Kratka terapija usmjerena na rješenja

Zadnja provjera: listopad 2026.

Kratka terapija usmjerena na rješenja (engl. *Solution-Focused Brief Therapy*, SFBT) psihoterapijski je i savjetodavni pristup koji polazi od pretpostavke da se promjena može potaknuti usmjeravanjem pozornosti na željenu budućnost, postojeće sposobnosti i situacije u kojima je problem manje izražen ili odsutan. Umjesto detaljnog istraživanja podrijetla problema, terapeut i klijent surađuju na prepoznavanju onoga što bi se trebalo promijeniti i kako se željena promjena može ostvariti u svakodnevnom životu.

SFBT se razvila tijekom 1980-ih godina u Centru za kratku obiteljsku terapiju u Milwaukeeju u Sjedinjenim Američkim Državama. Među njezinim najpoznatijim utemeljiteljima su Steve de Shazer i Insoo Kim Berg, uz doprinos njihovih suradnika. Na razvoj pristupa utjecala je tradicija kratke terapije i sistemskog razmišljanja, ali SFBT je oblikovala vlastiti model razgovora, postavljanja ciljeva i istraživanja klijentovih resursa.

Središnja pretpostavka pristupa jest da razumijevanje problema nije uvijek nužan preduvjet za postizanje promjene. Osoba može razviti učinkovitije načine djelovanja i prije nego što u potpunosti razumije zašto je problem nastao. Terapeut zato istražuje što klijent želi umjesto problema, što već funkcionira i koje male promjene mogu dovesti do vidljivog napretka.

SFBT ne znači zanemarivanje teškoća niti pretpostavlja da su svi problemi jednostavni ili da se mogu riješiti samo promjenom perspektive. Njezin je cilj usmjeriti ograničeno terapijsko vrijeme na ostvarive ciljeve i dostupne mogućnosti, uz uvažavanje stvarnih okolnosti, ograničenja i potreba klijenta.

Nastanak i razvoj pristupa

Kratka terapija usmjerena na rješenja razvijala se u okviru rada Centra za kratku obiteljsku terapiju (*Brief Family Therapy Center*) u Milwaukeeju tijekom 1970-ih i 1980-ih godina. Steve de Shazer, Insoo Kim Berg i njihovi suradnici promatrali su što se događa u terapijskim razgovorima kada klijenti počinju opisivati promjene koje žele ostvariti i situacije u kojima se problem ne pojavljuje ili je manje izražen.

Njihov se pristup razlikovao od terapijskih modela koji naglašavaju detaljnu analizu uzroka, razvojnih iskustava ili psiholoških mehanizama koji održavaju problem. Umjesto toga, terapeuti su istraživali kako razgovor može pomoći klijentu prepoznati željeni ishod, vlastite sposobnosti i sljedeće korake prema promjeni.

Važan utjecaj na razvoj SFBT-a imala je tradicija sistemske i kratke terapije, uključujući rad Gregoryja Batesona i skupine istraživača i terapeuta povezane s Mental Research Instituteom u Palo Altu. Ipak, SFBT nije samo skraćena verzija drugih psihoterapija. Njezina se posebnost nalazi u dosljednom usmjeravanju na ciljeve, iznimke od problema, postojeće resurse i znakove napretka.

De Shazer je razradio ideju da rješenje ne mora biti izravna suprotnost problemu niti da razumijevanje problema uvijek vodi do njegova rješavanja. Berg je pridonijela razvoju praktičnih načina primjene pristupa u radu s pojedincima, parovima, obiteljima i različitim sustavima pomoći.

SFBT se danas koristi u psihoterapiji, savjetovanju, socijalnom radu, obrazovanju i drugim područjima u kojima je korisno definirati ciljeve i potaknuti konkretne promjene. Način primjene prilagođava se kontekstu, a istraživačka potpora razlikuje se ovisno o području primjene.

Temeljna načela SFBT-a

Usmjerenost na željenu budućnost

SFBT polazi od pitanja što bi klijent želio da bude drukčije. Terapeut ne pretpostavlja da je cilj nužno potpuno uklanjanje simptoma. Klijent može željeti bolje funkcionirati na poslu, kvalitetnije komunicirati s partnerom, osjećati veću sigurnost u društvenim situacijama ili se učinkovitije nositi sa stresom.

Važno je da se cilj opiše konkretno i razumljivo. Izjava „Želim biti sretniji” može biti početna točka, ali terapeut pomaže klijentu razjasniti kako bi se željena promjena prepoznala u svakodnevnom životu.

Primjerice, cilj može postati: „Želim se moći zauzeti za sebe na sastancima, a da poslije ne razmišljam satima jesam li rekao nešto pogrešno.”

Takva formulacija olakšava prepoznavanje napretka i povezivanje terapijskog razgovora s konkretnim situacijama.

Usmjerenost na snage i resurse

SFBT polazi od pretpostavke da klijenti već posjeduju određene sposobnosti, iskustva i resurse koji im mogu pomoći u ostvarivanju promjene. Ti resursi ne moraju biti očiti ni klijentu ni terapeutu.

Mogu uključivati prethodna uspješna iskustva, upornost, sposobnost traženja pomoći, podršku bliskih osoba, praktične vještine ili trenutke u kojima se osoba uspješnije nosila s teškoćama.

Terapeut ne pretpostavlja da klijent ima neograničene mogućnosti. Umjesto toga, nastoji prepoznati ono što je stvarno dostupno i kako se to može iskoristiti.

Primjerice, osoba koja se osjeća preopterećeno može otkriti da joj je u nekim razdobljima pomagalo planiranje dana, razgovor s pouzdanom osobom ili privremeno smanjivanje obveza. Takva iskustva mogu poslužiti kao polazište za daljnji rad.

Iznimke od problema

Iznimke su situacije u kojima je problem manje izražen, ne pojavljuje se ili osoba uspijeva reagirati drukčije nego inače.

Ako osoba kaže da se svakodnevno sukobljava s partnerom, terapeut može pitati postoje li trenuci kada razgovaraju mirnije. Ako klijent doživljava snažnu tjeskobu na poslu, može se istražiti postoje li zadaci ili okolnosti u kojima se osjeća sigurnije.

Iznimke nisu dokaz da problem nije ozbiljan. One pružaju informacije o okolnostima u kojima se pojavljuju drukčiji ishodi i o postupcima koji bi mogli biti korisni.

SFBT nastoji takve situacije istražiti dovoljno detaljno da klijent prepozna što je tada bilo drukčije i može li dio tih uvjeta primijeniti i u drugim okolnostima.

Male promjene mogu imati važan učinak

SFBT često započinje malim, ostvarivim koracima. Cilj nije nužno odmah promijeniti sve aspekte problema, nego prepoznati promjenu koja je izvediva i koja može otvoriti nove mogućnosti.

Primjerice, osoba koja se povlači iz društvenih situacija ne mora odmah postati potpuno sigurna u svim odnosima. Prvi korak može biti da tijekom jednog razgovora postavi pitanje, izrazi mišljenje ili ostane u situaciji nekoliko minuta dulje nego inače.

Male promjene nisu uvijek dovoljne, a neki problemi zahtijevaju intenzivnije ili dugotrajnije liječenje. Njihova je uloga pomoći klijentu prepoznati što može učiniti i kako procijeniti učinak tog postupka.

Suradnički odnos

U SFBT-u terapeut i klijent surađuju u definiranju ciljeva i prepoznavanju korisnih promjena. Terapeut ne mora unaprijed znati koje će rješenje biti najbolje za klijenta.

Pitanja se oblikuju tako da pomognu osobi istražiti vlastito iskustvo, mogućnosti i željeni smjer. Klijent odlučuje koji su mu ciljevi važni, a terapeut pomaže da postanu konkretniji i lakše ostvarivi.

Suradnički pristup ne znači da terapeut zanemaruje stručnu odgovornost. Ako postoje ozbiljni simptomi, sigurnosni rizici ili potrebe za dodatnom procjenom, potrebno je poduzeti odgovarajuće kliničke postupke.

Najpoznatije tehnike SFBT-a

SFBT koristi niz vrsta pitanja koje pomažu klijentu razjasniti ciljeve, prepoznati iznimke i pratiti promjene. Tehnike nisu obvezni koraci koje treba primijeniti u svakom razgovoru, nego alati koji se prilagođavaju situaciji.

Čudesno pitanje

Čudesno pitanje jedna je od najpoznatijih tehnika SFBT-a. Klijent se poziva da zamisli kako se tijekom noći dogodilo čudo i problem zbog kojeg je došao na terapiju više nije prisutan. Budući da se čudo dogodilo dok je spavao, ne zna da se promjena dogodila.

Terapeut zatim pita po čemu bi klijent ujutro primijetio da je nešto drukčije.

Primjerice:

„Zamislite da se noćas, dok spavate, dogodi čudo i problem zbog kojeg ste došli ovamo nestane. Budući da ste spavali, ne znate da se to dogodilo. Što bi prvo bilo drukčije kada biste se ujutro probudili?”

Nastavak razgovora usmjerava se na konkretne znakove promjene:

Svrha pitanja nije potaknuti maštanje radi samog maštanja, nego pomoći klijentu opisati željeni ishod na konkretan i prepoznatljiv način.

Čudesno pitanje može biti posebno korisno kada osoba zna da želi promjenu, ali teško opisuje što bi za nju značilo da joj bude bolje.

Pitanja o iznimkama

Pitanja o iznimkama pomažu otkriti situacije u kojima problem nije bio toliko izražen.

Primjeri uključuju:

Ako osoba ima osjećaj da je svaki razgovor s nadređenim stresan, terapeut može istražiti sastanke na kojima je osjećala manju napetost. Možda je imala jasnije pripremljene informacije, dovoljno vremena za pripremu ili podršku kolege.

Takva pitanja ne služe dokazivanju da osoba pretjeruje. Ona pomažu prepoznati uvjete i postupke koji mogu povećati vjerojatnost povoljnijeg ishoda.

Skalirajuća pitanja

Skalirajuća pitanja koriste brojčanu ljestvicu, često od 0 do 10, kako bi se opisali subjektivni doživljaji i procijenio napredak.

Primjerice, terapeut može pitati:

„Ako 0 znači da se uopće ne osjećate sposobno nositi s problemom, a 10 da se s njim nosite onako kako biste željeli, gdje biste se danas smjestili?”

Nakon odgovora razgovor se nastavlja pitanjima:

Skale nisu objektivna mjerenja psihičkog stanja. Njihova je vrijednost u tome što omogućuju klijentu opisati vlastiti doživljaj, prepoznati postojeće resurse i definirati konkretan sljedeći korak.

Pitanja o suočavanju

Pitanja o suočavanju koriste se kada je osoba u vrlo teškim okolnostima ili teško prepoznaje bilo kakve pozitivne promjene.

Terapeut može pitati:

Takva pitanja usmjeravaju pozornost na sposobnosti i napore koji su možda ostali neprepoznati.

Važno je da se ne koriste na način koji umanjuje patnju. Ako osoba prolazi kroz ozbiljnu krizu, terapeut treba priznati težinu situacije i procijeniti kakva je pomoć potrebna. Prepoznavanje snaga ne smije postati zahtjev da klijent bude pozitivan ili da sam riješi problem.

Pohvale i prepoznavanje sposobnosti

U SFBT-u terapeut može izravno prepoznati postupke i sposobnosti koje su se pokazale korisnima. Pohvala nije općenito uvjeravanje da je klijent sposoban ili snažan, nego konkretno imenovanje onoga što je osoba učinila.

Primjerice, terapeut može istaknuti da je klijent unatoč strahu razgovarao s osobom s kojom je imao sukob ili da je zatražio pomoć u trenutku kada mu je bila potrebna.

Takva povratna informacija može pomoći osobi prepoznati vlastiti doprinos promjeni. Važno je da bude vjerodostojna i povezana s klijentovim iskustvom, a ne pretjerana ili nametnuta.

Kako izgleda terapijski proces?

SFBT je obično kratkotrajna terapija, ali broj seansi nije jednak u svim primjenama. Može se provoditi tijekom nekoliko susreta ili dulje, ovisno o problemu, ciljevima i kontekstu.

Početna faza: definiranje cilja

Na početku terapeut i klijent razgovaraju o razlogu dolaska i o tome što bi klijent želio postići.

Umjesto da se razgovor zadrži samo na opisu problema, terapeut pita što bi se trebalo promijeniti da klijent procijeni kako mu terapija koristi.

Cilj se nastoji definirati tako da bude smislen, konkretan i povezan sa stvarnim životom. Primjerice, umjesto cilja „Želim da moja obitelj bude bolja”, može se definirati želja za mirnijim razgovorima i jasnijim dogovorima oko obveza.

Srednja faza: istraživanje rješenja i resursa

Tijekom daljnjih susreta istražuju se iznimke, prethodni uspjesi, postojeće sposobnosti i mali koraci koji mogu dovesti do promjene.

Terapeut prati što se dogodilo od prethodnog susreta i što je, makar djelomično, bilo korisno. Ako se problem promijenio, istražuje se što je pridonijelo toj promjeni.

Ako napretka nema, cilj se može dodatno razjasniti ili se mogu istražiti druge mogućnosti. SFBT ne pretpostavlja da je prvi pokušaj uvijek uspješan.

Završna faza: prepoznavanje napretka

Terapija se završava kada klijent i terapeut procijene da su ciljevi dovoljno ostvareni ili da su se pojavile druge okolnosti koje zahtijevaju drukčiji plan.

Razmatra se što se promijenilo, koje je postupke klijent prepoznao kao korisne i kako ih može nastaviti primjenjivati.

Završetak ne znači nužno da su nestale sve teškoće. Može značiti da osoba bolje upravlja problemom, ima jasniji smjer ili raspolaže konkretnim načinima djelovanja.

Primjer primjene SFBT-a

Zamislimo osobu koja dolazi na terapiju jer se osjeća nesigurno u komunikaciji na poslu. Često šuti na sastancima, poslije razmišlja što je trebala reći i vjeruje da se nikada neće moći zauzeti za sebe.

Terapeut ne mora odmah detaljno istraživati sve uzroke nesigurnosti. Najprije može pitati što bi osoba željela da bude drukčije.

Klijent može odgovoriti da želi barem jednom na sastanku iznijeti mišljenje bez dugotrajnog preispitivanja nakon toga.

Zatim se istražuju situacije u kojima je osoba već uspjela nešto reći, čak i ako je to bilo rijetko. Možda se lakše izražava kada je unaprijed pripremljena ili kada razgovara s kolegom kojem vjeruje.

Terapeut može pitati što je u tim situacijama pomoglo i kako bi se dio tih uvjeta mogao prenijeti na sljedeći sastanak.

Klijent bi mogao odlučiti pripremiti jednu rečenicu ili pitanje koje će postaviti. Na sljedećem susretu istražuje se što se dogodilo i što je osoba naučila iz iskustva.

Cilj nije da nesigurnost odmah nestane. Važno je prepoznati konkretan pomak, razumjeti što ga je omogućilo i razmotriti sljedeći korak.

SFBT i drugi psihoterapijski pristupi

SFBT i kognitivno-bihevioralna terapija

Kognitivno-bihevioralna terapija (KBT) usredotočuje se na odnose između misli, emocija i ponašanja te na promjenu obrazaca koji održavaju teškoće. Često uključuje strukturirane tehnike, vježbe i praćenje simptoma.

SFBT također koristi strukturiran razgovor i konkretne ciljeve, ali manje naglašava sustavnu analizu kognitivnih obrazaca. Veću pozornost posvećuje željenoj budućnosti, iznimkama i resursima koje klijent već posjeduje.

SFBT i sistemska terapija

Sistemska terapija istražuje obrasce odnosa i međusobni utjecaj članova obitelji ili drugih društvenih sustava. SFBT dijeli interes za kontekst i interakcije, ali se posebno usredotočuje na ono što bi trebalo biti drukčije i na načine na koje se promjena može potaknuti.

SFBT se može primjenjivati s pojedincima, parovima i obiteljima, ali njezin fokus nije nužno detaljna analiza cijelog sustava odnosa.

SFBT i narativna terapija

Narativna terapija istražuje priče kroz koje osoba razumije sebe i svoj život. Posebnu pozornost posvećuje dominantnim narativima, eksternalizaciji problema i razvoju alternativnih priča.

SFBT također nastoji izbjeći svođenje osobe na problem, ali njezin je glavni fokus prepoznavanje željenih promjena, iznimaka i praktičnih rješenja. Narativna terapija više se bavi značenjima, identitetom i društvenim diskursima.

Znanstveni status i učinkovitost

SFBT je predmet istraživanja u psihoterapiji, savjetovanju, socijalnom radu i drugim područjima. Sustavni pregledi i metaanalize upućuju na to da može biti korisna za određene psihološke i ponašajne teškoće, ali rezultati se razlikuju prema populaciji, problemu, usporednom tretmanu i načinu provedbe.

Istraživanja su obuhvatila, među ostalim, depresivne simptome, anksioznost, probleme u ponašanju, obiteljske teškoće i rad u obrazovnim ili socijalnim službama. Međutim, dokazi za pojedina područja nisu jednako snažni, a istraživanja se razlikuju po metodološkoj kvaliteti.

Pri tumačenju rezultata važno je razlikovati nekoliko pitanja:

SFBT se često opisuje kao vremenski učinkovita zbog usmjerenosti na konkretne ciljeve, ali kratko trajanje samo po sebi nije dokaz veće učinkovitosti. Kod nekih problema nekoliko susreta može biti dovoljno, dok su za druge potrebni dugotrajniji ili specijalizirani oblici liječenja.

SFBT također ne bi trebala zamijeniti potrebnu kliničku procjenu. Kod ozbiljne depresije, suicidalnosti, psihotičnih simptoma, ovisnosti ili drugih složenih stanja može biti potrebna dodatna procjena i liječenje. Pristup se može prilagoditi kao dio šireg plana pomoći, ako je to klinički opravdano.

Prednosti i ograničenja SFBT-a

Prednosti

Ograničenja

Što vrijedi zapamtiti?

Povezane lekcije

Izvori i literatura

1. de Shazer, S. (1985). *Keys to Solution in Brief Therapy*. W. W. Norton & Company.

2. de Shazer, S. (1988). *Clues: Investigating Solutions in Brief Therapy*. W. W. Norton & Company.

3. de Shazer, S., Dolan, Y., Korman, H., Trepper, T., McCollum, E., & Berg, I. K. (2007). *More Than Miracles: The State of the Art of Solution-Focused Brief Therapy*. Haworth Press.

4. Berg, I. K., & Miller, S. D. (1992). *Working with the Problem Drinker: A Solution-Focused Approach*. W. W. Norton & Company.

5. Gingerich, W. J., & Peterson, L. T. (2013). Effectiveness of solution-focused brief therapy: A systematic qualitative review of controlled outcome studies. *Research on Social Work Practice, 23*(3), 266–283. https://doi.org/10.1177/1049731512470859

6. Kim, J. S. (2008). Examining the effectiveness of solution-focused brief therapy: A meta-analysis. *Research on Social Work Practice, 18*(2), 107–116. https://doi.org/10.1177/1049731507307807

7. Franklin, C., Trepper, T. S., McCollum, E. E., & Gingerich, W. J. (Eds.). (2012). *Solution-Focused Brief Therapy: A Handbook of Evidence-Based Practice*. Oxford University Press.

8. Franklin, C., Zhang, A., Froerer, A., & Johnson, S. (2017). Solution-focused brief therapy: A systematic review and meta-summary of process research. *Journal of Marital and Family Therapy, 43*(1), 16–30. https://doi.org/10.1111/jmft.12193