Logoterapija

Zadnja provjera: listopad 2026.

Logoterapija je oblik psihoterapije koji je razvio austrijski neurolog i psihijatar Viktor Emil Frankl (1905. – 1997.). Njezin naziv potječe od grčke riječi *logos*, koja se u ovom kontekstu odnosi na smisao. Logoterapija polazi od pretpostavke da čovjek ima temeljnu potrebu pronaći smisao vlastitog života te da prepoznavanje smisla može pomoći u suočavanju s patnjom, gubitkom, neizvjesnošću i životnim krizama.

Frankl je smatrao da se ljudsko ponašanje ne može u potpunosti objasniti težnjom za zadovoljstvom ili moći. Uz te motive, važnu ulogu ima i težnja za smislom, odnosno nastojanje da osoba prepozna što njezinu životu daje vrijednost i za što je spremna preuzeti odgovornost.

Logoterapija pripada egzistencijalnoj psihoterapijskoj tradiciji, ali ima vlastite teorijske postavke i terapijske postupke. Posebno se bavi pitanjima životnog smisla, slobode, odgovornosti, vrijednosti i odnosa prema okolnostima koje osoba ne može promijeniti.

Iako se logoterapija često povezuje s pronalaženjem smisla u teškim životnim situacijama, njezin cilj nije uvjeriti osobu da je svaka patnja korisna ili da svaka nevolja mora imati viši smisao. Naglasak je na istraživanju mogućnosti koje su osobi dostupne, uključujući promjenu okolnosti, promjenu odnosa prema nepromjenjivim okolnostima ili pronalaženje razloga za djelovanje unatoč teškoćama.

Viktor Frankl i nastanak logoterapije

Viktor Frankl razvijao je svoje ideje tijekom prve polovice 20. stoljeća. Obrazovao se u neurologiji i psihijatriji, a njegovo je razmišljanje bilo povezano s egzistencijalnom filozofijom i tadašnjim raspravama o ljudskoj motivaciji.

Frankl je bio upoznat s psihoanalizom Sigmunda Freuda i individualnom psihologijom Alfreda Adlera, ali se od tih pristupa postupno teorijski udaljio. Freud je naglašavao važnost nagonskih procesa i težnje za zadovoljstvom, dok je Adler isticao težnju za nadilaženjem osjećaja manje vrijednosti i postizanjem značaja. Frankl je smatrao da nijedno od tih objašnjenja ne obuhvaća u dovoljnoj mjeri ljudsku potrebu za smislom.

Svoje je stajalište nazvao *voljom za smislom*. Prema tom shvaćanju, osoba ne traži samo ugodu ili osjećaj moći nego i razlog zbog kojeg njezino djelovanje ima vrijednost.

Frankl je tijekom Drugoga svjetskog rata bio zatočen u nacističkim koncentracijskim logorima. Iskustva progona, gubitaka i ekstremne patnje snažno su utjecala na njegovo kasnije pisanje, osobito na knjigu *Čovjekovo traganje za smislom*. U njoj je opisao vlastita iskustva i svoja razmišljanja o mogućnosti očuvanja unutarnje slobode i usmjerenosti na smisao u krajnje teškim okolnostima.

Njegovo osobno iskustvo važno je za razumijevanje razvoja logoterapije, ali nije samo po sebi znanstveni dokaz njezinih teorijskih tvrdnji. Logoterapiju treba procjenjivati i na temelju jasno formuliranih koncepata, istraživanja i kliničkih rezultata.

Temeljne pretpostavke logoterapije

Volja za smislom

Volja za smislom središnji je pojam Franklove teorije. Odnosi se na čovjekovu težnju da prepozna smisao vlastitog postojanja i pojedinih životnih situacija.

Smisao nije nužno velik, univerzalan ili povezan s nekim iznimnim postignućem. Može se nalaziti u odnosu s drugom osobom, odgovornom obavljanju posla, stvaranju, učenju, brizi za nekoga ili načinu na koji se osoba suočava s neizbježnim teškoćama.

Prema Franklu, smisao se ne može jednostavno dodijeliti izvana niti ga je moguće u potpunosti odrediti jedinstvenom formulom za sve ljude. Osoba ga otkriva u odnosu prema konkretnim okolnostima, vlastitim mogućnostima i vrijednostima.

Volja za smislom pritom ne znači da je čovjek uvijek svjestan svojih motiva ili da će uvijek pronaći odgovor na pitanje što njegovu životu daje smisao. Osoba može prolaziti kroz razdoblja zbunjenosti, gubitka smjera i osjećaja besmisla.

Sloboda volje

Frankl je smatrao da čovjek nije potpuno određen nasljeđem, okolinom, psihološkim obilježjima ili životnim iskustvima. Premda ti čimbenici snažno utječu na ponašanje, osoba u određenoj mjeri može zauzeti stav prema njima i odabrati kako će postupiti unutar raspoloživih mogućnosti.

Sloboda volje u logoterapiji ne znači apsolutnu slobodu. Ljudi ne biraju sve okolnosti u kojima se nalaze, a njihove mogućnosti djelovanja mogu biti ozbiljno ograničene bolešću, siromaštvom, nasiljem, društvenim uvjetima ili drugim čimbenicima.

Franklov naglasak na slobodi odnosi se na prostor izbora koji može ostati i kada je kontrola nad vanjskim okolnostima ograničena. Taj prostor nije jednak u svim situacijama i ne treba ga pretvarati u zahtjev da osoba uvijek mora biti sposobna pozitivno reagirati na teškoće.

Odgovornost

Sloboda je u logoterapiji povezana s odgovornošću. Osoba ne razmatra samo što želi učiniti nego i na što je pozivaju konkretna situacija, njezine vrijednosti i posljedice mogućih postupaka.

Odgovornost ne znači preuzimanje krivnje za sve što se dogodilo. Osoba nije odgovorna za svaki gubitak, bolest, traumatsko iskustvo ili postupak drugih ljudi. Odgovornost se odnosi na ono za što u određenim okolnostima doista ima mogućnost izbora.

U terapijskom radu to može značiti istraživanje pitanja što osoba još može učiniti, koje vrijednosti želi slijediti i za koje je odluke spremna preuzeti odgovornost.

Ljudska sposobnost zauzimanja stava

Frankl je smatrao da čovjek može razviti određeni odmak od vlastitih misli, osjećaja i okolnosti. Takav odmak omogućuje osobi da ne poistovjeti cijeli svoj identitet s trenutačnim iskustvom.

Primjerice, osoba koja osjeća strah može prepoznati da strah snažno utječe na nju, a da pritom ne zaključi kako je zbog toga u potpunosti bespomoćna. To ne znači da strah nestaje, nego da odnos prema njemu može postati fleksibilniji.

Ova ideja povezana je s Franklovim pojmom *prkosne moći duha* (*defiant power of the human spirit*), kojim je opisivao mogućnost zauzimanja stava prema ograničenjima koja nije moguće ukloniti. Pojam ne treba shvatiti kao tvrdnju da se sve teškoće mogu prevladati snagom volje.

Tri skupine izvora smisla

Frankl je opisivao tri glavna načina na koja osoba može pronaći smisao: kroz stvaranje i djelovanje, kroz doživljavanje vrijednosti te kroz stav prema neizbježnoj patnji.

1. Vrijednosti stvaranja

Smisao se može ostvarivati onime što osoba daje svijetu, primjerice radom, stvaralaštvom, brigom, učenjem ili doprinosom zajednici.

Vrijednosti stvaranja ne odnose se isključivo na profesionalni uspjeh. One mogu biti prisutne u svakodnevnim aktivnostima, njegovanju odnosa, pomaganju drugima ili obavljanju zadataka koji imaju osobno značenje.

Osoba koja više ne može obavljati svoj dotadašnji posao može izgubiti važan izvor smisla, ali to ne znači da je izgubila svaku mogućnost smislenog djelovanja. Može istraživati druge načine doprinosa, ovisno o svojim mogućnostima i okolnostima.

2. Vrijednosti doživljavanja

Smisao se može pronaći i u onome što osoba prima ili doživljava. To uključuje ljubav, bliskost, ljepotu prirode, umjetnost, susret s drugom osobom i iskustva koja proširuju razumijevanje života.

U tom smislu nije nužno da osoba stalno nešto proizvodi ili postiže kako bi njezin život imao vrijednost. Sposobnost primanja, doživljavanja i prepoznavanja vrijednosti također može biti izvor smisla.

Frankl je ljubavi pridavao posebno značenje. Smatrao je da ljubav omogućuje osobi da prepozna jedinstvenost druge osobe i njezine mogućnosti, a ne samo ono što trenutačno pokazuje ili postiže.

3. Vrijednosti stava

Treća skupina odnosi se na stav koji osoba zauzima prema patnji koju nije moguće izbjeći ili ukloniti.

Ako se okolnosti ne mogu promijeniti, osoba ponekad još može odlučivati o tome kako će se prema njima odnositi, koje će vrijednosti nastojati očuvati i kako će postupati unutar svojih ograničenja.

Primjerice, osoba s neizlječivom bolešću možda ne može promijeniti medicinsku prognozu, ali može odlučivati kako će provoditi vrijeme, koje će odnose njegovati i što joj je važno u preostalom razdoblju života.

Ovaj koncept zahtijeva posebno oprezno tumačenje. **Logoterapija ne tvrdi da je patnja sama po sebi dobra, nužna ili poželjna.** Ako se patnja može izbjeći ili ublažiti, opravdano je nastojati to učiniti. Vrijednosti stava postaju relevantne kada patnju nije moguće ukloniti, a ne kao zamjena za liječenje, zaštitu ili promjenu štetnih okolnosti.

Egzistencijalni vakuum i gubitak smisla

Frankl je izrazom *egzistencijalni vakuum* opisivao stanje u kojem osoba ne prepoznaje dovoljno jasne razloge za djelovanje i ne osjeća da njezin život ima smislen smjer.

Takvo se stanje može očitovati osjećajem praznine, dosade, besciljnosti ili dojmom da se svakodnevne aktivnosti svode na ponavljanje obveza bez osobnog značenja.

Frankl je smatrao da tradicionalni društveni obrasci i unaprijed zadane uloge ne određuju uvijek dovoljno jasno kako bi pojedinac trebao živjeti. U okolnostima u kojima osoba mora samostalno oblikovati životne izbore može se pojaviti pitanje što uopće vrijedi činiti.

Egzistencijalni vakuum nije isto što i depresija, premda se određena iskustva mogu preklapati. Osjećaj besmisla može se pojaviti bez psihičkog poremećaja, dok depresija može uključivati beznađe, gubitak interesa, umor, poremećaje spavanja i druge simptome koji zahtijevaju stručnu procjenu.

Logoterapijski pristup istražuje što osobi nedostaje, koje je vrijednosti izgubila iz vida i postoje li područja u kojima bi ponovno mogla prepoznati smisao. Pritom se ne pretpostavlja da je svaki psihički problem posljedica nedostatka smisla.

Noogena neuroza

Frankl je uveo pojam *noogene neuroze* za teškoće koje je povezivao s egzistencijalnim sukobima i problemima smisla. Riječ *noogeno* odnosi se na područje smisla, vrijednosti i duhovne dimenzije čovjeka.

Takve teškoće, u njegovu modelu, mogu nastati kada osoba doživljava dubok sukob između vrijednosti, ne može pronaći odgovor na važno životno pitanje ili ne vidi svrhu vlastitog djelovanja.

Noogena neuroza povijesni je teorijski pojam iz Franklova sustava. Ne predstavlja zasebnu dijagnozu u suvremenim dijagnostičkim klasifikacijama kao što su DSM-5-TR i ICD-11. U kliničkoj procjeni potrebno je razlikovati egzistencijalne teškoće od depresivnih, anksioznih i drugih psihičkih poremećaja te procijeniti zahtijevaju li dodatno liječenje.

Tri temeljne tehnike logoterapije

Frankl je razvio nekoliko prepoznatljivih terapijskih postupaka. Među najpoznatijima su derefleksija i paradoksalna intencija, dok se sokratovski dijalog često koristi za istraživanje osobnih vrijednosti i mogućih izvora smisla.

Derefleksija

Derefleksija je postupak kojim se pozornost preusmjerava s pretjeranog samopromatranja ili usmjerenosti na simptom prema nekoj aktivnosti, osobi ili vrijednosti.

Frankl je smatrao da pretjerana usmjerenost na vlastito stanje ponekad može pojačavati teškoće. Primjerice, osoba koja stalno prati hoće li zaspati može postati sve zabrinutija zbog nesanice, a osoba koja neprestano provjerava vlastitu izvedbu može dodatno povećati pritisak koji osjeća.

Derefleksija ne znači ignoriranje problema. Njezina je svrha smanjiti neproduktivnu usmjerenost na simptom i omogućiti osobi da pozornost ponovno usmjeri prema aktivnostima koje imaju smisla.

**Primjer:** Osoba koja se tijekom druženja stalno pita ostavlja li dobar dojam može pokušati usmjeriti pozornost na razgovor, potrebe sugovornika i sadržaj susreta, umjesto da neprestano procjenjuje vlastito ponašanje.

Takav postupak može biti koristan kada pretjerano samopromatranje održava problem. Ipak, njegova primjena ovisi o prirodi teškoće i ne zamjenjuje druge oblike liječenja kada su oni potrebni.

Paradoksalna intencija

Paradoksalna intencija terapijski je postupak u kojem se osoba, pod stručnim vodstvom, potiče da namjerno i na ograničen način poželi ili pretjerano formulira upravo ono čega se boji.

Frankl je ovu tehniku povezivao s pokušajem prekidanja začaranog kruga anticipacijske anksioznosti, odnosno straha od pojave simptoma koji zatim pridonosi njegovu održavanju.

**Primjer:** Osoba koja se boji da će se tijekom govora zacrvenjeti može dobiti zadatak da, umjesto pokušaja da pod svaku cijenu spriječi crvenjenje, na trenutak zamisli kako bi mogla pokušati pocrvenjeti što je više moguće. Cilj nije izazvati stvarnu štetu ili pojačati simptom, nego promijeniti odnos prema strahu i smanjiti pritisak da se simptom mora kontrolirati.

Paradoksalna intencija nije univerzalna tehnika za sve vrste straha. Njezina primjena mora biti prilagođena osobi i problemu. Ne treba je samostalno primjenjivati u situacijama u kojima bi mogla povećati rizik, pojačati ozbiljne simptome ili potaknuti opasno ponašanje.

Sokratovski dijalog

Sokratovski dijalog oblik je vođenog razgovora u kojem terapeut postavlja pitanja koja osobi pomažu razjasniti vlastite vrijednosti, uvjerenja i mogućnosti.

U logoterapiji se takvim razgovorom može istraživati što osoba smatra vrijednim, koje su joj obveze važne, što želi očuvati i koje mogućnosti još nisu razmotrene.

Primjeri pitanja uključuju:

Sokratovski dijalog ne bi trebao služiti nametanju terapeutovih vrijednosti. Njegova je svrha pomoći osobi da samostalno oblikuje jasnije razumijevanje onoga što joj je važno.

Samoprekoračenje i samotranscendencija

Frankl je smatrao da se smisao često pojavljuje kada se osoba usmjeri prema nečemu izvan same sebe. Taj je koncept opisivao pojmom *samotranscendencije*, odnosno nadilaženja isključive usmjerenosti na vlastito stanje.

Samotranscendencija može se očitovati u ljubavi, stvaralaštvu, odgovornom djelovanju ili predanosti cilju koji osoba smatra vrijednim. Ona ne zahtijeva odricanje od vlastitih potreba niti znači da osoba mora zanemarivati sebe kako bi pomagala drugima.

Primjerice, osoba koja prolazi kroz teško razdoblje može postupno ponovno pronaći smisao u brizi za člana obitelji, stvaranju umjetničkog djela, sudjelovanju u zajednici ili radu na projektu koji smatra važnim.

Takve aktivnosti ne moraju odmah ukloniti emocionalnu bol. Mogu, međutim, omogućiti da život ponovno obuhvati nešto više od same teškoće.

Kako izgleda logoterapijski rad?

Logoterapija nema jedinstven, strogo propisan tijek koji bi odgovarao svim osobama. Rad se prilagođava problemu, ciljevima, okolnostima i mogućnostima pojedinca.

Istraživanje problema i pitanja smisla

U početku terapeut nastoji razumjeti zbog čega osoba traži pomoć, kako doživljava vlastitu situaciju i postoje li pitanja smisla koja su povezana s njezinim teškoćama.

Pritom je važno razlikovati nekoliko mogućih problema: gubitak životnog smjera, sukob vrijednosti, osjećaj praznine, teškoće prilagodbe na nepromjenjive okolnosti ili psihičke simptome koji zahtijevaju specifično liječenje.

Prepoznavanje vrijednosti

Terapeut i klijent istražuju što osobi daje osjećaj vrijednosti i povezanosti sa životom. To mogu biti odnosi, stvaralaštvo, odgovornost, učenje, osobni razvoj ili doprinos drugima.

Vrijednosti se ne određuju prema univerzalnoj ljestvici. Ono što jednoj osobi daje smisao ne mora biti jednako važno drugoj.

Istraživanje dostupnih mogućnosti

Nakon prepoznavanja vrijednosti razmatraju se konkretne mogućnosti djelovanja. Ponekad je potrebno promijeniti životne okolnosti, postaviti granice, potražiti pomoć ili napustiti štetnu situaciju. U drugim slučajevima promjena nije u potpunosti moguća pa se istražuje kako osoba može sačuvati vrijednosti i djelovati unutar ograničenja.

Razvoj odgovornog djelovanja

Logoterapijski rad može završiti definiranjem malih, konkretnih koraka koji su povezani s prepoznatim vrijednostima. To ne znači da osoba mora odmah pronaći konačan odgovor na pitanje smisla života.

Ponekad je dovoljno prepoznati što je važno u sljedećem danu ili tjednu i poduzeti postupak koji je u skladu s time.

Primjer primjene logoterapije

Zamislimo osobu koja je nakon dugogodišnjeg rada izgubila posao. Osim financijske nesigurnosti, osjeća da je izgubila identitet i da više nije korisna.

Logoterapijski pristup ne bi automatski zaključio da je njezin problem nedostatak smisla. Najprije bi bilo potrebno razumjeti praktične posljedice gubitka posla, emocionalno stanje osobe i postoje li simptomi koji zahtijevaju dodatnu stručnu pomoć.

Zatim bi se mogla istražiti značenja koja je posao imao: osjećaj doprinosa, stručna kompetentnost, društveni kontakti, struktura dana ili financijska samostalnost.

Neka od tih značenja mogla bi se ponovno ostvariti drugim putem. Osoba bi, primjerice, mogla istražiti nove mogućnosti zaposlenja, obnoviti kontakte, prenositi znanje drugima ili razvijati aktivnost koja joj omogućuje osjećaj doprinosa.

Cilj ne bi bio uvjeriti je da je gubitak posla zapravo dobra stvar. Cilj bi bio pomoći joj da prepozna što je izgubila, što joj je važno i koje mogućnosti još ima.

Ako bi se pokazalo da je osoba ozbiljno depresivna, logoterapijska pitanja smisla mogla bi biti dio šireg terapijskog plana, ali ne bi trebala zamijeniti odgovarajuću procjenu i liječenje.

Logoterapija i druge psihoterapije

Logoterapija dijeli određene interese s drugim egzistencijalnim i humanističkim pristupima, ali se od njih razlikuje po naglasku na volji za smislom i svojim specifičnim tehnikama.

Logoterapija i egzistencijalna terapija

Egzistencijalna terapija širok je naziv za pristupe koji istražuju ljudsko postojanje, slobodu, odgovornost, smrtnost, izolaciju i smisao. Logoterapija je jedan od pristupa unutar te šire tradicije.

Franklov sustav posebno naglašava pronalaženje smisla, dok drugi egzistencijalni terapeuti mogu veću pozornost posvetiti tjeskobi povezanoj sa slobodom, odnosima, autentičnošću i konačnošću života.

Logoterapija i kognitivno-bihevioralna terapija

Kognitivno-bihevioralna terapija (KBT) usmjerena je na odnose između misli, emocija i ponašanja te na promjenu obrazaca koji održavaju psihičke teškoće.

Logoterapija se više usredotočuje na pitanja smisla, vrijednosti i odgovornosti. Ipak, pristupi se mogu nadopunjavati. Primjerice, osoba koja se suočava s depresivnim simptomima može trebati strukturirane postupke za promjenu ponašanja, dok istraživanje smislenih ciljeva može biti dodatni dio liječenja.

Logoterapija i humanistička terapija

Humanistički pristupi naglašavaju osobno iskustvo, razvoj potencijala i mogućnost promjene. Logoterapija s njima dijeli interes za čovjekove mogućnosti i osobnu odgovornost, ali ima izraženiji naglasak na smislu koji osoba otkriva u odnosu prema konkretnim životnim okolnostima.

Logoterapija i religija

Logoterapija se bavi duhovnom dimenzijom čovjeka, ali duhovnost u Franklovu pristupu nije nužno isto što i religioznost.

Osoba može pronaći smisao kroz religijska uvjerenja, ali i kroz odnose, stvaralaštvo, odgovornost, znanstveni rad, etička načela ili druge izvore vrijednosti. Terapeut ne bi trebao pretpostaviti da klijent mora prihvatiti određeno religijsko ili filozofsko uvjerenje.

Znanstveni status i učinkovitost logoterapije

Logoterapija ima dugu povijest kliničke primjene, ali njezine pojedine tehnike i širi teorijski sustav nemaju jednaku razinu empirijske potpore.

Istraživanja usmjerena na intervencije povezane sa smislom života upućuju na mogućnost koristi u određenim okolnostima, osobito kada se radi o egzistencijalnoj patnji, prilagodbi na ozbiljnu bolest ili osjećaju gubitka životnog smjera. Ipak, rezultati istraživanja tih intervencija ne mogu se automatski pripisati svim oblicima klasične logoterapije.

Primjerice, randomizirana istraživanja terapije usmjerene na smisao kod osoba s uznapredovalim rakom pokazala su da strukturirani terapijski programi mogu pomoći u određenim aspektima duhovne dobrobiti, smisla i psihološke patnje. Takvi nalazi podupiru važnost smisla kao terapijske teme, ali ne dokazuju da je svaka Franklova teorijska tvrdnja potvrđena.

Pri procjeni dokaza potrebno je razlikovati:

To su povezani, ali ne i istovjetni istraživački predmeti.

Važno je razmotriti i metodološka ograničenja. Neka istraživanja uključuju relativno male uzorke, kratko praćenje ili usporedbe koje ne omogućuju pouzdano određivanje specifičnog doprinosa logoterapijskih postupaka. Za procjenu učinkovitosti potrebno je više kvalitetnih istraživanja koja uspoređuju intervencije s odgovarajućim kontrolnim uvjetima i prate dugoročne ishode.

Logoterapija se zato može promatrati kao smislen i teorijski prepoznatljiv psihoterapijski pristup, ali ne treba tvrditi da je njezina učinkovitost za sve psihičke poremećaje jednako dobro dokazana.

Prednosti i ograničenja logoterapije

Prednosti

Ograničenja

Logoterapija je najkorisnija kada se njezini koncepti primjenjuju fleksibilno, uz poštovanje klijentovih vrijednosti i uz jasno razlikovanje egzistencijalnih pitanja od simptoma koji zahtijevaju zasebnu kliničku obradu.

Što vrijedi zapamtiti?

Povezane lekcije

Izvori i literatura

1. Frankl, V. E. (1959). *Man's Search for Meaning: An Introduction to Logotherapy*. Beacon Press. Izvorno njemačko izdanje objavljeno je 1946. pod naslovom *...trotzdem Ja zum Leben sagen*.

2. Frankl, V. E. (1969). *The Will to Meaning: Foundations and Applications of Logotherapy*. World Publishing Company.

3. Frankl, V. E. (1988). *The Will to Meaning: Foundations and Applications of Logotherapy*. Expanded edition. Meridian.

4. Frankl, V. E. (1986). *The Doctor and the Soul: From Psychotherapy to Logotherapy*. Vintage Books. Izvorno djelo objavljeno je na njemačkom jeziku 1946.

5. Frankl, V. E. (2004). *On the Theory and Therapy of Mental Disorders: An Introduction to Logotherapy and Existential Analysis*. Brunner-Routledge.

6. Batthyány, A. (Ed.). (2016). *Logotherapy and Existential Analysis: Proceedings of the Viktor Frankl Institute Vienna, Volume 1*. Springer. https://doi.org/10.1007/978-3-319-29424-7

7. Vos, J., Craig, M., & Cooper, M. (2015). Existential therapies: A meta-analysis of their effects on psychological outcomes. *Journal of Consulting and Clinical Psychology, 83*(1), 115–128. https://doi.org/10.1037/a0037167

8. Breitbart, W., Rosenfeld, B., Pessin, H., Applebaum, A., Kulikowski, J., & Lichtenthal, W. G. (2015). Meaning-centered group psychotherapy: An effective intervention for improving psychological well-being in patients with advanced cancer. *Journal of Clinical Oncology, 33*(7), 749–754. https://doi.org/10.1200/JCO.2014.57.2198

9. Rosenfeld, B., Saracino, R., Tobias, K., Masterson, M., Pessin, H., Applebaum, A., Brescia, R., Fishman, S., & Breitbart, W. (2017). Adapting meaning-centered psychotherapy for the palliative care setting: Results of a pilot study. *Journal of Palliative Medicine, 20*(9), 1016–1020. https://doi.org/10.1089/jpm.2016.0472