Kriminalističko profiliranje

Zadnja provjera: listopad 2026.

Što zapravo znači kriminalističko profiliranje i koliko ono stvarno može pomoći kriminalističkoj istrazi? To je pitanje ove lekcije.

Kriminalističko profiliranje dosad smo spominjali nekoliko puta: u [Uvodu u profiliranje](/profiliranje/uvod) kao specifičnu primjenu, u lekciji [Metode i pristupi profiliranju](/profiliranje/metode) kao jednu od metoda, a u lekciji [Mitovi i činjenice](/profiliranje/mitovi) kroz mit o profileru koji identificira počinitelja. U lekciji [Dokazi i ograničenja](/profiliranje/dokazi-i-ogranicenja) upoznali smo alate kojima se procjenjuje koliko je neki zaključak opravdan. Ova lekcija te alate primjenjuje na samo područje.

Ovo nije lekcija o tome kako postati profiler, kako prepoznati kriminalca ni kako iz ponašanja pogoditi tko je počinitelj. Cilj je razumjeti što se u tom području pokušava napraviti, kako se to radi, što istraživanja podržavaju i što ostaje nesigurno.

Kroz cijelu lekciju vraćat ćemo se na tri pitanja:

1. **Što se zapravo opaža?**

2. **Što se iz toga pokušava zaključiti?**

3. **Koliko je taj zaključak opravdan?**

1. Što je kriminalističko profiliranje?

U najužem smislu, **kriminalističko profiliranje** (engl. *offender profiling*) pokušaj je da se iz obilježja kaznenog djela – načina izvršenja, odabira žrtve, mjesta i vremena – izvedu vjerojatna obilježja nepoznatog počinitelja, kako bi se pomoglo istrazi.

Već iz te definicije vidi se odnos triju pitanja. Opažaju se tragovi i obilježja djela. Zaključuje se o osobi koja ih je ostavila. A opravdanost tog zaključka ovisi o tome postoji li pouzdana veza između toga *kako* je djelo počinjeno i toga *tko* ga je počinio.

Profil nije identifikacija

Ovo je najvažnija razlika u cijeloj lekciji. Dvije rečenice zvuče slično, ali govore o potpuno različitim stvarima:

• *„Ovaj obrazac ponašanja mogao bi biti kompatibilan s određenim obilježjima počinitelja.”* – To je **istražna hipoteza**. Ona može usmjeriti pitanja i provjere.
• *„Ovo je osoba koja je počinila kazneno djelo.”* – To je **identifikacija**. Ona zahtijeva dokaze koji povezuju konkretnu osobu s konkretnim djelom.

Profil, i kada je dobro napravljen, pripada prvoj kategoriji. Može biti koristan i kada ne identificira nikoga – ako pomaže postaviti bolja pitanja, organizirati informacije ili odlučiti koje provjere obaviti prve. Ali hipoteza ne smije postati zamjena za dokaz.

Jedan naziv, više različitih aktivnosti

Izraz „kriminalističko profiliranje” u literaturi i praksi pokriva nekoliko aktivnosti koje se razlikuju po pitanju na koje odgovaraju, po metodama i po dokaznoj osnovi:

• **Profiliranje počinitelja** – zaključivanje o obilježjima nepoznatog počinitelja iz obilježja djela. To je značenje na koje većina ljudi misli.
• **Analiza mjesta događaja u istražne svrhe** – pristup razvijen u američkom FBI-ju od 1970-ih, koji je proces izrade profila opisao kao niz koraka od prikupljanja podataka i procjene djela do profila i istrage (Douglas i sur., 1986).
• **Istražna psihologija** (engl. *investigative psychology*) – akademski pristup, povezan s Davidom Canterom, koji nastoji psihološka pitanja u istragama proučavati sustavno i empirijski, šire od samog profila počinitelja (Canter, 2004).
• **Bihevioralni istražni savjet** (engl. *behavioural investigative advice*) – naziv koji se u Ujedinjenom Kraljevstvu koristi za šire savjetodavne doprinose istrazi, od povezivanja kaznenih djela i procjene rizika do savjeta o vođenju razgovora i geografske analize (Alison i sur., 2010).
• **Analiza bihevioralnih dokaza** – pristup koji naglašava zaključivanje iz fizičkih dokaza i rekonstrukcije pojedinog slučaja (Turvey, 2012).
• **Povezivanje kaznenih djela** (engl. *case linkage*) – procjena jesu li dva ili više djela počinila ista osoba.
• **Geografsko profiliranje** – prostorna analiza lokacija povezanih djela radi procjene područja u kojem je počinitelj vjerojatno vezan.

Te se aktivnosti preklapaju, a nazivi se razlikuju među autorima, institucijama i državama. Zato treba biti oprezan s pretpostavkom da postoji jedna profesija „profilera” s jednom metodom. Organizacijski naziv i stvarni posao mogu biti vrlo različiti.

2. Kako je područje nastalo

Rani savjeti stručnjaka

Pregled razvoja područja opisuje njegove korijene u savjetima koje su policijski liječnici i drugi stručnjaci davali istragama. Takvi su se savjeti početkom 1970-ih proširili na policijske istrage u SAD-u, a sredinom 1970-ih preuzeli su ih posebni agenti FBI-ja (Canter, 2004).

Mnoge popularne priče o ranim „pogocima” profilera prepričavaju se bez dokumentacije koja bi omogućila provjeru što je točno predviđeno, a što je naknadno uklopljeno u ishod. Zato ih ovdje ne navodimo kao dokaz.

FBI i popularizacija

FBI-jeva jedinica za bihevioralne znanosti razvila je postupak izrade profila iz analize mjesta događaja i opisala ga kao niz faza koje završavaju istragom i uhićenjem, uz povratnu provjeru novim dokazima (Douglas i sur., 1986). Na tom je radu nastala i poznata podjela počinitelja seksualnih ubojstava na **organizirane** i **neorganizirane**, izvedena iz obrazaca dokaza na mjestu događaja (Ressler i sur., 1986).

Isti pregled razvoja područja ističe i ulogu fikcije, primjerice romana Thomasa Harrisa, u širokom promicanju usluga FBI-jevih profilera (Canter, 2004).

Akademska kritika i empirijski zaokret

Između 1970-ih i 1990-ih razvila su se tri šira smjera profiliranja – istražni, klinički i statistički (Alison i sur., 2010) – a s vremenom i istraživački pristup koji pita: *koje su pretpostavke na kojima profiliranje počiva i mogu li se one empirijski provjeriti?* Područje se pritom širi s ranih slučajeva serijskih ubojstava na mnoge vrste kriminala, od provala do terorizma (Canter, 2004).

Sustavni pregled 426 publikacija o profiliranju objavljenih između 1976. i 2016. pokazao je da su znanstvena strogost i samoprovjera područja s vremenom znatno porasli – ali i da je malo istraživanja empirijski razvijalo profile, a još manje provjeravalo učinkovitost profiliranja u praksi (Fox i Farrington, 2018).

Ukratko: područje je nastalo iz stvarne potrebe istraga za pomoći u teškim slučajevima, razvijalo se kroz praksu i popularnu kulturu, a znanstveno se počelo preispitivati kada se pokazalo da su njegove ključne pretpostavke dugo bile više prihvaćene nego provjerene.

3. Što se iz kaznenog djela pokušava zaključiti?

Profil može sadržavati vrlo različite vrste tvrdnji. Nisu sve jednako opravdane. Za svaku je korisno postaviti tri pitanja s početka lekcije.

• **Ponašanje tijekom djela** – što je počinitelj učinio, kojim redom, kako se odnosio prema žrtvi. To je razmjerno blizu podacima, iako i opis ponašanja često ovisi o iskazima i rekonstrukciji.
• **Način izvršenja** – kako je djelo izvedeno. Također razmjerno blizu podacima.
• **Odabir žrtve, mjesto i vrijeme** – opažljivi podaci o kojima postoji i opsežna kriminološka literatura.
• **Tipologije počinitelja** – svrstavanje počinitelja u tipove, primjerice „organiziran” ili „neorganiziran”. Ovdje se iz opisa djela prelazi na kategoriju osobe.
• **Demografska i osobna obilježja** – dob, zaposlenje, obiteljska situacija, prethodne osude, osobine ličnosti. Ovo je najudaljenije od podataka i zahtijeva pretpostavku o pouzdanoj vezi između ponašanja u djelu i obilježja osobe.
• **Buduće ponašanje** – hoće li počinitelj ponovno počiniti djelo i kakvo. To je predviđanje, sa svim ograničenjima koja smo opisali u lekciji o dokazima.

Primjer: podjela na organizirane i neorganizirane počinitelje

Podjela na organizirane i neorganizirane počinitelje dobro pokazuje zašto tradicionalne kategorije ne treba prihvaćati samo zato što su poznate. Istraživanje koje je analiziralo pojavljivanje 39 obilježja u 100 ubojstava, koja je počinilo 100 serijskih ubojica iz SAD-a, nije pronašlo zasebne skupine obilježja koje bi odgovarale toj podjeli. Obilježja koja se smatraju „organiziranima” bila su tipična za većinu ubojstava, a „neorganizirana” obilježja bila su znatno rjeđa i nisu tvorila zaseban tip (Canter i sur., 2004).

To ne znači da se ubojstva ne razlikuju po stupnju planiranja. Znači da podjela na dva jasna tipa počinitelja nije empirijski potvrđena – a ipak se, upozoravaju autori, koristi u profilima, teorijama, pa i na suđenjima.

4. Modus operandi i „potpis”

U literaturi o profiliranju često se razlikuju dva pojma (Turvey, 2012):

• **Modus operandi** – način na koji je djelo izvršeno: ponašanja koja su potrebna ili korisna da bi se djelo počinilo i da bi počinitelj izbjegao otkrivanje.
• **Potpis** (engl. *signature*) – ponašanja koja, prema tom shvaćanju, nadilaze ono što je potrebno za izvršenje i odražavaju osobne potrebe počinitelja.

Razlika može biti korisna kao **opis**. Za povezivanje djela, primjerice, korisno je znati da se modus operandi može mijenjati – počinitelj može naučiti ili prilagoditi način izvršenja okolnostima.

Problemi nastaju kada se „potpis” tretira kao tajni psihološki otisak koji otkriva osobnost:

• **Što je „nužno”, procjenjuje analitičar.** Da bismo rekli da neko ponašanje nadilazi zahtjeve izvršenja, moramo znati što je počinitelj htio postići. To je zaključak o motivu, a ne opažanje.
• **Isto ponašanje može imati više razloga.** Ponašanje koje izgleda „nepotrebno” moglo je biti posljedica panike, slučajnosti, prekida ili okolnosti koje ne poznajemo.
• **Situacija oblikuje ponašanje.** Kao što smo vidjeli u lekciji [Osobnost i ponašanje](/profiliranje/osobnost-i-ponasanje), ponašanje nastaje iz međudjelovanja osobe i situacije. To vrijedi i za kaznena djela, u kojima ponašanje žrtve, okolina i slučajni događaji mogu snažno utjecati na tijek djela.

„Potpis” je zato najkorisnije shvatiti kao skup **neobičnih ponašanja** koja mogu pomoći u povezivanju djela – a ne kao dokaz o tome kakva je osoba počinitelj.

5. Hipoteza homologije

Tradicionalno profiliranje počiva na pretpostavci koja se rijetko izgovara izravno: **ako počinitelji koji se slično ponašaju u kaznenom djelu nalikuju jedni drugima i po svojim obilježjima, onda se iz ponašanja može zaključiti o obilježjima.** Ta se pretpostavka naziva **hipotezom homologije**.

Što su istraživanja pokazala?

• U istraživanju 100 britanskih počinitelja silovanja nad nepoznatim žrtvama uspoređivana je sličnost njihova ponašanja tijekom djela sa sličnošću u dobi, društvenim obilježjima i kriminalnoj prošlosti. Ni za jednu usporedbu nije pronađena pozitivna povezanost: počinitelji koji su djela izvršili na sličan način nisu bili sličniji ni po dobi, ni po društvenim obilježjima, ni po prethodnim osudama (Mokros i Alison, 2002).
• Na uzorku serijskih razbojništava u poslovnim prostorima, istraživanje je ispitalo tri pretpostavke odjednom: dosljednost ponašanja istog počinitelja, razlikovnost ponašanja različitih počinitelja i homologiju. Prve dvije pretpostavke dobile su potporu, a homologija nije (Woodhams i Toye, 2007).
• Teorijski pregled zaključio je da tradicionalni pristupi profiliranju počivaju na „naivnom” shvaćanju osobina, koje zanemaruje utjecaj situacije. Istraživanja podupiru pretpostavku o dosljednosti ponašanja kroz djela, ali ne i o stabilnoj vezi između obrazaca ponašanja u djelu i obilježja počinitelja. Autori zaključuju da profile temeljene na takvom pristupu treba koristiti oprezno u istragama, a nikako kao dokaz na sudu, dok se ne pokaže njihova prediktivna valjanost (Alison i sur., 2002).

Što to znači – a što ne znači?

Ti nalazi ne pokazuju da ponašanje u kaznenom djelu nema nikakve veze s osobom. Pokazuju da jednostavna pretpostavka „slično ponašanje – slična osoba” nije dobila potporu u istraživanjima koja su je izravno provjeravala. Isto ponašanje može nastati iz različitih razloga, situacija ga snažno oblikuje, a stabilnost veze između ponašanja i obilježja osobe ne smije se pretpostaviti bez dokaza.

Ovdje se vidi i važna razlika koja vodi do sljedećeg poglavlja: **dosljednost istog počinitelja** ima bolju potporu od **veze između ponašanja i obilježja počinitelja**.

6. Povezivanje kaznenih djela

Drukčije pitanje

Profiliranje počinitelja pita: *kakva je osoba počinila ovo djelo?* Povezivanje kaznenih djela pita nešto drugo: *je li ova djela počinila ista osoba?*

Razlika nije samo u formulaciji. Za drugo pitanje nije potrebno znati ništa o dobi, zanimanju ili osobnosti počinitelja. Potrebna su dva uvjeta:

• **Dosljednost ponašanja** – isti počinitelj u različitim djelima ponaša se razmjerno slično.
• **Razlikovnost** – različiti počinitelji ponašaju se dovoljno različito da se njihova djela mogu razlikovati.

Pregled istraživanja povezivanja djela zaključio je da dostupna istraživanja daju određenu potporu objema pretpostavkama: postoji dosljednost u ponašanju počinitelja, a razlike među počiniteljima dovoljno su velike u odnosu na razlike unutar istog počinitelja (Woodhams, Hollin i Bull, 2007).

Koliko je povezivanje točno?

• Meta-analiza istraživanja povezivanja kaznenih djela, unutar spomenutog sustavnog pregleda četiri desetljeća istraživanja profiliranja, pokazala je da ono daje umjerenu do visoku točnost povezivanja djela s jednim počiniteljem, te da je to statistički razvijeno područje (Fox i Farrington, 2018).
• Pregled istraživanja koja su točnost povezivanja mjerila istom mjerom pokazao je da se u većini slučajeva postiže umjerena razina točnosti. Na točnost su najviše utjecali vrsta kaznenog djela, vrsta ponašanja koja se uspoređuje i jurisdikcija. Autori upozoravaju i na pitanje koliko se ti rezultati mogu prenijeti na stvarne istražne uvjete (Bennell i sur., 2014).

Zašto je to važno?

Povezivanje djela ima **drukčiju i bolju dokaznu osnovu** od klasičnog profiliranja počinitelja. To je jedan od važnijih zaključaka literature i ne treba ga zamijeniti s općenitom tvrdnjom da „profiliranje radi”.

Ali i ovdje vrijede ograničenja iz lekcije o dokazima. Istraživanja se uglavnom provode na riješenim slučajevima, za koje se zna tko je što počinio, i ne odražavaju uvijek nesigurnost stvarne istrage. Ponašanja koja su česta kod mnogih počinitelja ne pomažu u povezivanju, koliko god bila dosljedna – jer nisu razlikovna. A procjena da su djela povezana i dalje je procjena vjerojatnosti, a ne dokaz da ih je počinila ista osoba.

7. Geografsko profiliranje

Što pokušava procijeniti?

**Geografsko profiliranje** koristi lokacije niza kaznenih djela za koja se pretpostavlja da ih je počinila ista osoba, kako bi procijenilo područje u kojem je vjerojatnije da počinitelj živi ili je na drugi način prostorno vezan (Rossmo, 2000). Rezultat nije točka na karti, nego procjena koja područja treba prije provjeriti.

Na čemu počiva?

Jedna od polazišnih ideja je obrazac **putovanja do kaznenog djela** (engl. *journey to crime*): prevladavajući nalaz tih istraživanja jest da se većina kaznenih djela događa razmjerno blizu mjesta stanovanja počinitelja, a broj djela opada s udaljenošću (Townsley i Sidebottom, 2010).

No i ta pretpostavka zahtijeva oprez. Kada je jedno istraživanje uzelo u obzir da isti počinitelji pridonose više putovanja, pokazalo se da samo manji broj – vrlo aktivnih – počinitelja pokazuje taj obrazac opadanja s udaljenošću (Townsley i Sidebottom, 2010). Obrazac koji vrijedi za skupinu ne mora vrijediti za pojedinog počinitelja – isti problem prijelaza sa skupine na pojedinca koji smo opisali u lekciji o dokazima.

Neslaganje u literaturi

U jednom eksperimentu sudionici koji su naučili dvije jednostavne prostorne heuristike predviđali su mjesto stanovanja serijskih počinitelja jednako točno kao jedna vodeća aktuarska tehnika (Snook, Taylor i Bennell, 2004). Rossmo je odgovorio da zaključci nisu podržani podacima i metodom: uvjeti laboratorijskog pokusa malo nalikuju stvarnoj istrazi, korišteni slučajevi možda nisu zadovoljavali pretpostavke geografskog profiliranja i obuhvaćali su samo po tri lokacije, a način mjerenja pogreške bio je neprikladan (Rossmo, 2005).

Ta rasprava ne pokazuje da geografska analiza ne vrijedi, ni da je složeni softver nužno bolji. Pokazuje da je pitanje koliko je koji pristup točan u stvarnim istragama i dalje otvoreno.

Prostorna analiza nije psihološko profiliranje

Geografsko profiliranje ne zaključuje o osobnosti, motivima ni demografskim obilježjima počinitelja. Ono radi s prostornim podacima i pretpostavkama o kretanju. Zato ga ne treba miješati s psihološkim profilom – a ni zamišljati kao algoritam koji „zna gdje počinitelj živi”. Ovisi o tome jesu li djela ispravno povezana, jesu li poznate sve lokacije i vrijede li pretpostavke o kretanju za ovog počinitelja.

8. Koliko profiliranje pomaže? Što pokazuju dokazi

Mogu li profileri bolje predvidjeti obilježja počinitelja?

• U jednom ranom istraživanju profileri, detektivi, psiholozi i studenti izrađivali su profile na temelju dvaju riješenih slučajeva. Profileri su pisali bogatije i detaljnije profile. Za slučaj seksualnog kaznenog djela bili su točniji od ostalih skupina, ali za slučaj ubojstva nisu. Proces kojim su obrađivali podatke nije se kvalitativno razlikovao od ostalih skupina (Pinizzotto i Finkel, 1990). Riječ je o malom istraživanju s dva slučaja, pa ga ne treba generalizirati ni u jednom smjeru.
• Pregled i meta-analiza objavljene literature zaključili su da se literatura o profiliranju uglavnom oslanja na zdravorazumska opravdanja. Usporedbe profilera s drugim skupinama dale su mješovite rezultate: u jednoj analizi profileri nisu bili bolji u predviđanju pojedinih kategorija obilježja, uz neznatnu prednost u ukupnoj procjeni, a u drugoj su bili bolji u nekoliko kategorija, ali ne i u predviđanju ponašanja tijekom djela. Autori upozoravaju na ozbiljna metodološka ograničenja tih podataka (Snook i sur., 2007).

Na čemu počivaju tvrdnje u profilima?

Analiza 21 profila korištenog u stvarnim istragama, s gotovo 4.000 tvrdnji o počiniteljima, pokazala je da gotovo 80 % tvrdnji nije bilo potkrijepljeno nikakvim obrazloženjem, a manje od 31 % moglo se uopće provjeriti (Alison i sur., 2003a). Uz to, kao što smo vidjeli u lekciji o mitovima, dovoljno neodređen profil čini se točnim i za počinitelje koji mu ne odgovaraju (Alison, Smith i Morgan, 2003b).

Kritička i pragmatična perspektiva

U literaturi postoji stvarno neslaganje o tome što iz toga slijedi:

• Jedna skupina autora zaključuje da je uvjerenje u uspješnost profiliranja velikim dijelom iluzija, potaknuta anegdotama, ponavljanjem poruke da profiliranje djeluje, oznakom „stručnjaka” i naglaskom na točnim predviđanjima, te da ga bez znanstvene potpore ne bi trebalo koristiti kao istražni alat (Snook i sur., 2008).
• Drugi autori zastupaju pragmatičniji pogled: profiliranje se razvilo u širi skup savjetodavnih doprinosa istrazi, od povezivanja djela do savjeta o razgovorima i geografske analize, ali još nije dobro razumljeno kako ti doprinosi stvarno djeluju. Potrebno je kombinirati teorijske modele s empirijskim statističkim pristupima (Alison i sur., 2010).

Te se perspektive ne isključuju potpuno. Obje polaze od istog stanja dokaza: tradicionalno izvođenje obilježja počinitelja iz ponašanja ima slabu potporu, a neke uže i strukturiranije zadaće imaju bolju.

Što profiliranje može – procjena po zadaćama

Umjesto pitanja „radi li profiliranje?”, korisnije je procijeniti pojedine zadaće:

• **A) Generiranje hipoteza.** Potencijalna korisnost: pomaže otvoriti pitanja na koja istraga nije mislila. Dokazna osnova: hipoteza ne treba biti dokazana da bi bila korisna, ali treba biti provjerljiva. Glavni rizik: hipoteza koja nije jasno označena kao hipoteza počne se tretirati kao nalaz.
• **B) Organiziranje postojećih informacija.** Potencijalna korisnost: strukturiran pregled velike količine podataka. Dokazna osnova: malo izravnih evaluacija; još nije dobro razumljeno kako takvi doprinosi stvarno djeluju u istrazi (Alison i sur., 2010). Glavni rizik: struktura može stvoriti dojam koherentne priče i kada podaci nisu takvi.
• **C) Prioritizacija istražnih smjerova.** Potencijalna korisnost: pomaže odlučiti koje provjere obaviti prve, primjerice uz geografsku analizu. Dokazna osnova: mješovita i ovisna o pretpostavkama (Snook, Taylor i Bennell, 2004; Rossmo, 2005). Glavni rizik: sužavanje istrage koje isključi stvarnog počinitelja.
• **D) Povezivanje slučajeva.** Potencijalna korisnost: prepoznavanje serija i spajanje informacija iz više djela. Dokazna osnova: najbolja u cijelom području – umjerena do visoka točnost u istraživanjima (Fox i Farrington, 2018; Bennell i sur., 2014). Glavni rizik: pogrešno povezana ili pogrešno razdvojena djela.
• **E) Predviđanje obilježja počinitelja.** Potencijalna korisnost: sužavanje kruga mogućih počinitelja. Dokazna osnova: slaba; hipoteza homologije nije dobila potporu (Mokros i Alison, 2002; Woodhams i Toye, 2007). Glavni rizik: istraga traži „pogrešan tip” osobe.
• **F) Identifikacija konkretnog počinitelja.** Profil to ne radi i nije za to namijenjen. Identifikacija zahtijeva dokaze koji povezuju osobu s djelom.

9. Stručnost, iskustvo i pristranost

U lekciji [Dokazi i ograničenja](/profiliranje/dokazi-i-ogranicenja) vidjeli smo da stručnjaci nisu imuni na pristranost i da su formalna pravila za kombiniranje podataka u prosjeku dosljednija od holističke prosudbe. Za kriminalističko profiliranje važno je razlikovati četiri stvari:

• **Stručnost u području** – poznavanje kriminologije, istraživanja i istražnih postupaka.
• **Iskustvo** – broj slučajeva na kojima je osoba radila.
• **Intuitivni osjećaj** – dojam do kojeg osoba dolazi brzo, bez eksplicitnog obrazloženja.
• **Validirana metoda** – postupak čija je točnost provjerena na slučajevima s poznatim ishodom.

Samo posljednje izravno govori koliko je zaključak vjerojatno točan. Iskustvo u istragama često ne daje jasnu povratnu informaciju o tome je li profil bio točan: mnogi slučajevi ostanu neriješeni, a kod riješenih je teško utvrditi je li profil pomogao. Zato iskustvo samo po sebi ne jamči visoku dokaznu vrijednost zaključka.

Istraživanje sa stvarnim kriminalističkim istražiteljima pokazalo je kako početna hipoteza može djelovati na procjenu dokaza. Studenti su krivnju pripisivali glavnom osumnjičenom samo kada im je predstavljen mogući motiv, a istražitelji su to činili bez obzira na hipotezu – i time bili manje osjetljivi na alternativna tumačenja. Istražitelji s izraženijom potrebom za brzim zatvaranjem slučaja rjeđe su primjećivali nedosljednosti u materijalu kada im je predstavljen motiv (Ask i Granhag, 2005).

Profil može postati upravo takva početna hipoteza. Ako istražni tim dobije opis „vjerojatnog počinitelja”, svaki sljedeći podatak lako se počne tumačiti u odnosu na taj opis – oblik forenzične pristranosti potvrđivanja koju smo opisali u lekciji o dokazima (Kassin, Dror i Kukucka, 2013).

10. Etika i rizici

Etički problemi profiliranja nisu odvojeni od metodoloških. Većina njih nastaje upravo onda kada se hipoteza tretira kao činjenica.

Kriminalističko profiliranje nije isto što i diskriminatorno profiliranje

Važno je razlikovati dvije stvari koje dijele isti naziv:

• **Kriminalističko profiliranje** polazi od konkretnog kaznenog djela i pokušava iz njegovih obilježja izvesti hipoteze o nepoznatom počinitelju.
• **Diskriminatorno profiliranje** – primjerice rasno ili etničko profiliranje – znači postupanje prema ljudima kao sumnjivima zbog njihove pripadnosti određenoj skupini, bez veze s konkretnim djelom. Uzroci i posljedice takvog postupanja detaljno su analizirani u literaturi o rasnom profiliranju (Glaser, 2015).

Granica nije uvijek jasna u praksi. Ako profil sadrži demografsku tvrdnju („počinitelj je vjerojatno pripadnik skupine X”), a istraga zatim provjerava pripadnike te skupine, kriminalističko profiliranje može se pretvoriti u diskriminatorno. Uz to, kao što smo vidjeli u lekciji o dokazima, kada je ono što tražimo rijetko, velika većina ljudi koji odgovaraju nekom općem opisu nema nikakve veze s djelom.

Metodološki i praktični rizici

• **Stereotipiziranje** – opis „tipičnog počinitelja” može se temeljiti na predodžbama, a ne na podacima.
• **Tunelski vid** – rano usmjeravanje na jednu osobu ili tip osobe, uz zanemarivanje drugih mogućnosti.
• **Preuranjeno sužavanje istrage** – profil koji isključi neke skupine može isključiti i stvarnog počinitelja.
• **Stigmatizacija** – osobe koje „odgovaraju profilu” mogu biti izložene sumnji i posljedicama bez ikakvog dokaza.
• **Zamjena hipoteze dokazom** – profil se počne koristiti kao potvrda krivnje osobe koja mu odgovara.
• **Lažni osjećaj sigurnosti** – detaljan, stručno napisan profil djeluje uvjerljivo i kada se većina njegovih tvrdnji ne može provjeriti (Alison i sur., 2003a).

Zato je jedna od najvažnijih zaštita jednostavna: **svaka tvrdnja u profilu treba biti označena kao hipoteza, s obrazloženjem na čemu se temelji i s navođenjem što bi je opovrglo.**

11. Veliki primjer: niz provala u prigradskom naselju

Sljedeći slučaj je izmišljen. Opisan je samo onoliko koliko je potrebno da se prati način razmišljanja, bez detalja o izvršenju.

Početni podaci

Tijekom šest tjedana u jednom prigradskom naselju prijavljeno je pet provala u obiteljske kuće. Policija raspolaže sljedećim:

• sve su se provale dogodile radnim danom, između 10 i 14 sati, dok ukućani nisu bili kod kuće,
• u četiri slučaja odneseni su nakit i gotovina, a elektronika je ostavljena,
• u petom slučaju odnesena je elektronika, a nakit nije diran,
• svih pet kuća nalazi se unutar područja promjera oko dva kilometra,
• u dva slučaja susjedi su vidjeli „nekoga s ruksakom”, ali opisi se razlikuju.

Opaženi obrasci

• Vrijeme i vrsta objekata slični su u svih pet slučajeva.
• Izbor predmeta sličan je u četiri slučaja, a peti se razlikuje.
• Lokacije su prostorno grupirane.

Što bi mogao zaključiti tradicionalni profil?

Tradicionalni pristup mogao bi ponuditi opis poput ovoga:

*„Počinitelj je vjerojatno muškarac u dvadesetima, nezaposlen ili s nestalnim radnim vremenom, koji živi u naselju ili u njegovoj blizini. Organiziran je, strpljiv i dobro poznaje područje. Izbjegava elektroniku jer zna da se teže prodaje. Vjerojatno ima raniju osudu za imovinska djela.”*

Opis zvuči uvjerljivo. Ali kada ga provjerimo kroz tri pitanja:

• Dob, spol, zaposlenje i ranija osuda izvedeni su iz ponašanja u djelu – upravo onaj korak za koji hipoteza homologije nije dobila potporu.
• „Organiziran i strpljiv” je tipološka oznaka koja opisuje većinu takvih djela, pa malo razlikuje.
• „Izbjegava elektroniku jer zna da se teže prodaje” pripisuje motiv i znanje koje nije opaženo.
• Peti slučaj, koji se razlikuje, jednostavno je uklopljen u priču ili zanemaren.

Što bi rekao empirijski oprezniji pristup?

Oprezniji pristup postavlja uža pitanja na koja podaci mogu odgovoriti:

• **Jesu li djela povezana?** Četiri slučaja dijele vrijeme, vrstu objekta i izbor predmeta. Peti dijeli vrijeme i vrstu objekta, ali ne i izbor predmeta. Vrijeme i vrsta objekta česti su kod mnogih provala, pa malo razlikuju počinitelje. Izbor predmeta može biti razlikovniji. Radna hipoteza: četiri djela vjerojatnije su povezana, a peti je otvoreno pitanje.
• **Što govori prostorni obrazac?** Ako su četiri djela povezana, njihove lokacije mogu pomoći u odluci koja područja i evidencije provjeriti prve – uz svijest da se obrazac koji vrijedi za skupine ne mora odnositi na ovog počinitelja.
• **Što ne znamo?** Ništa o dobi, spolu ni zaposlenju počinitelja, osim onoga što bi mogli dati svjedoci ili fizički tragovi.

Moguće hipoteze

• **H1:** Svih pet provala počinila je ista osoba.
• **H2:** Četiri provale počinila je jedna osoba, a petu netko drugi.
• **H3:** Provale su počinile dvije ili više osoba koje djeluju zajedno ili odvojeno.
• **H4:** Neka od djela nisu povezana ni s jednim drugim.

Koji bi podaci pomogli?

• fizički tragovi s mjesta događaja i njihova usporedba između slučajeva,
• provjera jesu li u drugim dijelovima grada zabilježene slične provale, kako bi se procijenilo koliko je obrazac razlikovan,
• detaljniji i neovisni iskazi svjedoka, prikupljeni bez sugestivnih pitanja,
• podaci o tome gdje su odneseni predmeti mogli biti ponuđeni na prodaju.

Što povezuje slučajeve – a što ne možemo zaključiti?

Povezanost četiriju slučajeva podupiru sličnost u izboru predmeta, vremenu i prostornoj blizini. Ne možemo zaključiti tko je počinitelj, kakva je osoba ni zašto bira određene predmete. Ne možemo ni sa sigurnošću tvrditi da su djela povezana – samo da je ta hipoteza razmjerno dobro poduprta.

Novi podaci

Nakon nekoliko tjedana pojavljuju se novi podaci:

• Tragovi s mjesta događaja povezuju tri od četiri „slična” slučaja s istim tragom obuće. Četvrti „sličan” slučaj nema usporedivih tragova.
• Za peti slučaj, onaj s elektronikom, uhićena je druga osoba, koja je priznala i to djelo i nekoliko provala u drugom dijelu grada.
• Osoba povezana s prva tri slučaja kasnije je identificirana na temelju fizičkih dokaza. Ima 46 godina, stalno je zaposlena u smjenskom radu i nema ranijih osuda.

Kako se procjena ažurirala?

• **H2** se pokazala bližom stvarnosti od H1: peti slučaj doista nije bio povezan.
• Procjena povezanosti bila je korisna – ali je za četvrti slučaj ostala neodlučena, što je bila ispravna razina nesigurnosti.
• Tradicionalni opis počinitelja bio bi pogrešan u dobi, zaposlenju i kriminalnoj prošlosti. Da se istraga usmjerila samo na „nezaposlene muškarce u dvadesetima s ranijom osudom”, stvarni počinitelj možda nikad ne bi došao u krug provjere.
• Identifikaciju nije donio profil, nego fizički dokazi.

Što primjer pokazuje?

U lekciji [Kako nastaje profil?](/profiliranje/kako-nastaje-profil) naglasili smo da se procjena mora ažurirati kada se pojave novi podaci. Ovaj primjer pokazuje i kako različite zadaće profiliranja imaju različitu vrijednost. Pitanje povezanosti djela bilo je korisno i razmjerno dobro utemeljeno. Pitanje „kakav je počinitelj” bilo je najmanje utemeljeno i najrizičnije.

**Profil nije odgovor na pitanje tko je počinitelj. On je alat za postavljanje boljih pitanja o tome što još treba provjeriti.**

Što kriminalističko profiliranje može – a što ne može

• **Može** pomoći u generiranju i strukturiranju istražnih hipoteza – ako su jasno označene kao hipoteze.
• **Može** pomoći u procjeni jesu li kaznena djela povezana; to je zadaća s najboljom empirijskom potporom u području.
• **Može** uz geografsku analizu pomoći u odluci koja područja ili evidencije provjeriti prve – uz otvoreno pitanje o točnosti različitih pristupa.
• **Ne može** pouzdano izvesti dob, zanimanje ili osobnost počinitelja iz ponašanja u djelu; hipoteza homologije nije dobila potporu.
• **Ne može** identificirati počinitelja niti zamijeniti dokaze koji povezuju osobu s djelom.
• **Ne može** jamčiti točnost na temelju iskustva profilera ili uvjerljivosti profila.
• **Ne smije** postati osnova za sumnju prema ljudima samo zato što pripadaju određenoj skupini.

Ključni pojmovi

• **Kriminalističko profiliranje (profiliranje počinitelja)** – pokušaj izvođenja vjerojatnih obilježja nepoznatog počinitelja iz obilježja kaznenog djela.
• **Istražna psihologija** – akademski pristup koji psihološka pitanja u istragama proučava sustavno i empirijski.
• **Bihevioralni istražni savjet** – britanski naziv za šire savjetodavne doprinose psihologa i analitičara istrazi.
• **Modus operandi** – način na koji je djelo izvršeno, uključujući ponašanja potrebna za izvršenje i izbjegavanje otkrivanja.
• **Potpis** – ponašanja za koja se smatra da nadilaze zahtjeve izvršenja; korisnije kao pomoć u povezivanju djela nego kao pokazatelj osobnosti.
• **Tipologija organiziranog i neorganiziranog počinitelja** – tradicionalna podjela počinitelja koja nije dobila empirijsku potporu kao podjela na dva zasebna tipa.
• **Hipoteza homologije** – pretpostavka da počinitelji koji se slično ponašaju u djelu nalikuju jedni drugima i po svojim obilježjima.
• **Dosljednost ponašanja** – sličnost ponašanja istog počinitelja u različitim djelima.
• **Razlikovnost** – razlike u ponašanju između različitih počinitelja.
• **Povezivanje kaznenih djela** – procjena jesu li dva ili više djela počinila ista osoba.
• **Geografsko profiliranje** – prostorna analiza lokacija povezanih djela radi procjene područja u kojem je počinitelj vjerojatno prostorno vezan.
• **Putovanje do kaznenog djela** – udaljenost i put između mjesta za koje je počinitelj vezan i mjesta djela.
• **Tunelski vid** – rano usmjeravanje istrage na jednu osobu ili tip osobe uz zanemarivanje drugih mogućnosti.
• **Diskriminatorno profiliranje** – postupanje prema ljudima kao sumnjivima zbog pripadnosti skupini, bez veze s konkretnim djelom.

Zapamti

• „Kriminalističko profiliranje” **nije jedna metoda**, nego nekoliko različitih zadaća s različitom dokaznom osnovom.
• **Profil nije identifikacija** – on je skup hipoteza, a ne dokaz.
• Za svaku tvrdnju pitaj: **što se opaža, što se zaključuje i koliko je to opravdano?**
• **Hipoteza homologije** – „slično ponašanje, slična osoba” – nije dobila potporu u istraživanjima koja su je izravno provjeravala.
• **Povezivanje djela** ima bolju empirijsku potporu od predviđanja obilježja počinitelja.
• **Geografsko profiliranje** je prostorna analiza, a ne psihološki profil, i ovisi o pretpostavkama koje ne vrijede za svakog počinitelja.
• **Iskustvo i uvjerljivost profila** ne jamče njegovu točnost.
• **Etički rizici su i metodološki**: tunelski vid, stereotipi i zamjena hipoteze dokazom.

Istraži dalje

• [Uvod u profiliranje](/profiliranje/uvod) – razlika između profila, dijagnoze i zaključka.
• [Metode i pristupi profiliranju](/profiliranje/metode) – kriminalističko profiliranje kao jedna od metoda.
• [Osobnost i ponašanje](/profiliranje/osobnost-i-ponasanje) – zašto osoba i situacija zajedno oblikuju ponašanje.
• [Mitovi i činjenice](/profiliranje/mitovi) – mit o profileru koji identificira počinitelja i Barnumov efekt.
• [Dokazi i ograničenja](/profiliranje/dokazi-i-ogranicenja) – bazne stope, kliničko i statističko predviđanje i pristranost stručnjaka.
• [Studije slučaja](/profiliranje/studije-slucaja) – analiza dokumentiranih slučajeva.

Izvori i literatura

• Alison, L., Bennell, C., Mokros, A. i Ormerod, D. (2002). The personality paradox in offender profiling: A theoretical review of the processes involved in deriving background characteristics from crime scene actions. *Psychology, Public Policy, and Law*, 8(1), 115–135. [doi.org/10.1037/1076-8971.8.1.115](https://doi.org/10.1037/1076-8971.8.1.115)
• Alison, L., Goodwill, A., Almond, L., van den Heuvel, C. i Winter, J. (2010). Pragmatic solutions to offender profiling and behavioural investigative advice. *Legal and Criminological Psychology*, 15(1), 115–132. [doi.org/10.1348/135532509X463347](https://doi.org/10.1348/135532509X463347)
• Alison, L., Smith, M. D., Eastman, O. i Rainbow, L. (2003a). Toulmin's philosophy of argument and its relevance to offender profiling. *Psychology, Crime & Law*, 9(2), 173–183. [doi.org/10.1080/1068316031000116265](https://doi.org/10.1080/1068316031000116265)
• Alison, L., Smith, M. D. i Morgan, K. (2003b). Interpreting the accuracy of offender profiles. *Psychology, Crime & Law*, 9(2), 185–195. [doi.org/10.1080/1068316031000116274](https://doi.org/10.1080/1068316031000116274)
• Ask, K. i Granhag, P. A. (2005). Motivational sources of confirmation bias in criminal investigations: The need for cognitive closure. *Journal of Investigative Psychology and Offender Profiling*, 2(1), 43–63. [doi.org/10.1002/jip.19](https://doi.org/10.1002/jip.19)
• Bennell, C., Mugford, R., Ellingwood, H. i Woodhams, J. (2014). Linking crimes using behavioural clues: Current levels of linking accuracy and strategies for moving forward. *Journal of Investigative Psychology and Offender Profiling*, 11(1), 29–56. [doi.org/10.1002/jip.1395](https://doi.org/10.1002/jip.1395)
• Canter, D. (2004). Offender profiling and investigative psychology. *Journal of Investigative Psychology and Offender Profiling*, 1(1), 1–15. [doi.org/10.1002/jip.7](https://doi.org/10.1002/jip.7)
• Canter, D. V., Alison, L. J., Alison, E. i Wentink, N. (2004). The organized/disorganized typology of serial murder: Myth or model? *Psychology, Public Policy, and Law*, 10(3), 293–320. [doi.org/10.1037/1076-8971.10.3.293](https://doi.org/10.1037/1076-8971.10.3.293)
• Douglas, J. E., Ressler, R. K., Burgess, A. W. i Hartman, C. R. (1986). Criminal profiling from crime scene analysis. *Behavioral Sciences & the Law*, 4(4), 401–421. [doi.org/10.1002/bsl.2370040405](https://doi.org/10.1002/bsl.2370040405)
• Fox, B. i Farrington, D. P. (2018). What have we learned from offender profiling? A systematic review and meta-analysis of 40 years of research. *Psychological Bulletin*, 144(12), 1247–1274. [doi.org/10.1037/bul0000170](https://doi.org/10.1037/bul0000170)
• Glaser, J. (2015). *Suspect Race: Causes and Consequences of Racial Profiling*. Oxford University Press. [doi.org/10.1093/acprof:oso/9780195370409.001.0001](https://doi.org/10.1093/acprof:oso/9780195370409.001.0001)
• Kassin, S. M., Dror, I. E. i Kukucka, J. (2013). The forensic confirmation bias: Problems, perspectives, and proposed solutions. *Journal of Applied Research in Memory and Cognition*, 2(1), 42–52. [doi.org/10.1016/j.jarmac.2013.01.001](https://doi.org/10.1016/j.jarmac.2013.01.001)
• Mokros, A. i Alison, L. J. (2002). Is offender profiling possible? Testing the predicted homology of crime scene actions and background characteristics in a sample of rapists. *Legal and Criminological Psychology*, 7(1), 25–43. [doi.org/10.1348/135532502168360](https://doi.org/10.1348/135532502168360)
• Pinizzotto, A. J. i Finkel, N. J. (1990). Criminal personality profiling: An outcome and process study. *Law and Human Behavior*, 14(3), 215–233. [doi.org/10.1007/BF01352750](https://doi.org/10.1007/BF01352750)
• Ressler, R. K., Burgess, A. W., Douglas, J. E., Hartman, C. R. i D'Agostino, R. B. (1986). Sexual killers and their victims: Identifying patterns through crime scene analysis. *Journal of Interpersonal Violence*, 1(3), 288–308. [doi.org/10.1177/088626086001003003](https://doi.org/10.1177/088626086001003003)
• Rossmo, D. K. (2000). *Geographic Profiling*. CRC Press. [doi.org/10.1201/9781420048780](https://doi.org/10.1201/9781420048780)
• Rossmo, D. K. (2005). Geographic heuristics or shortcuts to failure? Response to Snook et al. *Applied Cognitive Psychology*, 19(5), 651–654. [doi.org/10.1002/acp.1144](https://doi.org/10.1002/acp.1144)
• Snook, B., Cullen, R. M., Bennell, C., Taylor, P. J. i Gendreau, P. (2008). The criminal profiling illusion: What's behind the smoke and mirrors? *Criminal Justice and Behavior*, 35(10), 1257–1276. [doi.org/10.1177/0093854808321528](https://doi.org/10.1177/0093854808321528)
• Snook, B., Eastwood, J., Gendreau, P., Goggin, C. i Cullen, R. M. (2007). Taking stock of criminal profiling: A narrative review and meta-analysis. *Criminal Justice and Behavior*, 34(4), 437–453. [doi.org/10.1177/0093854806296925](https://doi.org/10.1177/0093854806296925)
• Snook, B., Taylor, P. J. i Bennell, C. (2004). Geographic profiling: The fast, frugal, and accurate way. *Applied Cognitive Psychology*, 18(1), 105–121. [doi.org/10.1002/acp.956](https://doi.org/10.1002/acp.956)
• Townsley, M. i Sidebottom, A. (2010). All offenders are equal, but some are more equal than others: Variation in journeys to crime between offenders. *Criminology*, 48(3), 897–917. [doi.org/10.1111/j.1745-9125.2010.00205.x](https://doi.org/10.1111/j.1745-9125.2010.00205.x)
• Turvey, B. E. (2012). *Criminal Profiling: An Introduction to Behavioral Evidence Analysis* (4. izd.). Academic Press.
• Woodhams, J., Hollin, C. R. i Bull, R. (2007). The psychology of linking crimes: A review of the evidence. *Legal and Criminological Psychology*, 12(2), 233–249. [doi.org/10.1348/135532506X118631](https://doi.org/10.1348/135532506X118631)
• Woodhams, J. i Toye, K. (2007). An empirical test of the assumptions of case linkage and offender profiling with serial commercial robberies. *Psychology, Public Policy, and Law*, 13(1), 59–85. [doi.org/10.1037/1076-8971.13.1.59](https://doi.org/10.1037/1076-8971.13.1.59)