Mitovi i činjenice

Zadnja provjera: listopad 2026.

Kako razlikovati uvjerljivu priču o ljudskom ponašanju od tvrdnje koju stvarno podržavaju dokazi? To je pitanje ove lekcije.

U prethodnim lekcijama mnoge smo popularne tvrdnje već usput doveli u pitanje. Ova lekcija ih ne ponavlja redom, nego se pita nešto drugo: **zašto** takve tvrdnje nastaju, zašto zvuče uvjerljivo i kako sličan problem prepoznati i kod tvrdnje koju još nismo čuli.

Svaki mit pratit ćemo kroz isti slijed:

*Tvrdnja → zašto zvuči uvjerljivo → što zapravo znamo → što dokazi ne pokazuju → opreznija formulacija*

Nisu sve tvrdnje jednako pogrešne. Neke su uglavnom netočne, a neke sadrže zrnce istine koje se zatim pretjerano primjenjuje. Zato uz svaku navodimo i **procjenu**:

• **Uglavnom netočno** – dokazi tvrdnju ne podržavaju.
• **Pretjerano pojednostavljeno** – polazi od nečeg stvarnog, ali to svodi na jednostavno pravilo koje ne vrijedi.
• **Djelomično točno, ali često pogrešno primijenjeno** – vrijedi u određenim uvjetima, a koristi se izvan njih.
• **Postoje dokazi, ali ograničeni** – postoji određena potpora, ali nedovoljna za zaključak o pojedincu.
• **Ovisi o kontekstu** – u nekim uvjetima vrijedi, u nekima ne.
• **Tvrdnja nije dovoljno potkrijepljena** – nema dovoljno kvalitetnih dokaza za tvrdnju u obliku u kojem se iznosi.

Uvod: Zašto mitovi o profiliranju zvuče uvjerljivo?

Mitovi o profiliranju ne opstaju zato što su ljudi naivni. Opstaju zato što odgovaraju na stvarne potrebe i zato što se oslanjaju na uobičajene načine na koje ljudski um obrađuje informacije.

Potreba za jednostavnim objašnjenjima

Ljudsko je ponašanje složeno, a odluke o ljudima često su važne: komu vjerovati, koga zaposliti, koga se čuvati. Jednostavno pravilo – „tko ne gleda u oči, laže” – obećava da se ta složenost može svesti na nekoliko lako uočljivih znakova. To je privlačno upravo zato što smanjuje nesigurnost.

Privlačnost „tajnih znakova”

Ideja da tijelo, riječi ili sitne navike „odaju” ono što osoba skriva daje osjećaj posebnog uvida. Onaj tko „zna čitati znakove” izgleda kao da vidi ono što drugi ne vide. Takva je ideja privlačna u knjigama i serijama, ali i u svakodnevnom životu, jer obećava kontrolu nad nečim što je inače nesigurno.

Pristranost naknadne pameti

Kada znamo kako je nešto završilo, čini nam se da je ishod bio predvidljiv (Fischhoff, 1975). Nakon što se pokaže da je netko lagao, lako se „sjetimo” da je izbjegavao pogled ili da je bio nervozan – i zaključimo da su znakovi bili tu. Ne sjećamo se pritom svih osoba koje su izbjegavale pogled, a nisu lagale.

Pristranost potvrđivanja

Kada jednom prihvatimo neko uvjerenje, sklonije tražimo, primjećujemo i pamtimo ono što ga potvrđuje (Nickerson, 1998). Svaki „pogodak” postaje dokaz da pravilo vrijedi, a promašaji se zaborave ili objasne iznimkom.

Problem anegdotalnih primjera

Anegdota je priča o jednom slučaju: „Moj je šef uvijek dodirivao nos kad je lagao.” Anegdote su živopisne i lako se pamte, ali ne govore koliko je puta pravilo zakazalo, je li šef nos dodirivao i kad nije lagao, ni bi li se isto opažanje pojavilo kod drugih ljudi.

Dobra priča nije isto što i dobar dokaz

Istraživanja odlučivanja porotnika pokazala su da ljudi dokaze organiziraju u priče, a da na odluku utječe i to koliko je priču lako složiti i koliko je potpuna (Pennington i Hastie, 1992). Uvjerljivost priče, međutim, nije isto što i njezina točnost.

Postoji i jedna zamka: priča s više detalja često se čini vjerojatnijom od jednostavnije priče, iako je, logički, svaki dodatni detalj čini manje vjerojatnom. Ljudi u istraživanjima opetovano procjenjuju kombinaciju dvaju događaja vjerojatnijom od jednog od njih samog, kada ta kombinacija bolje „pristaje” uz sliku koju imaju (Tversky i Kahneman, 1983). Profil koji povezuje mnogo znakova u skladnu cjelinu zato može djelovati uvjerljivije, a zapravo biti slabije utemeljen.

Kako čitati mit o profiliranju?

Pri susretu s bilo kojom tvrdnjom o „čitanju” ljudi korisno je postaviti sedam pitanja:

1. **Koja je točno tvrdnja?** Govori li o prosjeku skupine, o tendenciji ili o sigurnom znaku kod pojedinca?

2. **Što bi moralo biti točno da bi tvrdnja vrijedila?** Primjerice, da se znak pojavljuje kod većine onih koji lažu i rijetko kod onih koji govore istinu.

3. **Kakav dokaz imamo?** Anegdotu, mišljenje stručnjaka, jedno istraživanje ili pregled mnogih istraživanja?

4. **U kojim je uvjetima dokaz dobiven?** U laboratoriju, s glumljenim ponašanjem, s malim uzorkom, u jednoj kulturi?

5. **Može li se rezultat generalizirati?** Vrijedi li i za druge ljude, situacije i ciljeve?

6. **Postoje li alternativna objašnjenja?** Može li isto opažanje imati druge uzroke?

7. **Koliko je zaključak jak?** Je li učinak velik ili malen, dosljedan ili mješovit – i je li dovoljan za zaključak o pojedincu?

Većina mitova koje ćemo obraditi „pada” već na prvim pitanjima: tvrdnja govori o pojedincu sa sigurnošću, a dokazi, ako postoje, govore o malim prosječnim razlikama.

Mit 1: „Postoji pouzdan znak laganja.”

Tvrdnja

Postoji ponašanje – pogled, gesta, ton, riječ ili način pričanja – po kojem se može prepoznati da osoba laže.

**Procjena:** Uglavnom netočno.

Zašto zvuči uvjerljivo?

Laganje se doživljava kao napor koji bi „morao” ostaviti trag. Uz to, gotovo svaka kultura ima čvrsta uvjerenja o tome kako se lažljivac ponaša, a pogoci se pamte bolje od promašaja. Važnu ulogu ima i samopouzdanje: ljudi koji vjeruju da prepoznaju laž osjećaju se sigurno u svoje procjene.

Što istraživanja pokazuju?

U lekcijama [Uvod u profiliranje](/profiliranje/uvod), [Govor tijela](/profiliranje/govor-tijela) i [Komunikacija](/profiliranje/komunikacija) vidjeli smo da ljudi u prosjeku laž prepoznaju tek nešto bolje od slučajnosti (Bond i DePaulo, 2006) i da su i neverbalni i verbalni znakovi laganja u prosjeku slabi. Ovdje dodajemo tri nalaza koji objašnjavaju zašto mit ipak opstaje:

• **Razlike među ljudima u sposobnosti otkrivanja laži vrlo su male.** Psihometrijska analiza 247 uzoraka pokazala je da se procjenitelji mnogo manje razlikuju po sposobnosti nego po sklonosti da drugima vjeruju (Bond i DePaulo, 2008). „Prirodni talent” za otkrivanje laži, ako postoji, teško je pronaći.
• **Samopouzdanje nije povezano s točnošću.** Meta-analiza je pokazala da povezanost između toga koliko su procjenitelji sigurni i koliko su točni u prosjeku iznosi gotovo nula (DePaulo i sur., 1997).
• **Iskustvo ne jamči točnost.** U istraživanju u kojem su studenti i policijski istražitelji procjenjivali istinita i lažna priznanja, istražitelji nisu bili točniji od studenata, ali su bili sigurniji u svoje procjene i skloniji zaključiti da je priznanje istinito (Kassin, Meissner i Norwick, 2005).

Analiza procjena laganja upućuje na to da problem nije prvenstveno u tome što ljudi gledaju „pogrešne” znakove, nego u tome što su razlike između lažljivaca i iskrenih osoba male (Hartwig i Bond, 2011).

Što ne možemo zaključiti?

Ne možemo zaključiti da ne postoje nikakve prosječne razlike između iskaza onih koji lažu i onih koji govore istinu. Postoje, ali su malene, nedosljedne i ovise o situaciji. Ne možemo ni zaključiti da je laž nemoguće otkriti – ali njezino otkrivanje uglavnom ovisi o provjerljivim informacijama, a ne o „znaku”.

Opreznija formulacija

*„Neka ponašanja u prosjeku se nešto češće pojavljuju kod osoba koje lažu, ali razlike su malene i nijedno ponašanje nije pouzdan znak laganja kod pojedinca. Sumnju treba provjeriti činjenicama.”*

Mit 2: „Određena gesta ima određeno značenje.”

Tvrdnja

Prekrižene ruke znače zatvorenost, izbjegavanje pogleda skrivanje, dodirivanje nosa laž – tijelo ima svoj „rječnik”.

**Procjena:** Pretjerano pojednostavljeno.

Zašto zvuči uvjerljivo?

U lekciji [Govor tijela](/profiliranje/govor-tijela) vidjeli smo da neverbalno ponašanje nosi stvarne informacije i da ga ljudi neprestano tumače. Mit polazi od te istine, ali je pretvara u rječnik. Ovdje nas zanima kako takav rječnik nastaje.

Jedan od mehanizama je **iluzorna korelacija** – doživljaj povezanosti između dviju stvari koje u stvarnosti nisu povezane ili su povezane mnogo slabije. U klasičnim istraživanjima sudionici su pregledavali crteže ljudskih likova uz opise psiholoških simptoma koje su istraživači sparili nasumično. Unatoč tome, sudionici su „otkrivali” upravo one povezanosti koje su se činile smislenima – iste one koje su navodili i praktičari – iako ih u materijalu nije bilo (Chapman i Chapman, 1967).

Kada nešto zvuči smisleno („tko skriva, taj se zatvara”), lako „vidimo” povezanost i tamo gdje je nema.

Što istraživanja pokazuju?

Neverbalni znakovi imaju više mogućih uzroka, a njihovo značenje ovisi o osobi, situaciji i kulturi. Detaljni nalazi za pogled, držanje, geste i laganje obrađeni su u lekciji o govoru tijela.

Što ne možemo zaključiti?

Ne možemo zaključiti da neverbalno ponašanje „ne znači ništa”. Možemo zaključiti da pojedina gesta nema stalno značenje koje bi se moglo primijeniti na svakoga, u svakoj situaciji.

Opreznija formulacija

*„Prekrižio je ruke. To je opažanje. Može imati više razloga, a samo po sebi ne pokazuje što misli ili osjeća.”*

Mit 3: „Mikroizrazi otkrivaju skrivene emocije.”

Tvrdnja

Vrlo kratki izrazi lica pokazuju što osoba „zapravo” osjeća, pa uvježban promatrač iz njih može otkriti skrivene emocije i laž.

**Procjena:** Postoje dokazi, ali ograničeni.

Zašto zvuči uvjerljivo?

Ideja ima znanstveno podrijetlo i stručnu terminologiju, nudi se kroz tečajeve i prikazuje u televizijskim serijama. Zvuči precizno: djelić sekunde, određeni mišić, određena emocija.

Što istraživanja pokazuju?

Kratki, nedosljedni izrazi koji mogu odavati prikrivenu emociju doista se pojavljuju. No mikroizrazi u užem smislu pokazali su se rijetkima i djelomičnima (Porter i ten Brinke, 2008), a trening njihova prepoznavanja nije poboljšao otkrivanje laži (Jordan i sur., 2019). Detaljnije smo ih obradili u lekciji o govoru tijela.

Što ne možemo zaključiti?

Ne možemo zaključiti da se iz kratkog izraza lica pouzdano može odrediti koju emociju osoba osjeća, a još manje da ta emocija znači laž.

Opreznija formulacija

*„Na licu se nakratko pojavio izraz koji bi mogao pratiti nelagodu. To je zanimljivo opažanje, ali ne pokazuje pouzdano što osoba osjeća ni zašto.”*

Mit 4: „Nedosljedan, šutljiv ili izbjegavajući iskaz znači da osoba nešto skriva.”

Tvrdnja

Ako osoba proturječi sama sebi, zašuti, promijeni temu ili ne odgovori izravno, to znači da laže ili nešto skriva. Ako, naprotiv, daje mnogo detalja i dosljedno priča istu priču, govori istinu.

**Procjena:** Uglavnom netočno.

Zašto zvuči uvjerljivo?

Od iskrene osobe očekujemo da „nema što skrivati” – da odgovori odmah, izravno i jednako svaki put. Tako izgleda i sudska drama: osumnjičeni se „zaplete” u vlastite proturječnosti.

Što istraživanja pokazuju?

U lekciji [Komunikacija](/profiliranje/komunikacija) vidjeli smo da pamćenje nije snimka, da istiniti i lažni iskazi mogu biti jednako dosljedni kroz ponovljene razgovore i da bogatstvo detalja u istom istraživanju nije razlikovalo lažljivce od iskrenih osoba (Granhag i Strömwall, 2002). Šutnja, pauze i izbjegavanje odgovora imaju mnogo uobičajenih razloga, od razmišljanja do pristojnosti.

Što ne možemo zaključiti?

Ne možemo zaključiti da nedosljednost nije važna. Nedosljednost u ključnoj činjenici razlog je za provjeru. Ali provjera mora odgovoriti na pitanje *zašto* se iskazi razlikuju – a mogućnosti su pogrešno pamćenje, nesporazum, nepreciznost i, među ostalim, laž.

Opreznija formulacija

*„Između dva iskaza postoji razlika u vremenu odlaska. To je razlog za provjeru dokumenata, a ne dokaz da je osoba lagala.”*

Mit 5: „Jedno ponašanje otkriva kakva je osoba.”

Tvrdnja

Iz jednog upečatljivog postupka možemo zaključiti kakva je osoba: tko je jednom bio grub, grub je čovjek; tko je jednom zakasnio, neodgovoran je.

**Procjena:** Uglavnom netočno.

Zašto zvuči uvjerljivo?

Ljudi su skloni ponašanje drugih objašnjavati njihovim osobinama, a podcjenjivati situaciju – to je **temeljna pogreška atribucije**, koju smo upoznali u [Uvodu u profiliranje](/profiliranje/uvod). U klasičnom istraživanju sudionici su čitali eseje koji su podržavali ili napadali određeno političko stajalište. Čak i kada su znali da je autoru stajalište bilo zadano, i dalje su procjenjivali da autor osobno donekle dijeli stajalište koje je zastupao (Jones i Harris, 1967). Ako ljudi pripisuju stavove i kada znaju da ih je odredila situacija, lako je razumjeti zašto to čine kada situaciju ne poznaju.

Što istraživanja pokazuju?

U lekciji [Osobnost i ponašanje](/profiliranje/osobnost-i-ponasanje) vidjeli smo da se ponašanje iste osobe od prilike do prilike jako mijenja, a da osobine opisuju prosjek kroz mnogo situacija, a ne pojedinačni postupak (Fleeson, 2001).

Što ne možemo zaključiti?

Ne možemo zaključiti da pojedinačni postupak nije važan – može biti vrlo važan za ljude na koje je utjecao. Ali ne govori nam sam po sebi kakva je osoba u drugim situacijama.

Opreznija formulacija

*„Na sastanku je oštro odgovorio kolegici. Ne znamo je li to za njega uobičajeno ni što je prethodilo tom trenutku.”*

Mit 6: „Ljudi su određeni tip osobnosti.”

Tvrdnja

Ljudi se mogu razvrstati u nekoliko jasno odvojenih tipova – introverti i ekstraverti, „analitičari” i „diplomati” – i kada znamo nečiji tip, znamo mnogo o tome kakav je.

**Procjena:** Pretjerano pojednostavljeno.

Zašto zvuči uvjerljivo?

Tipovi su jednostavni za pamćenje i za razgovor, a opisi tipova obično zvuče točno. Jedan od razloga je **Barnumov efekt** (nazivan i Forerov efekt): ljudi općenite opise osobnosti, koji bi odgovarali gotovo svakome, doživljavaju kao vrlo točne opise sebe. U klasičnoj demonstraciji studenti su dobili, kao navodno osobni rezultat testa, svi isti općeniti opis – i ocijenili ga vrlo točnim (Forer, 1949).

Što istraživanja pokazuju?

U lekciji [Osobnost i ponašanje](/profiliranje/osobnost-i-ponasanje) vidjeli smo da se obilježja osobnosti velikom većinom bolje opisuju kao dimenzije nego kao kategorije (Haslam, Holland i Kuppens, 2012). I za najpoznatiji upitnik zasnovan na tipovima, Myers-Briggsov indikator tipa, kritički pregled upozorava na psihometrijska ograničenja koja traže veliki oprez pri zaključivanju iz četveroslovne „formule” tipa (Pittenger, 2005).

Što ne možemo zaključiti?

Ne možemo zaključiti da se ljudi ne razlikuju u osobinama poput ekstraverzije – razlikuju se. Ali razlikuju se po stupnju, a ne pripadnošću odvojenim skupinama.

Opreznija formulacija

*„Čini se da joj više odgovaraju mirnije društvene situacije. To opisuje stupanj, a ne tip kojem pripada.”*

Mit 7: „Psihološki test otkriva kakva je osoba stvarno.”

Tvrdnja

Psihološki test daje pogled „ispod površine” – otkriva pravu osobu, skrivene osobine ili ono što osoba ne želi pokazati.

**Procjena:** Djelomično točno, ali često pogrešno primijenjeno.

Zašto zvuči uvjerljivo?

Test izgleda znanstveno: ima pitanja, bodove i stručno tumačenje. Rezultat dolazi „izvana”, pa se čini objektivnijim od dojma. A opis rezultata, kao i kod tipova, često zvuči točno zbog Barnumova efekta.

Što istraživanja pokazuju?

U lekciji [Metode i pristupi profiliranju](/profiliranje/metode) vidjeli smo da test mjeri određeni konstrukt i da vrijednost rezultata ovisi o pouzdanosti, valjanosti i svrsi. To znači da su neki testovi vrlo korisni – za ono za što su provjereni.

Posebno je poučan primjer projektivnih tehnika, koje se popularno smatraju putem do „nesvjesnog”. Opsežan pregled zaključio je da postoji empirijska potpora za mali broj pokazatelja izvedenih iz nekih takvih tehnika, ali da velika većina pokazatelja nije empirijski podržana, a za tumačenje crteža ljudskih likova dokazi su još slabiji (Lilienfeld, Wood i Garb, 2000). Upravo su crteži bili predmet istraživanja iluzorne korelacije spomenutog kod mita 2.

Što ne možemo zaključiti?

Ne možemo zaključiti da su psihološki testovi beskorisni. Dobro provjereni testovi daju vrijedne, usporedive podatke. Ali nijedan test ne otkriva „pravu osobu” – daje procjenu određenog obilježja, s mjernom pogreškom, za određenu svrhu.

Opreznija formulacija

*„Na provjerenom upitniku ima rezultat iznad prosjeka na savjesnosti. To je jedna procjena jednog obilježja, a ne opis cijele osobe.”*

Mit 8: „Profil osobnosti može predvidjeti kako će se osoba ponašati.”

Tvrdnja

Ako dobro poznajemo nečije osobine ili profil, možemo predvidjeti kako će postupiti – uključujući i rijetke, ozbiljne postupke.

**Procjena:** Postoje dokazi, ali ograničeni.

Zašto zvuči uvjerljivo?

Osobine doista jesu povezane s ponašanjem, a predviđanje je ono što bi profil trebao omogućiti. Uz to, nakon nekog događaja lako „vidimo” da se mogao predvidjeti – što je opet pristranost naknadne pameti.

Što istraživanja pokazuju?

Osobine predviđaju prosječno ponašanje kroz mnogo situacija i neke životne ishode na razini skupina, kao što smo vidjeli u lekciji o osobnosti. Predviđanje konkretnog, rijetkog postupka kod pojedinca znatno je teže – i to čak i kada se koriste strukturirani postupci razvijeni upravo za tu svrhu.

Sustavni pregled i meta-analiza instrumenata za procjenu rizika od nasilja, na više od 24.000 osoba iz 13 zemalja, pokazali su da su od osoba koje su instrumenti procijenili visokorizičnima za nasilje u prosjeku oko četiri od deset doista počinile nasilje u razdoblju praćenja. Instrumenti su znatno bolje prepoznavali osobe s niskim rizikom, a autori zaključuju da njihova upotreba kao jedinog temelja za odluke o pritvaranju i puštanju nije podržana postojećim dokazima (Fazel i sur., 2012).

Što ne možemo zaključiti?

Ne možemo zaključiti da predviđanje ponašanja nema nikakvu vrijednost. Strukturirane procjene mogu biti korisne, osobito u prepoznavanju niskog rizika. Ali ako ni postupci razvijeni posebno za predviđanje nasilja ne predviđaju pouzdano postupak pojedinca, neformalni „profil osobnosti” to sigurno ne može bolje.

Opreznija formulacija

*„Na temelju dostupnih podataka možemo opisati čimbenike koji su u skupinama povezani s većim ili manjim rizikom. To nije predviđanje onoga što će ova osoba učiniti.”*

Mit 9: „Profiliranjem se može prepoznati psihički poremećaj.”

Tvrdnja

Iz nekoliko ponašanja može se prepoznati da je netko „narcis”, „psihopat” ili da ima neki drugi poremećaj.

**Procjena:** Tvrdnja nije dovoljno potkrijepljena.

Zašto zvuči uvjerljivo?

Dijagnostički pojmovi postali su dio svakodnevnog jezika i često se koriste kao jače riječi za neugodne osobine: sebičnost postaje „narcizam”, hladnoća „psihopatija”. Popisi „znakova” na internetu stvaraju dojam da je za dijagnozu dovoljno prepoznati nekoliko ponašanja.

Što istraživanja pokazuju?

Dijagnoza psihičkog poremećaja klinička je procjena koju provode osposobljeni stručnjaci, kao što smo naglasili u [Uvodu u profiliranje](/profiliranje/uvod). Uz to, ni sama klinička klasifikacija poremećaja ličnosti ne opisuje ih više kao jednostavne kategorije. Klasifikacija Svjetske zdravstvene organizacije ICD-11 zamijenila je ranije kategorije poremećaja ličnosti dimenzionalnim pristupom, koji procjenjuje težinu poteškoća i istaknute crte, uz mogućnost dodatnog opisa graničnog obrasca, i to uz obrazloženje da je to u skladu s empirijskim dokazima (Tyrer i sur., 2019).

Što ne možemo zaključiti?

Ne možemo zaključiti da poremećaji ličnosti ne postoje ili da ponašanje nije relevantno za kliničku procjenu. Ali iz nekoliko opaženih ponašanja, bez kliničke procjene, ne možemo pouzdano zaključiti ima li netko poremećaj – a etiketa poremećaja nosi ozbiljne posljedice za osobu kojoj je pripisana.

Opreznija formulacija

*„U nekoliko je situacija o zajedničkom uspjehu govorio kao o svojem. To je opis ponašanja. Ne znamo koliko je tipično za njega, a pogotovo ne možemo govoriti o poremećaju.”*

Mit 10: „Intuicija iskusnog profilera dovoljna je za pouzdan zaključak.”

Tvrdnja

Iskusan stručnjak „osjeti” kakva je osoba ili laže li, i taj je osjećaj pouzdan.

**Procjena:** Ovisi o kontekstu.

Zašto zvuči uvjerljivo?

Intuicija iskusnih ljudi ponekad je doista izvanredna – vatrogasac osjeti da će se pod urušiti, liječnik primijeti nešto prije nego što to može objasniti. Iskusni ljudi uz to govore uvjereno, a uvjerenost doživljavamo kao znak znanja.

Što istraživanja pokazuju?

Pregled koji su zajedno napisali istraživači s vrlo različitim pogledima na intuiciju zaključio je da je intuitivna stručnost moguća samo pod dva uvjeta: kada je okolina dovoljno pravilna da se može predvidjeti i kada je osoba imala priliku te pravilnosti naučiti, uz jasnu povratnu informaciju. Subjektivni osjećaj sigurnosti nije pouzdan pokazatelj točnosti prosudbe (Kahneman i Klein, 2009).

Procjena ljudi često ne zadovoljava te uvjete: povratna informacija o tome je li procjena bila točna često izostane ili stigne kasno. Meta-analiza usporedbe kliničkih i formalnih, statističkih načina kombiniranja podataka o ljudskom zdravlju i ponašanju pokazala je da su formalni postupci u prosjeku bili jednako točni ili točniji, neovisno o iskustvu procjenitelja (Grove i sur., 2000). Kao što smo vidjeli kod mita 1, samopouzdanje u procjenu laganja nije povezano s točnošću (DePaulo i sur., 1997).

Što ne možemo zaključiti?

Ne možemo zaključiti da je iskustvo bezvrijedno. Iskusan stručnjak može znati koja pitanja postaviti, gdje tražiti podatke i što provjeriti. Problem nastaje kada intuicija zamijeni provjeru, umjesto da je usmjeri.

Opreznija formulacija

*„Imam dojam da nešto nije u redu. To je razlog da provjerim, a ne zaključak.”*

Mit 11: „Ako više znakova upućuje na isto, zaključak je siguran.”

Tvrdnja

Jedan znak može biti slučajnost, ali kada se više znakova složi, zaključak postaje siguran.

**Procjena:** Djelomično točno, ali često pogrešno primijenjeno.

Zašto zvuči uvjerljivo?

Ideja je djelomično ispravna: u lekciji [Metode i pristupi profiliranju](/profiliranje/metode) vidjeli smo da podaci iz više **neovisnih** izvora i metoda daju pouzdaniju sliku. Problem je u riječi „neovisnih”. Mit je privlačan i zbog spomenute pogreške konjunkcije: što više znakova „pristaje” uz priču, to se priča čini vjerojatnijom.

Što istraživanja pokazuju?

Znakovi često nisu neovisni. Ako je osoba napeta, to se može istodobno pokazati u pogledu, glasu, rukama i načinu govora – četiri „znaka”, a jedan uzrok. A kada procjenitelj već ima hipotezu, ona utječe na to kako tumači i sve sljedeće podatke.

Pregled istraživanja forenzične pristranosti potvrđivanja opisuje kako kontekstualne informacije – primjerice saznanje da je osumnjičeni priznao – mogu utjecati na percepciju i pamćenje svjedoka, ali i na prosudbe stručnjaka u različitim forenzičnim područjima. Tako nastaju „potvrde” koje nisu neovisne, jer su sve oblikovane istim početnim očekivanjem (Kassin, Dror i Kukucka, 2013).

Što ne možemo zaključiti?

Ne možemo zaključiti da kombiniranje podataka nema vrijednost. Neovisni podaci koji se slažu doista povećavaju opravdano povjerenje. Ali broj znakova sam po sebi nije mjera sigurnosti.

Opreznija formulacija

*„Nekoliko opažanja slaže se s ovom hipotezom. Prije nego što im damo veću težinu, treba provjeriti jesu li neovisna i slažu li se jednako dobro i s drugim objašnjenjima.”*

Mit 12: „Kriminalistički profiler može iz ponašanja identificirati počinitelja.”

Tvrdnja

Iskusan profiler iz obilježja kaznenog djela može opisati počinitelja toliko precizno da ga se prema tom opisu može prepoznati.

**Procjena:** Tvrdnja nije dovoljno potkrijepljena.

Zašto zvuči uvjerljivo?

Filmovi i serije prikazuju profilere koji pogode gotovo svaki detalj. U stvarnim slučajevima pamte se upečatljivi „pogoci”, a profili često sadrže općenite tvrdnje koje se naknadno mogu uklopiti u mnogo ishoda.

Upravo to pokazuje jedno istraživanje: policijski službenici dobili su profil i opis počinitelja, pri čemu je dio njih dobio opis stvarnog, a dio izmišljenog počinitelja s vrlo različitim obilježjima. Više od polovice u obje skupine ocijenilo je profil točnim, a procjene točnosti nisu se razlikovale između stvarnog i izmišljenog počinitelja (Alison, Smith i Morgan, 2003). Kada je profil dovoljno neodređen, čini se točnim za gotovo svakoga – kao i kod Barnumova efekta.

Što istraživanja pokazuju?

Pregled i meta-analiza istraživanja kriminalističkog profiliranja zaključili su da se literatura uglavnom oslanja na zdravorazumska opravdanja. Rezultati usporedbe profilera s drugim skupinama bili su mješoviti: u nekim analizama profileri su bili bolji u predviđanju nekih obilježja počinitelja, a u drugima nisu, uz ozbiljna metodološka ograničenja podataka (Snook i sur., 2007). Detaljnije ćemo se time baviti u lekciji o kriminalističkom profiliranju.

Što ne možemo zaključiti?

Ne možemo zaključiti da analiza ponašanja u istragama nema nikakvu vrijednost. Ali profil ne identificira osobu i nije dokaz.

Opreznija formulacija

*„Profil može predložiti hipoteze koje istragu usmjeravaju prema određenim provjerama. On ne identificira počinitelja.”*

Veliki primjer: Kako nastaje „uvjerljiv” profil iz pogrešnih zaključaka?

U gradskom kazalištu, tri dana prije premijere, ujutro se otkrije da je velik dio scenografije oštećen: jedan od glavnih zidnih panela pao je i slomio se, a nekoliko oslikanih platna je uništeno. Ravnateljica traži da se „otkrije tko je to napravio”. Pomoćnik redatelja počinje slagati sliku.

Opažanja

1. Scenski tehničar Bruno posljednji je izašao iz zgrade prethodne večeri – tako pokazuje evidencija ulaznih kartica.

2. Prije dva tjedna Bruno se na sastanku glasno posvađao s redateljem oko prekovremenog rada.

3. Na jutarnjem sastanku, kada je ravnateljica objavila što se dogodilo, Bruno je gledao u pod, nekoliko puta dodirnuo lice i nije ništa rekao.

4. Na pitanje kada je otišao Bruno je rekao „oko deset”, a kartica pokazuje izlaz u 22:40.

5. Kolege Brunu opisuju kao „tihog, zatvorenog, uvijek po strani”.

6. Prije mjesec dana Bruno je na društvenoj mreži napisao da je „umoran od uprave koja ne cijeni ljude”.

Početna interpretacija

Pomoćnik redatelja ravnateljici piše:

*„Sve se slaže. Bruno je posljednji bio u zgradi i ima motiv – ljut je na upravu i na redatelja. Ujutro je bio vidno nervozan, nije mogao gledati ljude u oči, a o vremenu odlaska je lagao. Tip je zatvoren i drži sve u sebi dok ne pukne. Mislim da je on oštetio scenografiju.”*

Zašto je ta priča psihološki uvjerljiva?

Priča je uvjerljiva i bez lošeg namjera onoga tko ju je složio:

• **Složena je kao priča.** Ima motiv, priliku i ponašanje „nakon djela” – upravo strukturu koju ljudi očekuju od objašnjenja (Pennington i Hastie, 1992).
• **Više znakova „pristaje” uz nju.** Šest opažanja kao da govori isto, pa se zaključak čini sigurnijim nego što jest (Tversky i Kahneman, 1983).
• **Koristi popularne mitove.** Izbjegavanje pogleda, dodirivanje lica i šutnja tumače se kao znakovi krivnje (mitovi 1 i 2), a razlika od 40 minuta kao laž (mit 4).
• **Opis osobe pretvara se u objašnjenje.** „Zatvoren tip koji drži sve u sebi” zvuči kao uvid, a zapravo je etiketa izvedena iz nekoliko dojmova (mitovi 5 i 6).
• **Svi su znakovi tumačeni u svjetlu iste hipoteze.** Kada je jednom postojala sumnja, svako sljedeće opažanje čitalo se kao potvrda (mit 11).

Pogrešna početna pretpostavka

Ključna pogreška dogodila se prije svih ostalih: pretpostavilo se da je scenografiju **netko oštetio namjerno**. Nitko nije provjerio kako je oštećenje nastalo. Cijela je priča odgovarala na pitanje „Tko je to učinio?”, a nije postavila pitanje „Što se dogodilo?”.

Moguće hipoteze

• **H1:** Bruno je namjerno oštetio scenografiju.
• **H2:** Netko drugi je to učinio – primjerice netko tko je imao pristup pozornici nakon Brune.
• **H3:** Oštećenje je nastalo nesrećom – primjerice zbog loše učvršćenog panela.
• **H4:** Oštećenje je posljedica kvara ili problema u zgradi.

Što svako opažanje stvarno govori?

• Bruno je posljednji **izašao s karticom** – ali to ne znači da nakon njega nitko nije ušao drugim putem, ni da je oštećenje nastalo dok je on bio u zgradi.
• Svađa oko prekovremenog rada pokazuje neslaganje s upravom, a ne sklonost uništavanju zajedničkog rada.
• Gledanje u pod, dodirivanje lica i šutnja na sastanku na kojem se svi pitaju tko je kriv mogu biti posljedica nelagode, straha da će biti optužen ili tuge zbog uništenog posla.
• „Oko deset” i 22:40 razlika je koja je normalna kada ljudi vrijeme navode otprilike.
• „Tih i zatvoren” opis je dojma kolega, a ne podatak o tome što je Bruno učinio.
• Objava o umoru od uprave pokazuje nezadovoljstvo, a ne namjeru.

Novi podatak

Tehnička služba kazališta istog jutra pregledava pozornicu. U dnevniku održavanja zgrade stoji da je oko tri sata ujutro u stropu iznad pozornice puknula cijev, a voda je nekoliko sati curila na scenografiju. Oslikana platna natopljena su vodom, a nosači glavnog panela popustili su jer je drvo upilo vodu. Kamera u hodniku pokazuje da nakon Brunina izlaska u 22:40 nitko nije ušao na pozornicu.

Kako se slika mijenja?

• **H4** je snažno poduprta: postoji dokumentiran kvar, vrijeme kvara i fizički trag koji odgovara oštećenju.
• **H1** i **H2** gube osnovu: oštećenje je nastalo satima nakon Brunina izlaska, a nitko nije ulazio na pozornicu.
• **H3** djelomično ostaje otvorena kao dodatni čimbenik: treba provjeriti jesu li nosači bili dovoljno učvršćeni.

Bruno je kasnije rekao da je na jutarnjem sastanku šutio jer je odmah čuo da se šuška kako je bio posljednji u zgradi, pa se bojao da će što god kaže zvučati kao opravdavanje.

Konačna oprezna procjena

*„Scenografija je oštećena vodom iz puknute cijevi oko tri sata ujutro, što potvrđuju dnevnik održavanja i fizički tragovi. Prema snimci, nakon 22:40 nitko nije ulazio na pozornicu. Nema podataka koji bi upućivali na namjerno oštećenje. Treba još provjeriti način učvršćivanja panela. Ponašanje pojedinih zaposlenika na jutarnjem sastanku nije relevantno za utvrđivanje uzroka.”*

Što primjer pokazuje?

U lekciji [Kako nastaje profil?](/profiliranje/kako-nastaje-profil) naglasili smo da se profil mora ažurirati kada se pojave novi podaci. Ovaj primjer pokazuje i nešto više: neke pogreške nastaju prije nego što uopće počnemo prikupljati podatke – u pitanju koje postavimo. Pitanje „tko je to učinio?” već je pretpostavljalo da je netko nešto učinio.

Pomoćnik redatelja nije bio zlonamjeran ni neuobičajeno lakovjeran. Složio je priču na način na koji ljudi prirodno slažu priče. Upravo zato je važno poznavati mehanizme koji takve priče čine uvjerljivima.

Kako prepoznati dobar i loš zaključak?

• Loš zaključak: *„Nije me gledao u oči, znači da laže.”* Bolji: *„Nije me gledao u oči. To je opažanje. Samo po sebi ne pokazuje zašto.”*
• Loš zaključak: *„Promijenila je priču, uhvatili smo je u laži.”* Bolji: *„Dva njezina iskaza razlikuju se u jednom detalju. Treba provjeriti koji se slaže s dokumentima i kako je razlika nastala.”*
• Loš zaključak: *„Test je pokazao da je introvert, pa nije za timski rad.”* Bolji: *„Rezultat upitnika upućuje na nižu razinu ekstraverzije. O tome kako radi u timu treba prikupiti druge podatke.”*
• Loš zaključak: *„Ponaša se kao tipičan narcis.”* Bolji: *„Nekoliko je puta isticao vlastite zasluge. To je opis ponašanja, a ne dijagnoza.”*
• Loš zaključak: *„Sve upućuje na njega.”* Bolji: *„Nekoliko opažanja slaže se s tom hipotezom, ali nisu neovisna i ne isključuju druga objašnjenja.”*
• Loš zaključak: *„Osjećam da nešto skriva, a moj osjećaj rijetko griješi.”* Bolji: *„Imam dojam da nešto nije u redu. Što bih mogao provjeriti?”*
• Loš zaključak: *„Bio je posljednji u zgradi, dakle on je to učinio.”* Bolji: *„Bio je posljednji koji je izašao s karticom. Najprije treba utvrditi kako je i kada šteta nastala.”*

Što mitovi o profiliranju mogu naučiti o znanstvenom razmišljanju?

Mitovi nisu samo pogreške koje treba ispraviti. Oni su i dobri primjeri općih zamki u razmišljanju:

• **Korelacija i uzročnost.** Čak i kada je neko ponašanje u prosjeku nešto češće kod onih koji lažu, ono ne uzrokuje laganje niti ga dokazuje. Povezanost na razini skupine nije pravilo za pojedinca.
• **Anegdota i dokaz.** Jedan upečatljiv slučaj ne govori koliko je puta pravilo zakazalo. Za to trebamo sustavno prikupljene podatke o mnogo slučajeva.
• **Hipoteza i zaključak.** „Možda je on” hipoteza je koja traži provjeru. „On je” zaključak je koji traži dokaze. Mitovi preskaču korak između njih.
• **Selekcija podataka.** Pamtimo pogotke, a zaboravljamo promašaje. Pravilo koje „uvijek vrijedi” često vrijedi samo u primjerima kojih se sjećamo.
• **Alternativna objašnjenja.** Gotovo svako ponašanje ima više mogućih uzroka. Dobro razmišljanje ne pita samo „što bi ovo moglo značiti?”, nego i „što bi još moglo značiti?”.
• **Potvrđivanje vlastitog uvjerenja.** Kada imamo hipotezu, sklonije vidimo ono što je potvrđuje. Zato je korisno svjesno tražiti podatke koji bi je mogli opovrgnuti.
• **Potreba za provjerom.** Uvjerljivost, samopouzdanje i iskustvo ne zamjenjuju provjeru. Pitanje „kako bih to mogao provjeriti?” najbolja je zaštita od lijepe, ali pogrešne priče.

Što profiliranje može pokazati – a što ne može

U prethodnim lekcijama granice smo opisali za svako područje posebno. Ukratko:

• Profiliranje može **opisati** ponašanje i **predložiti hipoteze** – ne može ih pretvoriti u zaključke bez provjere.
• Može upozoriti na **obrasce** – ne može iz jednog znaka otkriti osobinu, emociju, namjeru ni laž.
• Može **usmjeriti** daljnja pitanja – ne može zamijeniti dokumente, činjenice i neovisne izvore.
• Može biti **korisno** kada je oprezno – a štetno kada se uvjerljiva priča zamijeni za dokaz.

Ključni pojmovi

• **Mit o profiliranju** – raširena tvrdnja o „čitanju” ljudi koju dokazi ne podržavaju ili je podržavaju mnogo slabije nego što se tvrdi.
• **Anegdotalni dokaz** – priča o pojedinačnom slučaju koja se koristi kao potvrda općeg pravila.
• **Iluzorna korelacija** – doživljaj povezanosti između dviju stvari koje nisu povezane ili su povezane mnogo slabije.
• **Barnumov (Forerov) efekt** – sklonost da se općeniti opisi osobnosti doživljavaju kao točni opisi sebe ili određene osobe.
• **Pogreška konjunkcije** – procjena da je kombinacija događaja vjerojatnija od jednog od njih samog.
• **Model priče** – objašnjenje kako ljudi dokaze organiziraju u priču koja zatim utječe na njihovu odluku.
• **Temeljna pogreška atribucije** – sklonost da se ponašanje drugih pripisuje njihovim osobinama, a podcjenjuje utjecaj situacije.
• **Odnos samopouzdanja i točnosti** – koliko je sigurnost u procjenu povezana s njezinom stvarnom točnošću.
• **Kliničko i statističko predviđanje** – kombiniranje podataka prema prosudbi procjenitelja, odnosno prema unaprijed određenom formalnom pravilu.
• **Forenzična pristranost potvrđivanja** – utjecaj početnih očekivanja i kontekstualnih informacija na prikupljanje i tumačenje dokaza.
• **Neovisnost izvora** – podaci se mogu smatrati zasebnim potvrdama samo ako nisu nastali iz istog uzroka ili pod utjecajem istog očekivanja.

Zapamti

• **Dobra priča nije dobar dokaz.** Uvjerljivost, detaljnost i skladnost priče ne govore jesu li točne.
• Za svaku tvrdnju pitaj: **koja je točno tvrdnja, kakav dokaz postoji i vrijedi li za pojedinca?**
• **Ne postoji pouzdan znak laganja** – ni neverbalni ni verbalni.
• **Jedno ponašanje nije osobina**, a osobina nije tip.
• **Test mjeri obilježje, a ne „pravu osobu”**; opis ponašanja nije dijagnoza.
• **Samopouzdanje i iskustvo ne jamče točnost** – intuicija je razlog za provjeru, a ne zaključak.
• **Više znakova nije više dokaza** ako znakovi nisu neovisni.
• **Profil se ažurira** kada se pojave novi podaci – a ponekad treba preispitati i samo pitanje.

Istraži dalje

• [Uvod u profiliranje](/profiliranje/uvod) – opažanje, interpretacija, hipoteza i pristranosti u procjeni.
• [Kako nastaje profil?](/profiliranje/kako-nastaje-profil) – kako se procjena gradi i ažurira.
• [Metode i pristupi profiliranju](/profiliranje/metode) – psihološki testovi, triangulacija i kriminalističko profiliranje.
• [Osobnost i ponašanje](/profiliranje/osobnost-i-ponasanje) – osobine, situacije i problem etiketiranja.
• [Govor tijela](/profiliranje/govor-tijela) – što neverbalno ponašanje može, a što ne može pokazati.
• [Komunikacija](/profiliranje/komunikacija) – iskazi, pitanja, dosljednost i verbalni pristupi procjeni iskaza.
• [Profiliranje i znanstveni dokazi](/profiliranje/dokazi-i-ogranicenja) – kako se procjenjuju pouzdanost i točnost profiliranja.
• [Kriminalističko profiliranje](/profiliranje/kriminalisticko-profiliranje) – dokazi, ograničenja i primjena u istragama.

Izvori i literatura

• Alison, L., Smith, M. D. i Morgan, K. (2003b). Interpreting the accuracy of offender profiles. *Psychology, Crime & Law*, 9(2), 185–195. [doi.org/10.1080/1068316031000116274](https://doi.org/10.1080/1068316031000116274)
• Bond, C. F. i DePaulo, B. M. (2006). Accuracy of deception judgments. *Personality and Social Psychology Review*, 10(3), 214–234. [doi.org/10.1207/s15327957pspr1003_2](https://doi.org/10.1207/s15327957pspr1003_2)
• Bond, C. F. i DePaulo, B. M. (2008). Individual differences in judging deception: Accuracy and bias. *Psychological Bulletin*, 134(4), 477–492. [doi.org/10.1037/0033-2909.134.4.477](https://doi.org/10.1037/0033-2909.134.4.477)
• Chapman, L. J. i Chapman, J. P. (1967). Genesis of popular but erroneous psychodiagnostic observations. *Journal of Abnormal Psychology*, 72(3), 193–204. [doi.org/10.1037/h0024670](https://doi.org/10.1037/h0024670)
• DePaulo, B. M., Charlton, K., Cooper, H., Lindsay, J. J. i Muhlenbruck, L. (1997). The accuracy-confidence correlation in the detection of deception. *Personality and Social Psychology Review*, 1(4), 346–357. [doi.org/10.1207/s15327957pspr0104_5](https://doi.org/10.1207/s15327957pspr0104_5)
• Fazel, S., Singh, J. P., Doll, H. i Grann, M. (2012). Use of risk assessment instruments to predict violence and antisocial behaviour in 73 samples involving 24 827 people: Systematic review and meta-analysis. *BMJ*, 345, e4692. [doi.org/10.1136/bmj.e4692](https://doi.org/10.1136/bmj.e4692)
• Fischhoff, B. (1975). Hindsight is not equal to foresight: The effect of outcome knowledge on judgment under uncertainty. *Journal of Experimental Psychology: Human Perception and Performance*, 1(3), 288–299. [doi.org/10.1037/0096-1523.1.3.288](https://doi.org/10.1037/0096-1523.1.3.288)
• Fleeson, W. (2001). Toward a structure- and process-integrated view of personality: Traits as density distributions of states. *Journal of Personality and Social Psychology*, 80(6), 1011–1027. [doi.org/10.1037/0022-3514.80.6.1011](https://doi.org/10.1037/0022-3514.80.6.1011)
• Forer, B. R. (1949). The fallacy of personal validation: A classroom demonstration of gullibility. *Journal of Abnormal and Social Psychology*, 44(1), 118–123. [doi.org/10.1037/h0059240](https://doi.org/10.1037/h0059240)
• Granhag, P. A. i Strömwall, L. A. (2002). Repeated interrogations: Verbal and non-verbal cues to deception. *Applied Cognitive Psychology*, 16(3), 243–257. [doi.org/10.1002/acp.784](https://doi.org/10.1002/acp.784)
• Grove, W. M., Zald, D. H., Lebow, B. S., Snitz, B. E. i Nelson, C. (2000). Clinical versus mechanical prediction: A meta-analysis. *Psychological Assessment*, 12(1), 19–30. [doi.org/10.1037/1040-3590.12.1.19](https://doi.org/10.1037/1040-3590.12.1.19)
• Hartwig, M. i Bond, C. F. (2011). Why do lie-catchers fail? A lens model meta-analysis of human lie judgments. *Psychological Bulletin*, 137(4), 643–659. [doi.org/10.1037/a0023589](https://doi.org/10.1037/a0023589)
• Haslam, N., Holland, E. i Kuppens, P. (2012). Categories versus dimensions in personality and psychopathology: A quantitative review of taxometric research. *Psychological Medicine*, 42(5), 903–920. [doi.org/10.1017/S0033291711001966](https://doi.org/10.1017/S0033291711001966)
• Jones, E. E. i Harris, V. A. (1967). The attribution of attitudes. *Journal of Experimental Social Psychology*, 3(1), 1–24. [doi.org/10.1016/0022-1031(67)90034-0](https://doi.org/10.1016/0022-1031%2867%2990034-0)
• Jordan, S., Brimbal, L., Wallace, D. B., Kassin, S. M., Hartwig, M. i Street, C. N. H. (2019). A test of the micro-expressions training tool: Does it improve lie detection? *Journal of Investigative Psychology and Offender Profiling*, 16(3), 222–235. [doi.org/10.1002/jip.1532](https://doi.org/10.1002/jip.1532)
• Kahneman, D. i Klein, G. (2009). Conditions for intuitive expertise: A failure to disagree. *American Psychologist*, 64(6), 515–526. [doi.org/10.1037/a0016755](https://doi.org/10.1037/a0016755)
• Kassin, S. M., Dror, I. E. i Kukucka, J. (2013). The forensic confirmation bias: Problems, perspectives, and proposed solutions. *Journal of Applied Research in Memory and Cognition*, 2(1), 42–52. [doi.org/10.1016/j.jarmac.2013.01.001](https://doi.org/10.1016/j.jarmac.2013.01.001)
• Kassin, S. M., Meissner, C. A. i Norwick, R. J. (2005). "I'd know a false confession if I saw one": A comparative study of college students and police investigators. *Law and Human Behavior*, 29(2), 211–227. [doi.org/10.1007/s10979-005-2416-9](https://doi.org/10.1007/s10979-005-2416-9)
• Lilienfeld, S. O., Wood, J. M. i Garb, H. N. (2000). The scientific status of projective techniques. *Psychological Science in the Public Interest*, 1(2), 27–66. [doi.org/10.1111/1529-1006.002](https://doi.org/10.1111/1529-1006.002)
• Nickerson, R. S. (1998). Confirmation bias: A ubiquitous phenomenon in many guises. *Review of General Psychology*, 2(2), 175–220. [doi.org/10.1037/1089-2680.2.2.175](https://doi.org/10.1037/1089-2680.2.2.175)
• Pennington, N. i Hastie, R. (1992). Explaining the evidence: Tests of the Story Model for juror decision making. *Journal of Personality and Social Psychology*, 62(2), 189–206. [doi.org/10.1037/0022-3514.62.2.189](https://doi.org/10.1037/0022-3514.62.2.189)
• Pittenger, D. J. (2005). Cautionary comments regarding the Myers-Briggs Type Indicator. *Consulting Psychology Journal: Practice and Research*, 57(3), 210–221. [doi.org/10.1037/1065-9293.57.3.210](https://doi.org/10.1037/1065-9293.57.3.210)
• Porter, S. i ten Brinke, L. (2008). Reading between the lies: Identifying concealed and falsified emotions in universal facial expressions. *Psychological Science*, 19(5), 508–514. [doi.org/10.1111/j.1467-9280.2008.02116.x](https://doi.org/10.1111/j.1467-9280.2008.02116.x)
• Snook, B., Eastwood, J., Gendreau, P., Goggin, C. i Cullen, R. M. (2007). Taking stock of criminal profiling: A narrative review and meta-analysis. *Criminal Justice and Behavior*, 34(4), 437–453. [doi.org/10.1177/0093854806296925](https://doi.org/10.1177/0093854806296925)
• Tversky, A. i Kahneman, D. (1983). Extensional versus intuitive reasoning: The conjunction fallacy in probability judgment. *Psychological Review*, 90(4), 293–315. [doi.org/10.1037/0033-295X.90.4.293](https://doi.org/10.1037/0033-295X.90.4.293)
• Tyrer, P., Mulder, R., Kim, Y.-R. i Crawford, M. J. (2019). The development of the ICD-11 classification of personality disorders: An amalgam of science, pragmatism, and politics. *Annual Review of Clinical Psychology*, 15, 481–502. [doi.org/10.1146/annurev-clinpsy-050718-095736](https://doi.org/10.1146/annurev-clinpsy-050718-095736)