašanje djeteta može promijeniti ponašanje roditelja. Pregledni rad opisuje te teorije kao **teorijske i konceptualne modele** koji koriste metaforu sustava, potiču nova istraživanja, pomažu organizirati postojeće podatke i važni su za osmišljavanje intervencija (Cox i Paley, 1997).

Sustavni pristup okvir je za postavljanje pitanja i koristi se i u obiteljskoj terapiji, ali nije zakon koji predviđa što će se dogoditi u pojedinoj obitelji. Pojedine njegove pretpostavke mogu se empirijski provjeravati.

Primjerice, meta-analiza 68 istraživanja o vezi partnerskog odnosa roditelja i odnosa roditelja s djecom pokazala je umjerenu pozitivnu povezanost: kada je odnos među partnerima kvalitetniji, u prosjeku je kvalitetniji i odnos roditelja s djecom. To podupire hipotezu o „prelijevanju” iz jednog odnosa u drugi, a ne pretpostavku da roditelji nedostatke u partnerskom odnosu nadoknađuju odnosom s djetetom. Nijedna od 13 ispitanih varijabli nije se pokazala moderatorom te veze (Erel i Burman, 1995).

**Dobro potvrđeno (povezanost):** kvaliteta partnerskog odnosa roditelja i kvaliteta odnosa roditelja s djecom idu zajedno. Iz toga se ne može zaključiti smjer utjecaja – oba odnosa mogu ovisiti o istim okolnostima, poput stresa ili osobina članova obitelji. Više o partnerskim odnosima u lekciji Partnerski odnosi.

3. Privrženost u obitelji

Teorija privrženosti opisuje kako djeca u odnosu s osobama koje o njima skrbe razvijaju očekivanja o tome mogu li računati na podršku – bez obzira na to jesu li te osobe biološki roditelji. Teorija, osjetljivost roditelja i prijenos privrženosti među generacijama obrađeni su u lekciji [Privrženost i bliski odnosi](/skupine/privrzenost-i-bliski-odnosi), pa se ovdje ne ponavljaju.

4. Odnos roditelja i djeteta

Dimenzije, a ne recepti

Istraživanja odnosa roditelja i djece najčešće opisuju nekoliko dimenzija roditeljskog ponašanja:

Iz kombinacija tih dimenzija izvedeni su poznati „stilovi roditeljstva”: autoritativni (toplina uz jasna pravila), autoritarni (stroga kontrola uz malo topline), popustljivi i zanemarujući.

Meta-analiza 1.435 istraživanja pokazala je da su toplina, bihevioralna kontrola, davanje autonomije i autoritativni stil povezani s nešto manje eksternaliziranih problema djece i adolescenata, poput agresivnosti i kršenja pravila. Te su povezanosti bile **vrlo male do male**. Najjače povezanosti s više takvih problema imale su gruba i psihološka kontrola. Za nekoliko dimenzija povezanost je bila **dvosmjerna**: roditeljsko ponašanje predviđalo je promjene u ponašanju djeteta, ali je i ponašanje djeteta predviđalo promjene u roditeljskom ponašanju (Pinquart, 2017).

**Dobro potvrđeno (povezanost):** toplina i jasna pravila povezani su s nešto boljim ishodima djece, a gruba i psihološka kontrola s lošijima. Učinci su u prosjeku mali, a smjer nije jednosmjeran.

Djeca oblikuju roditelje

Odnos roditelja i djeteta nije ulica u jednom smjeru. Meta-analiza 56 blizanačkih i posvojiteljskih istraživanja pokazala je da roditeljsko ponašanje dijelom ovisi o genetskim razlikama roditelja, ali i da je genetski sastav djeteta osobito važan izvor tih razlika: dijete svojim osobinama izaziva određene reakcije roditelja. Okolinski činitelji također su se pokazali važnima (Klahr i Burt, 2014).

Zato korelacija između „strogog roditelja” i „problematičnog djeteta” ne pokazuje tko je na koga utjecao: roditelj može postati stroži zato što je dijete teže, ili obrnuto.

Kultura

Meta-analiza 428 istraživanja ispitala je razlikuju li se povezanosti stilova roditeljstva s ishodima djece među kulturama. Pronađeno je više sličnosti nego razlika. Autoritativni stil bio je u svim regijama svijeta povezan s barem jednim pozitivnim ishodom, a autoritarni s barem jednim negativnim, uz određene regionalne razlike. Povezanosti autoritarnog stila s ishodima djece bile su slabije u zemljama s izraženijim individualizmom (Pinquart i Kauser, 2018).

**Otvoreno pitanje:** koliko kulturni kontekst mijenja značenje istog roditeljskog ponašanja.

Što nalazi ne govore

Stil roditeljstva nije formula koja određuje kakva će osoba dijete postati. Učinci su mali, mjere su često upitnici, a na ishode djeteta utječu i geni, vršnjaci, škola, siromaštvo i slučajni događaji. Grupni nalaz ne objašnjava ponašanje pojedinog djeteta.

5. Braća i sestre

Meta-analiza 34 istraživanja s 12.257 djece i adolescenata pokazala je da su više topline, manje sukoba i manje različitog postupanja roditelja prema braći i sestrama povezani s manje internaliziranih problema (poput tjeskobe i potištenosti) i eksternaliziranih problema. Sukob među braćom i sestrama bio je jače povezan s problemima od topline. Povezanosti su bile jače kod djece nego kod adolescenata i kod braće i sestara s manjom razlikom u dobi (Buist, Deković i Prinzie, 2013).

**Dobro potvrđeno (povezanost):** kvaliteta odnosa među braćom i sestrama povezana je s prilagodbom djece. Iz korelacijskih podataka ne može se reći uzrokuje li loš odnos probleme ili problemi pogoršavaju odnos.

Zašto su braća i sestre tako različiti?

Prema utjecajnom preglednom radu, okolinski utjecaji na osobnost i psihičke teškoće uglavnom su **nedijeljeni**: djecu iz iste obitelji čine različitima, a ne sličnima. Primjerice, posvojena djeca odgajana u istoj obitelji, koja dijele okolinu ali ne i gene, za većinu psiholoških osobina međusobno su gotovo nepovezana (Plomin i Daniels, 1987).

To ne znači da obitelj nije važna, nego da isto kućanstvo ne pruža svakom djetetu istu okolinu: djeca imaju različite odnose s roditeljima, prijatelje i iskustva.

Redoslijed rođenja

Ideja da redoslijed rođenja oblikuje osobnost – da su prvorođeni odgovorni, a najmlađi buntovni – vrlo je raširena. Istraživanje na tri velika nacionalna uzorka iz SAD-a, Velike Britanije i Njemačke (ukupno više od 20.000 ljudi), s usporedbama i unutar istih obitelji i između obitelji, potvrdilo je mali pad rezultata na testovima inteligencije od prvorođenih prema kasnije rođenima. Nije pronađen učinak redoslijeda rođenja na ekstraverziju, emocionalnu stabilnost, ugodnost, savjesnost ni maštovitost (Rohrer, Egloff i Schmukle, 2015).

6. Obitelj kroz život

Obiteljski odnosi ne prestaju kada djeca odrastu, nego mijenjaju oblik. Pregled istraživanja iz 2010-ih zaključuje da su odnosi između odraslih i njihovih roditelja postali važniji u životima ljudi, dijelom zbog duljeg prijelaza u odraslu dob i manjeg broja brakova. Pojava pametnih telefona poklopila se s češćim kontaktom među generacijama, ekonomska kriza s češćim zajedničkim životom odrasle djece i roditelja, a migracije su razdvojile generacije na velike udaljenosti. Pregled opisuje i **ambivalenciju** – istodobno pozitivne i negativne osjećaje u odnosu – osobito kada se netko u obitelji suoči s problemima poput razvoda, ovisnosti ili bolesti (Fingerman, Huo i Birditt, 2020).

Više o razvoju u lekciji [Razvoj kroz život](/psihologija/razvoj-covjeka).

Prenosi li se roditeljstvo kroz generacije?

Uvodni rad u tematski broj časopisa o prijenosu roditeljstva među generacijama navodi da istraživanja pokazuju značajan, iako **skroman** kontinuitet roditeljskog ponašanja – od grubog roditeljstva do toplog i podržavajućeg. Autori ističu da nedostaje kvalitetnih istraživanja o tome pod kojim se uvjetima roditeljstvo **ne prenosi** (Belsky, Conger i Capaldi, 2009).

Skroman kontinuitet znači da mnogi roditelji postupaju drukčije od svojih roditelja. Dio kontinuiteta može biti i genetski, a ne samo naučen, jer je roditeljsko ponašanje dijelom nasljedno (Klahr i Burt, 2014).

7. Obiteljski sukobi

Sukobi su uobičajen dio obiteljskog života. Sukobe u bliskim odnosima općenito obrađuje lekcija [Konflikti](/lekcija/rjesavanje-sukoba); ovdje je riječ o obitelji.

Sukobi s adolescentima

Raširena je predodžba da sukobi roditelja i djece naglo rastu u adolescenciji pa zatim opadaju. Niz meta-analiza pružio je malo potpore toj predodžbi. Broj sukoba u prosjeku je **opadao** od rane prema srednjoj i kasnoj adolescenciji, ali se emocionalni naboj sukoba povećavao od rane prema srednjoj adolescenciji i bio povezan s pubertetskim sazrijevanjem (Laursen, Coy i Collins, 1998).

Drugim riječima, svađa može biti rjeđe, ali ih se doživljava intenzivnije. Autori upozoravaju da je broj istraživanja za neke od tih zaključaka bio ograničen.

Sukob kao dio sustava

Sukobi u jednom odnosu povezani su s drugim odnosima u obitelji (odjeljci 2 i 5). To ne znači da je svako neslaganje štetno ni da je obitelj bez neslaganja nužno zdravija. Kako ljudi razgovaraju i pogrešno razumiju jedni druge obrađuje lekcija [Komunikacija](/skupine/komunikacija-i-jezik).

Nasilje u obitelji nije oblik sukoba koji se može opisati ovim nalazima. Ono zahtijeva zaseban klinički, sigurnosni i pravni kontekst; osobe koje ga doživljavaju mogu se obratiti stručnim službama za pomoć.

8. Granice i autonomija

U obitelji se stalno pregovara o tome koliko je tko blizak, koliko tko zna o kome i tko o čemu odlučuje. Kako dijete odrasta, raste područje u kojem odlučuje samo, a roditelji i djeca mogu različito procjenjivati koliko je samostalnosti primjereno.

Istraživanja razlikuju dvije vrste kontrole. **Bihevioralna kontrola** – pravila i praćenje – u prosjeku je povezana s nešto manje problema, a **psihološka kontrola**, koja zadire u djetetove misli i osjećaje, s više problema (Pinquart, 2017). Pravila sama po sebi dakle nisu problem; nalazi ovise o vrsti kontrole.

U odrasloj dobi pregovaranje o privatnosti i odlukama se nastavlja. Granice kao regulacija privatnosti, samostalnosti i bliskosti obrađene su u lekciji [Osobne granice](/lekcija/osobne-granice).

9. Promjene i prijelazi

Obitelji se mijenjaju kada se netko rodi, odraste, ode, razboli ili umre, a prilagođava se cijela mreža odnosa.

Rođenje djeteta

Longitudinalno istraživanje 218 parova tijekom prvih osam godina braka pokazalo je da se nakon rođenja prvog djeteta kvaliteta odnosa među partnerima naglo pogoršala, malim do umjerenim učinkom koji je potrajao. Parovi bez djece pokazivali su postupniji pad, bez nagle promjene (Doss, Rhoades, Stanley i Markman, 2009).

Meta-analiza 37 istraživanja koja su pratila parove od trudnoće do razdoblja nakon rođenja pokazala je mali pad zadovoljstva odnosom. No četiri istraživanja koja su pratila parove bez djece pokazala su sličan pad zadovoljstva u usporedivom razdoblju, pa taj pad možda ne govori ništa posebno o roditeljstvu (Mitnick, Heyman i Smith Slep, 2009).

**Otvoreno pitanje:** koliko je pad zadovoljstva nakon rođenja djeteta posljedica samog roditeljstva, a koliko općeg pada zadovoljstva s vremenom.

Adolescencija, odlazak od kuće i udaljenost

Adolescencija mijenja ravnotežu autonomije i bliskosti (odjeljci 7 i 8). Odlazak od kuće nije uvijek konačan, a udaljenost, pa i ona nastala migracijom, mijenja oblik kontakta (odjeljak 6). Sama po sebi ne govori kakav je odnos.

Razvod i nove obitelji

Istraživanje koje je koristilo statističke modele s fiksnim učincima na dva velika nacionalna uzorka zaključilo je da su dokazi za uzročni učinak razvoda na djecu razmjerno snažni, ali da su učinci **mali**. Ishodi djece nakon razvoda jako su se razlikovali: dio djece se pogoršao, dio se poboljšao, a većina se nije promijenila (Amato i Anthony, 2014).

Pregled istraživanja o prilagodbi djece nakon razvoda opisuje i povišene rizike i otpornost koju pokazuje **većina** djece. Autori razlikuju dugotrajna bolna sjećanja na razvod od psihopatologije: bolno sjećanje nije isto što i psihički poremećaj (Kelly i Emery, 2003).

Nakon razvoda mnoge obitelji prolaze nove promjene: život s jednim roditeljem, novi partneri, očusi i maćehe, polubraća i polusestre. Svaka od tih promjena traži novo usklađivanje uloga i granica.

Bolest i starenje

Kada član obitelji oboli ili ostari, mijenja se raspodjela skrbi. Meta-analiza 84 istraživanja pokazala je da osobe koje skrbe o nemoćnoj starijoj osobi u prosjeku imaju više simptoma depresije i stresa te nižu dobrobit od osoba koje ne skrbe. Razlike u tjelesnom zdravlju bile su male, a razlike su bile veće kod osoba koje skrbe o članu s demencijom (Pinquart i Sörensen, 2003).

10. Kvaliteta obiteljskih odnosa

Ne postoji jedna mjera „dobre obitelji”. Istraživanja pojedinih odnosa ističu nekoliko obilježja koja su u prosjeku povezana s boljom prilagodbom djece ili s kvalitetom drugih odnosa u obitelji:

Te povezanosti nisu popis za provjeru: opisuju prosjeke, većinom su korelacijske i male. Ista obitelj može biti istodobno topla i konfliktna, a pojedini odnosi u njoj mogu biti različite kvalitete. Odnosi odraslih s roditeljima mogu biti ambivalentni, a ne jednoznačno dobri ili loši (Fingerman, Huo i Birditt, 2020).

11. Popularne tvrdnje

„Djeca uvijek postanu kao roditelji.”

**Status: Popularni pristup.** Postoji kontinuitet roditeljskog ponašanja među generacijama, ali je skroman (Belsky, Conger i Capaldi, 2009). Dio sličnosti može biti genetski, a mnogi ljudi postupaju drukčije od svojih roditelja. Djeca iz iste obitelji uz to se često međusobno jako razlikuju (Plomin i Daniels, 1987).

„Redoslijed rođenja određuje osobnost.”

**Status: Popularni pristup.** Veliko istraživanje na tri nacionalna uzorka nije pronašlo učinak redoslijeda rođenja na široke crte osobnosti; pronađen je samo mali učinak na rezultate na testovima inteligencije (Rohrer, Egloff i Schmukle, 2015).

„Sva djeca iz razvedenih obitelji imaju probleme.”

**Status: Popularni pristup.** Razvod je povezan s povišenim rizikom, ali su učinci u prosjeku mali, većina djece pokazuje otpornost, a ishodi se jako razlikuju (Amato i Anthony, 2014; Kelly i Emery, 2003).

„Obitelj mora biti bliska.”

**Status: Popularni pristup.** Istraživanja ne definiraju jedan poželjan stupanj bliskosti. Odnosi se mijenjaju kroz život, mogu uključivati istodobno pozitivne i negativne osjećaje i ovise o okolnostima poput udaljenosti, migracije i ekonomskih prilika (Fingerman, Huo i Birditt, 2020).

„Dobar roditelj uvijek zna što dijete treba.”

**Status: Popularni pristup.** Odnos roditelja i djeteta je dvosmjeran: djeca svojim osobinama oblikuju ponašanje roditelja, a roditelji na njih reagiraju (Klahr i Burt, 2014; Pinquart, 2017). Roditeljstvo je stalno usklađivanje, a ne unaprijed poznat odgovor.

12. Primjer: autonomija i kontrola u adolescenciji

Šesnaestogodišnja Sara sve više vremena provodi s prijateljima, želi se kasnije vraćati kući i manje govori o tome gdje je bila. Roditelji su istodobno počeli češće provjeravati gdje je i postavili strože rokove za povratak. Kod kuće je sve više napetosti.

**Što je opaženo:** Sara traži više samostalnosti, roditelji pojačavaju nadzor, a svađe su intenzivnije.

**Moguća objašnjenja:**

**Što se ne može zaključiti:** iz ovog opisa ne može se zaključiti tko je u pravu, je li riječ o „problematičnom” djetetu ili „pretjerano strogim” roditeljima, ni kako će se odnos razvijati. Grupni nalazi ne govore što se događa u ovoj obitelji, a lekcija ne odgovara na pitanje što bi tko trebao učiniti.

Što možemo zaključiti – a što ne možemo

Što možemo zaključiti

Što ne možemo zaključiti

Ključni pojmovi

Zapamti

Istraži dalje

Izvori i literatura