Kritike psihoanalize

Zadnja provjera: listopad 2026.

Psihoanaliza je teorijski i terapijski pristup koji je krajem 19. i početkom 20. stoljeća razvio Sigmund Freud. Polazeći od pretpostavke da velik dio psihičkog života nije neposredno dostupan svijesti, Freud je pokušao objasniti ljudsko ponašanje djelovanjem nesvjesnih želja, unutarnjih sukoba, obrambenih mehanizama i iskustava iz djetinjstva. Psihoanaliza je snažno utjecala na razvoj psihologije, psihoterapije, psihijatrije, književne teorije i proučavanja kulture.

Unatoč povijesnom utjecaju, psihoanaliza je od svojih početaka predmet brojnih kritika. One se odnose na znanstvenu provjerljivost njezinih tvrdnji, način na koji tumači ljudsko ponašanje, kvalitetu izvornih istraživanja, odnos prema spolu i seksualnosti te mogućnost objektivne procjene terapijskih rezultata. Pojedine kritike usmjerene su na Freudove izvorne teorije, dok se druge odnose na šire psihoanalitičke tradicije i njihove suvremene oblike.

Važno je razlikovati kritiku klasične Freudove teorije od kritike svih psihodinamskih pristupa. Suvremene psihodinamske terapije znatno se razlikuju od Freudove izvorne psihoanalize, a dio njihovih pretpostavki i terapijskih postupaka istraživan je empirijskim metodama. Stoga procjena psihoanalize zahtijeva razmatranje njezinih pojedinačnih tvrdnji, povijesnog razvoja i suvremenih istraživačkih nalaza.

1. Znanstvena provjerljivost psihoanalize

Jedna od najpoznatijih kritika psihoanalize odnosi se na pitanje mogu li se njezine temeljne tvrdnje znanstveno provjeriti.

Znanstvena teorija trebala bi omogućiti oblikovanje jasnih tvrdnji koje se mogu usporediti s opažanjima ili rezultatima istraživanja. Ako teorija predviđa određeni ishod, trebalo bi biti moguće odrediti koje bi opažanje poduprlo njezinu pretpostavku, a koje bi je dovelo u pitanje.

Kritičari smatraju da se pojedine klasične psihoanalitičke tvrdnje teško mogu provjeriti jer se mogu prilagoditi velikom broju različitih ishoda. Primjerice, ako osoba otvoreno izražava ljutnju, njezino se ponašanje može protumačiti kao iskaz neprijateljstva. Ako ljutnju potiskuje, njezina se šutnja može protumačiti kao obrana od neprihvatljivih osjećaja. Bez neovisnih kriterija teško je utvrditi koje bi ponašanje opovrgnulo određeno tumačenje.

Takav problem ne znači da su svi pojmovi koje psihoanaliza koristi znanstveno neodrživi. Nesvjesni procesi, automatske emocionalne reakcije i obrada informacija izvan svjesne pažnje predmet su suvremenih istraživanja. Međutim, postojanje nesvjesnih procesa samo po sebi ne potvrđuje specifične psihoanalitičke pretpostavke o njihovoj strukturi, uzrocima ili značenju.

Karl Popper i problem opovrgljivosti

Filozof znanosti Karl Popper posebno je utjecao na raspravu o znanstvenom statusu psihoanalize. Prema njegovu shvaćanju, znanstvena teorija treba iznositi tvrdnje koje se načelno mogu opovrgnuti iskustvom.

Popper je smatrao da se pojedina psihoanalitička objašnjenja mogu prilagoditi gotovo svakom mogućem ponašanju, zbog čega ih je teško izložiti odlučujućem testu. Uspoređivao je takav pristup s teorijama koje unaprijed određuju što bi se trebalo dogoditi pod određenim uvjetima.

Njegova se kritika često sažima tvrdnjom da psihoanaliza nije znanstvena jer nije opovrgljiva. Ipak, to je pojednostavljenje složenije rasprave. Nisu sve psihoanalitičke hipoteze jednako neprovjerljive, a suvremena istraživanja pojedinih psihodinamskih konstrukata mogu koristiti operacionalizirane definicije i empirijske metode.

Osim toga, opovrgljivost nije jedini kriterij procjene znanstvene kvalitete. Važni su i kvaliteta dokaza, preciznost mjerenja, uspješnost predviđanja, ponovljivost rezultata te usporedba s alternativnim objašnjenjima.

2. Problem kružnog zaključivanja

Srodna kritika odnosi se na mogućnost kružnog zaključivanja.

Kružnim zaključivanjem smatra se postupak u kojem se tvrdnja koristi kao dokaz vlastite ispravnosti. U psihoanalitičkom kontekstu problem se može pojaviti kada terapeut određeno ponašanje protumači kao znak nesvjesnog sukoba, a zatim odbijanje pacijenta da prihvati to tumačenje protumači kao dodatni dokaz postojanja istog sukoba.

Primjerice, terapeut može pretpostaviti da pacijent potiskuje neprijateljske osjećaje prema roditelju. Ako pacijent potvrdi takve osjećaje, potvrda se može smatrati dokazom početne pretpostavke. Ako ih pacijent odbaci, njegovo se poricanje može protumačiti kao obrambeni mehanizam.

Takvo tumačenje nije nužno pogrešno u svakom pojedinačnom slučaju. Problem nastaje kada se ne određuju uvjeti pod kojima bi početna hipoteza bila odbačena. Ako svaki mogući odgovor podupire istu pretpostavku, teoriju je teško neovisno provjeriti.

Suvremeni istraživački pristupi nastoje umanjiti taj problem jasnijim definiranjem pojmova, korištenjem standardiziranih instrumenata, usporedbom različitih objašnjenja i neovisnom procjenom rezultata.

3. Nedostatak empirijskih dokaza za pojedine Freudove tvrdnje

Freud je svoje teorije velikim dijelom razvijao na temelju kliničkih slučajeva, razgovora s pacijentima, analize snova i interpretacije simptoma. Takav pristup omogućio je detaljno razmatranje pojedinačnih životnih iskustava, ali ima ograničenja kada se iz njega izvode opće tvrdnje o ljudskoj psihologiji.

Klinički slučaj može pružiti važne uvide u iskustvo pojedinca, no sam po sebi ne pokazuje koliko se često određeni proces pojavljuje u široj populaciji. Također ne omogućuje uvijek razlikovanje uzroka od posljedice niti isključivanje alternativnih objašnjenja.

Među problematičnim elementima klasične psihoanalize često se navode:

Dio Freudovih ideja potaknuo je istraživačka pitanja koja su kasnije proučavana drugim metodama. Primjerice, istraživanja pokazuju da ljudi nisu uvijek svjesni svih čimbenika koji utječu na njihovo ponašanje te da motivirano zaključivanje i obrada informacija izvan svjesne pažnje mogu imati važnu ulogu.

Međutim, iz toga ne slijedi da su potvrđene sve Freudove pretpostavke o nesvjesnom. Potrebno je razlikovati opću tvrdnju da postoje nesvjesni psihički procesi od specifične tvrdnje da određeni simptom proizlazi iz određenog potisnutog seksualnog ili agresivnog impulsa.

4. Ograničenja Freudove teorije psihoseksualnog razvoja

Freud je razvio teoriju prema kojoj razvoj ličnosti prolazi kroz oralnu, analnu, faličku, latentnu i genitalnu fazu. Smatrao je da iskustva i sukobi povezani s pojedinim fazama mogu utjecati na kasniji razvoj ličnosti.

Primjerice, oralnu fazu povezivao je s iskustvima hranjenja i zadovoljavanjem potreba, dok je analnu fazu povezivao s kontrolom izlučivanja i razvojem samokontrole. U faličkoj fazi posebnu je važnost pridavao dječjem odnosu prema roditeljima i razvoju seksualnog identiteta.

Kritičari osporavaju univerzalnost i empirijsku utemeljenost pojedinih elemenata ove teorije. Nije dovoljno potvrđeno da se razvoj ličnosti odvija upravo kroz predloženi slijed faza niti da iskustva karakteristična za pojedinu fazu nužno uzrokuju specifične osobine u odrasloj dobi.

Suvremena razvojna psihologija razvoj promatra kao složen proces na koji utječu biološko sazrijevanje, odnosi s drugim ljudima, učenje, kulturno okruženje i životne okolnosti. Razvojne promjene ne moraju se odvijati u strogo određenim fazama niti imaju jednako značenje za sve pojedince.

To ne znači da rana iskustva nisu važna. Istraživanja razvoja privrženosti, emocionalne regulacije i odnosa roditelja i djece pokazuju da rana iskustva mogu biti povezana s kasnijim funkcioniranjem. Međutim, suvremene teorije te odnose objašnjavaju drukčijim pojmovima i metodama nego što ih je koristio Freud.

5. Kritike Freudovih shvaćanja seksualnosti i spola

Freudova teorija razvijala se u društvenom i znanstvenom kontekstu srednje Europe krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Njegove pretpostavke o seksualnosti, ženskom razvoju i rodnim razlikama odražavaju dio tadašnjih društvenih normi i teorijskih ograničenja.

Posebne kritike usmjerene su na pojam zavisti prema penisu, na Freudovo tumačenje ženskog razvoja i na pretpostavku da se psihički razvoj djevojčica može objasniti ponajprije u odnosu prema muškim anatomskim obilježjima.

Karen Horney bila je među najpoznatijim ranim kritičarkama takvih ideja. Smatrala je da Freudova objašnjenja ženskog razvoja previše odražavaju mušku perspektivu te je naglašavala ulogu kulture, društvenog položaja i odnosa moći. Horney je također osporavala pretpostavku da su psihološke razlike među spolovima jednostavno posljedica bioloških razlika.

Kasnije feminističke autorice dodatno su analizirale način na koji su psihoanalitičke teorije oblikovane društvenim predodžbama o ženama, muškarcima, obitelji i seksualnosti.

Suvremena psihologija razlikuje biološki spol, rodni identitet, rodne uloge i društvena očekivanja. Njihovi odnosi složeni su i ne mogu se svesti na jednu razvojnu teoriju. Zbog toga se Freudove pretpostavke o ženskom razvoju uglavnom ne prihvaćaju kao univerzalna objašnjenja ljudske psihologije.

Ipak, kasnije psihoanalitičke tradicije nisu ostale nepromijenjene. Neki su autori revidirali klasična shvaćanja seksualnosti, identiteta i razvoja te nastojali uključiti društvene i međuljudske čimbenike.

6. Problem retrospektivnog tumačenja djetinjstva

Psihoanaliza pridaje veliku važnost ranom djetinjstvu i pretpostavlja da iskustva iz tog razdoblja mogu oblikovati kasnije emocionalne obrasce. Kritika se pojavljuje kada se sadašnje teškoće osobe previše izravno povezuju s određenim događajima iz prošlosti, osobito ako za takvu vezu nema dovoljno neovisnih dokaza.

Retrospektivno tumačenje znači da se prošli događaji objašnjavaju na temelju sadašnjih iskustava i znanja. Takvo je tumačenje sastavni dio ljudskog razumijevanja vlastitog života, ali sjećanja nisu savršene reprodukcije prošlosti. Na njih mogu utjecati kasnija iskustva, očekivanja, razgovori s drugima i način na koji osoba danas razumije sebe.

U terapiji postoji rizik da se određena interpretacija prošlosti prihvati zato što se uklapa u teoriju terapeuta, a ne zato što je dovoljno potkrijepljena dokazima. Ako se pacijenta snažno usmjerava prema određenom objašnjenju, može se povećati mogućnost sugestije i pogrešnog tumačenja sjećanja.

Ovaj je problem osobito važan kada se raspravlja o navodnim potisnutim sjećanjima na traumatske događaje. Postojanje zaboravljenih ili teško dostupnih autobiografskih sjećanja nije isto što i tvrdnja da se svako nejasno sjećanje može pouzdano rekonstruirati terapijskom interpretacijom.

Suvremeni pristupi pamćenju naglašavaju da su autobiografska sjećanja podložna rekonstrukciji. Stoga se terapijske interpretacije prošlosti trebaju iznositi oprezno, bez pretpostavljanja da je određeni događaj postojao samo zato što se uklapa u teorijsko objašnjenje.

7. Kritike tumačenja snova

Freud je snove smatrao važnim putem prema razumijevanju nesvjesnih želja i sukoba. U djelu *Tumačenje snova* iz 1900. godine razlikovao je manifestni sadržaj sna, odnosno ono čega se osoba sjeća, od latentnog sadržaja koji je smatrao prikrivenim psihičkim značenjem.

Prema njegovu modelu, sadržaj sna prolazi kroz procese poput sažimanja, premještanja i simboličkog prikazivanja. Zadatak analize bio bi otkriti skrivene želje i sukobe koji su oblikovali san.

Kritičari upozoravaju da ne postoji pouzdano univerzalno pravilo prema kojem određeni simbol u snu ima jedno unaprijed određeno značenje. Isti sadržaj može biti povezan s različitim iskustvima, emocijama i asocijacijama kod različitih ljudi.

Suvremena istraživanja snova proučavaju povezanost sanjanja s pamćenjem, emocijama, dnevnim iskustvima i spavanjem. Nalazi upućuju na to da snovi mogu uključivati elemente nedavnih iskustava i emocionalno značajnih događaja, ali ne potvrđuju jednostavno Freudovo shvaćanje da su snovi prvenstveno prikriveno ispunjenje potisnutih želja.

Terapijski razgovor o snovima može biti koristan ako pomaže osobi da istraži vlastite asocijacije, osjećaje i brige. Takva korisnost, međutim, ne dokazuje da je određeno tumačenje sna objektivno točno.

8. Ograničenja kliničke metode i istraživanja slučajeva

Klasična psihoanaliza oslanjala se na intenzivan rad s pojedinačnim pacijentima. Detaljna analiza slučaja omogućuje praćenje složenih iskustava, promjena tijekom vremena i značenja koje osoba pridaje svojim simptomima.

Ipak, istraživanje pojedinačnih slučajeva ima metodološka ograničenja.

Prvo, izbor slučajeva nije nužno reprezentativan. Terapeut može raditi s osobama čija iskustva odgovaraju njegovim teorijskim očekivanjima, dok osobe s drukčijim obrascima ostaju manje zastupljene.

Drugo, terapeut sudjeluje u odnosu koji proučava. Njegove pretpostavke i interpretacije mogu utjecati na razgovor, način na koji pacijent razumije iskustva i zaključke koji se izvode iz terapijskog procesa.

Treće, uspjeh terapije ne potvrđuje automatski teoriju na kojoj se terapija temelji. Osoba se može poboljšati zbog podrške, osjećaja sigurnosti, promjena životnih okolnosti, očekivanja poboljšanja ili drugih čimbenika koji nisu specifični za psihoanalitičko objašnjenje.

Četvrto, bez usporedne skupine teško je odrediti bi li se slična promjena dogodila i bez terapije ili uz neki drugi oblik pomoći.

Suvremena istraživanja zato kombiniraju različite metode: randomizirana kontrolirana ispitivanja, longitudinalna istraživanja, standardizirane mjere simptoma, kvalitativne analize i proučavanje terapijskog procesa. Nijedna metoda nije dovoljna za sva pitanja, ali njihova kombinacija omogućuje pouzdaniju procjenu.

9. Kritike trajanja, troškova i dostupnosti terapije

Klasična psihoanaliza često uključuje dugotrajne i učestale seanse. Takav oblik rada nekim osobama može pružiti dovoljno vremena za istraživanje složenih obrazaca, ali istodobno otvara pitanja troškova, dostupnosti i praktičnosti.

Dugotrajna terapija može biti financijski zahtjevna, a redoviti dolasci mogu biti teško izvedivi osobama s ograničenim vremenom, obiteljskim obvezama ili velikom udaljenošću od terapeuta.

Kritičari također postavljaju pitanje je li intenzitet i trajanje klasične psihoanalize opravdan za svaki problem. Neki psihički poremećaji imaju dobro istražene terapijske postupke koji su kraći, strukturiraniji ili usmjereniji na konkretne simptome.

Primjerice, kognitivno-bihevioralna terapija razvila je strukturirane postupke za različite teškoće, uključujući određene anksiozne poremećaje i depresiju. To ne znači da je jedan terapijski pristup najbolji za sve osobe, nego da izbor treba uzeti u obzir vrstu problema, dostupne dokaze, potrebe pacijenta i njegove preferencije.

Djelomično kao odgovor na kritike dugotrajnosti razvile su se kratke psihodinamske terapije. One nastoje zadržati naglasak na emocijama, odnosima i psihičkim sukobima, ali terapijski rad usmjeravaju prema ograničenom broju ciljeva i unaprijed određenom vremenskom okviru.

10. Je li psihoanaliza učinkovita?

Pitanje učinkovitosti zahtijeva razlikovanje nekoliko razina: klasične psihoanalize, različitih psihodinamskih terapija i pojedinačnih postupaka koji se temelje na psihodinamskim pretpostavkama.

Ne može se zaključiti da je svaki oblik psihoanalitičke terapije učinkovit ili neučinkovit samo na temelju istraživanja jednog pristupa. Različite terapije razlikuju se prema trajanju, intenzitetu, ciljevima, populaciji kojoj su namijenjene i načinu provedbe.

Istraživanja psihodinamskih psihoterapija pokazala su da one mogu pomoći u smanjenju simptoma kod određenih skupina pacijenata. Međutim, veličina učinka, kvaliteta dokaza i usporedna učinkovitost ovise o poremećaju, vrsti terapije i kvaliteti pojedinih studija.

Primjerice, Shedler je u pregledu istraživanja iz 2010. godine zaključio da empirijska literatura pruža potporu učinkovitosti psihodinamske psihoterapije te raspravlja o mogućim učincima koji se zadržavaju nakon završetka terapije. Istodobno, taj članak ne dokazuje da su sve klasične Freudove teorije točne niti da je psihoanaliza najbolji izbor za svaku osobu.

S druge strane, meta-analize mogu biti ograničene malim uzorcima, razlikama među terapijskim postupcima, mogućom pristranošću objavljivanja i nejednakom kvalitetom studija. Rezultate je zato potrebno promatrati u kontekstu ukupne istraživačke literature.

Važno je razlikovati tri pitanja:

1. **Je li terapija korisna?** To se procjenjuje istraživanjem promjena u simptomima, funkcioniranju i kvaliteti života.

2. **Zašto terapija djeluje?** To zahtijeva istraživanje mehanizama promjene, primjerice emocionalne obrade, promjene odnosa ili učenja novih načina reagiranja.

3. **Je li teorija na kojoj se terapija temelji točna?** To zahtijeva zasebnu provjeru njezinih pojedinačnih pretpostavki.

Pozitivan odgovor na prvo pitanje ne daje automatski pozitivan odgovor na druga dva.

11. Kritike odnosa između terapeuta i pacijenta

Psihoanaliza pridaje veliku važnost terapijskom odnosu. Freud je razvio pojmove prijenosa i otpora, a kasniji su autori dodatno proučavali protuprijenos i ulogu odnosa u terapiji.

Prijenos označava situaciju u kojoj osoba svoje ranije emocionalne obrasce i očekivanja prenosi na aktualni odnos, uključujući odnos s terapeutom. Protuprijenos se odnosi na emocionalne reakcije terapeuta prema pacijentu, koje mogu biti povezane s osobnim iskustvima terapeuta, ponašanjem pacijenta i njihovom međusobnom interakcijom.

Ovi pojmovi mogu pomoći u razumijevanju ponavljajućih odnosa i emocionalnih reakcija. Međutim, problem nastaje kada terapeut vlastitu interpretaciju odnosa smatra nepogrešivom ili svaku pacijentovu kritiku tumači kao obranu od bolnog uvida.

Ako se pacijent ne slaže s terapeutom, njegovo neslaganje ne mora biti znak otpora. Može ukazivati na pogrešnu procjenu, nedovoljno objašnjenje, različito razumijevanje situacije ili stvarni problem u terapijskom odnosu.

Zbog asimetrije moći između terapeuta i pacijenta posebno su važni profesionalna etika, informirani pristanak, jasne granice, mogućnost postavljanja pitanja i otvorenost terapeuta prema korekciji vlastitih zaključaka.

Suvremena psihoterapija sve više naglašava suradnički odnos, zajedničko određivanje ciljeva i sustavno praćenje napretka. Takav pristup ne isključuje dubinsko istraživanje emocija, nego smanjuje rizik da teorijska interpretacija postane važnija od iskustva i dobrobiti pacijenta.

12. Kritike pretjeranog naglašavanja nesvjesnih motiva

Jedna od središnjih psihoanalitičkih pretpostavki jest da ponašanje može biti pod snažnim utjecajem nesvjesnih želja, sukoba i obrana. Kritičari smatraju da se takvo objašnjenje ponekad primjenjuje preširoko, pa se zanemaruju drugi čimbenici koji oblikuju ljudsko ponašanje.

Na ponašanje utječu i:

Primjerice, osoba koja izbjegava društvene situacije može to činiti zbog straha od negativne procjene, prethodnih neugodnih iskustava, naučenog ponašanja ili trenutačnih životnih okolnosti. U pojedinim slučajevima mogu biti relevantni i raniji odnosi te emocionalni obrasci, ali nije opravdano unaprijed pretpostaviti da je izbjegavanje posljedica potisnutog konflikta.

Suvremena psihologija uglavnom nastoji integrirati više razina objašnjenja. Psihičke pojave mogu imati biološke, kognitivne, emocionalne, razvojne i društvene odrednice koje međusobno djeluju.

Kritika pretjeranog naglašavanja nesvjesnog zato nije nužno kritika samog postojanja nesvjesnih procesa. Ona upozorava da jedno objašnjenje ne bi trebalo automatski zamijeniti druga moguća objašnjenja.

13. Psihoanaliza i suvremena psihologija: sukob ili dopuna?

Povijesno gledano, psihoanaliza i eksperimentalna psihologija često su se razlikovale prema metodama i predmetu istraživanja. Psihoanaliza je naglašavala subjektivno iskustvo, nesvjesne procese, unutarnje sukobe i razvoj ličnosti, dok se eksperimentalna psihologija češće usmjeravala na mjerljive procese, kontrolirane uvjete i provjerljiva predviđanja.

Danas granica nije tako jednostavna. Suvremena psihologija istražuje procese koji se odvijaju izvan svjesne pažnje, implicitno pamćenje, automatske procjene, emocionalnu regulaciju i utjecaj ranih iskustava. Ipak, koristi teorije i metode koje se ne moraju podudarati s klasičnim psihoanalitičkim objašnjenjima.

Sličnost između nekog suvremenog nalaza i psihoanalitičke ideje ne znači da je potvrđena izvorna Freudova teorija. Primjerice, dokaz da osoba nije svjesna svih čimbenika koji utječu na njezine odluke ne potvrđuje automatski Freudovu teoriju potiskivanja niti specifičnu interpretaciju određenog simptoma.

S druge strane, psihoanalitička tradicija ostavila je važan trag u načinu na koji se razmatraju subjektivno značenje simptoma, obrambene reakcije, emocionalni sukobi i ponavljanje odnosa. Ti se pojmovi u suvremenim pristupima mogu koristiti drukčije nego u klasičnoj teoriji.

Najkorisnije je zato uspoređivati pojedinačne tvrdnje i postupke, umjesto psihoanalizu i suvremenu psihologiju promatrati kao dva potpuno jedinstvena i međusobno isključiva sustava.

14. Razlika između kritike psihoanalize i odbacivanja njezina doprinosa

Kritičko vrednovanje psihoanalize ne zahtijeva ni njezino potpuno odbacivanje ni prihvaćanje svih njezinih pretpostavki.

Povijesni doprinos psihoanalize uključuje naglašavanje važnosti emocionalnih konflikata, ranih odnosa, subjektivnog značenja simptoma i načina na koji ljudi mogu izbjegavati bolna iskustva. Psihoanaliza je također pridonijela razvoju psihoterapije kao sustavnog oblika razgovornog rada.

Međutim, povijesni utjecaj nije isto što i znanstvena potvrđenost. Teorija može biti kulturno utjecajna i potaknuti važne rasprave, a da pojedine njezine tvrdnje pritom ostanu nepotvrđene ili budu odbačene.

Pri procjeni psihoanalitičke ideje korisno je postaviti nekoliko pitanja:

Takav način procjene omogućuje da se korisne ideje zadrže ondje gdje su opravdane, a slabo potkrijepljene pretpostavke preispitaju.

Što vrijedi zapamtiti?

Povezane lekcije

Izvori i literatura

1. Freud, S. (1900). *The Interpretation of Dreams*. U: *The Standard Edition of the Complete Psychological Works of Sigmund Freud*, Vols. IV–V. London: Hogarth Press, 1953.

2. Popper, K. R. (1963). *Conjectures and Refutations: The Growth of Scientific Knowledge*. London: Routledge & Kegan Paul.

3. Grünbaum, A. (1984). *The Foundations of Psychoanalysis: A Philosophical Critique*. Berkeley: University of California Press.

4. Horney, K. (1926). The Flight from Womanhood: The Masculinity-Complex in Women, as Viewed by Men and by Women. *The International Journal of Psychoanalysis, 7*, 324–339.

5. Westen, D. (1998). The scientific legacy of Sigmund Freud: Toward a psychodynamically informed psychological science. *Psychological Bulletin*, 124(3), 333–371. https://doi.org/10.1037/0033-2909.124.3.333

6. Shedler, J. (2010). The efficacy of psychodynamic psychotherapy. *American Psychologist, 65*(2), 98–109. https://doi.org/10.1037/a0018378

7. Leichsenring, F., & Rabung, S. (2008). Effectiveness of long-term psychodynamic psychotherapy: A meta-analysis. *JAMA, 300*(13), 1551–1565. https://doi.org/10.1001/jama.300.13.1551

8. Lilienfeld, S. O., Lynn, S. J., Namy, L. L., Woolf, N. J., Jamieson, G., Marks, A., & Slaughter, V. (2018). *Psychology: From Inquiry to Understanding* (4th ed.). Pearson.

9. Loftus, E. F. (1993). The Reality of Repressed Memories. *American Psychologist, 48*(5), 518–537. https://doi.org/10.1037/0003-066X.48.5.518

10. Westen, D., & Gabbard, G. O. (2002). Developments in Cognitive Neuroscience: I. Conflict, Compromise, and Connectionism. *Journal of the American Psychoanalytic Association, 50*(1), 53–98. https://doi.org/10.1177/00030651020500011501