Kulturni izrazi psihičke patnje

Zadnja provjera: listopad 2026.

Kad je čovjeku teško, kako to kaže? Netko će reći da je „depresivan”, netko da „ima živce”, da mu je „puno na glavi” ili da ga „boli srce”. U nekim krajevima svijeta ljudi govore o „previše razmišljanja”, o „napadu živaca” ili o „vjetru” u tijelu. Način na koji ljudi doživljavaju, opisuju i objašnjavaju psihičku patnju oblikovan je kulturom. Ova lekcija objašnjava pojam **kulturnih izraza patnje**, poznate primjere iz različitih dijelova svijeta, raspravu o tome jesu li dijagnostičke kategorije univerzalne te zašto je razumijevanje kulture važno za procjenu i liječenje.

O tome kako se psihički poremećaji klasificiraju govori lekcija [Klasifikacija psihičkih poremećaja](/lekcija/klasifikacija-psihickih-poremecaja), a o kulturi i emocijama općenito lekcija [Emocije i kultura](/lekcija/emocije-i-kultura).

Što su kulturni izrazi patnje

Brandon Kohrt i suradnici (2014) u preglednom radu koriste širi pojam **kulturnih koncepata patnje** (engl. *cultural concepts of distress*). Taj pojam ulazi i u DSM-5, koji razlikuje tri vrste:

Kohrt i suradnici nalaze da se kulturni koncepti patnje **ne preklapaju jednostavno** s psihijatrijskim dijagnozama. Isti izraz može obuhvaćati osobe s depresijom, anksioznim poremećajem ili bez ikakvog poremećaja. Jedna dijagnoza može se u različitim kulturama izražavati različitim izrazima.

Primjeri iz različitih kultura

**Ataque de nervios** („napad živaca”) opisuje se u latinoameričkim zajednicama, osobito kod ljudi s Kariba. Obično se javlja nakon obiteljskog sukoba, vijesti o smrti ili drugog teškog događaja. Uključuje nekontrolirani plač, vikanje, drhtanje, osjećaj vrućine u prsima, ponekad i agresivno ponašanje ili gubitak svijesti. Nakon napadaja osoba se često ne sjeća svega što se dogodilo. Iako nalikuje napadaju panike, razlikuje se po povezanosti s konkretnim događajem i po društvenom značenju: izražava preplavljujuću bol koju okolina prepoznaje (Lewis-Fernández i sur., 2010).

**Taijin kyofusho** opisan je u Japanu. Osoba se boji da će svojim izgledom, pogledom, mirisom tijela ili crvenjenjem **uvrijediti ili uznemiriti druge**. Sličan je socijalnom anksioznom poremećaju, ali s važnom razlikom: u središtu nije strah od vlastite neugodnosti, nego strah od toga da će osoba drugima prouzročiti nelagodu. To je u skladu s kulturom koja snažno naglašava obzir prema drugima.

**„Previše razmišljanja”** jedan je od najraširenijih izraza patnje, opisan u Africi, jugoistočnoj Aziji, Latinskoj Americi i među izbjeglicama. Devon Hinton i Roberto Lewis-Fernández (2010) opisuju kako se takvi izrazi kod ljudi nakon traume povezuju s ruminacijom, brigom, tugom i tjelesnim tegobama poput glavobolje. U Zimbabveu se sličan izraz na jeziku šona, *kufungisisa*, koristi u lokalno prilagođenim programima psihološke pomoći.

**Hikikomori** je izraz iz Japana za dugotrajno, ekstremno povlačenje iz društvenog života. Osoba mjesecima ili godinama gotovo ne izlazi iz sobe ili stana i izbjegava školu, posao i druženje. Takahiro Kato, Shigenobu Kanba i Alan Teo (2019) opisuju hikikomori kao pojavu koja se danas bilježi i izvan Japana, a često se javlja uz depresiju, anksiozne poremećaje ili druge teškoće. Raspravlja se o tome je li riječ o kulturnom sindromu, o općem obrascu povlačenja koji se pojačava u određenim društvenim uvjetima ili o oboje.

Tijelo ili um: somatizacija

Jedno od najpoznatijih pitanja u ovom području je izražava li se depresija u nekim kulturama češće kroz tijelo. Arthur Kleinman (1977) opisuje kako pacijenti u Kini, kojima bi zapadni psihijatar dijagnosticirao depresiju, svoje tegobe opisuju prije svega kao umor, nesanicu, glavobolju i bolove, a ne kao tugu. U to vrijeme mnogi od njih dobivaju dijagnozu **neurastenije**, „slabosti živaca”.

Kleinman upozorava na **kategorijalnu pogrešku** (engl. *category fallacy*): primjenu dijagnostičkih kategorija razvijenih u jednoj kulturi na drugu, bez provjere imaju li tamo isto značenje. Ako psihijatar traži samo tugu i krivnju, može propustiti depresiju koja se izražava kroz tijelo.

Andrew Ryder i suradnici (2008) uspoređuju kineske i kanadske pacijente s depresijom. Kineski pacijenti češće spontano navode **tjelesne simptome**, a kanadski češće **psihološke** – tugu, bezvoljnost, osjećaj bezvrijednosti. Razlika je djelomično povezana s time koliko su ljudi usmjereni na vlastita unutarnja stanja. Važno je da su kineski pacijenti, kad su bili izravno pitani, također navodili psihološke simptome, iako nešto rjeđe. Razlika je dakle u **naglasku i načinu izražavanja**, a ne u tome da „ne osjećaju tugu”.

Ni zapadna kultura nije iznimka. I u Hrvatskoj mnogi ljudi psihičku patnju najprije prepoznaju kroz umor, bolove ili lupanje srca te najprije posjećuju obiteljskog liječnika (više u lekciji [Somatski simptomi](/lekcija/somatski-simptomi)).

Jesu li dijagnoze univerzalne

Rasprava o kulturi i psihijatriji kreće se između dviju krajnosti:

Većina suvremenih istraživača zauzima srednje stajalište. Neka stanja, poput shizofrenije, bipolarnog poremećaja i teške depresije, nalaze se u svim istraživanim kulturama, iako se razlikuju njihova učestalost, izražavanje i tijek. Druga stanja više ovise o kulturnom kontekstu. Kultura djeluje i na to kako ljudi tumače simptome, koga traže za pomoć i kakvu stigmu doživljavaju.

Roberto Lewis-Fernández i suradnici (2010) u preporukama za DSM-5 predlažu da se kriteriji anksioznih poremećaja dopune kulturnim primjerima i da se u procjeni uvijek pita o kulturnom značenju simptoma. Rezultat tog rada je **Intervju za kulturnu formulaciju** u DSM-5 – niz pitanja o tome kako osoba razumije svoj problem, što smatra uzrokom, kakvu pomoć očekuje i kakvu ulogu imaju obitelj i zajednica.

Zašto je to važno za liječenje

Razumijevanje kulturnih izraza patnje ima praktične posljedice:

Derek Griner i Timothy Smith (2006) u meta-analizi nalaze da **kulturno prilagođene intervencije** u prosjeku djeluju umjereno bolje od neprilagođenih. Učinak je veći kad je intervencija prilagođena jednoj određenoj skupini i kad se provodi na materinskom jeziku sudionika.

Dobar primjer je **Klupa prijateljstva** (engl. *Friendship Bench*) u Zimbabveu. Dixon Chibanda i suradnici (2016) testiraju program u kojem posebno osposobljene starije žene iz zajednice, takozvane „bake”, na drvenim klupama ispred domova zdravlja vode razgovore temeljene na rješavanju problema. Program koristi lokalni izraz *kufungisisa*. U randomiziranom istraživanju sudionici programa imali su znatno manje simptoma čestih psihičkih poremećaja od onih koji su dobili uobičajenu skrb. Program je kasnije prenesen u druge zemlje.

Glasovi u različitim kulturama

Slušanje glasova koje drugi ne čuju jedan je od mogućih simptoma psihoze. No i doživljaj glasova oblikuje kultura. Tanya Luhrmann i suradnici (2015) razgovaraju s osobama sa shizofrenijom u Sjedinjenim Državama, Indiji i Gani. Američki sudionici glasove su češće opisivali kao nasilne, neprijateljske i nametljive, a sebe kao „bolesne”. Sudionici u Indiji i Gani češće su opisivali odnos s glasovima – glasovi su ponekad bili poznati, rodbinski ili duhovni, a neki su ih doživljavali i kao korisne ili utješne.

Autori zaključuju da kulturna očekivanja o umu i o odnosima s drugima mogu oblikovati to kako ljudi doživljavaju čak i teške psihotične simptome. To ne znači da je psihoza u nekim kulturama „blaža” ili da ne treba liječenje, nego da su sadržaj i značenje simptoma dio kulturnog konteksta (više u lekciji [Shizofrenija](/lekcija/shizofrenija)).

Važno je i razlikovati psihotične simptome od **religioznih i duhovnih iskustava** koja su u nekoj zajednici uobičajena, poput molitve u kojoj osoba „čuje” odgovor ili osjeća prisutnost preminule osobe. Takva iskustva sama po sebi nisu znak poremećaja. Ključna pitanja su: dijeli li zajednica takvo iskustvo, izaziva li ono patnju i narušava li funkcioniranje.

Stigma i traženje pomoći

Kultura ne oblikuje samo izražavanje patnje, nego i odluku hoće li osoba potražiti pomoć i kod koga. U nekim zajednicama psihičke teškoće doživljavaju se kao sramota za cijelu obitelj, pa se skrivaju. U drugima se pomoć najprije traži kod svećenika, iscjelitelja, starijih članova obitelji ili obiteljskog liječnika, a tek kasnije, ako uopće, kod psihijatra ili psihologa.

Takvi putovi nisu nužno loši. Duhovne zajednice i obitelj mogu pružiti važnu podršku. Problem nastaje kad ozbiljna stanja, poput teške depresije, psihoze ili suicidalnosti, ostanu neprepoznata. Zato programi za psihičko zdravlje sve češće surađuju s vjerskim zajednicama, lokalnim vođama i obiteljskim liječnicima te koriste jezik koji zajednica razumije. Opći pregled stigme nalazi se u lekciji [Stigma i diskriminacija osoba s psihičkim poremećajima](/lekcija/stigma-i-diskriminacija-osoba-s-psihickim-poremecajima).

Izrazi patnje u našem jeziku

I hrvatski jezik ima svoje izraze patnje. Ljudi govore da su „na živcima”, da su im „popustili živci”, da su „pod stresom”, da ih „nešto steže u prsima” ili da su „pukli”. Izraz „živčani slom” nije dijagnoza, ali se u svakodnevnom govoru koristi za vrlo različita stanja – od akutne krize do dugotrajne depresije ili iscrpljenosti.

Takvi izrazi imaju važnu ulogu. Omogućuju ljudima da govore o patnji bez stigme koju nose riječi poput „depresija” ili „psihička bolest”. „Živci” se doživljavaju kao nešto što može pogoditi svakoga, a ne kao znak slabosti. Istodobno, takvi izrazi mogu prikriti ozbiljne teškoće. Osoba koja kaže da je „samo pod stresom” može imati depresiju koja bi se mogla liječiti.

Kod ljudi koji su preživjeli rat, u Hrvatskoj i u susjednim zemljama, patnja se često izražava kroz tjelesne tegobe, nesanicu, razdražljivost i izraze poput „ne mogu to izbaciti iz glave”. Stručnjaci koji poznaju takve izraze i kontekst iz kojeg dolaze lakše prepoznaju posttraumatske teškoće i depresiju. Zato je i u našoj sredini korisno da liječnici i psiholozi pitaju ljude kako sami razumiju svoje tegobe, umjesto da se oslanjaju samo na stručne pojmove.

Česte zablude

Primjer

Gospođa Marija, sedamdesetogodišnja umirovljenica iz Like, dolazi obiteljskoj liječnici zbog nesanice, glavobolje i „slabosti u nogama”. Kaže da su joj „živci popustili” otkad joj je umro suprug. Ne spominje tugu i ne bi sebe opisala kao „depresivnu”. Liječnica je pita o raspoloženju, snu, apetitu i tome kako provodi dane. Marija tada kaže da više ne uživa ni u čemu i da često plače. Liječnica koristi njezine riječi – „živci” – i objašnjava da postoji pomoć koja bi joj mogla olakšati. Bez pažljivog razgovora depresija bi se lako mogla pretvoriti u niz pretraga zbog tjelesnih tegoba.

Sažetak

Ljudi doživljavaju, izražavaju i objašnjavaju psihičku patnju na načine oblikovane kulturom. DSM-5 razlikuje kulturne izraze patnje, kulturna objašnjenja i kulturne sindrome, koji se ne preklapaju jednostavno s dijagnozama. Primjeri uključuju *ataque de nervios*, *taijin kyofusho*, „previše razmišljanja” i hikikomori. U nekim kulturama depresija se češće izražava kroz tjelesne simptome, ali razlika je u naglasku, a ne u odsutnosti tuge. Većina istraživača zauzima srednje stajalište između univerzalizma i relativizma. Kulturno prilagođena procjena i intervencije, poput Klupe prijateljstva, poboljšavaju komunikaciju i ishode liječenja.

Povezane lekcije

Izvori i literatura