Novac i sreća

Zadnja provjera: listopad 2026.

„Novac ne kupuje sreću” jedna je od najčešće ponavljanih životnih mudrosti. Jednako je raširena i suprotna tvrdnja – da bi gotovo svaki problem nestao uz dovoljno novca. Psihologija i ekonomija sreće posljednjih desetljeća prikupile su mnogo podataka o tome kako su prihod i bogatstvo povezani s dobrobiti. Odgovor je zanimljiviji od obje izreke: novac je povezan sa zadovoljstvom životom i s raspoloženjem, ali ta veza slabi kako prihod raste, ovisi o tome što se mjeri i snažno ovisi o tome kako se novac troši. Ova lekcija objašnjava najvažnije nalaze, jednu poznatu znanstvenu raspravu i to što znamo, a što ne znamo o trošenju novca na druge i na iskustva.

Opći pregled sreće i dobrobiti nalazi se u lekciji [Pozitivna psihologija](/lekcija/pozitivna-psihologija), a o tome kako nedostatak novca djeluje na mišljenje i zdravlje lekcija [Financijski stres i oskudica](/lekcija/financijski-stres-i-oskudica).

Dvije vrste sreće

Prije nego što pitamo čini li novac ljude sretnijima, treba odrediti što se mjeri. Istraživači razlikuju dvije sastavnice **subjektivne dobrobiti**:

Ove dvije sastavnice povezane su, ali nisu iste. Osoba može biti zadovoljna onim što je postigla, a ipak provoditi dane pod stresom. Isto tako, netko može imati mnogo ugodnih trenutaka, a biti nezadovoljan smjerom svog života.

Logaritamska veza: svaki euro vrijedi manje

Jedan od najdosljednijih nalaza jest da je zadovoljstvo životom povezano s **logaritmom** prihoda, a ne s prihodom izravno. To znači da jednako povećanje zadovoljstva donosi jednako **postotno**, a ne jednako apsolutno povećanje prihoda. Povećanje plaće s 500 na 1000 eura mjesečno povezano je s približno jednakim porastom zadovoljstva kao povećanje s 5000 na 10 000 eura.

Drugim riječima, dodatni novac najviše znači onima koji imaju malo. Za osobu koja ne može platiti stanarinu, nekoliko stotina eura mijenja svakodnevicu. Za osobu s visokim prihodima isti iznos gotovo se ne primjećuje.

Rasprava o „pragu od 75 000 dolara”

Daniel Kahneman i Angus Deaton (2010) analiziraju odgovore više od 450 000 Amerikanaca. Nalaze da procjena života raste s prihodom bez vidljive granice. Emocionalna dobrobit također raste s prihodom, ali se prema njihovim podacima izravnava na godišnjem prihodu od oko 75 000 dolara. Iznad tog praga više novca nije bilo povezano s više svakodnevne radosti ni s manje tuge. Taj se nalaz godinama citirao kao dokaz da „nakon određenog iznosa novac više ne pomaže”.

Matthew Killingsworth kasnije prikuplja podatke pomoću aplikacije koja ljude u nasumičnim trenucima pita kako se osjećaju. U tim podacima nema praga: osjećaji su se poboljšavali i iznad 75 000 dolara. Dva naizgled suprotna nalaza riješena su na neuobičajen način – **suradnjom suprotstavljenih strana** (engl. *adversarial collaboration*). Killingsworth, Kahneman i Barbara Mellers zajedno ponovno analiziraju podatke (Killingsworth i sur., 2023).

Zaključak te suradnje je sljedeći. Za većinu ljudi emocionalna dobrobit raste s logaritmom prihoda i iznad 75 000 dolara. No kod **najnesretnijih** ljudi, otprilike najnižih 20 %, dobrobit raste s prihodom do oko 100 000 dolara, a zatim se izravnava. Za takve ljude dodatni novac pomaže dok ublažava probleme koje novac može riješiti, ali ne djeluje na izvore patnje koje novac ne dotiče, primjerice gubitak, bolest ili teške odnose.

Ta rasprava ilustrira dobru znanstvenu praksu: nalazi koji se čine kontradiktornima mogu se pomiriti kad se pažljivo usporede metode i uzorci. Iznosi u dolarima pritom se odnose na Sjedinjene Države i ne mogu se izravno preslikati na druge zemlje.

Dobitnici na lutriji

Poznato istraživanje Philipa Brickmana i suradnika (1978) uspoređuje dobitnike na lutriji, osobe koje su nakon nesreće ostale paralizirane i kontrolnu skupinu. Dobitnici nisu bili znatno sretniji od kontrolne skupine i manje su uživali u svakodnevnim stvarima. Rad se često navodi kao dokaz da se ljudi brzo **prilagode** i dobrim i lošim događajima. Ipak, uzorak je bio vrlo malen i dobitnici su osvojili vrlo različite iznose.

Erik Lindqvist, Robert Östling i David Cesarini (2020) provode mnogo veće istraživanje sa švedskim igračima lutrije. Budući da je dobitak slučajan, ovakvi podaci omogućuju procjenu **uzročnog** učinka novca. Veliki dobitci povezani su s trajnim porastom zadovoljstva životom, koji se zadržava i više od desetljeća nakon dobitka. Na sreću u užem smislu i na psihičko zdravlje učinak je bio slab ili ga nije bilo. Novac, dakle, mijenja procjenu života više nego svakodnevno raspoloženje.

Prilagodba i usporedba s drugima

Dva psihološka procesa objašnjavaju zašto veza novca i sreće slabi:

Zbog tih procesa rast ukupnog bogatstva društva ne mora donijeti jednak rast prosječne sreće. Istodobno, neka poboljšanja ne podliježu prilagodbi u istoj mjeri: manje vremena u putovanju na posao, sigurnost od dugova i dobar san trajnije djeluju na dobrobit.

Kako trošiti: na druge

Elizabeth Dunn, Lara Aknin i Michael Norton (2008) ispituju **prosocijalno trošenje** – trošenje novca na druge ili u dobrotvorne svrhe. U jednom pokusu sudionici ujutro dobivaju 5 ili 20 dolara i upute da ih do kraja dana potroše na sebe ili na nekoga drugoga. Navečer su oni koji su novac potrošili na druge izvještavali o boljem raspoloženju. Iznos nije imao ulogu.

Aknin i suradnici (2013) proširuju istraživanje na podatke iz 136 zemalja. Prosocijalno trošenje bilo je povezano s većim zadovoljstvom u bogatim i u siromašnim zemljama. Pokusi u Kanadi i Ugandi daju sličan obrazac.

Ove nalaze treba čitati s mjerom. Pokusi su uglavnom mali, a učinak je skroman. Pozitivan učinak vjerojatno je najjači kad osoba sama odabere dati, kad vidi kako je pomogla i kad je davanje povezano s odnosom. Davanje pod pritiskom ili iz osjećaja krivnje ne mora imati isti učinak. Više o tome govori lekcija [Prosocijalno ponašanje](/lekcija/prosocijalno-ponasanje).

Kako trošiti: iskustva ili stvari

Leaf Van Boven i Thomas Gilovich (2003) pitaju sudionike o kupnjama koje su ih učinile sretnima. Ljudi češće navode **iskustva** – putovanja, koncerte, večere s prijateljima – nego **materijalne stvari**. Iskustva se, prema autorima, manje uspoređuju s drugima, postaju dio osobnog identiteta i često se dijele s drugim ljudima.

I ovdje postoje ograničenja. Kasnija istraživanja upućuju na to da je razlika manja kod ljudi s niskim prihodima, kojima su važne stvari poput perilice ili pouzdanog automobila. Granica između iskustva i stvari nije uvijek jasna – bicikl je stvar, ali omogućuje iskustva.

Materijalizam

Snažna usmjerenost na novac i posjedovanje kao središnje životne ciljeve naziva se **materijalizmom**. Helga Dittmar i suradnici (2014) u meta-analizi nalaze da je materijalizam dosljedno povezan s nižom dobrobiti: manjim zadovoljstvom životom, više negativnih emocija i lošijom slikom o sebi. Povezanost je umjerena i ne znači da materijalizam nužno uzrokuje nezadovoljstvo. Moguće je i da nesigurni ili nezadovoljni ljudi više traže utjehu u posjedovanju. Vjerojatno djeluju oba smjera. Ta se veza dobro uklapa u [teoriju samoodređenja](/lekcija/teorija-samoodredenja), prema kojoj vanjski ciljevi, poput bogatstva i ugleda, slabije zadovoljavaju temeljne psihološke potrebe od unutarnjih ciljeva.

Mijenjaju li nas podsjetnici na novac

Kathleen Vohs i suradnici (2006) objavljuju niz pokusa prema kojima već i suptilni podsjetnici na novac, primjerice slike novčanica, ljude čine samostalnijima, ali i manje spremnima pomoći drugima. Ti su nalazi postali vrlo poznati.

Kasniji pokušaji ponavljanja takvih **učinaka „podsjećanja” na novac** uglavnom nisu uspjeli. Doug Rohrer, Harold Pashler i Christine Harris (2015) u nizu pokusa ne nalaze da podsjetnici na novac mijenjaju politička i društvena uvjerenja, kako su tvrdila ranija istraživanja. Danas se smatra da su takvi učinci vrlo slabi ili nepostojeći. Taj primjer pripada širem problemu ponovljivosti u psihologiji (više u lekciji [Replikacija istraživanja](/lekcija/replikacija-istrazivanja)).

Gotovina i kartica

Način plaćanja također može djelovati na potrošnju. Drazen Prelec i Duncan Simester (2001) u pokusu s dražbom ulaznica za košarkašku utakmicu nalaze da su sudionici koji su trebali platiti karticom bili spremni ponuditi znatno više od onih koji su trebali platiti gotovinom. Jedno je objašnjenje da plaćanje gotovinom izaziva jaču „bol plaćanja”, jer novac vidljivo napušta novčanik. Kartica i plaćanje mobitelom tu bol smanjuju. Taj je nalaz važan za razumijevanje [impulzivne kupnje](/lekcija/impulzivna-kupnja).

Vrijeme ili novac

Novac se može koristiti i za „kupnju vremena” – plaćanje usluga koje oslobađaju od neugodnih obveza, poput čišćenja, dostave ili popravaka. Ashley Whillans i suradnici (2017) u istraživanju s više od 6000 ljudi iz nekoliko zemalja nalaze da su oni koji troše novac na takve usluge zadovoljniji životom, i to neovisno o visini prihoda. U kratkom pokusu sudionici su bili raspoloženiji nakon što su potrošili novac na nešto što im štedi vrijeme nego nakon kupnje stvari.

Whillans, Aaron Weidman i Elizabeth Dunn (2016) ispituju i opću sklonost: daju li ljudi prednost vremenu ili novcu kad moraju birati, primjerice između bolje plaćenog posla s dužim putovanjem i slabije plaćenog posla bliže kući. Ljudi koji češće biraju vrijeme u prosjeku izvještavaju o većoj sreći.

Ti nalazi ne znače da svi mogu birati vrijeme umjesto novca. Za ljude s niskim prihodima novac je često nužan za osnovne potrebe, pa je izbor ograničen. Ipak, upućuju na to da je vrijedno razmisliti o tome što novac donosi, a što oduzima – osobito kad veća plaća zahtijeva znatno više vremena daleko od obitelji i odmora.

Zašto je teško predvidjeti što će nas usrećiti

Ljudi često pogrešno predviđaju kako će se osjećati nakon neke promjene. Precjenjuju koliko će ih dugo veseliti povišica, novi automobil ili veći stan, a podcjenjuju koliko će im smetati dulje putovanje na posao ili manje vremena s prijateljima. Takve se pogreške nazivaju **pogreškama afektivnog predviđanja**.

Jedan od razloga je **usredotočenost na jednu stvar**: dok razmišljamo o novom stanu, zamišljamo njegovu veličinu i pogled, a zaboravljamo da će svakodnevni život ovisiti i o susjedima, buci i udaljenosti od posla. Kad se navikne na poboljšanje, osoba se vraća razini zadovoljstva bliskoj onoj prije promjene, a nepredviđeni troškovi ostaju. Svijest o tim pogreškama može pomoći u odlukama o novcu: korisno je pitati ne samo „što ću dobiti?”, nego i „kako će izgledati moj običan dan?”.

Česte zablude

Primjer

Nina i Tomislav dobiju godišnji bonus i razmišljaju što s njim. Tomislav želi novi, skuplji mobitel. Nina predlaže da dio novca otplati kreditnu karticu koja ih brine, a dio potroši na vikend s prijateljima. Na kraju odluče kombinirati: otplate dug, odu na kratko putovanje i kupe poklon Tomislavovoj sestri. Nekoliko mjeseci kasnije oboje kažu da im je najviše značilo što više ne strahuju od rate. To se uklapa u istraživanja – novac najviše pomaže kad ukloni stvarni izvor stresa – ali jedan primjer ne dokazuje opće pravilo.

Sažetak

Psihologija razlikuje procjenu života i emocionalnu dobrobit. Obje su povezane s logaritmom prihoda: dodatni novac najviše znači onima koji imaju malo. Suradnja suprotstavljenih istraživača pokazala je da se emocionalna dobrobit kod većine ljudi ne izravnava na 75 000 dolara, nego samo kod najnesretnijih. Veliki dobitci na lutriji trajno povećavaju zadovoljstvo životom, a manje svakodnevno raspoloženje. Hedonička prilagodba i društvena usporedba slabe vezu novca i sreće. Trošenje na druge i na iskustva povezano je s nešto većom dobrobiti, iako su učinci skromni. Materijalizam je povezan s nižom dobrobiti, a poznati učinci podsjećanja na novac uglavnom se nisu ponovili.

Povezane lekcije

Izvori i literatura