Modeli žalovanja

Zadnja provjera: listopad 2026.

„Pet faza tuge” – poricanje, ljutnja, cjenkanje, depresija i prihvaćanje – vjerojatno je najpoznatija ideja iz psihologije žalovanja. Pojavljuje se u filmovima, serijama, savjetima na internetu i razgovorima među prijateljima. Ali odgovara li ona onome što istraživanja pokazuju? I postoje li bolji načini da se razumije kako ljudi prolaze kroz gubitak? Ova lekcija predstavlja glavne modele žalovanja: model faza, model zadataka, model dvojnog procesa, trajne veze i rekonstrukciju smisla – što svaki od njih nudi, gdje su mu granice i kako ih koristiti bez da postanu „propisi” za tugu.

Kako žalovanje izgleda u praksi i koliko se ljudi u njemu razlikuju, opisuje lekcija [Žalovanje nakon smrti bliske osobe](/lekcija/zalovanje-nakon-smrti-bliske-osobe).

Model faza Elisabeth Kübler-Ross

Elisabeth Kübler-Ross 1969. objavljuje knjigu *O smrti i umiranju*, temeljenu na razgovorima s teško bolesnim, umirućim ljudima. Opisuje pet reakcija na saznanje o skoroj smrti: **poricanje** („to nije moguće”), **ljutnju** („zašto ja?”), **cjenkanje** („samo da doživim vjenčanje kćeri”), **depresiju** i **prihvaćanje**.

Knjiga je imala golem utjecaj: potaknula je otvoreniji razgovor o umiranju, razvoj palijativne skrbi i veću osjetljivost liječnika za emocionalne potrebe umirućih (više u lekciji [Psihologija umiranja i palijativne skrbi](/lekcija/psihologija-umiranja-i-palijativne-skrbi)).

Problemi su nastali kasnije. Model, izvorno opisan za **umiruće** osobe, prenesen je na **ožalošćene**, i to kao slijed kroz koji svatko mora proći, redom. Kübler-Ross kasnije naglašava da faze nisu linearne ni obvezne, ali je ta poruka u popularnoj kulturi uglavnom izgubljena.

Što kažu istraživanja o fazama

Paul Maciejewski i suradnici u istraživanju s oko 230 ožalošćenih osoba prate pet pokazatelja – nevjericu, čežnju, ljutnju, depresiju i prihvaćanje – tijekom dvije godine nakon gubitka. Pronalaze da je **prihvaćanje** najčešći osjećaj od početka, a ne tek na kraju, i da je **čežnja**, a ne depresija, najizraženiji negativni osjećaj. Pojedini pokazatelji dosežu vrhunac otprilike redom koji model predviđa, ali se svi preklapaju i javljaju istodobno (Maciejewski i sur., 2007).

Margaret Stroebe, Henk Schut i Kathrin Boerner upozoravaju zdravstvene djelatnike da model faza nema čvrstu empirijsku podlogu i da može **naštetiti**: ožalošćeni koji ne prolaze kroz „ispravne” faze mogu se brinuti da tuguju pogrešno, a okolina ih može pogrešno procjenjivati (Stroebe, Schut i Boerner, 2017).

Model faza, dakle, može poslužiti kao opis nekih čestih osjećaja, ali ne kao mapa koju svatko mora slijediti.

Zadaci žalovanja

J. William Worden umjesto faza predlaže **zadatke žalovanja** – aktivnosti koje osoba postupno obavlja, svojim tempom i redoslijedom:

1. **Prihvatiti stvarnost gubitka** – ne samo razumom, nego i emocionalno.

2. **Proraditi bol** – dopustiti si osjećati tugu umjesto da je se potpuno izbjegava.

3. **Prilagoditi se svijetu bez preminulog** – preuzeti nove uloge, vještine i promijeniti sliku o sebi.

4. **Pronaći trajnu vezu s preminulim** uz nastavak vlastitog života.

Prednost modela zadataka jest u tome što naglašava aktivnu ulogu ožalošćene osobe i što posljednji zadatak – izvorno opisan kao „povlačenje emocionalne energije” iz odnosa – u kasnijim izdanjima prerasta u ideju o održavanju trajne veze.

Model dvojnog procesa

Margaret Stroebe i Henk Schut 1999. predlažu **model dvojnog procesa** suočavanja s gubitkom, koji je danas jedan od najutjecajnijih (Stroebe i Schut, 1999). Prema modelu, ožalošćena osoba suočava se s dvije vrste stresora:

Ključ modela je **oscilacija**: zdravo žalovanje uključuje kretanje naprijed-natrag između ta dva usmjerenja. Osoba neko vrijeme tuguje, a zatim se okrene praktičnim stvarima ili se odmori od tuge – pa opet natrag. Ni potpuno uranjanje u tugu ni potpuno izbjegavanje nisu zdravi dugoročno.

Model objašnjava i neke razlike među ljudima: neki su skloniji usmjerenosti na gubitak, drugi na obnovu, a teškoće nastaju kad osoba „zapne” na jednoj strani. Model dobro opisuje i iskustvo mnogih ljudi da je odmor od tuge – gledanje filma, rad, smijeh s prijateljima – dopušten i koristan, a ne izdaja preminulog.

Trajne veze

Kao što je opisano u lekciji o žalovanju, Dennis Klass i suradnici dovode u pitanje ideju da je cilj žalovanja „pustiti” preminulog. Mnogi ljudi održavaju **trajnu vezu** – unutarnji odnos s preminulim kroz sjećanja, razgovore, rituale i vrijednosti. Takve veze nisu znak neuspjeha, nego često dio zdrave prilagodbe, iako njihov učinak ovisi o obliku (Field, Gao i Paderna, 2005).

Rekonstrukcija smisla

Robert Neimeyer i suradnici naglašavaju da gubitak često potresa naše temeljne pretpostavke o svijetu – da je svijet pravedan, predvidljiv, da će bliski ljudi biti tu. Žalovanje zato uključuje i **rekonstrukciju smisla**: pokušaj da se gubitak razumije, uklopi u životnu priču i da se pronađe nešto vrijedno što iz njega proizlazi.

Joanna Gillies i Robert Neimeyer opisuju tri procesa (Gillies i Neimeyer, 2006):

Ljudi koji uspiju pronaći neki smisao u gubitku u prosjeku imaju manje teškoća u žalovanju. Ali traženje smisla nije uvijek nužno – neki ljudi dobro žaluju i bez toga – a pritisak da se „pronađe smisao” može biti štetan (više u lekciji [Smisao života](/lekcija/smisao-zivota)).

Kako koristiti modele

Modeli žalovanja korisni su ako pomažu razumjeti vlastito ili tuđe iskustvo, a štetni ako postanu norme koje kažu kako „treba” tugovati. Nekoliko načela:

Zašto je model faza toliko popularan

Unatoč slabim dokazima, model pet faza ostaje iznimno popularan. Jedan razlog je jednostavnost: pet jasnih koraka lako je zapamtiti i prepričati. Drugi je razlog utjeha – model obećava da tuga ima smjer i kraj, što je u kaosu gubitka privlačno. Treći razlog je što model opisuje osjećaje koje mnogi ljudi doista prepoznaju, iako ne u propisanom redoslijedu.

Problem nastaje kada se model koristi kao mjerilo: kada ožalošćeni misle da „zaostaju” jer nisu osjetili ljutnju ili kada stručnjaci očekuju određeni redoslijed. Zato je korisno model faza shvatiti kao popis mogućih osjećaja, a ne kao mapu puta.

Modeli u praksi

U radu s ožalošćenima stručnjaci danas obično kombiniraju ideje iz različitih modela. Model dvojnog procesa pomaže ljudima da dopuste sebi i tugu i odmor od nje. Ideja trajnih veza pomaže im da pronađu način da preminulog „nose sa sobom”. Rekonstrukcija smisla pomaže kada gubitak potrese temeljna uvjerenja. Wordenovi zadaci daju okvir za praktične korake. Nijedan model nije jedini točan; svaki osvjetljava drugi dio iskustva.

Žalovanje i privrženost

Mnogi suvremeni modeli žalovanja oslanjaju se na **teoriju privrženosti** Johna Bowlbyja. Prema toj teoriji, tuga je reakcija sustava privrženosti na trajno odvajanje od osobe koja nam je bila izvor sigurnosti. Čežnja, traženje i protest koje vidimo kod ožalošćenih nalikuju reakcijama male djece na odvajanje od roditelja. Bowlby opisuje i faze žalovanja – otupjelost, čežnju i traženje, dezorganizaciju i reorganizaciju – koje su prethodile modelu Kübler-Ross i koje su također kasnije shvaćene fleksibilnije.

Teorija privrženosti pomaže objasniti i zašto ljudi tuguju različito: osobe s nesigurnom, anksioznom privrženošću sklonije su intenzivnoj i dugotrajnoj tuzi, a osobe s izbjegavajućom privrženošću sklonije su potiskivanju i odvraćanju pažnje (više u lekciji [Privrženost u odrasloj dobi](/lekcija/privrzenost-u-odrasloj-dobi)).

Kulturne razlike u modelima

Većina modela žalovanja nastala je u zapadnim, uglavnom anglosaksonskim kulturama. U mnogim drugim kulturama žalovanje je izrazito zajedničko i ritualizirano, s jasno propisanim obredima, razdobljima i ulogama. U nekim tradicijama veza s precima i preminulima dio je svakodnevnog života, a ideja da treba „pustiti” preminulog bila bi neobična. Istraživači zato upozoravaju da se zapadni modeli ne smiju nekritički primjenjivati na ljude iz drugih kultura, a i unutar iste kulture ljudi se jako razlikuju (Stroebe, Schut i Boerner, 2017).

Modeli i stručna pomoć

Stručnjaci koji rade s ožalošćenima modele koriste kao alate za razumijevanje, a ne kao recepte. Primjerice, model dvojnog procesa pomaže prepoznati osobu koja je „zapela” u stalnom bavljenju gubitkom i nikada si ne dopušta odmor – ili, suprotno, osobu koja se toliko posvetila poslu i obvezama da se nikada ne suočava s tugom. U takvim slučajevima terapija može pomoći uspostaviti ravnotežu, polako uvodeći ono što nedostaje (Stroebe i Schut, 1999).

Modeli za druge gubitke

Modeli žalovanja često se primjenjuju i na druge gubitke: razvod, gubitak posla, preseljenje, bolest ili gubitak tjelesne funkcije. Neka načela – izmjena suočavanja i odmora, potreba za rekonstrukcijom smisla, prilagodba novim ulogama – korisna su i tada. Ipak, takvi gubici imaju i svoje posebnosti, primjerice to da je druga osoba kod razvoda i dalje živa i prisutna (više u lekciji [Tugovanje nakon prekida](/lekcija/tugovanje-nakon-prekida)).

Što modeli ne mogu

Nijedan model ne može predvidjeti kako će pojedinac tugovati ni koliko će dugo trajati teškoće. Modeli opisuju česte obrasce, ali svaki gubitak je jedinstven, kao što je jedinstven i odnos s preminulim. Najkorisnije što modeli mogu dati jest jezik za razgovor o iskustvu i umirujuće saznanje da su mnogi neobični ili zbunjujući osjećaji – ljutnja, olakšanje, valovi tuge nakon mirnih razdoblja – česti i normalni.

Žalovanje kroz vrijeme

Većina modela opisuje žalovanje kao proces koji se mijenja kroz vrijeme, ali ne kao proces koji jednom „završi”. Mnogi ljudi opisuju da se tuga s godinama mijenja: bol postaje manje oštra, a sjećanje toplije, ali gubitak ostaje dio njihova života. Neki to opisuju slikom kamena u džepu – teret ne nestaje, ali ga se nauči nositi. Takvo shvaćanje može biti utješnije od očekivanja da će tuga potpuno nestati (Stroebe i Schut, 1999).

Žalovanje i znanost

Istraživanje žalovanja teško je jer se gubitak ne može eksperimentalno izazvati, a ljudi se proučavaju u najtežim trenucima života. Većina istraživanja zato se oslanja na upitnike, razgovore i praćenje ljudi kroz vrijeme. Prospektivna istraživanja, u kojima su ljudi ispitani i prije gubitka, posebno su vrijedna jer omogućuju usporedbu stanja prije i poslije (Bonanno i sur., 2002). Upravo su takva istraživanja dovela u pitanje mnoge stare pretpostavke o žalovanju, uključujući ideju o obveznim fazama i nužnosti intenzivne tuge.

Modeli i obitelj

Modeli žalovanja obično opisuju pojedinca, ali ljudi tuguju i kao obitelji. Članovi iste obitelji mogu tugovati vrlo različito – jedan plače, drugi radi, treći se povlači – i ti različiti načini mogu izazvati nerazumijevanje i sukobe. Razgovor o tome da svatko tuguje na svoj način može pomoći obitelji da se međusobno podrži, umjesto da očekuje da svi tuguju jednako.

Česte zablude

Primjer

Igor je nakon smrti brata pročitao o pet faza i brine se jer nije osjetio ljutnju, a „prihvaćanje” mu se čini kao izdaja. Na grupi podrške voditeljica objasni model dvojnog procesa: normalno je da se izmjenjuju dani tuge i dani kada se bavi poslom i djecom. Igor shvati da njegov način žalovanja nije „pogrešan” i da gledanje utakmice s nećakom ne znači da je zaboravio brata.

Sažetak

Model pet faza Elisabeth Kübler-Ross izvorno opisuje reakcije umirućih osoba i potaknuo je otvoreniji razgovor o smrti, ali istraživanja ne podupiru obvezan slijed faza kod ožalošćenih, a njegova kruta primjena može štetiti. Wordenov model zadataka naglašava aktivnu ulogu ožalošćenih. Model dvojnog procesa opisuje zdravu izmjenu usmjerenosti na gubitak i na obnovu. Ideje o trajnim vezama i rekonstrukciji smisla pokazuju da se odnos s preminulim može promijeniti, a ne prekinuti, i da gubitak često mijenja sliku o svijetu i sebi. Modeli opisuju, a ne propisuju.

Povezane lekcije

Izvori i literatura