Nezdravi obrasci odnosa

Zadnja provjera: listopad 2026.

Izraz „ovisnički odnos” u svakodnevnom govoru znači odnos u kojem se netko ne može odvojiti od druge osobe iako mu odnos šteti. Psihologija za to nema jednu kategoriju. Ova stranica zato ne obrađuje „ovisnički odnos” kao dijagnozu, nego – kako kaže i njezin naziv – **nezdrave obrasce međuovisnosti**: pretjerano oslanjanje, neravnotežu moći, kontrolu, ponavljajuće kršenje granica i manipulativne obrasce – onoliko koliko se mogu precizno opisati.

Tri teme pripadaju drugim kontekstima i ovdje se samo spominju:

1. „Suovisnost”: povijest i status pojma

Pojam „suovisnost” nastao je u području liječenja ovisnosti i izvorno se odnosio na supruge muškaraca koji zloupotrebljavaju alkohol. Pregledni rad navodi da se s vremenom počeo koristiti gotovo generički, za nefunkcionalan način odnosa s drugima. Autorica povezuje sve šire definicije s utjecajem popularnog pokreta samopomoći i nekih psihijatrijskih gledišta te raspravlja o pitanjima valjanosti konstrukta i o pokušajima njegova mjerenja (Stafford, 2001).

Tematska analiza 11 objavljenih definicija pronašla je četiri zajednička elementa: usmjerenost na druge, samoprijegor, pokušaje kontrole drugih i potiskivanje vlastitih emocija. Autori ističu da ni jedna definicija nije općeprihvaćena i da jasna definicija sama po sebi ne pokazuje da postoji poremećaj; pozivaju na razvoj psihometrijski valjanih mjera svakog elementa (Dear, Roberts i Lange, 2004).

**Popularni pristup:** „suovisnost” je raširen pojam u samopomoći i dijelu kliničke prakse, ali nije jednoznačno definiran ni općeprihvaćen dijagnostički konstrukt. Na ovoj stranici zato se koriste opisni izrazi – „pretjerano oslanjanje”, „neravnoteža”, „problematična dinamika odnosa” – umjesto etikete za osobu.

2. Međuovisnost nije problem sama po sebi

Prije govora o nezdravim obrascima važno je naglasiti da ovisnost o partneru nije sama po sebi znak problema. U bliskim odnosima ishodi jedne osobe ovise o drugoj, a ljudi svoje postupke oblikuju i prema dobrobiti partnera (Rusbult i Van Lange, 2003).

Istraživanje „paradoksa ovisnosti” pokazalo je da je partnerovo prihvaćanje potrebe za oslanjanjem bilo povezano s **manjom** ovisnošću, samostalnijim funkcioniranjem i većom samodostatnošću osobe kojoj je pružana podrška, i to u više metoda, uključujući eksperimentalno variranu pomoć i praćenje kroz šest mjeseci (Feeney, 2007).

**Dobro potvrđeno (povezanost):** oslanjanje na partnera može ići zajedno sa samostalnošću. Problem nije ovisnost kao takva, nego određeni obrasci u kojima se ona javlja.

3. Kada međuovisnost postaje neravnoteža

O nezdravim obrascima međuovisnosti obično se govori kada se pojavljuje nešto od sljedećeg, i to ponavljano:

To nisu dijagnostički kriteriji, nego opisi ponašanja i doživljaja koje treba promatrati kroz vrijeme i u kontekstu.

Briga nije isto što i preuzimanje odgovornosti

Neravnoteža se ne vidi samo kod osobe koja se previše oslanja na drugoga, nego i kod one koja preuzima previše. Briga znači ponuditi pomoć u granicama vlastitih mogućnosti, uz poštovanje toga da druga osoba sama odlučuje o svojem životu. Preuzimanje odgovornosti znači ponašati se kao da se tuđe odluke, raspoloženja i posljedice mogu – i moraju – kontrolirati: stalno rješavati posljedice tuđih postupaka, odgovarati za to da druga osoba nikada ne bude uzrujana ili odustati od vlastitih potreba kako bi se izbjeglo svako neslaganje.

Istraživanja razlikuju te dvije stvari. Usmjerenost na druge sama po sebi nije povezana s psihičkim teškoćama, ali **usmjerenost na druge uz isključivanje sebe** – koju autori nazivaju „neublaženim zajedništvom” – povezana je s većom psihološkom uznemirenošću, uključujući simptome depresije (Helgeson i Fritz, 1998). U istraživanjima bliskih prijateljstava podrška samostalnosti druge osobe – razumijevanje njezine perspektive i poštovanje njezinih izbora – bila je povezana s kvalitetom odnosa i psihološkom dobrobiti, i to ne samo kod osobe koja je podršku primala, nego i kod one koja ju je pružala (Deci i sur., 2006).

**Kako to čitati:** riječ je o povezanostima, a ne o dokazu da preuzimanje odgovornosti uzrokuje teškoće. Nalazi ipak upućuju na korisnu razliku: pomoć koja poštuje samostalnost druge osobe drukčija je od pomoći koja tu samostalnost zamjenjuje.

Zašto ljudi ostaju

Posljednja točka često izaziva pitanje „zašto ne ode?”. Model ulaganja nudi dio odgovora: predanost odnosu ne ovisi samo o zadovoljstvu, nego i o kvaliteti alternativa i o ulaganjima koja bi se izgubila prekidom. U meta-analizi 52 istraživanja ta su tri čimbenika zajedno objašnjavala gotovo dvije trećine varijance predanosti, a predanost je predviđala ostanak u odnosu (Le i Agnew, 2003). Osoba zato može ostati u odnosu kojim nije zadovoljna – ne zato što „ne vidi”, nego zato što su alternative ograničene ili su ulaganja velika. Model opisuje čimbenike odluke, a ne ocjenu je li ostanak ispravan.

4. Neravnoteža moći

Moć u odnosu znači mogućnost da se utječe na ishode druge osobe. Teorijski pregled istraživanja moći povezuje veću moć s ponašanjem usmjerenim na približavanje i manje sputanim ponašanjem, a manju moć s pojačanom pažnjom na prijetnju i na interese drugih te sa suzdržanijim društvenim ponašanjem (Keltner, Gruenfeld i Anderson, 2003). U odnosu s velikom neravnotežom osoba s manje moći može teže izraziti neslaganje.

Moć se, međutim, ne može jednostavno očitati izvana. U istraživanju 181 para s kvalitetom odnosa bili su povezani osobni osjećaj moći i zadovoljstvo moći u odnosu, a nisu bili povezani pozicijska moć ni sama ravnoteža moći (Körner i Schütz, 2021). Riječ je o korelacijskom istraživanju jednog uzorka heteroseksualnih parova.

5. Kontrola

Kontrola u odnosu može se opisati kroz ponašanja: provjeravanje poruka i kretanja, ograničavanje kontakata s drugima, kontrola nad novcem, donošenje odluka umjesto druge osobe. Ista ponašanja u nekim kontekstima mogu biti dogovorena ili izraz brige – primjerice zajedničko upravljanje novcem – pa je za razumijevanje važno je li ponašanje dogovoreno, može li ga se odbiti i što slijedi kada ga druga osoba odbije.

Kada kontrola uključuje prisilu, prijetnje ili zastrašivanje, prelazi u područje nasilja, koje ova stranica ne obrađuje. Kontrola u tom smislu ne procjenjuje se iz jednog događaja, nego iz cjeline odnosa, i to u stručnom kontekstu.

6. Ponavljajuće kršenje granica

Jedno kršenje dogovora može biti nesporazum, previd ili posljedica nedogovorenog očekivanja (vidi [Osobne granice](/lekcija/osobne-granice)). O obrascu se može govoriti tek kada se kršenje ponavlja, u sličnim situacijama, kroz dulje razdoblje i usprkos tome što je granica jasno izrečena. Kako se obrazac razlikuje od događaja, detaljno obrađuje lekcija Obrasci odnosa.

7. Manipulativni obrasci – samo onoliko koliko se mogu opisati

Riječ „manipulacija” često se koristi kao opća optužba. Istraživanja je mogu obuhvatiti tek kad se opiše ponašanje. U dva istraživanja o tome kako ljudi pokušavaju potaknuti ili zaustaviti tuđe ponašanje faktorska analiza izdvojila je šest vrsta taktika:

Šarm se češće koristio da bi se ponašanje potaknulo, a prisila i šutnja da bi se zaustavilo. Pojedinci su bili dosljedni u uporabi taktika u različitim kontekstima, a taktike su bile povezane s nekoliko osobina ličnosti (Buss i sur., 1987).

Važno je kako se taj nalaz čita. Popis obuhvaća i argumentaciju i šarm – svakodnevne načine utjecaja koje koriste gotovo svi. Istraživanje dakle ne pokazuje da je svaki pokušaj utjecaja nezdrav, nego opisuje raspon načina na koje ljudi pokušavaju utjecati jedni na druge.

8. Popularne etikete: „narcis”, „gaslighter”, „toksičan”

Popularni govor o nezdravim odnosima koristi nekoliko etiketa koje zvuče kao psihološke kategorije.

„Narcis”

**Popularni pristup.** Narcizam se u psihologiji istražuje i kao crta ličnosti, na kontinuumu, i kao poremećaj ličnosti. Pregled istraživanja upozorava na niz neriješenih rasprava – o grandioznom i ranjivom obliku, o tome postoji li uopće suglasan opis, o razlici normalnog i patološkog narcizma te o načinu mjerenja – i zaključuje da je nerazlikovanje oblika narcizma doprinijelo nekoherentnosti literature (Miller i sur., 2017). Ako ni istraživači ne dijele jednu definiciju, nazvati partnera „narcisom” na temelju opisa svađe ne može biti pouzdan zaključak.

„Gaslighter”

**Popularni pristup.** „Gaslighting” označava oblik psihološkog zlostavljanja čiji je cilj da se žrtva počne doživljavati – ili drugima izgledati – kao da je „luda”. Sociološka analiza pojma, na primjeru obiteljskog nasilja, opisuje ga kao pojavu ukorijenjenu u društvenim nejednakostima i u odnosima s izraženom neravnotežom moći (Sweet, 2019). U toj analizi gaslighting je ozbiljan oblik zlostavljanja, a ne naziv za svako neslaganje oko toga što se dogodilo. Kada dvoje ljudi različito pamti isti razgovor, to može biti i obična razlika u sjećanju i tumačenju, a ne nužno manipulacija.

„Toksičan”

**Popularni pristup.** „Toksična osoba” i „toksičan odnos” široke su popularne oznake bez precizne psihološke definicije. Mogu izražavati stvarnu patnju, ali ne opisuju što se točno događa ni zašto.

Zajednički problem

Sve tri etikete pretvaraju opis ponašanja u identitet osobe. Kada se jednom primijene, novi se događaji lako čitaju kao potvrda – slično kao što nezadovoljni supružnici partnerovo ponašanje češće objašnjavaju na načine koji ga prikazuju u negativnom svjetlu (Bradbury i Fincham, 1990; vidi i [Komunikacija](/skupine/komunikacija-i-jezik)).

9. Zašto jedna epizoda nije dovoljna

Ponašanje iste osobe znatno varira iz situacije u situaciju, a stabilni obrasci vide se tek iz mnogo opažanja (Fleeson, 2001). Zaključci iz grupnih istraživanja uz to ne moraju vrijediti za pojedinca, jer je varijabilnost unutar pojedinaca bila dva do četiri puta veća nego unutar skupina (Fisher, Medaglia i Jeronimus, 2018).

Za nezdrave obrasce to znači da se iz jedne svađe, jedne provjere telefona ili jednog grubog odgovora ne može zaključiti da odnos ima nezdravu dinamiku. Jednako tako, odsutnost dramatičnih događaja ne znači da obrazac ne postoji – neki obrasci su tihi i vide se tek kroz vrijeme.

10. Opis ponašanja i etiketa osobe

Razlika je ista kao i u ostatku ove cjeline:

Opis se može provjeriti i o njemu se može razgovarati; etiketa zatvara razgovor i dodaje tvrdnje o osobnosti koje nisu opažene. Opis je također ono s čim stručnjaci rade kada procjenjuju odnos.

11. Mogući koraci promjene i traženje podrške

Kada osoba prepozna da u odnosu preuzima previše ili da se njezin život sužava, promjena obično počinje malim, konkretnim koracima, a ne jednom velikom odlukom:

**Kako to čitati:** ovo je praktično usmjerenje, a ne istraživački provjeren program promjene. Ti koraci izravno slijede iz razlike između brige i preuzimanja odgovornosti opisane u 3. poglavlju, ali njihov učinak nije ispitan u istraživanjima na koja se ova stranica oslanja.

Ako obrazac dugo traje ili ga prate tjeskoba, depresivnost, posljedice traumatskih iskustava ili vrlo konfliktan odnos, razgovor sa stručnjakom za mentalno zdravlje može pomoći. Kada su prisutni nasilje, prijetnje ili prisila, prvo pitanje je sigurnost: tada nije cilj popraviti odnos boljom komunikacijom, nego potražiti pomoć stručnih službi. Odluke o odnosu mogu biti ograničene i sigurnošću, financijama, brigom o djeci i drugim okolnostima, pa savjet „jednostavno otiđi” rijetko odgovara stvarnoj situaciji.

12. Primjer: odnos koji se sužava

Lucija i Dario žive zajedno dvije godine. Lucija sve rjeđe viđa prijateljice jer Dario često kaže da mu je teško kad je ona odsutna, pa ona radije ostaje kod kuće. Prijateljica joj kaže da je Dario „manipulator” i da je to „ovisnički odnos”.

**Što je opaženo:** Lucija sve rjeđe izlazi s prijateljicama; Dario izražava nelagodu zbog njezine odsutnosti; to traje nekoliko mjeseci.

**Moguća tumačenja:**

**Što se može zaključiti:** postoji obrazac – Lucijin društveni život se sužava, a Darijeva nelagoda dio je slijeda koji tome prethodi.

**Što se ne može zaključiti:** iz ovog opisa ne može se zaključiti da je Dario „manipulator”, da je odnos „ovisnički” u nekom kliničkom smislu, ni kakve su njegove namjere. Pitanja koja bi pomogla razumjeti situaciju su opisna: je li to dogovoreno, može li Lucija bez posljedica izabrati drugačije i što se događa kada to učini.

Što možemo zaključiti – a što ne možemo

Što možemo zaključiti

Što ne možemo zaključiti

Ključni pojmovi

Zapamti

Istraži dalje

Izvori i literatura