Migracija, akulturacija i identitet

Zadnja provjera: listopad 2026.

Selidba u drugu zemlju jedna je od najvećih životnih promjena. Osoba mijenja jezik, posao, prijatelje, svakodnevne navike i često sliku o sebi. Hrvatska poznaje obje strane tog iskustva: stotine tisuća ljudi iselilo je u Njemačku, Irsku, Austriju i druge zemlje, a sve je više radnika i obitelji koji dolaze živjeti u Hrvatsku iz drugih dijelova svijeta. Psihologija proučava kako se ljudi prilagođavaju novoj kulturi, kako se mijenja njihov identitet te kako migracija djeluje na psihičko zdravlje. Ova lekcija objašnjava pojam **akulturacije**, različite načine prilagodbe, ulogu diskriminacije i posebne teškoće izbjeglica.

O kulturnim razlikama u mišljenju i doživljaju sebe govore lekcije [Kultura i percepcija](/lekcija/kultura-i-percepcija) i [Kulturne razlike u samopoimanju](/lekcija/kulturne-razlike-u-samopoimanju), a o identitetu općenito lekcija [Identitet](/lekcija/identitet).

Što je akulturacija

**Akulturacija** je proces psiholoških i kulturnih promjena koje nastaju kad ljudi iz različitih kultura dulje vrijeme žive u međusobnom kontaktu. Najčešće se proučava kod useljenika, ali mijenja i društvo u koje dolaze.

Akulturacija obuhvaća promjene na više razina:

• **ponašanje** – jezik, prehrana, odijevanje, blagdani, način komunikacije;
• **vrijednosti** – stavovi o obitelji, rodnim ulogama, autoritetu, religiji;
• **identitet** – kome osoba osjeća da pripada.

Promjene na tim razinama ne idu nužno zajedno. Osoba može tečno govoriti njemački i jesti njemačku hranu, a i dalje se osjećati prije svega Hrvaticom. Seth Schwartz i suradnici (2010) zato upozoravaju da akulturaciju treba promatrati kao višedimenzionalan proces, a ne kao jednostavan pomak „od stare prema novoj kulturi”.

Četiri načina prilagodbe

John Berry (1997) predlaže utjecajan model koji polazi od dvaju pitanja:

1. Koliko je osobi važno **zadržati** svoju izvornu kulturu i identitet?

2. Koliko je osobi važno **sudjelovati** u društvu u koje je došla i održavati odnose s njegovim pripadnicima?

Kombinacijom odgovora nastaju četiri **strategije akulturacije**:

• **Integracija** – osoba zadržava izvornu kulturu i istodobno sudjeluje u novom društvu.
• **Asimilacija** – osoba napušta izvornu kulturu i prihvaća novu.
• **Separacija** – osoba zadržava izvornu kulturu i izbjegava kontakt s novim društvom.
• **Marginalizacija** – osoba gubi vezu s izvornom kulturom, a ne uspostavlja vezu ni s novom.

Berry ističe da ljudi ne biraju strategiju sasvim slobodno. Ako društvo ne prihvaća useljenike ili od njih traži da napuste svoj jezik i običaje, integracija postaje teško ostvariva. Zato su važni i **stavovi društva primatelja**.

Je li integracija najbolja

U mnogim istraživanjima integracija je povezana s najboljom prilagodbom, a marginalizacija s najlošijom. Angela-MinhTu Nguyen i Verónica Benet-Martínez (2013) u meta-analizi više od 80 istraživanja nalaze da je **dvokulturnost** – povezanost s objema kulturama – povezana s boljom psihološkom prilagodbom, poput većeg zadovoljstva životom i manje depresivnih simptoma, i s boljom socijalnom prilagodbom, poput uspjeha u školi i na poslu. Ta je povezanost jača nego povezanost s bilo kojom kulturom zasebno.

Treba ipak biti oprezan. Većina istraživanja je presječna, pa ne možemo znati vodi li integracija boljoj prilagodbi ili se bolje prilagođeni ljudi lakše integriraju. Uz to, ljudi koji žive u otvorenijim društvima imaju više mogućnosti za integraciju, pa dio učinka može dolaziti od okoline, a ne od strategije.

Akulturacijski stres

Prilagodba novoj kulturi često je stresna. **Akulturacijski stres** obuhvaća teškoće poput:

• jezične barijere i osjećaja da osoba ne može izraziti ono što misli;
• gubitka statusa – primjerice, liječnica koja u novoj zemlji radi kao njegovateljica dok joj se ne prizna diploma;
• tuge za domovinom, obitelji i prijateljima;
• sukoba vrijednosti unutar obitelji, osobito između roditelja i djece koja se brže prilagođavaju;
• birokratske nesigurnosti oko boravka i rada.

Takve teškoće nisu znak neuspjeha, nego očekivan dio velike životne promjene (više u lekciji [Stresne životne promjene](/lekcija/stresne-zivotne-promjene)). Akulturacijski stres obično je najveći u prvim godinama i smanjuje se kako osoba uči jezik, gradi mrežu podrške i pronalazi svoje mjesto.

Diskriminacija

Jedan od najvažnijih čimbenika u iskustvu migracije je kako društvo primatelj gleda na pridošlice. Elizabeth Pascoe i Laura Smart Richman (2009) u meta-analizi nalaze da je **doživljena diskriminacija** povezana s lošijim psihičkim i tjelesnim zdravljem: s više depresivnih i anksioznih simptoma, više stresa i lošijim zdravstvenim navikama. Diskriminacija djeluje kao dugotrajan stresor koji ljudi teško mogu izbjeći (više u lekciji [Diskriminacija](/lekcija/diskriminacija)).

Diskriminacija može biti otvorena, poput uvreda i odbijanja pri zapošljavanju, ali i svakodnevna i suptilna – stalna pitanja „odakle si zapravo”, ismijavanje naglaska ili pretpostavka da osoba ne razumije jezik.

Migracija i psihičko zdravlje

Odnos migracije i psihičkog zdravlja složen je. S jedne strane, za neke skupine useljenika opisuje se **„učinak zdravog useljenika”**: oni koji odluče i uspiju preseliti često su u prosjeku zdraviji od onih koji ostaju. S druge strane, neka stanja češća su kod useljenika nego kod domaćeg stanovništva.

Najdosljedniji je nalaz o **psihozi**. Jean-Paul Selten, Els van der Ven i Fabian Termorshuizen (2020) u meta-analizi nalaze da je rizik psihotičnih poremećaja kod useljenika otprilike dvostruko veći nego kod domaćeg stanovništva. Povišen je i kod druge generacije – kod djece useljenika rođene u novoj zemlji. Rizik je najveći kod skupina koje su izložene najviše diskriminacije i socijalne isključenosti. Autori zato smatraju da važnu ulogu ima iskustvo **socijalnog poraza** – dugotrajnog osjećaja isključenosti i podređenog položaja – a ne samo čimbenici prije preseljenja.

Izbjeglice

Izbjeglice su posebna skupina. Za razliku od većine useljenika, nisu birale odlazak, a često su prije i tijekom bijega doživjele rat, progon, mučenje ili gubitak bližnjih.

Zachary Steel i suradnici (2009) u meta-analizi istraživanja populacija pogođenih ratom i raseljavanjem nalaze da je učestalost **posttraumatskog stresnog poremećaja** i **depresije** u prosjeku oko 30 %. Najsnažniji pojedinačni čimbenik rizika bilo je doživljeno mučenje. Rebecca Blackmore i suradnici (2020) u novijoj meta-analizi istraživanja izbjeglica i tražitelja azila nalaze slične stope PTSP-a i depresije. Procjene se jako razlikuju među istraživanjima, ovisno o skupini i načinu mjerenja.

Na psihičko zdravlje izbjeglica ne djeluju samo traumatska iskustva prije dolaska, nego i **uvjeti nakon dolaska**: dug i neizvjestan postupak azila, život u prihvatnim centrima, nemogućnost rada, odvojenost od obitelji i diskriminacija. Ti su čimbenici važni jer se na njih može utjecati. Više o traumi govori lekcija [Posttraumatski stresni poremećaj](/lekcija/posttraumatski-stresni-poremecaj).

Identitet između dviju kultura

Mnoga djeca useljenika i ljudi koji su dugo živjeli u inozemstvu razvijaju **dvokulturni identitet**. Osjećaju pripadnost objema kulturama, ponekad s osjećajem da nisu „potpuno” ni jedno ni drugo – u Njemačkoj su „Hrvati”, a u Hrvatskoj „Nijemci”.

Ying-yi Hong i suradnici (2000) pokazuju da dvokulturni ljudi mogu **mijenjati kulturni okvir**: ovisno o situaciji aktiviraju se znanja i navike jedne ili druge kulture. To nije znak nedosljednosti, nego vještina. Istraživanja upućuju na to da ljudi koji svoje dvije kulture doživljavaju kao spojive, a ne kao suprotstavljene, imaju manje unutarnjih sukoba i bolju prilagodbu.

Što pomaže

Na razini pojedinca i obitelji:

• **učenje jezika** i istodobno održavanje materinskog jezika u obitelji;
• **mreže podrške** – i s ljudima iz iste zajednice i s pripadnicima novog društva;
• **otvoren razgovor u obitelji** o različitim očekivanjima roditelja i djece;
• **stručna pomoć** prilagođena kulturi i jeziku kada je potrebna.

Na razini društva:

• **brže priznavanje kvalifikacija** i pristup tržištu rada;
• **suzbijanje diskriminacije** u zapošljavanju, stanovanju i javnim službama;
• **dostupni tečajevi jezika** i informacije na razumljivom jeziku;
• **brzi i pravedni postupci azila** te pristup psihosocijalnoj podršci za izbjeglice.

Akulturacija u obitelji

Članovi iste obitelji ne prilagođavaju se novoj kulturi jednakom brzinom. Djeca obično brže uče jezik i preuzimaju navike vršnjaka, a roditelji se dulje oslanjaju na izvornu kulturu. David Sam i John Berry (2010) ističu da takve razlike mogu izazvati **akulturacijski jaz** u obitelji – napetosti oko jezika, izlazaka, odijevanja, izbora partnera ili očekivanja o poštovanju starijih.

Djeca useljenika često postaju i **jezični posrednici**: prevode roditeljima kod liječnika, u školi i u uredima. To može razviti vještine i osjećaj odgovornosti, ali i opteretiti dijete informacijama i odlukama koje nisu primjerene njegovoj dobi. Za obitelji useljenika zato je važan pristup prevoditeljima i informacijama na razumljivom jeziku, kako djeca ne bi morala preuzimati ulogu odraslih.

Povratak kući

Migracija ne završava uvijek u novoj zemlji. Mnogi se nakon nekoliko godina ili desetljeća vraćaju – zbog obitelji, umirovljenja, posla ili želje da djeca odrastaju u domovini. I povratak zahtijeva prilagodbu. Povratnici često doživljavaju **obrnuti kulturni šok**: domovina se promijenila, a promijenili su se i oni. Prijatelji su izgradili druge živote, sustavi funkcioniraju drukčije nego što su navikli, a djeca koja su odrasla u inozemstvu mogu se osjećati kao stranci.

Takvi doživljaji ne znače da je odluka o povratku bila pogrešna. Pokazuju da je identitet ljudi koji su živjeli u dvjema kulturama trajno obogaćen iskustvom obiju. I za povratnike vrijede slični zaštitni čimbenici kao i za useljenike: mreža podrške, mogućnost rada, priznavanje stečenog iskustva i prostor da zadrže dio onoga što su usvojili u inozemstvu.

Novi useljenici u Hrvatskoj

Hrvatska je dugo bila prije svega zemlja iseljavanja. Posljednjih godina sve je više radnika iz drugih zemalja, uključujući zemlje izvan Europe, koji dolaze raditi u građevinarstvu, turizmu, dostavi i drugim djelatnostima. Mnogi od njih suočavaju se s izazovima opisanima u ovoj lekciji: jezičnom barijerom, odvojenošću od obitelji, nesigurnim radnim i boravišnim statusom te predrasudama.

Za psihološku prilagodbu takvih radnika važni su isti čimbenici kao i drugdje:

• **sigurni i pošteni uvjeti rada**, uključujući primjereno stanovanje;
• **pristup informacijama** o pravima i zdravstvenoj skrbi na razumljivom jeziku;
• **prilike za učenje hrvatskog jezika**;
• **kontakti s lokalnom zajednicom**, a ne samo unutar skupine sunarodnjaka;
• **suzbijanje diskriminacije** u svakodnevnom životu i na radnom mjestu.

Iskustvo hrvatskih iseljenika u Njemačkoj, Austriji ili Irskoj može pomoći u razumijevanju položaja novih useljenika. Mnoge obitelji znaju kako izgledaju jezična barijera, tuga za domom i osjećaj da te drugi gledaju kao stranca. Takvo iskustvo može biti temelj za veću empatiju i bolju integraciju.

Česte zablude

• **„Najbolja prilagodba je potpuno prihvaćanje nove kulture.”** Istraživanja češće povezuju bolju prilagodbu s integracijom, tj. povezanošću s objema kulturama.
• **„Useljenici su u pravilu psihički ranjiviji.”** Slika je složena: postoji i učinak zdravog useljenika, a rizici su najveći kod skupina izloženih traumi i diskriminaciji.
• **„Djeca useljenika nemaju teškoća jer su rođena u novoj zemlji.”** Druga generacija također može biti izložena diskriminaciji i povišenom riziku nekih teškoća.
• **„Psihičke teškoće izbjeglica posljedica su samo onoga što su doživjeli prije dolaska.”** Uvjeti nakon dolaska znatno utječu na psihičko zdravlje.

Primjer

Ana je medicinska sestra iz Slavonije koja se preselila u Irsku. Prvih mjeseci teško razumije naglasak pacijenata, osjeća se usamljeno i razmišlja o povratku. Pridruži se skupini hrvatskih iseljenika, ali i tečaju plesa s kolegicama s posla. Nakon dvije godine ima prijatelje iz obiju zajednica, a kod kuće s kćeri i dalje govori hrvatski. Kad je kolega jednom upita „kad se vraća kući”, osjeti da ni sama nije sigurna gdje joj je dom. To je čest doživljaj dvokulturnog identiteta. Anin put sliči integraciji, ali ne bi bilo opravdano zaključiti da je integracija jednako ostvariva za svakoga, neovisno o okolnostima.

Sažetak

Akulturacija je proces promjena u ponašanju, vrijednostima i identitetu koji nastaje u dugotrajnom kontaktu kultura. Model koji predlaže Berry razlikuje integraciju, asimilaciju, separaciju i marginalizaciju, ali izbor strategije ovisi i o stavovima društva primatelja. Dvokulturnost je povezana s boljom psihološkom i socijalnom prilagodbom. Akulturacijski stres i diskriminacija važni su čimbenici rizika za psihičko zdravlje. Rizik psihoze kod useljenika i njihove djece otprilike je dvostruko veći, osobito u skupinama izloženima diskriminaciji. Kod izbjeglica su PTSP i depresija česti, a na njihovo zdravlje snažno djeluju i uvjeti nakon dolaska. Dvokulturni identitet uključuje sposobnost promjene kulturnog okvira i nije znak nedosljednosti.

Povezane lekcije

• [Kultura i percepcija: analitičko i holističko mišljenje](/lekcija/kultura-i-percepcija)
• [Kulturne razlike u samopoimanju](/lekcija/kulturne-razlike-u-samopoimanju)
• [Identitet](/lekcija/identitet)
• [Diskriminacija](/lekcija/diskriminacija)
• [Posttraumatski stresni poremećaj](/lekcija/posttraumatski-stresni-poremecaj)
• [Dvojezičnost i um](/lekcija/dvojezicnost)

Izvori i literatura

• Berry, J. W. (1997). Immigration, Acculturation, and Adaptation. *Applied Psychology*, 46(1), 5–34. [doi.org/10.1111/j.1464-0597.1997.tb01087.x](https://doi.org/10.1111/j.1464-0597.1997.tb01087.x)
• Blackmore, R., Boyle, J. A., Fazel, M., Ranasinha, S., Gray, K. M., Fitzgerald, G., Misso, M. i Gibson-Helm, M. (2020). The prevalence of mental illness in refugees and asylum seekers: A systematic review and meta-analysis. *PLOS Medicine*, 17(9), e1003337. [doi.org/10.1371/journal.pmed.1003337](https://doi.org/10.1371/journal.pmed.1003337)
• Hong, Y.-y., Morris, M. W., Chiu, C.-y. i Benet-Martínez, V. (2000). Multicultural minds: A dynamic constructivist approach to culture and cognition. *American Psychologist*, 55(7), 709–720. [doi.org/10.1037/0003-066X.55.7.709](https://doi.org/10.1037/0003-066X.55.7.709)
• Nguyen, A.-M. D. i Benet-Martínez, V. (2013). Biculturalism and Adjustment: A Meta-Analysis. *Journal of Cross-Cultural Psychology*, 44(1), 122–159. [doi.org/10.1177/0022022111435097](https://doi.org/10.1177/0022022111435097)
• Pascoe, E. A., & Smart Richman, L. (2009). Perceived discrimination and health: A meta-analytic review. *Psychological Bulletin, 135*(4), 531–554. https://doi.org/10.1037/a0016059
• Sam, D. L. i Berry, J. W. (2010). Acculturation: When Individuals and Groups of Different Cultural Backgrounds Meet. *Perspectives on Psychological Science*, 5(4), 472–481. [doi.org/10.1177/1745691610373075](https://doi.org/10.1177/1745691610373075)
• Schwartz, S. J., Unger, J. B., Zamboanga, B. L. i Szapocznik, J. (2010). Rethinking the concept of acculturation: Implications for theory and research. *American Psychologist*, 65(4), 237–251. [doi.org/10.1037/a0019330](https://doi.org/10.1037/a0019330)
• Selten, J.-P., van der Ven, E. i Termorshuizen, F. (2020). Migration and psychosis: a meta-analysis of incidence studies. *Psychological Medicine*, 50(2), 303–313. [doi.org/10.1017/S0033291719000035](https://doi.org/10.1017/S0033291719000035)
• Steel, Z., Chey, T., Silove, D., Marnane, C., Bryant, R. A. i van Ommeren, M. (2009). Association of Torture and Other Potentially Traumatic Events With Mental Health Outcomes Among Populations Exposed to Mass Conflict and Displacement. *JAMA*, 302(5), 537. [doi.org/10.1001/jama.2009.1132](https://doi.org/10.1001/jama.2009.1132)