Mentalizacija i mentalizacijski pristup

Zadnja provjera: listopad 2026.

Mentalizacija je psihološki proces kojim ponašanje vlastite osobe i drugih ljudi razumijemo u odnosu na mentalna stanja koja bi ga mogla objasniti. Kada pokušavamo shvatiti zašto smo se naljutili, zašto se netko povukao iz razgovora ili što je druga osoba mogla osjećati u određenoj situaciji, koristimo sposobnost mentalizacije.

Mentalizacija uključuje razumijevanje osjećaja, misli, želja, uvjerenja, potreba i namjera. Omogućuje nam da razlikujemo vlastito tumačenje situacije od onoga što druga osoba doista misli ili osjeća. Budući da mentalna stanja drugih ljudi ne možemo izravno promatrati, njihovo razumijevanje uvijek uključuje određenu dozu neizvjesnosti.

Mentalizacijski pristup, poznat i kao terapija temeljena na mentalizaciji (*Mentalization-Based Treatment*, MBT), razvijen je kao oblik psihoterapije koji nastoji poboljšati sposobnost razumijevanja sebe i drugih, osobito u emocionalno intenzivnim međuljudskim situacijama. Najprije je razvijen za rad s osobama s graničnim poremećajem ličnosti, a poslije je prilagođen i drugim kliničkim skupinama.

Teorija mentalizacije povezuje razvojnu psihologiju, teoriju privrženosti, psihoanalitičku tradiciju i suvremena istraživanja socijalne kognicije. Njezina je središnja pretpostavka da sposobnost razumijevanja mentalnih stanja može oslabjeti kada je osoba pod snažnim emocionalnim stresom. U takvim situacijama može postati sklonija impulzivnim reakcijama, pogrešnom tumačenju tuđih namjera i teškoćama u održavanju stabilnih odnosa.

1. Što je mentalizacija?

Mentalizacija je sposobnost razumijevanja ponašanja kroz mentalna stanja koja se nalaze u njegovoj podlozi. Ona obuhvaća i vlastiti unutarnji svijet i unutarnji svijet drugih ljudi.

Primjerice, osoba može primijetiti da se tijekom razgovora iznenada naljutila. Mentalizacijom pokušava razumjeti što je prethodilo toj reakciji: je li se osjetila kritiziranom, posramljenom, zanemarenom ili ugroženom? Može zatim razmotriti je li njezina reakcija bila razmjerna situaciji i koje je druge odgovore mogla odabrati.

U odnosu prema drugima mentalizacija uključuje razmatranje različitih mogućih objašnjenja ponašanja. Ako prijatelj ne odgovori na poruku, moguće je da je zauzet, umoran, zabrinut ili da ne zna što odgovoriti. Zaključak da nas namjerno ignorira samo je jedna od mogućnosti, a ne nužno činjenica.

Mentalizacija zato nije isto što i puko nagađanje o tuđim mislima. Ona uključuje sposobnost da prepoznamo kako su naša tumačenja nepotpuna i da budemo spremni promijeniti ih kada dobijemo nove informacije.

1.1. Mentalizacija vlastitih stanja

Mentalizacija vlastitih stanja uključuje prepoznavanje i razumijevanje vlastitih osjećaja, misli, potreba i motiva.

Osoba koja se može mentalizirati može, primjerice, prepoznati da njezina ljutnja djelomično proizlazi iz osjećaja povrijeđenosti ili straha od odbacivanja. Takvo razumijevanje ne uklanja automatski emociju, ali može stvoriti prostor između emocionalne reakcije i ponašanja.

Bez dovoljno razvijene sposobnosti mentalizacije osoba može vlastiti osjećaj doživjeti kao dokaz o stvarnosti. Ako se osjeća odbačeno, može zaključiti da je druga osoba doista odbacuje. Ako osjeća krivnju, može pretpostaviti da je sigurno učinila nešto pogrešno.

Mentalizacija omogućuje razlikovanje unutarnjeg iskustva od vanjskih činjenica.

1.2. Mentalizacija tuđih stanja

Mentalizacija tuđih stanja uključuje sposobnost zamišljanja što bi druga osoba mogla osjećati, misliti ili željeti, uz svijest da njezino unutarnje iskustvo ne možemo potpuno poznavati.

Ta sposobnost važna je za empatiju, suradnju, rješavanje sukoba i razvoj bliskih odnosa.

Međutim, mentalizacija nije isto što i uvjerenje da možemo pročitati tuđe misli. Osoba može biti uvjerena da razumije motive druge osobe, a pritom ih pogrešno tumačiti.

Kvalitetna mentalizacija uključuje znatiželju, provjeravanje pretpostavki i spremnost da prihvatimo kako druga osoba može doživjeti istu situaciju drukčije od nas.

1.3. Mentalizacija i empatija

Mentalizacija i empatija povezani su, ali nisu istovjetni pojmovi.

Empatija se obično odnosi na sposobnost razumijevanja ili doživljavanja tuđih emocionalnih stanja. Mentalizacija obuhvaća šire razumijevanje mentalnih stanja, uključujući misli, uvjerenja, želje i namjere.

Osoba može razumjeti da je netko tužan, ali ne mora znati što je izazvalo tugu. Može također razumjeti tuđe razloge za određeno ponašanje, a da pritom ne dijeli osjećaje te osobe.

Mentalizacija može pridonijeti empatiji, ali samo razumijevanje tuđih osjećaja ne jamči suosjećajno ponašanje. Osoba može prepoznati tuđe emocije, a ipak postupiti sebično ili manipulativno.

2. Razvoj teorije mentalizacije

Suvremeni mentalizacijski pristup najviše se povezuje s radom Petera Fonagyja, Anthonyja Batemana i njihovih suradnika.

Peter Fonagy povezao je teoriju privrženosti s razvojem sposobnosti razumijevanja mentalnih stanja. Polazište je bilo pitanje kako iskustva ranih odnosa pridonose tome da dijete postupno počne razumijevati sebe i druge kao osobe koje imaju vlastite osjećaje, misli, želje i namjere.

Anthony Bateman i Peter Fonagy razvili su terapiju temeljenu na mentalizaciji, ponajprije za osobe s graničnim poremećajem ličnosti.

Mentalizacijski pristup nadovezuje se na teoriju privrženosti Johna Bowlbyja. Siguran odnos sa skrbnikom može djetetu pružiti okruženje u kojem se njegovi osjećaji prepoznaju, imenuju i povezuju s okolnostima. Takva iskustva mogu pridonijeti razvoju sposobnosti razumijevanja vlastitih mentalnih stanja.

Mentalizacija se razvija tijekom djetinjstva i adolescencije, ali nije potpuno dovršena ni jednaka u svim situacijama. Čak i odrasla osoba koja uglavnom dobro razumije sebe i druge može izgubiti tu sposobnost kada je preplavljena strahom, ljutnjom, sramom ili osjećajem ugroženosti.

Važno je naglasiti da se mentalizacija ne razvija samo u odnosu s roditeljima. Na nju mogu utjecati temperament, kognitivni razvoj, šire obiteljsko i društveno okruženje te kasnija iskustva u odnosima.

3. Mentalizacija i teorija privrženosti

Teorija privrženosti i teorija mentalizacije usko su povezane.

Privrženost opisuje emocionalne veze koje osobama pružaju osjećaj sigurnosti i potiču traženje blizine u trenucima uznemirenosti. Mentalizacija se odnosi na sposobnost razumijevanja vlastitih i tuđih mentalnih stanja.

Prema mentalizacijskom pristupu, iskustva odnosa s važnim osobama mogu pridonijeti razvoju sposobnosti mentalizacije. Kada skrbnik primjereno prepoznaje djetetove osjećaje i reagira na njih, dijete postupno uči povezivati unutarnje doživljaje s njihovim značenjem.

Primjerice, kada se dijete uplaši, skrbnik može prepoznati strah, umiriti ga i pomoći mu razumjeti što se dogodilo. Ponavljanjem takvih iskustava dijete postupno razvija sposobnost prepoznavanja vlastitih emocionalnih stanja.

Ako su odnosi obilježeni velikom nepredvidivošću, zastrašujućim reakcijama ili teškoćama u emocionalnom usklađivanju, razvoj mentalizacije može biti otežan. Međutim, takvi ishodi nisu neizbježni i ne mogu se objasniti samo jednim čimbenikom.

3.1. Mentalizacija pod emocionalnim stresom

Sposobnost mentalizacije nije uvijek jednako dostupna.

U mirnim okolnostima osoba može razmotriti više mogućih objašnjenja tuđeg ponašanja. Kada se osjeti ugroženo ili odbačeno, može postati uvjerena da zna što druga osoba misli i reagirati prije nego što provjeri svoje pretpostavke.

Primjerice, partner tijekom svađe kaže da mu treba malo vremena da se smiri. Osoba koja je emocionalno uznemirena može zaključiti da partner želi prekinuti vezu. Taj zaključak može izazvati strah, ljutnju ili očaj, što zatim dodatno otežava razumijevanje situacije.

Mentalizacijski pristup nastoji pomoći osobi da u takvim trenucima prepozna vlastitu emocionalnu reakciju, razmotri moguće interpretacije i provjeri što druga osoba doista želi reći.

4. Načini i dimenzije mentalizacije

Mentalizacija nije jedinstvena sposobnost koja se uvijek pojavljuje na isti način. U teoriji mentalizacije razlikuje se nekoliko dimenzija koje mogu pomoći u razumijevanju načina na koji osoba obrađuje informacije o sebi i drugima.

Te dimenzije nisu dijagnostičke kategorije. One su teorijski okvir za opisivanje različitih aspekata mentalizacije.

4.1. Automatska i kontrolirana mentalizacija

**Automatska mentalizacija** odvija se brzo, bez namjernog razmišljanja i uz malo svjesnog napora. Primjerice, uobičajeno prepoznajemo da je netko iznenađen na temelju izraza lica i tona glasa.

**Kontrolirana mentalizacija** uključuje svjesno razmatranje mogućih objašnjenja, uspoređivanje dokaza i provjeravanje vlastitih pretpostavki.

Oba načina imaju prednosti. Automatska mentalizacija omogućuje brzo snalaženje u društvenim situacijama, dok kontrolirana mentalizacija pomaže kada je situacija nejasna ili emocionalno važna.

Problem može nastati kada osoba brzo donese zaključak o tuđim namjerama, a zatim ga ne provjeri. U takvim situacijama svjesno razmatranje alternativnih objašnjenja može biti korisno.

4.2. Mentalizacija usmjerena na sebe i druge

Mentalizacija usmjerena na sebe odnosi se na razumijevanje vlastitih mentalnih stanja, dok se mentalizacija usmjerena na druge odnosi na razumijevanje stanja drugih ljudi.

Neke osobe dobro prepoznaju tuđe emocije, ali teško razumiju vlastite potrebe. Druge su snažno usmjerene na vlastite osjećaje, ali teško uzimaju u obzir perspektivu druge osobe.

U terapiji je važno razvijati fleksibilnost između tih perspektiva. Razumijevanje vlastitih osjećaja ne treba isključivati pokušaj razumijevanja druge osobe, kao što ni razumijevanje drugih ne treba značiti zanemarivanje vlastitih potreba.

4.3. Kognitivna i afektivna mentalizacija

**Kognitivna mentalizacija** odnosi se na razumijevanje tuđih misli, uvjerenja, namjera i perspektiva.

**Afektivna mentalizacija** odnosi se na razumijevanje emocija i emocionalnih reakcija.

Primjerice, osoba može razumjeti da je prijatelj ljutit zato što je doživio situaciju kao nepravednu. Razumijevanje razloga ljutnje uključuje kognitivnu komponentu, dok prepoznavanje emocionalnog iskustva uključuje afektivnu komponentu.

U praksi su te dimenzije međusobno povezane. Međutim, emocionalno uzbuđenje može otežati promišljanje, a pretjerano intelektualiziranje može osobu udaljiti od vlastitih osjećaja.

4.4. Mentalizacija usmjerena na unutarnje i vanjske znakove

Mentalizacija može biti usmjerena na unutarnje znakove, poput osjećaja i misli, ili na vanjske znakove, poput izraza lica, držanja tijela i tona glasa.

Oba izvora informacija mogu biti korisna, ali nijedan nije nepogrešiv.

Primjerice, osoba može izgledati ljutito, iako zapravo osjeća strah ili nelagodu. Isto tako, netko može govoriti smireno, a istodobno biti snažno uznemiren.

Zaključivanje samo na temelju vanjskog ponašanja može dovesti do pogrešaka. S druge strane, pretpostavljanje skrivenih osjećaja bez uvažavanja onoga što osoba govori također može biti problematično.

Mentalizacija podrazumijeva integriranje dostupnih informacija uz svijest o njihovim ograničenjima.

5. Predmentalizacijski načini doživljavanja

U teoriji mentalizacije opisuju se načini doživljavanja u kojima osoba još ne povezuje unutarnje mentalno iskustvo i vanjsku stvarnost na fleksibilan način. Oni su dio razvojnog modela i mogu se ponovno pojavljivati u odrasloj dobi, osobito pod snažnim emocionalnim stresom.

Tri često opisana načina jesu psihička ekvivalencija, pretvarajući način i teleološki način.

5.1. Psihička ekvivalencija

U načinu psihičke ekvivalencije unutarnji doživljaj doživljava se kao izravan dokaz vanjske stvarnosti.

Ako osoba osjeća da je drugi ne vole, može biti uvjerena da je doista ne vole. Ako se osjeća ugroženo, može smatrati da opasnost sigurno postoji.

U tom načinu razmišljanja teško je prihvatiti razliku između osjećaja i činjenice.

Primjerice, osoba može reći: „Osjećam da me želi ostaviti, dakle sigurno će me ostaviti.” Emocija postaje dokaz koji se više ne preispituje.

Terapijski rad nastoji pomoći osobi da prepozna stvarnost svojeg osjećaja, a istodobno ostavi otvorenim pitanje je li njezino tumačenje situacije točno.

5.2. Pretvarajući način

U pretvarajućem načinu osoba može govoriti o osjećajima i mentalnim stanjima, ali njezine riječi nisu dovoljno povezane s emocionalnim iskustvom ili stvarnim događajima.

Primjerice, osoba može vrlo detaljno analizirati svoje djetinjstvo i odnose, ali pritom ne prepoznati kako se isti obrasci pojavljuju u njezinu sadašnjem životu.

Takav govor ne mora biti namjerna obmana. Osoba može intelektualno razumjeti određene pojmove, a da ih još ne može povezati s vlastitim emocionalnim iskustvom.

U terapiji se zato ne procjenjuje samo može li pacijent govoriti o osjećajima, nego i može li prepoznati kako se oni pojavljuju u konkretnim situacijama.

5.3. Teleološki način

U teleološkom načinu osoba mentalna stanja drugih procjenjuje prvenstveno prema vidljivim postupcima, a teško prepoznaje emocionalno značenje riječi ili namjera.

Primjerice, osoba može vjerovati da je partneru stalo do nje samo ako joj odmah odgovori na svaku poruku ili promijeni svoje planove kako bi joj udovoljio.

Izostanak konkretnog postupka može se protumačiti kao dokaz da ljubavi ili brige nema, čak i kada druga osoba svoje osjećaje izražava na druge načine.

Ovaj način može otežati prihvaćanje simboličkih izraza podrške, verbalnog uvjeravanja ili različitih načina pokazivanja bliskosti.

U sva tri slučaja cilj terapije nije nametnuti jedno ispravno tumačenje, nego povećati sposobnost povezivanja osjećaja, misli, namjera, ponašanja i konteksta.

6. Što je terapija temeljena na mentalizaciji?

Terapija temeljena na mentalizaciji, odnosno MBT, psihoterapijski je pristup koji nastoji poboljšati sposobnost razumijevanja vlastitih i tuđih mentalnih stanja, posebno u situacijama snažnog emocionalnog uzbuđenja.

Razvili su je Anthony Bateman i Peter Fonagy, prvotno za osobe s graničnim poremećajem ličnosti. Taj poremećaj može uključivati snažnu emocionalnu reaktivnost, nestabilne odnose, poteškoće u doživljaju vlastitog identiteta i impulzivna ponašanja.

MBT polazi od pretpostavke da teškoće mentalizacije mogu pridonijeti pogrešnom tumačenju odnosa, naglim promjenama emocionalnog stanja i teškoćama u regulaciji ponašanja.

Terapija nastoji pomoći pacijentu da:

MBT može uključivati individualni i grupni rad, ovisno o programu liječenja. U terapijskim razgovorima posebna se pozornost pridaje konkretnim događajima u kojima je osoba izgubila sposobnost razumijevanja sebe ili drugih.

Važno je naglasiti da MBT nije isto što i svaki oblik psihoterapije koji se bavi emocijama ili odnosima. Riječ je o pristupu s određenim teorijskim načelima i strukturiranim terapijskim postupcima.

7. Osnovna načela mentalizacijskog pristupa

Mentalizacijski pristup obilježava nekoliko načela koja usmjeravaju rad terapeuta.

7.1. Znatiželja umjesto sigurnosti

Terapeut nastoji istraživati pacijentovo iskustvo bez pretpostavke da već zna što se dogodilo ili što pacijent doista osjeća.

Umjesto izjave: „Naljutili ste se jer se bojite napuštanja”, može pitati: „Što vam je prolazilo kroz glavu kada vam nije odgovorio?”

Takvo pitanje otvara prostor za istraživanje više mogućnosti. Pacijent može prepoznati strah od odbacivanja, ali može i otkriti da je bio ljutit zbog konkretnog dogovora koji nije ispoštovan.

7.2. Usmjerenost na sadašnji trenutak

Mentalizacijski pristup često se usredotočuje na aktualne događaje i emocionalne reakcije, umjesto da odmah traži duboko povijesno objašnjenje.

Terapeut može istražiti što se dogodilo prije nego što je pacijent izgubio kontrolu, kako je protumačio ponašanje druge osobe i koje je osjećaje doživio.

Ranija iskustva mogu biti važna, ali se povezuju s aktualnim problemom kada postoji jasna osnova za takvo povezivanje.

7.3. Uvažavanje neizvjesnosti

Budući da mentalna stanja drugih ljudi nisu neposredno dostupna, terapeut i pacijent nastoje zadržati svijest o tome da njihova tumačenja mogu biti pogrešna.

To ne znači da se sve interpretacije smatraju jednako vjerojatnima. Dostupni dokazi i kontekst i dalje su važni. Međutim, umjesto preuranjenog zaključka, potiče se istraživanje i provjeravanje pretpostavki.

7.4. Prepoznavanje emocionalnog uzbuđenja

Sposobnost mentalizacije može oslabjeti kada emocije postanu preintenzivne. Zbog toga terapeut prati znakove da pacijent više ne može fleksibilno razmatrati vlastito iskustvo.

U takvim trenucima može biti korisnije usporiti razgovor i usredotočiti se na neposredni osjećaj nego nastaviti složenu analizu.

Primjerice, ako pacijent postane izrazito ljutit tijekom razgovora o odnosu, terapeut može pomoći da prepozna što se upravo dogodilo i kako je protumačio terapeutovu izjavu.

7.5. Suradnički odnos

Mentalizacijski pristup naglašava da terapeut i pacijent zajedno istražuju iskustvo. Terapeut ne nastupa kao nepogrešiv autoritet koji zna skriveno značenje pacijentova ponašanja.

To je posebno važno kada pacijent ima povijest odnosa u kojima su njegove emocije bile zanemarivane, pogrešno tumačene ili korištene protiv njega.

Suradnički odnos omogućuje pacijentu da izrazi neslaganje i da se različita tumačenja provjere bez automatskog proglašavanja jednog od njih točnim.

8. Kako izgleda mentalizacijska intervencija?

Mentalizacijska intervencija usmjerena je na razumijevanje konkretne situacije, emocionalne reakcije i mogućih mentalnih stanja uključenih osoba.

Primjerice, pacijent opisuje svađu s bliskom osobom. Druga osoba nije odgovorila na njegovu poruku nekoliko sati, nakon čega je pacijent poslao niz ljutitih poruka i zaključio da mu nije stalo.

Terapeut može istražiti događaj kroz nekoliko koraka.

**Prvi korak: rekonstrukcija događaja.**

Što se točno dogodilo? Kada je poruka poslana? Što je druga osoba rekla ili učinila? Što je pacijent znao u tom trenutku?

**Drugi korak: prepoznavanje osjećaja.**

Je li pacijent osjetio ljutnju, strah, tugu, sram ili kombinaciju osjećaja? Je li se emocionalna reakcija mijenjala tijekom vremena?

**Treći korak: istraživanje tumačenja.**

Što je pacijent zaključio o ponašanju druge osobe? Je li kašnjenje odgovora protumačio kao odbacivanje, nezainteresiranost ili namjerno kažnjavanje?

**Četvrti korak: razmatranje alternativa.**

Postoje li druga moguća objašnjenja? Je li druga osoba možda bila zauzeta, uznemirena ili nesigurna kako odgovoriti? Postoje li dokazi koji podupiru ili osporavaju pojedina tumačenja?

**Peti korak: razumijevanje ponašanja.**

Kako su osjećaji i tumačenja utjecali na pacijentovu reakciju? Što je pacijent pokušao postići slanjem ljutitih poruka? Kakve su posljedice nastale?

**Šesti korak: razmatranje drugih mogućnosti.**

Kako bi pacijent sljedeći put mogao provjeriti svoje pretpostavke, izraziti potrebu ili postaviti granicu na način koji je u skladu s njegovim ciljevima?

Cilj nije dokazati da je pacijent pogriješio niti opravdati ponašanje druge osobe. Cilj je proširiti razumijevanje situacije kako bi pacijent imao više mogućnosti za svjesno djelovanje.

9. Mentalizacija u terapijskom odnosu

Terapijski odnos može postati prostor u kojem pacijent prepoznaje vlastite obrasce razumijevanja drugih ljudi.

Primjerice, ako terapeut ne odgovori odmah na pitanje ili predloži promjenu teme, pacijent može zaključiti da je terapeutu dosadan ili da ga želi odbaciti. Drugi pacijent može reagirati suprotno i uvjeravati se da mu terapija nije potrebna.

Terapeut ne bi trebao unaprijed zaključiti da su takve reakcije posljedica nesigurne privrženosti. Umjesto toga može istražiti što je pacijent doživio i kako je protumačio situaciju.

Mentalizacija se može narušiti i na strani terapeuta. Terapeut može postati frustriran, pretpostaviti da pacijent manipulira ili prerano zaključiti da zna što pacijent osjeća.

Zbog toga je važno da terapeut prati i vlastite reakcije, bude spreman priznati pogrešku te ne zamijeni teorijsko tumačenje stvarnim razumijevanjem pacijenta.

Ako se pojavi nesporazum, razgovor o njemu može pridonijeti boljem razumijevanju obiju perspektiva. Takav proces nije uvijek jednostavan, ali može pokazati da neslaganje ne mora automatski dovesti do prekida odnosa.

10. Primjena mentalizacijskog pristupa

MBT je najpoznatiji po primjeni kod graničnog poremećaja ličnosti, ali se mentalizacijski koncepti koriste i u drugim kliničkim i istraživačkim kontekstima.

10.1. Granični poremećaj ličnosti

Kod graničnog poremećaja ličnosti mogu se pojaviti intenzivne emocionalne reakcije i teškoće u razumijevanju međuljudskih situacija. Osoba može brzo prijeći od doživljaja bliskosti do uvjerenja da je odbačena ili izdana.

MBT nastoji pomoći pacijentu da u takvim trenucima ponovno uspostavi sposobnost mentalizacije i smanji impulzivne reakcije.

Istraživanja MBT-a pokazuju obećavajuće rezultate za određene ishode kod graničnog poremećaja ličnosti. Međutim, kvaliteta dokaza i veličina učinka ovise o istraživanju, a MBT nije jedini psihoterapijski pristup koji se koristi za ovaj poremećaj.

10.2. Partnerski i obiteljski odnosi

Mentalizacijski pristup može pomoći partnerima da prepoznaju kako različito tumače iste događaje.

Jedan partner može šutnju doživjeti kao odbacivanje, dok drugi šutnjom pokušava izbjeći eskalaciju sukoba. Bez istraživanja tih značenja partneri mogu reagirati na pretpostavljene namjere umjesto na stvarno izrečene potrebe.

U obiteljskom radu mentalizacija može pomoći roditeljima da ponašanje djeteta ne tumače isključivo kao neposluh ili manipulaciju, nego da razmotre moguće osjećaje, razvojne mogućnosti i okolnosti koje su prethodile ponašanju.

To ne znači da se svako neprihvatljivo ponašanje treba opravdavati. Razumijevanje mogućih mentalnih stanja može se povezati s jasnim granicama i odgovornošću.

10.3. Depresivne i anksiozne teškoće

Mentalizacijski postupci mogu biti korisni kada su teškoće povezane s ponavljajućim negativnim tumačenjima sebe i drugih, interpersonalnim sukobima ili teškoćama u prepoznavanju emocionalnih potreba.

Međutim, činjenica da se mentalizacija može istraživati kod različitih teškoća ne znači da je MBT jednako dobro potvrđen za sve dijagnoze.

Za svaki poremećaj potrebno je razmotriti specifične dokaze o učinkovitosti terapije, usporediti je s drugim mogućnostima liječenja i uzeti u obzir individualne potrebe pacijenta.

11. Znanstveni status mentalizacije i MBT-a

Mentalizacija je važan koncept u razvojnoj psihologiji, socijalnoj kogniciji i psihoterapijskim istraživanjima. Ipak, potrebno je razlikovati empirijsku potporu općem pojmu mentalizacije od dokaza o učinkovitosti određene terapije.

Istraživanja socijalne kognicije proučavaju kako ljudi prepoznaju emocije, zaključuju o tuđim namjerama i razumiju perspektive drugih osoba. Ti procesi povezani su s mentalizacijom, ali nisu potpuno istovjetni njezinu teorijskom značenju u MBT-u.

Jedno od važnih pitanja odnosi se na mjerenje mentalizacije. Različiti instrumenti mogu procjenjivati različite sposobnosti, a rezultat ovisi o zadatku, emocionalnom stanju i kontekstu.

Zbog toga nije uvijek jednostavno uspoređivati rezultate istraživanja ili odrediti jedinstvenu razinu mentalizacije pojedinca.

11.1. Istraživanja učinkovitosti MBT-a

Bateman i Fonagy objavili su niz istraživanja MBT-a kod osoba s graničnim poremećajem ličnosti. Njihovi radovi uključivali su kontrolirana istraživanja i praćenje ishoda tijekom vremena.

Rezultati su pružili potporu mogućnosti da MBT smanji neke simptome i poboljša funkcioniranje kod dijela pacijenata. Ipak, istraživanja se razlikuju po dizajnu, veličini uzorka, usporednim tretmanima i duljini praćenja.

Sustavni pregledi i smjernice za liječenje graničnog poremećaja ličnosti razmatraju MBT zajedno s drugim strukturiranim psihoterapijama. Usporedbe ne upućuju na to da je jedan pristup univerzalno najbolji za sve pacijente.

Stoga je opravdano govoriti o empirijskoj potpori MBT-u u određenim kliničkim kontekstima, ali ne i o potvrdi svih teorijskih pretpostavki mentalizacijske teorije.

11.2. Ograničenja istraživanja

Istraživanja MBT-a suočavaju se s uobičajenim izazovima u psihoterapijskim istraživanjima:

Ta ograničenja ne znače da je MBT neučinkovit. Ona pokazuju da se zaključci moraju vezati uz kvalitetu i opseg dostupnih dokaza.

12. Razlika između mentalizacije, teorije uma i metakognicije

Mentalizacija je povezana s drugim pojmovima koji se koriste u psihologiji, ali ih ne treba smatrati potpuno istovjetnima.

Teorija uma

Teorija uma odnosi se na sposobnost pripisivanja mentalnih stanja sebi i drugima te razumijevanja da druga osoba može imati uvjerenja, želje ili znanja različita od vlastitih.

Mentalizacija obuhvaća slične procese, ali u MBT-u posebno naglašava odnos između mentalnih stanja, emocionalnog uzbuđenja, privrženosti i međuljudskih odnosa.

Metakognicija

Metakognicija je sposobnost razmišljanja o vlastitim kognitivnim procesima, primjerice procjenjivanja koliko je neko uvjerenje pouzdano ili prepoznavanja da nešto ne znamo.

Mentalizacija se preklapa s pojedinim aspektima metakognicije, osobito kada osoba promatra vlastite misli i preispituje svoja tumačenja. Ipak, mentalizacija izričito uključuje razumijevanje mentalnih stanja drugih osoba i emocionalne dimenzije odnosa.

Empatija

Empatija uključuje razumijevanje ili dijeljenje tuđih emocionalnih iskustava. Mentalizacija može pridonijeti empatiji, ali se ne svodi na nju.

Osoba može razumjeti zašto se netko osjeća povrijeđeno, a da pritom sama ne doživljava istu emociju. Također, može snažno emocionalno reagirati na tuđu bol, ali pogrešno razumjeti njezin uzrok.

Razlikovanje tih pojmova važno je za precizno opisivanje psiholoških procesa i izbjegavanje pretpostavke da jedna sposobnost automatski uključuje sve ostale.

13. Kritike i ograničenja mentalizacijskog pristupa

Mentalizacijski pristup ima teorijske i kliničke prednosti, ali nije bez ograničenja.

Prvo, pojam mentalizacije obuhvaća više različitih procesa. To može otežati precizno određivanje što se točno mijenja tijekom terapije i kojim se instrumentom ta promjena najbolje mjeri.

Drugo, nije uvijek jasno je li poboljšanje mentalizacije uzrok terapijskog poboljšanja, njegov rezultat ili proces koji se razvija usporedno s drugim promjenama.

Treće, teorija može biti preširoko primijenjena ako se svaka interpersonalna teškoća objašnjava nedostatnom mentalizacijom. Ljudi ponekad pogrešno tumače druge zbog nedostatka informacija, stvarne nepouzdanosti druge osobe ili društvenih okolnosti, a ne zbog opće teškoće mentalizacije.

Četvrto, naglasak na razumijevanju mentalnih stanja ne smije zanemariti konkretne uvjete života, materijalne teškoće, nasilje ili druge stvarne izvore stresa. Nije primjereno poticati osobu da preispituje vlastito tumačenje opasnosti kada postoje jasni dokazi da je ugrožena.

Peto, terapijski učinak ne može se pripisati samo jednom procesu bez odgovarajućih istraživanja. MBT uključuje terapijski odnos, strukturirani rad, podršku, refleksiju i druge elemente koji također mogu pridonijeti promjeni.

Zbog toga mentalizacijski pristup treba primjenjivati fleksibilno, uz individualnu procjenu i poštovanje granica dostupnih znanstvenih dokaza.

14. Praktično značenje mentalizacije u svakodnevnom životu

Mentalizacija nije sposobnost koju je potrebno koristiti u svakom trenutku svjesno i analitički. Njezina je praktična vrijednost u tome što omogućuje da u emocionalno važnim situacijama zastanemo i razmotrimo vlastito iskustvo prije nego što reagiramo.

Primjerice, kada netko ne odgovori na poruku, korisno je razlikovati tri razine:

1. **Činjenica:** odgovor još nije stigao.

2. **Osjećaj:** pojavljuju se zabrinutost, ljutnja ili tuga.

3. **Tumačenje:** osoba zaključuje da je ignorirana ili odbačena.

Te tri razine mogu biti povezane, ali nisu iste. Osjećaj je stvaran kao subjektivno iskustvo, dok tumačenje zahtijeva dodatnu provjeru.

Slično tome, tijekom sukoba osoba može primijetiti da je povrijeđena, ali ne mora odmah zaključiti da je druga osoba namjerno željela povrijediti.

Mentalizacija uključuje mogućnost postavljanja pitanja, primjerice: „Što sam ja doživio u toj situaciji?”, „Što zapravo znam o namjerama druge osobe?” i „Postoji li drugo objašnjenje koje odgovara dostupnim činjenicama?”

Takav način razmišljanja ne znači da treba zanemariti intuiciju ili odustati od granica. Intuicija može upozoriti na problem, ali je korisno razlikovati početni dojam od zaključka koji je provjeren.

Mentalizacija također ne znači beskonačno analiziranje svakog odnosa. Ponekad je dovoljno priznati da ne znamo što druga osoba misli i izravno je pitati. U drugim situacijama važnije je procijeniti ponašanje i zaštititi vlastite granice nego pokušavati razumjeti tuđe motive.

Što vrijedi zapamtiti?

Povezane lekcije

Izvori i literatura

1. Fonagy, P., Gergely, G., Jurist, E. L., & Target, M. (2002). *Affect Regulation, Mentalization, and the Development of the Self*. New York: Other Press.

2. Bateman, A. W., & Fonagy, P. (2004). *Psychotherapy for Borderline Personality Disorder: Mentalization-Based Treatment*. Oxford: Oxford University Press.

3. Bateman, A. W., & Fonagy, P. (2009). Randomized Controlled Trial of Outpatient Mentalization-Based Treatment Versus Structured Clinical Management for Borderline Personality Disorder. *American Journal of Psychiatry, 166*(12), 1355–1364. https://doi.org/10.1176/appi.ajp.2009.09040539

4. Bateman, A. W., & Fonagy, P. (2013). Impact of Clinical Severity on Outcomes of Mentalisation-Based Treatment for Borderline Personality Disorder. *The British Journal of Psychiatry, 203*(3), 221–227. https://doi.org/10.1192/bjp.bp.112.121129

5. Fonagy, P., & Allison, E. (2014). The Role of Mentalizing and Epistemic Trust in the Therapeutic Relationship. *Psychotherapy, 51*(3), 372–380. https://doi.org/10.1037/a0036505

6. Luyten, P., Campbell, C., Allison, E., & Fonagy, P. (2020). The Mentalizing Approach to Psychopathology: State of the Art and Future Directions. *Annual Review of Clinical Psychology, 16*, 297–325. https://doi.org/10.1146/annurev-clinpsy-071919-015355

7. Allen, J. G., Fonagy, P., & Bateman, A. W. (2008). *Mentalizing in Clinical Practice*. Washington, DC: American Psychiatric Publishing.

8. Bateman, A. W., & Fonagy, P. (2016). *Mentalization-Based Treatment for Personality Disorders: A Practical Guide*. Oxford: Oxford University Press.

9. Fonagy, P., & Target, M. (1997). Attachment and Reflective Function: Their Role in Self-Organization. *Development and Psychopathology, 9*(4), 679–700. https://doi.org/10.1017/S0954579497001399

10. National Institute for Health and Care Excellence (NICE). (2009, ažurirano 2024.). *Borderline Personality Disorder: Recognition and Management*. Clinical guideline CG78. London: NICE.