Mozak i socijalno ponašanje

Zadnja provjera: listopad 2026.

Uvod

Socijalno ponašanje obuhvaća načine na koje ljudi stupaju u odnose s drugima, prepoznaju njihove namjere, izražavaju emocije, surađuju, natječu se i prilagođavaju ponašanje društvenim situacijama. Ono uključuje širok raspon aktivnosti, od prepoznavanja izraza lica i razumijevanja tuđih osjećaja do stvaranja prijateljstava, razvoja privrženosti i donošenja odluka unutar skupine.

Ljudski mozak razvijao se u kontekstu društvenog života. Suradnja, komunikacija, prepoznavanje odnosa i učenje od drugih imali su važnu ulogu u preživljavanju i prilagodbi. Zbog toga socijalno ponašanje uključuje brojne kognitivne, emocionalne i motivacijske procese koji djeluju zajedno.

Ne postoji jedno područje mozga odgovorno za sve društvene sposobnosti. One ovise o povezanim neuronskim mrežama koje sudjeluju u obradi emocionalnih signala, razumijevanju tuđih namjera, regulaciji vlastitih reakcija, učenju iz iskustva i procjeni društvenih situacija.

Proučavanje mozga i socijalnog ponašanja, poznato kao **socijalna neuroznanost**, istražuje kako biološki procesi sudjeluju u društvenim odnosima te kako društveno iskustvo zauzvrat utječe na mozak.

Što je socijalna neuroznanost?

Socijalna neuroznanost interdisciplinarno je područje koje povezuje neuroznanost, psihologiju i društvene znanosti. Njezin je cilj razumjeti kako mozak omogućuje društvenu percepciju, emocionalne odnose, komunikaciju, suradnju i ponašanje u skupinama.

Istraživači proučavaju, primjerice:

Socijalna neuroznanost ne pretpostavlja da se složeno društveno ponašanje može objasniti samo moždanom aktivnošću. Ponašanje nastaje međudjelovanjem bioloških procesa, osobnog iskustva, kulture, odnosa i društvenih okolnosti.

Moždane mreže uključene u socijalno ponašanje

Društvene situacije zahtijevaju istodobnu obradu brojnih informacija. Osoba može pratiti riječi sugovornika, izraz njegova lica, ton glasa, vlastite emocionalne reakcije i društveni kontekst.

U takvoj obradi sudjeluje više moždanih struktura.

Prefrontalni korteks

Prefrontalni korteks sudjeluje u planiranju, regulaciji ponašanja, procjeni posljedica i prilagodbi reakcija društvenim pravilima.

Omogućuje nam da razmotrimo kako bi naše ponašanje moglo utjecati na druge, odgodimo impulzivnu reakciju i prilagodimo način komunikacije situaciji.

Primjerice, osoba može osjećati ljutnju tijekom neslaganja, ali ipak odlučiti razgovarati smireno jer razumije moguće posljedice agresivnog odgovora.

Različiti dijelovi prefrontalnog korteksa sudjeluju u različitim aspektima društvene kognicije. Njihova je uloga povezana s drugim moždanim sustavima, a ne djeluju kao samostalan centar društvenog ponašanja.

Amigdala

Amigdala sudjeluje u obradi emocionalno značajnih podražaja i učenju na temelju emocionalnih iskustava.

U društvenim situacijama pomaže u procjeni informacija koje mogu upućivati na prijetnju, nesigurnost ili druge emocionalno važne okolnosti.

Primjerice, određeni izraz lica ili ton glasa može privući pažnju zato što sugerira mogući sukob.

Amigdala nije isključivo centar za strah. Sudjeluje u širem rasponu procesa koji omogućuju procjenu važnosti podražaja i prilagodbu ponašanja.

Medijalni prefrontalni korteks

Medijalni prefrontalni korteks često se povezuje s razmišljanjem o vlastitim osobinama, procjenom tuđih mentalnih stanja i razumijevanjem društvenog konteksta.

Aktivan je u različitim zadacima u kojima razmišljamo o tome što druga osoba zna, želi ili vjeruje.

Primjerice, kada pokušavamo razumjeti zašto je prijatelj reagirao na određeni način, ne procjenjujemo samo njegovo vidljivo ponašanje nego i moguće razloge koji su do njega doveli.

Temporoparijetalni spoj

Temporoparijetalni spoj, odnosno područje na granici temporalnog i parijetalnog režnja, sudjeluje u zadacima koji zahtijevaju razlikovanje vlastite perspektive od perspektive druge osobe.

Posebno se istražuje njegova uloga u zaključivanju o tuđim uvjerenjima, namjerama i znanju.

Primjerice, ako osoba ne zna nešto što mi znamo, moramo uzeti u obzir da će njezino ponašanje možda biti drukčije zbog nedostatka te informacije.

Gornji temporalni sulkus

Gornji temporalni sulkus sudjeluje u obradi društveno važnih vizualnih informacija, uključujući pokrete očiju, smjer pogleda, pokrete tijela i određene izraze lica.

Smjer pogleda može pružiti informaciju o tome na što je druga osoba usmjerila pažnju. Pokreti tijela također mogu pomoći u procjeni njezinih namjera i emocionalnog stanja.

Insula

Insula sudjeluje u obradi unutarnjih tjelesnih stanja, emocionalnom iskustvu i određenim aspektima društvene procjene.

Povezuje se s doživljajem nelagode, gađenja i svjesnosti vlastitih tjelesnih reakcija, ali njezina je funkcija mnogo šira od bilo koje pojedinačne emocije.

Tjelesni signali mogu pridonijeti načinu na koji doživljavamo društvene situacije, primjerice kada osjetimo napetost tijekom sukoba ili nelagodu u nepoznatom okruženju.

Sustav nagrađivanja

Društveni odnosi mogu aktivirati moždane sustave povezane s motivacijom i nagradom.

Razgovor s bliskom osobom, osjećaj prihvaćenosti ili uspješna suradnja mogu imati pozitivnu subjektivnu vrijednost. Takva iskustva mogu povećati motivaciju za održavanje odnosa i ponavljanje ponašanja koje je dovelo do povoljnog ishoda.

U tim procesima sudjeluju dijelovi strijatuma, prefrontalnog korteksa i drugi povezani sustavi. Njihova aktivnost ovisi o kontekstu i značenju društvene situacije.

Socijalna kognicija

Socijalna kognicija obuhvaća mentalne procese kojima opažamo, tumačimo i razumijemo druge ljude i društvene situacije.

Uključuje prepoznavanje emocija, razumijevanje namjera, procjenu društvenih pravila, stvaranje dojmova i predviđanje ponašanja drugih.

Prepoznavanje emocija

Ljudi koriste izraze lica, ton glasa, držanje tijela, riječi i kontekst kako bi procijenili emocionalno stanje drugih.

Međutim, emocionalni izrazi nisu uvijek jednoznačni. Osmijeh može izražavati radost, nelagodu, pristojnost ili pokušaj ublažavanja napetosti.

Zato je procjena emocija pouzdanija kada se uzima u obzir više izvora informacija, a ne samo jedan izraz lica.

Razumijevanje namjera

U društvenim odnosima nije dovoljno registrirati što je osoba učinila. Često pokušavamo zaključiti zašto je to učinila i što bi mogla napraviti sljedeće.

Takvi zaključci temelje se na kombinaciji ponašanja, konteksta, prethodnog iskustva i znanja o osobi.

Ipak, tuđe namjere ne možemo neposredno promatrati. Naše su procjene uvijek zaključci koji mogu biti točni, djelomično točni ili pogrešni.

Teorija uma

**Teorija uma** (*theory of mind*) sposobnost je pripisivanja mentalnih stanja sebi i drugim ljudima, uključujući uvjerenja, želje, namjere, znanje i osjećaje.

Omogućuje razumijevanje da drugi ljudi mogu imati drukčije informacije, perspektive i uvjerenja od naših.

Primjerice, ako osoba nije vidjela događaj koji smo mi vidjeli, možemo zaključiti da ne raspolaže istim informacijama i da će možda donijeti drukčiji zaključak.

Teorija uma važna je za komunikaciju, suradnju, pregovaranje i razumijevanje nesporazuma.

Njezine se sposobnosti razvijaju tijekom djetinjstva, ali se koriste i u odrasloj dobi, posebno u složenim društvenim situacijama.

Perspektiva druge osobe

Zauzimanje perspektive druge osobe uključuje pokušaj razumijevanja njezinih okolnosti, znanja, potreba i mogućih razloga za ponašanje.

To ne znači da se moramo složiti s njezinim stavovima. Moguće je razumjeti tuđu perspektivu i istodobno zadržati vlastito mišljenje ili granice.

Sposobnost zauzimanja perspektive može smanjiti nesporazume, ali nije nepogrešiva. Ponekad pretpostavljamo da znamo što druga osoba misli, iako nemamo dovoljno informacija.

Empatija i suosjećanje

Empatija obuhvaća procese kojima prepoznajemo, razumijemo ili djelomično dijelimo emocionalna stanja drugih ljudi. U znanstvenoj literaturi razlikuje se više njezinih aspekata.

Afektivna empatija

Afektivna empatija odnosi se na emocionalno reagiranje na stanje druge osobe.

Primjerice, kada vidimo da netko pati, možemo osjetiti tugu ili nelagodu povezanu s njegovim iskustvom.

Takva reakcija može pridonijeti povezivanju s drugima, ali sama po sebi ne jamči da ćemo točno razumjeti uzrok njihove patnje.

Kognitivna empatija

Kognitivna empatija odnosi se na razumijevanje tuđe perspektive i emocionalnog stanja.

Osoba može razumjeti zašto je netko uznemiren, čak i ako sama ne osjeća istu emociju.

Ovaj je oblik razumijevanja važan u komunikaciji, pregovaranju i profesionalnim odnosima.

Suosjećanje

Suosjećanje uključuje brigu za dobrobit druge osobe i motivaciju da joj se pomogne.

Za razliku od emocionalnog dijeljenja tuđe patnje, suosjećanje može uključivati smireniju usmjerenost na pružanje podrške i pronalaženje korisnog načina djelovanja.

Empatija i suosjećanje povezani su, ali nisu istovjetni procesi. Snažno emocionalno reagiranje na tuđu patnju ne znači nužno da će osoba moći učinkovito pomoći.

Zrcalni neuroni i razumijevanje drugih

Zrcalni neuroni prvi su put detaljnije proučavani u istraživanjima premotoričkog korteksa majmuna. Aktivirali su se pri izvođenju određenih radnji i pri promatranju sličnih radnji koje izvodi drugi pojedinac.

Otkriće je potaknulo istraživanja mogućih sličnih sustava u ljudskom mozgu.

Kod ljudi se promatraju neuronski odgovori povezani s izvođenjem i promatranjem radnji. Međutim, nije opravdano sve aspekte empatije, razumijevanja namjera ili društvenog ponašanja objašnjavati zrcalnim neuronima.

Razumijevanje drugih ljudi uključuje mnogo širu mrežu procesa, uključujući pamćenje, kontekst, zaključivanje o mentalnim stanjima i emocionalnu obradu.

Zrcalni sustavi mogu biti dio mehanizama važnih za opažanje radnji, ali njihova uloga u složenim društvenim sposobnostima još se istražuje.

Hormoni, neurotransmiteri i društveno ponašanje

Društveno ponašanje povezano je s djelovanjem neurotransmitera i hormona. Njihovi učinci ovise o kontekstu, drugim biološkim procesima i individualnim razlikama.

Oksitocin

Oksitocin je peptidni hormon koji se proizvodi u hipotalamusu, a otpušta se u krvotok i djeluje u mozgu.

Sudjeluje u porodu i dojenju, a istražuje se i njegova uloga u društvenoj povezanosti, prepoznavanju društvenih signala i ponašanju povezanom s privrženošću.

Oksitocin se često naziva „hormonom ljubavi” ili „hormonom povjerenja”, ali takvi nazivi pretjerano pojednostavljuju njegovu funkciju.

Njegovi učinci na društveno ponašanje nisu jednaki u svim situacijama. Mogu ovisiti o prethodnom iskustvu, društvenom kontekstu i osobinama pojedinca. Ne postoji jednostavan dokaz da povećanje oksitocina automatski stvara povjerenje ili empatiju.

Dopamin

Dopamin sudjeluje u motivaciji, učenju iz nagrada i procjeni vrijednosti društvenih iskustava.

Prihvaćenost u skupini, pozitivna povratna informacija ili uspješna suradnja mogu imati motivacijsku vrijednost. Dopaminski sustavi sudjeluju u učenju koje pomaže povezati ponašanje s takvim ishodima.

Dopamin nije jednostavno kemijski pokazatelj sreće niti djeluje isključivo u društvenim situacijama.

Serotonin

Serotonin sudjeluje u regulaciji različitih funkcija, uključujući raspoloženje, spavanje, apetit i određene aspekte ponašanja.

Istražuje se njegova povezanost s društvenim odlukama, impulzivnošću i reakcijama na društvene situacije. Međutim, učinci serotonina složeni su i ne mogu se svesti na jednu osobinu, poput agresivnosti ili smirenosti.

Kortizol

Kortizol je hormon koji sudjeluje u regulaciji odgovora organizma na stres.

Društvene situacije koje uključuju procjenu drugih, odbacivanje, sukob ili neizvjesnost mogu aktivirati stresne sustave. Kortizol je jedan od pokazatelja aktivnosti tih sustava, ali njegove promjene ne otkrivaju same po sebi što osoba misli ili osjeća.

Učinak stresa na društveno ponašanje ovisi o intenzitetu, trajanju i značenju situacije te o individualnim razlikama.

Privrženost i društvene veze

Ljudi imaju snažnu potrebu za društvenom povezanošću, premda se razlikuju u tome koliko bliskosti žele, kako izražavaju osjećaje i kako reagiraju na udaljavanje drugih.

Privrženost uključuje emocionalnu povezanost s osobama koje pružaju sigurnost, podršku i osjećaj bliskosti. Njezini se obrasci razvijaju kroz iskustva odnosa, osobito tijekom ranog razvoja, ali na njih mogu utjecati i kasnija iskustva.

Mozak sudjeluje u prepoznavanju poznatih osoba, učenju o njihovoj pouzdanosti, pamćenju zajedničkih iskustava i procjeni društvenih signala.

Bliski odnosi mogu pružiti emocionalnu podršku i pomoći u regulaciji stresa. Istodobno, sukobi, gubitak odnosa i neizvjesnost mogu predstavljati značajne izvore psihološkog opterećenja.

Važno je pritom razlikovati biološku sposobnost stvaranja veza od konkretnih obrazaca odnosa. Ne postoji jedan moždani mehanizam koji određuje hoće li neki odnos biti zdrav, stabilan ili zadovoljavajući.

Društvena pripadnost i odbacivanje

Osjećaj pripadnosti skupini može pridonijeti sigurnosti, identitetu i emocionalnoj dobrobiti. Društvena povezanost također omogućuje suradnju, razmjenu znanja i zajedničko rješavanje problema.

Odbacivanje, isključenost i prekid važnih odnosa mogu izazvati snažne emocionalne reakcije. Istraživanja pokazuju da društvena isključenost uključuje aktivnost više moždanih područja povezanih s emocionalnom obradom, procjenom važnosti i regulacijom ponašanja.

U nekim istraživanjima društvena bol povezana je s aktivnošću područja koja sudjeluju i u obradi tjelesne boli. Međutim, to ne znači da su društvena i tjelesna bol potpuno isti proces ili da se mogu jednostavno poistovjetiti.

Osjećaj odbacivanja može utjecati na samopouzdanje, očekivanja od budućih odnosa i način tumačenja društvenih signala. Ipak, reakcije na odbacivanje razlikuju se među ljudima i ovise o kontekstu, prethodnim iskustvima i dostupnosti podrške.

Suradnja, povjerenje i uzajamnost

Suradnja omogućuje ljudima da ostvare ciljeve koje bi bilo teško postići samostalno. Ona zahtijeva komunikaciju, koordinaciju, procjenu tuđih namjera i određenu razinu povjerenja.

Povjerenje se može razvijati kroz ponovljena iskustva pouzdanosti, transparentnu komunikaciju i predvidljivo ponašanje. Ipak, povjerenje nije uvijek rezultat svjesne analize. Na njega mogu utjecati i prethodna iskustva, emocionalne reakcije i društvene norme.

Uzajamnost označava obrazac u kojem se ponašanje jedne osobe povezuje s očekivanjem odgovarajućeg odgovora druge osobe. Primjerice, ljudi mogu biti spremniji pomoći nekome tko im je ranije pomogao.

Suradnja ne proizlazi samo iz osobne koristi. Na ponašanje utječu i moralna uvjerenja, empatija, identitet skupine, osjećaj pravednosti i institucionalna pravila.

Konformizam i utjecaj skupine

Konformizam je prilagođavanje vlastitih procjena ili ponašanja normama skupine.

Ljudi se mogu prilagoditi skupini jer vjeruju da drugi raspolažu boljim informacijama ili zato što žele izbjeći odbacivanje i sukob.

Razlikuju se dva česta oblika društvenog utjecaja:

Društveni utjecaj nije nužno štetan. Učenje od drugih i prihvaćanje opravdanih normi mogu olakšati suradnju i smanjiti pogreške.

Međutim, snažan pritisak skupine može otežati samostalno prosuđivanje, posebno kada se neslaganje kažnjava ili kada se članovi boje gubitka pripadnosti.

Agresija i prosocijalno ponašanje

Socijalno ponašanje obuhvaća i ponašanja koja pomažu drugima i ponašanja koja im nanose štetu.

**Prosocijalno ponašanje** uključuje pomaganje, dijeljenje, suradnju i druge postupke koji mogu koristiti drugima.

**Agresija** obuhvaća ponašanja usmjerena na nanošenje štete drugoj osobi, uz važnu razliku između namjernog djelovanja i slučajno nastalih posljedica.

Ni pomaganje ni agresija ne mogu se objasniti jednim moždanim područjem ili jednim neurotransmiterom. Na njih utječu emocionalna pobuđenost, učenje, društvene norme, procjena prijetnje, samokontrola i situacijski čimbenici.

Agresivno ponašanje može biti povezano s različitim okolnostima, uključujući frustraciju, osjećaj prijetnje, prethodno iskustvo nasilja i naučene obrasce reagiranja. Ti čimbenici ne djeluju jednako kod svih ljudi i ne određuju neizbježno ponašanje.

Prosocijalno ponašanje također ima različite motive. Osoba može pomoći zbog suosjećanja, moralnih uvjerenja, osjećaja odgovornosti, uzajamnosti ili očekivanih društvenih posljedica.

Društvena izolacija i usamljenost

Društvena izolacija i usamljenost povezani su pojmovi, ali nisu istovjetni.

**Društvena izolacija** odnosi se na objektivno ograničenu količinu društvenih kontakata ili odnosa.

**Usamljenost** je subjektivan osjećaj da postojeći odnosi ne pružaju željenu razinu bliskosti ili povezanosti.

Osoba može imati velik broj poznanika, a ipak se osjećati usamljeno. Druga osoba može imati malo kontakata, ali biti zadovoljna kvalitetom svojih odnosa.

Dugotrajna usamljenost povezuje se s povećanim rizikom od različitih problema tjelesnog i mentalnog zdravlja. Mogući mehanizmi uključuju stres, promjene u ponašanju, poremećaje sna i smanjenu dostupnost emocionalne podrške.

Međutim, povezanost ne znači da usamljenost sama uzrokuje svaki problem koji se uz nju pojavljuje. Na oba čimbenika mogu utjecati zdravstveno stanje, životne okolnosti i drugi društveni uvjeti.

Razvoj socijalnog mozga

Socijalne sposobnosti razvijaju se tijekom života kroz međudjelovanje sazrijevanja živčanog sustava i iskustva.

U ranom djetinjstvu razvijaju se sposobnosti usmjeravanja pažnje prema ljudima, prepoznavanja poznatih osoba i reagiranja na društvene signale. Kasnije se postupno razvijaju složenije sposobnosti razumijevanja tuđih uvjerenja, regulacije emocija i prilagodbe društvenim pravilima.

Iskustva s roditeljima, skrbnicima, vršnjacima i drugim važnim osobama pružaju prilike za učenje o povjerenju, komunikaciji i rješavanju sukoba.

Tijekom adolescencije mijenjaju se motivacijski i kognitivni procesi važni za društvene odnose. Vršnjačka pripadnost i društvena procjena mogu dobiti veću važnost, dok se sposobnosti regulacije ponašanja nastavljaju razvijati.

U odrasloj dobi socijalne sposobnosti mogu se mijenjati kroz nove odnose, profesionalna iskustva i učenje. Mozak zadržava određenu plastičnost, iako se načini učenja i prilagodbe razlikuju tijekom životnog vijeka.

Individualne razlike u socijalnom ponašanju

Ljudi se razlikuju u osjetljivosti na društvene signale, potrebi za bliskošću, emocionalnoj reaktivnosti, sklonosti suradnji i načinu tumačenja tuđih namjera.

Te razlike proizlaze iz kombinacije genetskih čimbenika, razvoja, iskustva, kulture i trenutačnih okolnosti.

Neke osobe lakše prepoznaju suptilne emocionalne signale, dok drugima treba više vremena ili jasnija komunikacija. Neki ljudi uživaju u čestim društvenim kontaktima, a drugi preferiraju manji broj bliskih odnosa.

Takve razlike same po sebi nisu znak poremećaja. Njihovo značenje ovisi o tome kako utječu na funkcioniranje osobe, njezino zadovoljstvo i odnose s drugima.

Neuroznanstvena istraživanja mogu objasniti neke procese povezane sa socijalnim ponašanjem, ali ne omogućuju pouzdano zaključivanje o nečijoj osobnosti, namjerama ili moralnim osobinama samo na temelju aktivnosti pojedinog moždanog područja.

Sažetak

Socijalno ponašanje nastaje međudjelovanjem moždanih mreža koje omogućuju prepoznavanje emocionalnih signala, razumijevanje tuđih namjera, regulaciju ponašanja, stvaranje odnosa i učenje iz društvenog iskustva.

U tim procesima sudjeluju prefrontalni korteks, amigdala, medijalni prefrontalni korteks, temporoparijetalni spoj, gornji temporalni sulkus, insula i sustavi nagrađivanja. Hormoni i neurotransmiteri, uključujući oksitocin, dopamin, serotonin i kortizol, također mogu utjecati na pojedine aspekte društvenog ponašanja, ali njihovi učinci ovise o kontekstu i ne mogu se svesti na jednostavne formule.

Empatija, teorija uma, privrženost, povjerenje i suradnja omogućuju ljudima da razumiju jedni druge i koordiniraju ponašanje. Istodobno, društveni pritisak, odbacivanje, stres i usamljenost mogu utjecati na emocionalnu dobrobit i način na koji osoba doživljava odnose.

Socijalni mozak ne djeluje odvojeno od društvenog okruženja. Njegov razvoj i funkcioniranje oblikuju se kroz cjeloživotno međudjelovanje biologije, iskustva, kulture i međuljudskih odnosa.

Povezane lekcije

Izvori i literatura

1. Cacioppo, J. T., & Cacioppo, S. (2012). Social neuroscience. *Perspectives on Psychological Science, 7*(6), 667–669. https://doi.org/10.1177/1745691612459516

2. Adolphs, R. (2009). The social brain: Neural basis of social knowledge. *Annual Review of Psychology, 60*, 693–716. https://doi.org/10.1146/annurev.psych.60.110707.163514

3. Frith, C. D., & Frith, U. (2007). Social cognition in humans. *Current Biology, 17*(16), R724–R732. https://doi.org/10.1016/j.cub.2007.05.068

4. Van Overwalle, F. (2009). Social cognition and the brain: A meta-analysis. *Human Brain Mapping, 30*(3), 829–858. https://doi.org/10.1002/hbm.20547

5. Decety, J., & Jackson, P. L. (2004). The functional architecture of human empathy. *Behavioral and Cognitive Neuroscience Reviews, 3*(2), 71–100. https://doi.org/10.1177/1534582304267187

6. Rizzolatti, G., & Craighero, L. (2004). The mirror-neuron system. *Annual Review of Neuroscience, 27*, 169–192. https://doi.org/10.1146/annurev.neuro.27.070203.144230

7. Bartz, J. A., Zaki, J., Bolger, N., & Ochsner, K. N. (2011). Social effects of oxytocin in humans: Context and person matter. *Trends in Cognitive Sciences, 15*(7), 301–309. https://doi.org/10.1016/j.tics.2011.05.002

8. Eisenberger, N. I., & Lieberman, M. D. (2004). Why rejection hurts: A common neural alarm system for physical and social pain. *Trends in Cognitive Sciences, 8*(7), 294–300. https://doi.org/10.1016/j.tics.2004.05.010

9. Dunbar, R. I. M. (1998). The social brain hypothesis. *Evolutionary Anthropology: Issues, News, and Reviews, 6*(5), 178–190. https://doi.org/10.1002/(SICI)1520-6505(1998)6:5%3C178::AID-EVAN5%3E3.0.CO;2-8

10. Cacioppo, J. T., & Hawkley, L. C. (2009). Perceived social isolation and cognition. *Trends in Cognitive Sciences, 13*(10), 447–454. https://doi.org/10.1016/j.tics.2009.06.005

11. Kandel, E. R., Koester, J. D., Mack, S. H. i Siegelbaum, S. A. (ur.). (2021). *Principles of Neural Science* (6. izd.). McGraw Hill.