Nepriznato i dvosmisleno žalovanje

Zadnja provjera: listopad 2026.

Neki gubici imaju jasno mjesto u društvu: kad umre roditelj ili supružnik, ljudi dolaze na sprovod, šalju sućut, a poslodavac daje slobodne dane. Drugi gubici prolaze gotovo nevidljivo: pobačaj u ranoj trudnoći, smrt kućnog ljubimca, smrt bivšeg partnera, ljubavnice ili prijatelja s interneta, gubitak voljene osobe koja je još živa, ali je zbog demencije postala „netko drugi”. Ljudi koji prolaze kroz takve gubitke često tuguju sami, bez priznanja i podrške. Ova lekcija objašnjava dva srodna pojma – **nepriznato žalovanje** i **dvosmisleni gubitak** – i što pomaže ljudima koji ih proživljavaju.

Općenito o žalovanju govori lekcija [Žalovanje nakon smrti bliske osobe](/lekcija/zalovanje-nakon-smrti-bliske-osobe), a o tugovanju nakon prekida veze lekcija [Tugovanje nakon prekida](/lekcija/tugovanje-nakon-prekida).

Nepriznato žalovanje

Kenneth Doka 1989. uvodi pojam **nepriznatog žalovanja** (engl. *disenfranchised grief*): žalovanja koje društvo ne prepoznaje, ne podržava ili ne priznaje kao opravdano. Osoba tuguje, ali joj okolina ne daje „pravo” na tugu – nema obreda, nema sućuti, nema slobodnih dana, a ponekad se očekuje da se ne pokazuje ni da je tužna.

Doka opisuje nekoliko vrsta nepriznatog žalovanja:

Nepriznato žalovanje može biti teže jer nedostaje podrška, a osoba se često osjeća sramom ili krivnjom što uopće tuguje.

Perinatalni gubitak

Gubitak djeteta tijekom trudnoće ili ubrzo nakon rođenja jedan je od najčešćih oblika nepriznatog žalovanja. Anette Kersting i Birgit Wagner u preglednom radu pokazuju da perinatalni gubitak kod mnogih roditelja izaziva intenzivnu tugu, a kod znatnog dijela i dugotrajne teškoće: depresiju, anksioznost i produljeno žalovanje. Tuga može biti jednako snažna kao nakon smrti starijeg djeteta, iako okolina često očekuje brz oporavak („bit će još djece”) (Kersting i Wagner, 2012).

Gubitak može teško pogoditi i partnere, koji često dobivaju još manje priznanja, kao i braću i sestre te bake i djedove. U mnogim bolnicama danas postoje postupci koji roditeljima omogućuju da vide i drže dijete, sačuvaju uspomene i održe obred, što mnogi doživljavaju kao važno.

Smrt kućnog ljubimca

Za mnoge ljude kućni ljubimac je član obitelji, izvor bezuvjetne naklonosti i svakodnevne rutine. Michelle Cleary i suradnici u sustavnom pregledu kvalitativnih istraživanja pokazuju da vlasnici nakon smrti ljubimca često doživljavaju tugu usporedivu s tugom za bliskom osobom, ali uz malo društvenog priznanja. Mnogi osjećaju i krivnju, osobito kada je donesena odluka o eutanaziji (Cleary i sur., 2022).

Rečenice poput „to je samo pas” mogu ožalošćene dodatno povrijediti. Pomaže kada okolina prizna gubitak, a neki ljudi korisnim nalaze i obrede – pokop, fotografije, zapis o ljubimcu.

Dvosmisleni gubitak

Pauline Boss uvodi pojam **dvosmislenog gubitka** (engl. *ambiguous loss*) – gubitka koji je nejasan, bez jasnog završetka i bez potvrde (Boss, 2010). Opisuje dvije vrste:

1. **Tjelesno odsutan, psihološki prisutan.** Osoba je nestala, ali nije potvrđeno da je mrtva – nestali u ratu ili prirodnoj katastrofi, otete osobe, dijete koje je pobjeglo od kuće. Obitelji desetljećima žive u neizvjesnosti, između nade i tuge.

2. **Tjelesno prisutan, psihološki odsutan.** Osoba je fizički tu, ali se promijenila toliko da je u nekom smislu „izgubljena” – demencija, teška ozljeda mozga, ovisnost, teška duševna bolest.

Boss naglašava da je kod dvosmislenog gubitka problem upravo **nejasnoća**: bez potvrde nema obreda, a obitelji se teško odlučuju između nade i oproštaja. Okolina ih često ne razumije – osoba „nije umrla”, pa nema ni sućuti. Ljudi tada mogu „zamrznuti” tugu, osjećati krivnju zbog nade ili zbog tuge, a odnosi u obitelji mogu se narušiti zbog različitih načina nošenja s neizvjesnošću.

Za hrvatske obitelji koje desetljećima traže nestale u Domovinskom ratu taj je oblik gubitka posebno poznat.

Tuga kod demencije

Poseban oblik dvosmislenog gubitka doživljavaju obitelji osoba s demencijom. Kyle Blandin i Renee Pepin opisuju **tugu kod demencije** kao jedinstveno iskustvo koje uključuje gubitak odnosa kakav je bio, gubitak zajedničke budućnosti i gubitak sebe u ulozi njegovatelja, i to postupno, kroz godine, dok je osoba još živa (Blandin i Pepin, 2017). Ta se tuga često naziva **anticipatornom** – tuga koja počinje prije smrti.

Njegovatelji često osjećaju i krivnju zbog vlastite tuge ili čak zbog želje da patnja završi. Važno je znati da su takvi osjećaji česti i ne znače nedostatak ljubavi (više u lekciji [Delirij i neurokognitivni poremećaji](/lekcija/delirij-i-neurokognitivni-poremecaji)).

Što pomaže

**Priznati gubitak.** Najvažniji korak je imenovati iskustvo: to je gubitak i tuga je opravdana. Samo saznanje da postoji naziv za ono što osoba proživljava često donosi olakšanje.

**Stvoriti vlastite obrede.** Kada društveni obredi ne postoje, mogu pomoći osobni: pisanje pisma, sadnja stabla, paljenje svijeće, okupljanje bliskih ljudi.

**Pronaći razumijevanje.** Grupe podrške – za roditelje nakon perinatalnog gubitka, obitelji nestalih, njegovatelje osoba s demencijom – omogućuju susret s ljudima koji razumiju.

**Prihvatiti dvosmislenost.** Pauline Boss predlaže da se u dvosmislenom gubitku ne traži „zatvaranje”, nego učenje života s nejasnoćom: istodobno se nadati i tugovati, držati „oba” – „možda se vrati, a možda ne”; „to je i dalje moja mama, a ipak je izgubljena”.

**Stručna pomoć.** Ako tuga dugo ne popušta ili se javljaju depresija i tjeskoba, pomoć stručnjaka može biti korisna.

Kako podržati nekoga

Gubici koji nisu smrt

Nepriznato žalovanje odnosi se i na gubitke koji nisu smrt: gubitak zdravlja ili tjelesne funkcije nakon bolesti ili ozljede, neplodnost, gubitak posla i profesionalnog identiteta, migracija i gubitak domovine, razvod, odlazak djece iz doma. Takvi gubici mogu izazvati pravu tugu, ali okolina ih rijetko prepoznaje kao razlog za žalovanje. Prepoznavanje da je riječ o gubitku – i da je tuga opravdana – često je prvi korak prema nošenju s njim (više u lekciji [Tugovanje nakon prekida](/lekcija/tugovanje-nakon-prekida)).

Obitelji nestalih

Obitelji osoba nestalih u ratu ili katastrofama žive s dvosmislenim gubitkom ponekad desetljećima. Mnoge od njih opisuju da je pronalazak i identifikacija posmrtnih ostataka, čak i nakon mnogo godina, donio bol, ali i olakšanje – mogućnost pokopa, obreda i mjesta za sjećanje. Pauline Boss naglašava da obiteljima pomaže kada okolina i institucije prepoznaju njihovu situaciju, kada imaju prostor da istodobno čuvaju nadu i tuguju i kada se mogu povezati s drugim obiteljima u istoj situaciji (Boss, 2010).

Zašto je priznanje važno

Istraživanja socijalne podrške pokazuju da je jedan od najvažnijih činitelja koji olakšavaju žalovanje osjećaj da drugi razumiju i priznaju gubitak. Kada toga nema, ožalošćeni češće tuguju sami, skrivaju osjećaje i sumnjaju u to imaju li pravo na tugu. To može produljiti i otežati žalovanje.

Zato je i najjednostavnija gesta – rečenica „Žao mi je zbog tvog gubitka”, poruka na obljetnicu, spominjanje imena djeteta koje se nije rodilo živo ili ljubimca koji je uginuo – ponekad dragocjena. Ona potvrđuje da je ono što je osoba izgubila bilo stvarno i važno (više u lekciji [Socijalna podrška](/lekcija/socijalna-podrska)).

Gubitak bivšeg partnera

Smrt bivšeg partnera posebno je složen oblik nepriznatog žalovanja. Okolina često ne očekuje da će bivši partner tugovati, a sama osoba može biti zbunjena vlastitim osjećajima – tugom, krivnjom, olakšanjem ili ljutnjom zbog neriješenih sukoba. Ako postoje zajednička djeca, bivši partner često mora istodobno podržavati djecu u njihovoj tuzi i nositi se s vlastitom, uz malo priznanja okoline. Prepoznavanje da je i taj gubitak stvaran može biti važno za sve uključene.

Gubitak u starijoj dobi

Starije osobe često doživljavaju niz gubitaka u kratkom vremenu – partnera, prijatelja, braće i sestara, zdravlja, samostalnosti, doma. Takvo nagomilavanje gubitaka ponekad se naziva **preopterećenjem žalovanjem**. Okolina može takve gubitke smatrati „očekivanima” s obzirom na dob, pa ih manje priznaje. Starije osobe ponekad tuguju tiho, bez mnogo podrške, a njihova tuga može se zamijeniti s depresijom ili znakovima starenja (više u lekciji [Starenje](/lekcija/starenje)).

Tuga zbog osobe koja je još živa

Osim demencije, dvosmislen gubitak može nastati i kada je bliska osoba teško bolesna, ovisna o drogama ili alkoholu, u zatvoru ili kada je kontakt prekinut zbog sukoba. Roditelji odrasle djece s teškim psihičkim bolestima ponekad opisuju tugu za „djetetom kakvo je bilo” i za budućnošću koju su zamišljali. Takva tuga često je praćena krivnjom i nadom koje se izmjenjuju. Grupe podrške za obitelji u takvim situacijama mogu pružiti razumijevanje koje okolina često ne nudi (Boss, 2010).

Žalovanje na internetu

Društvene mreže stvorile su nove oblike žalovanja: profili preminulih postaju mjesta sjećanja, ljudi ostavljaju poruke preminulima, a tuga se dijeli javno. To može pružiti podršku i omogućiti priznanje gubitaka koje okolina inače ne bi vidjela. Istodobno, javno žalovanje može izazvati i nelagodu – primjerice kada se o smrti sazna preko mreža ili kada se tuga nekih osoba čini „neprikladnom”.

Kako stručnjaci mogu pomoći

Stručnjaci koji rade s ožalošćenima uče prepoznati nepriznate gubitke i pitati o njima. Pitanje „Jeste li u posljednje vrijeme izgubili nekoga ili nešto važno?” može otvoriti razgovor o pobačaju, smrti ljubimca ili bolesti bliske osobe, o kojima osoba sama ne bi počela govoriti. Kod dvosmislenih gubitaka korisno je pomoći obitelji da razgovara o različitim načinima na koje članovi doživljavaju gubitak i da pronađe vlastite obrede (Boss, 2010).

Pobačaj i partneri

Nakon pobačaja ili mrtvorođenja pažnja okoline obično je usmjerena na osobu koja je bila trudna, što je razumljivo, ali partneri pritom često ostaju bez podrške. Mnogi partneri opisuju da su se osjećali kao da moraju biti „jaki” i da njihova tuga nije imala mjesto. Istraživanja pokazuju da i partneri mogu doživjeti intenzivnu i dugotrajnu tugu. Podrška koja uključuje oba roditelja i priznaje gubitak obaju može pomoći paru da se zajedno nosi s gubitkom (Kersting i Wagner, 2012).

Tuga zbog gubitka zdravlja

Osobe koje dobiju dijagnozu kronične bolesti ili izgube neku tjelesnu sposobnost često prolaze kroz tugu sličnu žalovanju: za životom kakav su imale, za planovima i za slikom o sebi. Okolina takvu tugu često ne prepoznaje, jer se očekuje da se osoba „bori” i bude optimistična. Priznavanje te tuge može biti važan korak prema prilagodbi novoj situaciji.

Česte zablude

Primjer

Nakon pobačaja u dvanaestom tjednu Nina se vraća na posao nakon tri dana i nikome ne govori zašto je bila odsutna. Kolegice primijete da je odsutna i tužna. Tek kad joj prijateljica kaže „Žao mi je, to je bio tvoj gubitak”, Nina se rasplače. Ona i partner odluče posaditi drvo u vrtu, a Nina se priključi grupi podrške roditeljima nakon gubitka u trudnoći. Prvi put osjeti da njezina tuga ima mjesto.

Sažetak

Nepriznato žalovanje je tuga koju društvo ne prepoznaje – zbog odnosa, vrste gubitka, ožalošćene osobe, okolnosti smrti ili načina tugovanja. Primjeri su perinatalni gubitak i smrt kućnog ljubimca, koji mogu izazvati intenzivnu tugu uz malo podrške. Dvosmisleni gubitak je gubitak bez jasnog završetka – kada je osoba nestala ili kada je prisutna, ali psihološki izgubljena, kao kod demencije. Pomaže priznavanje gubitka, vlastiti obredi, grupe podrške, učenje života s nejasnoćom i, kada je potrebno, stručna pomoć.

Povezane lekcije

Izvori i literatura