Narativna terapija

Zadnja provjera: listopad 2026.

Narativna terapija psihoterapijski je pristup koji polazi od pretpostavke da ljudi svoja iskustva organiziraju i razumiju kroz priče o vlastitom životu. Te priče oblikuju način na koji tumače događaje, odnose, uspjehe, neuspjehe i vlastiti identitet. Kada dominantna priča o sebi postane usko povezana s problemom, osjećajem bezvrijednosti ili uvjerenjem da se ništa ne može promijeniti, ona može ograničiti osobine i mogućnosti koje osoba prepoznaje u sebi.

Narativna terapija razvila se tijekom 1980-ih godina, a njezini su najpoznatiji utemeljitelji australski socijalni radnik Michael White i novozelandski terapeut David Epston. Njihov pristup naglašava da osobu ne treba poistovjetiti s problemom koji doživljava. Umjesto da se pojedinca opisuje kao depresivnog, neuspješnog ili nesposobnog, terapeut istražuje kako problem utječe na njegov život, kako ga osoba razumije i postoje li iskustva koja upućuju na drukčiju priču o sebi.

Središnji cilj narativne terapije nije zamijeniti negativnu priču umjetno pozitivnom, nego proširiti razumijevanje vlastitog života. Osoba istražuje događaje, odnose, vrijednosti i postupke koji su možda ostali zanemareni u dominantnom narativu. Na taj način može razviti složeniju sliku sebe i prepoznati mogućnosti koje prije nije vidjela.

Narativna terapija pripada širem području postmodernih i socijalnokonstrukcionističkih pristupa psihoterapiji. Posebnu pozornost posvećuje jeziku, značenju, društvenim odnosima i kulturnim okolnostima u kojima se oblikuju priče o identitetu.

Nastanak i teorijska polazišta

Michael White i David Epston razvijali su narativnu terapiju kroz klinički rad i suradnju tijekom 1970-ih i 1980-ih godina. Njihova knjiga *Narrative Means to Therapeutic Ends*, objavljena 1990., postala je jedno od temeljnih djela ovog pristupa.

Na razvoj narativne terapije utjecali su različiti teorijski pravci, uključujući socijalni konstrukcionizam, poststrukturalističku filozofiju i ideje francuskog filozofa Michela Foucaulta. Ti su utjecaji pridonijeli naglasku na tome da značenja i identitet nisu oblikovani isključivo unutarnjim psihološkim procesima, nego i jezikom, društvenim odnosima, kulturnim normama i raspodjelom moći.

Socijalni konstrukcionizam ističe važnost društvenih interakcija u oblikovanju značenja. Ljudi ne razumiju svoja iskustva potpuno odvojeno od društva u kojem žive. Na njih utječu obiteljska očekivanja, obrazovni sustav, radno okruženje, mediji, kulturne vrijednosti i društvene predodžbe o uspjehu, normalnosti i prihvatljivom ponašanju.

Primjerice, osoba koja ne ispunjava društvena očekivanja povezana s karijerom može početi vjerovati da je neuspješna. Narativna terapija istražuje kako je takvo značenje nastalo, čija očekivanja odražava i postoje li drugi načini razumijevanja njezina životnog puta.

Foucaultove analize odnosa znanja i moći utjecale su na interes narativnih terapeuta za društvene diskurse. Diskurs je skup ideja, jezika i pretpostavki kroz koje se određeno iskustvo opisuje i razumije. Neki diskursi mogu osobu ograničavati tako što određene načine života predstavljaju kao jedine prihvatljive.

Narativna terapija ne tvrdi da je svaka osobna priča proizvoljna ili da stvarnost ne postoji izvan jezika. Njezin je naglasak na tome da ljudi događajima pridaju značenja, a ta značenja utječu na njihov identitet i postupke.

Osobni narativi i identitet

Narativ je priča kojom osoba povezuje događaje i iskustva u razumljivu cjelinu. Osobni narativi uključuju sjećanja, tumačenja, očekivanja i zaključke o tome tko smo, što nam se dogodilo i što možemo očekivati od budućnosti.

Ljudi ne pamte niti tumače sva životna iskustva jednako. Neki događaji postaju središnji dio priče o sebi, dok drugi ostaju u pozadini. Način na koji osoba povezuje događaje može utjecati na njezinu sliku o vlastitim sposobnostima, odnosima i budućnosti.

Primjerice, osoba koja je nekoliko puta doživjela neuspjeh može razviti priču: „Nikada mi ništa ne uspijeva.” U toj priči pojedinačni događaji postaju dokaz općeg zaključka o identitetu. Uspjesi, iznimke i situacije u kojima je osoba pokazala ustrajnost mogu ostati zanemareni.

Takav narativ ne mora biti svjesno izabran. Može se oblikovati postupno kroz iskustva, komentare drugih ljudi i ponavljana tumačenja događaja.

Narativna terapija istražuje kako je priča nastala, koji je događaji podupiru i koji su ostali izvan nje. Pritom ne pokušava osporiti stvarne teškoće, nego omogućiti potpunije razumijevanje iskustva.

Dominantna priča

Dominantna priča jest narativ koji trenutačno ima najveći utjecaj na način na koji osoba razumije sebe i svoj život.

Ako osoba vjeruje da je nesposobna za bliskost, može posebno primjećivati sukobe i odbacivanja, dok pozitivne odnose tumači kao iznimke ili slučajnosti. Takva priča može utjecati na njezino ponašanje, primjerice tako da izbjegava nove odnose ili se povlači kada se pojavi mogućnost bliskosti.

Dominantna priča može biti povezana s bolnim iskustvima, ali i s društvenim etiketama ili očekivanjima. Primjerice, dijete koje često čuje da je problematično može postupno početi razumijevati vlastito ponašanje kroz tu oznaku.

Narativna terapija nastoji razumjeti kako dominantna priča utječe na život osobe i zašto je postala toliko uvjerljiva. Zatim istražuje iskustva koja mogu proširiti ili promijeniti njezino značenje.

Alternativne priče

Alternativna priča nije jednostavno pozitivna verzija dominantnog narativa. Ona se razvija istraživanjem stvarnih iskustava, postupaka, odnosa i vrijednosti koji nisu bili dovoljno prepoznati.

Osoba koja vjeruje da je uvijek bespomoćna može se prisjetiti situacija u kojima je tražila pomoć, postavila granicu, zaštitila drugu osobu ili ustrajala unatoč teškoćama. Takva iskustva mogu pokazati da njezin život uključuje više od bespomoćnosti.

Alternativni narativ ne briše bolne događaje. On mijenja njihovo mjesto u široj priči o životu. Osoba može priznati da je doživjela gubitak ili neuspjeh, a da pritom ne zaključi kako ti događaji određuju cijeli njezin identitet.

Eksternalizacija problema

Eksternalizacija je jedna od najpoznatijih tehnika narativne terapije. Njezino je osnovno načelo da se problem odvoji od identiteta osobe.

Umjesto da se kaže „Ja sam problematična osoba”, istražuje se kako određeni problem utječe na osobu i njezin život. Problem se može imenovati i opisivati kao nešto što ima posljedice, ali nije isto što i osoba koja ga doživljava.

Primjerice, terapeut može pitati kako „Strah od odbacivanja” utječe na odnose, kada postaje najjači i što osobu navodi da učini. Takav je razgovor drukčiji od pretpostavke da je strah nepromjenjiva osobina koja određuje njezin identitet.

Eksternalizacija ne znači da problem treba zamišljati kao doslovno odvojeno biće niti da osoba nema nikakvu ulogu u svojim postupcima. Ona služi promjeni perspektive kako bi osoba mogla bolje razumjeti problem, njegove učinke i mogućnosti djelovanja.

Kako izgleda eksternalizacija?

Terapeut može istraživati nekoliko pitanja:

Takva pitanja pomažu osobi promatrati problem kao obrazac koji se može istraživati, umjesto kao nepromjenjivu definiciju vlastitog identiteta.

Primjer eksternalizacije

Osoba koja se često povlači iz društvenih situacija može reći: „Ja sam asocijalna i ne znam biti s ljudima.”

Terapeut može istražiti kako „Strah od procjenjivanja” utječe na njezino ponašanje. Razgovor može otkriti da se strah pojačava kada osoba očekuje kritiku, da je potiče na izbjegavanje susreta i da joj otežava održavanje odnosa.

Zatim se istražuju situacije u kojima se osoba ipak povezala s drugima, pokazala zanimanje ili ostala u razgovoru unatoč nelagodi.

Cilj nije zanijekati tjeskobu, nego pokazati da ona nije cijeli identitet osobe i da njezin utjecaj nije uvijek jednak.

Jedinstveni ishodi

Jedinstveni ishodi (engl. *unique outcomes*) događaji su ili postupci koji nisu u skladu s dominantnom pričom o problemu. Oni mogu pružiti početnu osnovu za razvoj alternativnog narativa.

Ako osoba vjeruje da nikada ne može reći ne, jedinstveni ishod može biti situacija u kojoj je ipak postavila granicu. Ako vjeruje da je uvijek odustajala, važan može biti događaj u kojem je ustrajala unatoč teškoćama.

Takvi događaji često se na prvi pogled čine nevažnima. Osoba ih može pripisati slučaju ili smatrati da ne mijenjaju opću sliku o sebi.

Narativni terapeut istražuje što je omogućilo taj postupak, koje su vrijednosti bile uključene i što taj događaj govori o osobi. Tako se jedinstveni ishod povezuje sa širim značenjem.

Primjerice, ako je osoba uspjela postaviti granicu u razgovoru s članom obitelji, terapeut može istražiti što joj je pomoglo da to učini, što joj je u toj situaciji bilo važno i kako se taj postupak uklapa u njezinu sliku odnosa kakve želi graditi.

Jedinstveni ishodi ne služe dokazivanju da problem ne postoji. Njihova je uloga pokazati da dominantna priča nije jedino moguće tumačenje života.

Razvijanje alternativnog narativa

Kada se prepoznaju događaji koji proširuju dominantnu priču, terapijski rad usmjerava se na njihovo povezivanje i produbljivanje.

Jedan izdvojeni događaj može se lako zanemariti. Međutim, ako osoba prepozna više sličnih situacija i poveže ih s vlastitim vrijednostima, sposobnostima i odlukama, može početi razvijati drukčiju priču o sebi.

Narativni terapeuti često istražuju dvije dimenzije iskustva:

Primjerice, osoba koja je podržala prijatelja u teškoj situaciji može istražiti ne samo što je učinila nego i zašto joj je bilo važno pružiti podršku. Možda će prepoznati vrijednosti odanosti, suosjećanja ili odgovornosti.

Takav razgovor pomaže povezati postupak s identitetom. Osoba može početi prepoznavati da je, uz vlastite teškoće, i netko tko je sposoban brinuti se za druge i djelovati u skladu sa svojim vrijednostima.

Vanjski utjecaji, kultura i društvena moć

Narativna terapija naglašava da priče o identitetu nastaju u društvenom kontekstu. Obiteljske poruke, kulturne norme i društvena očekivanja mogu utjecati na to kako osoba razumije svoje sposobnosti, tijelo, odnose i životne odluke.

Primjerice, osoba koja ne želi slijediti očekivani obrazac braka, roditeljstva ili karijere može zaključiti da s njom nešto nije u redu. Narativni rad može istražiti odakle dolazi to očekivanje, kako utječe na njezin život i koje su joj vrijednosti osobno važne.

Takav pristup može biti koristan i kada su teškoće povezane s diskriminacijom, društvenom isključenošću ili neravnopravnim odnosima moći. Umjesto da se sve objasni osobnim nedostatkom, istražuje se i širi kontekst u kojem se problem pojavljuje.

To ne znači da su svi problemi posljedica društva ili da osobna odgovornost nije važna. Narativna terapija pokušava obuhvatiti i osobno iskustvo i društvene okolnosti te istražiti njihov međusobni odnos.

Uloga terapeuta

U narativnoj terapiji terapeut nastoji zauzeti suradnički, znatiželjan i neosuđujući stav. Umjesto da klijentu nametne unaprijed određeno objašnjenje, postavlja pitanja koja pomažu istražiti značenja i iskustva koja osoba smatra važnima.

Terapeut ne nastupa kao jedini stručnjak koji zna što klijentov život znači. Klijent je stručnjak za vlastito iskustvo, dok terapeut pridonosi razgovoru metodama i pitanjima koja mogu otvoriti nove perspektive.

Takav odnos ne znači da terapeut nema odgovornost za kvalitetu i sigurnost terapijskog rada. On i dalje mora prepoznati kliničke rizike, poštovati etička načela i ponuditi odgovarajuću stručnu pomoć.

Narativni terapeut također nastoji izbjeći nametanje vlastitih vrijednosti. Cilj nije navesti osobu da prihvati terapeutovu verziju boljeg života, nego joj pomoći razviti razumijevanje koje je povezano s njezinim iskustvima i vrijednostima.

Druge tehnike narativne terapije

Terapijska pisma i dokumenti

Narativni terapeuti ponekad koriste pisma, sažetke razgovora i druge pisane dokumente kako bi zabilježili važne uvide, jedinstvene ishode ili promjene u načinu na koji osoba razumije svoj problem.

Dokument može pomoći klijentu da se prisjeti iskustava koja su proširila njegovu dominantnu priču. Može sadržavati opis postupka koji je bio u skladu s osobnim vrijednostima ili zaključke do kojih je osoba došla tijekom terapije.

Takvi dokumenti nisu obvezni dio svake narativne terapije. Njihova se uporaba prilagođava klijentu i njegovim potrebama.

Terapeutski razgovori s važnim osobama

U nekim slučajevima narativni terapeut može, uz suglasnost klijenta i odgovarajuću procjenu, uključiti osobe koje imaju važnu ulogu u njegovu životu.

Takvi razgovori mogu pomoći u prepoznavanju alternativnih priča i podržavanju promjena koje osoba želi ostvariti. Međutim, uključivanje drugih osoba nije nužno i nije prikladno u svim okolnostima, osobito kada postoji nasilje, prisila ili rizik za sigurnost.

Definicija preferiranog identiteta

Narativni rad može uključivati istraživanje toga kakva osoba želi biti i koje vrijednosti želi izražavati u svakodnevnom životu.

To ne podrazumijeva stvaranje idealizirane slike sebe. Riječ je o prepoznavanju smjera koji je osobi važan i postupaka kojima ga može ostvarivati.

Primjerice, osoba može željeti razvijati odnose u kojima postoji više uzajamnog poštovanja. Terapija tada istražuje kako se ta vrijednost može očitovati u konkretnim odlukama, komunikaciji i granicama.

Primjena narativne terapije

Narativna terapija primjenjuje se u radu s različitim osobnim, odnosnim i obiteljskim teškoćama. Njezina se prikladnost procjenjuje prema potrebama klijenta, prirodi problema i stručnosti terapeuta.

Depresivnost i negativna slika o sebi

Osoba s depresivnim simptomima može razviti dominantnu priču obilježenu beznađem, neuspjehom ili uvjerenjem da nije vrijedna ljubavi. Narativni rad može istražiti kako se ta priča oblikovala, kako utječe na svakodnevni život i postoje li iskustva koja pokazuju drukčije aspekte identiteta.

Takav rad ne znači da je depresija samo priča koju osoba treba promijeniti. Depresija je složen poremećaj koji može uključivati biološke, psihološke i društvene čimbenike. Narativna terapija može biti dio šireg plana pomoći, ali kod ozbiljnih simptoma potrebna je odgovarajuća klinička procjena.

Trauma i bolna iskustva

Traumatska iskustva mogu snažno utjecati na način na koji osoba razumije sebe i svijet. Primjerice, osoba koja je doživjela nasilje može razviti uvjerenje da je slaba ili da nije sposobna zaštititi se.

Narativni pristup može pomoći razlikovati identitet osobe od onoga što joj se dogodilo te istražiti kako je reagirala, koje je resurse koristila i što joj je pomoglo preživjeti.

Takav rad mora biti prilagođen osobi i njezinoj sposobnosti podnošenja emocionalno zahtjevnih tema. Nije opravdano pretpostaviti da će svaka osoba imati koristi od detaljnog prepričavanja traumatskog iskustva ili da narativni rad sam po sebi zamjenjuje specijalizirane terapije za traumu.

Obiteljski odnosi

U obiteljskom kontekstu narativna terapija može istražiti priče koje članovi obitelji imaju jedni o drugima.

Primjerice, dijete može biti označeno kao „problematično”, roditelj kao „prezahtjevan”, a drugi član obitelji kao „neodgovoran”. Takve oznake mogu postati dominantna objašnjenja ponašanja i otežati prepoznavanje promjena ili različitih okolnosti.

Terapeut može pomoći članovima obitelji da istraže kako su te priče nastale, kakve posljedice imaju i postoje li iskustva koja pokazuju složeniju sliku odnosa.

Identitet i životne promjene

Narativna terapija može biti korisna tijekom prekida odnosa, promjene karijere, preseljenja, bolesti ili drugih događaja koji mijenjaju način na koji osoba razumije svoj život.

Kada stari identitet više ne odgovara novim okolnostima, osoba može osjećati da je izgubila smjer. Narativni rad pomaže povezati prošla iskustva s aktualnim vrijednostima i budućim mogućnostima.

Primjer narativnog terapijskog rada

Zamislimo osobu koja nakon nekoliko neuspjelih partnerskih odnosa zaključuje: „Uvijek biram pogrešne ljude i nisam sposobna za zdrav odnos.”

Ta priča može sadržavati stvarne bolne događaje, ali istodobno može zanemariti razlike među odnosima, promjene koje je osoba pokušala ostvariti i načine na koje je prepoznavala neprihvatljivo ponašanje.

Narativni terapeut mogao bi najprije istražiti kako se priča o nesposobnosti za odnos razvila. Kada je osoba počela vjerovati u nju? Koji su je događaji ojačali? Kako ta priča utječe na njezine odluke i očekivanja u novim odnosima?

Zatim bi se istražili jedinstveni ishodi. Možda je osoba u jednom odnosu ranije prepoznala upozoravajuće znakove, jasno izrazila svoje potrebe ili odlučila otići iz situacije koja joj je štetila.

Takvi događaji mogu otvoriti prostor za drukčije razumijevanje. Umjesto priče o potpunoj nesposobnosti, osoba može prepoznati da je prolazila kroz bolna iskustva, ali i razvijala sposobnost prepoznavanja granica i učenja iz odnosa.

Alternativna priča ne bi glasila da osoba uvijek donosi dobre odluke. Bila bi realističnija: njezina prošla iskustva uključuju pogreške i povrede, ali i pokušaje promjene, učenje i sposobnost donošenja drukčijih odluka.

Znanstveni status i učinkovitost

Narativna terapija razvila je prepoznatljiv teorijski okvir i skup kliničkih postupaka, ali njezinu empirijsku potporu treba procjenjivati prema konkretnom problemu i vrsti primjene.

Postoje istraživanja narativnih pristupa u radu s depresivnim simptomima, traumatskim iskustvima, obiteljskim teškoćama i drugim problemima. Međutim, istraživačka baza nije jednako razvijena za sve primjene, a broj kvalitetnih kontroliranih istraživanja tradicionalne narativne terapije ograničeniji je nego za neke bolje istražene psihoterapijske pristupe.

Važno je razlikovati narativnu terapiju kao specifičan psihoterapijski model od šireg istraživanja narativa, pisanja o emocionalnim iskustvima ili drugih intervencija koje koriste priče. Pozitivni rezultati istraživanja neke od tih metoda ne mogu se automatski smatrati dokazom učinkovitosti narativne terapije u cjelini.

Procjena učinkovitosti također zahtijeva razlikovanje promjena u načinu na koji osoba govori o sebi od promjena u simptomima, svakodnevnom funkcioniranju i kvaliteti života. Promjena narativa može biti važan terapijski ishod, ali nije jedino mjerilo oporavka.

Narativna terapija može biti posebno privlačna osobama koje žele istražiti identitet, osobna značenja i društveni kontekst svojih teškoća. Ipak, odabir terapije treba uzeti u obzir kliničke potrebe, dostupne dokaze, ciljeve klijenta i potrebu za dodatnim oblicima liječenja.

Prednosti i ograničenja narativne terapije

Prednosti

Ograničenja

Što vrijedi zapamtiti?

Povezane lekcije

Izvori i literatura

1. White, M. i Epston, D. (1990). *Narrative Means to Therapeutic Ends*. W. W. Norton & Company.

2. White, M. (2007). *Maps of Narrative Practice*. W. W. Norton & Company.

3. Epston, D., & White, M. (1992). Experience, contradiction, narrative and imagination: Selected papers of David Epston and Michael White, 1989–1991. Dulwich Centre Publications.

4. Freedman, J., & Combs, G. (1996). *Narrative Therapy: The Social Construction of Preferred Realities*. W. W. Norton & Company.

5. Morgan, A. (2000). *What Is Narrative Therapy? An Easy-to-Read Introduction*. Dulwich Centre Publications.

6. Denborough, D. (2014). *Retelling the Stories of Our Lives: Everyday Narrative Therapy to Draw Inspiration and Transform Experience*. W. W. Norton & Company.

7. Madigan, S. (2011). *Narrative Therapy*. American Psychological Association. https://doi.org/10.1037/12351-000

8. Angus, L. E., & McLeod, J. (Eds.). (2004). *The Handbook of Narrative and Psychotherapy: Practice, Theory, and Research*. SAGE Publications.

9. Foucault, M. (1977). *Discipline and Punish: The Birth of the Prison*. Translated by A. Sheridan. Pantheon Books. Izvorno francusko izdanje objavljeno je 1975. godine.