Kratka psihodinamska terapija

Zadnja provjera: listopad 2026.

Uvod

Kratka psihodinamska terapija oblik je psihoterapije koji se temelji na psihodinamskom razumijevanju psihičkih teškoća, ali ima unaprijed ograničeno trajanje i jasno definirane terapijske ciljeve. Usmjerena je na prepoznavanje emocionalnih sukoba, nesvjesnih obrazaca i načina funkcioniranja u odnosima koji mogu pridonositi nastanku i održavanju simptoma.

Za razliku od dugotrajnijih psihodinamskih pristupa, koji mogu istraživati širi razvoj osobnosti i različita životna iskustva, kratka psihodinamska terapija usredotočuje se na ograničen broj problema. Terapeut i klijent nastoje prepoznati središnju emocionalnu teškoću, razumjeti njezine povezanosti s aktualnim životom i razviti mogućnosti drukčijeg reagiranja.

Kratko trajanje ne znači da je terapija površna. Rad može uključivati istraživanje osjećaja koje osoba teško prepoznaje, strahova koji utječu na njezine odluke i obrazaca odnosa koji se ponavljaju unatoč negativnim posljedicama. Međutim, vremensko ograničenje zahtijeva jasnije određivanje prioriteta i aktivnije usmjeravanje terapijskog procesa.

Ne postoji samo jedan oblik kratke psihodinamske terapije. Različiti modeli razlikuju se prema teorijskim pretpostavkama, tehnikama, stupnju terapeutove aktivnosti i trajanju. Neki su izrazito usmjereni na određeni emocionalni sukob, dok drugi više naglašavaju interpersonalne obrasce i aktualne odnose.

Povijesni razvoj

Kratka psihodinamska terapija razvila se iz nastojanja da se psihoanalitičko razumijevanje psihičkih teškoća primijeni u vremenski ograničenijem i usmjerenijem obliku liječenja.

Klasična psihoanaliza često je uključivala dugotrajan rad, ali su neki psihoanalitičari već tijekom prve polovice 20. stoljeća istraživali mogućnosti kraćih intervencija. Njihov je cilj bio zadržati važnost emocionalnog uvida i nesvjesnih procesa, a istodobno ograničiti trajanje terapije.

Među važnim predstavnicima razvoja kratke psihodinamske terapije nalaze se Franz Alexander, Thomas French, Peter Sifneos, Habib Davanloo i David Malan. Njihovi se pristupi razlikuju, ali svi su pridonijeli razvoju strukturiranijih oblika psihodinamskog rada.

Franz Alexander i Thomas French

Franz Alexander i Thomas French istraživali su mogućnosti prilagodbe psihoanalitičkog liječenja specifičnim problemima i terapijskim ciljevima. U djelu *Psychoanalytic Therapy: Principles and Application* iz 1946. godine razmatrali su važnost terapijskog odnosa, emocionalnog iskustva i promjene obrazaca koji pridonose simptomima.

Njihov je rad pridonio razvoju ideje da psihoterapija ne mora nužno biti dugotrajna kako bi omogućila značajnu promjenu. Važno je odrediti središnji problem i oblikovati terapijski postupak u skladu s njegovim obilježjima.

Peter Sifneos

Peter Sifneos razvio je oblik kratke psihodinamske psihoterapije poznat kao kratka anksiozno provocirajuća psihoterapija. Taj je pristup uključivao aktivno istraživanje emocionalnih sukoba i poticanje klijenta da se suoči s osjećajima koje izbjegava.

Sifneos je naglašavao važnost odabira klijenata za koje je takav pristup prikladan. Smatrao je da terapija zahtijeva određenu sposobnost prepoznavanja emocionalnih problema, motivaciju za promjenu i spremnost na istraživanje vlastitog iskustva.

Habib Davanloo

Habib Davanloo razvio je intenzivnu kratkotrajnu dinamsku psihoterapiju, poznatu po aktivnom i izravnom istraživanju emocionalnih obrana i sukoba.

U tom se pristupu terapeut usmjerava na načine na koje klijent izbjegava ili potiskuje osjećaje povezane s važnim odnosima. Rad može biti emocionalno intenzivan, a terapeut aktivno istražuje otpor, obrane i ponavljajuće obrasce.

Takav pristup nije prikladan za svaku osobu ni svaku teškoću. Potrebni su odgovarajuća procjena, stručna osposobljenost terapeuta i prilagodba intenziteta rada mogućnostima klijenta.

David Malan

David Malan pridonio je razvoju i sustavnijem prikazivanju kratke psihodinamske terapije. Posebno je poznat po povezivanju emocionalnih sukoba, obrana i terapijskog odnosa u modelima koji pomažu razumjeti kako se određeni obrasci održavaju.

Njegov rad utjecao je na razvoj pristupa u kojima se terapijski proces organizira oko središnjeg emocionalnog problema, umjesto da se istražuju svi aspekti klijentova života bez jasnog prioriteta.

Temeljna načela kratke psihodinamske terapije

Jasno određeni terapijski fokus

Jedno od glavnih obilježja kratke psihodinamske terapije jest usmjerenost na središnji problem ili skup usko povezanih teškoća.

Klijent može doći zbog tjeskobe u bliskim odnosima, ponavljajućih sukoba na poslu ili osjećaja da se stalno povlači kada treba izraziti vlastite potrebe. Terapeut nastoji razumjeti što je zajedničko tim iskustvima i koji emocionalni obrazac može pridonositi njihovom ponavljanju.

Primjerice, osoba može izbjegavati neslaganje s partnerom, nadređenim i prijateljima. Iako su situacije različite, u svima se može pojavljivati strah od odbacivanja ili gubitka odnosa. Terapija se može usredotočiti na taj obrazac, njegove emocionalne temelje i načine na koje utječe na ponašanje.

Središnji fokus ne znači zanemarivanje drugih problema. Ako se tijekom terapije pojave ozbiljnije ili neočekivane teškoće, potrebno je ponovno procijeniti ciljeve i prikladnost vremenskog okvira.

Povezivanje simptoma i emocionalnih sukoba

Psihodinamski pristup pretpostavlja da neki simptomi mogu biti povezani s emocionalnim sukobima ili obrascima suočavanja koje osoba teško prepoznaje.

Primjerice, osoba može osjećati snažnu tjeskobu kada treba izraziti ljutnju. Možda vjeruje da je ljutnja neprihvatljiva ili se boji da će izražavanje nezadovoljstva ugroziti odnos. Izbjegavanje sukoba kratkoročno smanjuje nelagodu, ali dugoročno može pridonositi nezadovoljstvu i napetosti.

U terapiji se istražuju osjećaji, očekivanja i obrane povezani s takvim ponašanjem. Cilj je povećati razumijevanje problema i omogućiti fleksibilnije reagiranje.

Ipak, ne treba pretpostaviti da svaki simptom ima skriveni emocionalni sukob. Psihičke teškoće mogu biti povezane s različitim biološkim, psihološkim i društvenim čimbenicima, pa procjena mora uzeti u obzir širi kontekst.

Prepoznavanje obrambenih mehanizama

Obrambeni mehanizmi načini su na koje osoba smanjuje tjeskobu ili izbjegava emocionalno teško iskustvo. U kratkoj psihodinamskoj terapiji pažnja se usmjerava na obrane koje imaju važnu ulogu u održavanju središnjeg problema.

Primjerice, osoba koja osjeća zavist prema prijatelju može umanjivati važnost prijateljevih postignuća. Osoba koja se boji odbacivanja može se povući prije nego što drugome pruži priliku da je odbije. Takve reakcije mogu privremeno smanjiti emocionalnu nelagodu, ali istodobno otežati odnose.

Terapeut nastoji pomoći klijentu da prepozna obrazac i razumije njegovu funkciju. Obrane se ne smatraju jednostavno lošim navikama koje treba odmah ukloniti. Često su nastale kao način zaštite od teško podnošljivih osjećaja, pa se promjena odvija postupno.

Aktivna uloga terapeuta

U kratkoj psihodinamskoj terapiji terapeut često ima aktivniju i usmjereniju ulogu nego u nekim tradicionalnim oblicima psihoanalize.

Može češće postavljati izravna pitanja, sažimati ponavljajuće obrasce, povezivati različite situacije i ukazivati na proturječja između klijentovih ciljeva i ponašanja.

Primjerice, ako klijent kaže da želi bliskost, ali se redovito udaljava kada odnos postane važan, terapeut može istražiti što se događa u trenutku kada se pojavi potreba za povlačenjem.

Aktivnost terapeuta ne znači da on treba nametati svoja tumačenja. Dobra terapijska praksa zahtijeva provjeravanje hipoteza, uvažavanje klijentova iskustva i spremnost na promjenu pristupa kada se pokaže da početno razumijevanje nije odgovarajuće.

Kako izgleda terapijski proces?

Kratka psihodinamska terapija obično se odvija kroz nekoliko povezanih koraka. Njihov se redoslijed i naglasak razlikuju među pojedinim modelima.

1. Početna procjena

Na početku terapeut istražuje teškoće zbog kojih klijent traži pomoć, njihovo trajanje, intenzitet i utjecaj na svakodnevno funkcioniranje.

Razmatraju se aktualne životne okolnosti, važni odnosi, prethodna iskustva s liječenjem i klijentova očekivanja od terapije. Procjenjuje se i je li vremenski ograničen pristup prikladan s obzirom na prirodu problema.

Važno je razmotriti postoje li okolnosti koje zahtijevaju drukčiji ili intenzivniji oblik skrbi. Primjerice, izrazita nestabilnost, ozbiljni simptomi ili neposredan rizik za sigurnost mogu zahtijevati dodatnu procjenu i prilagođen plan liječenja.

2. Dogovaranje ciljeva

Terapeut i klijent dogovaraju na što će se terapija usredotočiti. Ciljevi trebaju biti dovoljno konkretni da se tijekom rada može procijeniti napredak.

Cilj može biti bolje razumijevanje tjeskobe u bliskim odnosima, smanjenje ponavljajućih sukoba ili razvoj sposobnosti izražavanja nezadovoljstva bez automatskog povlačenja.

Ciljevi se mogu mijenjati kada se tijekom terapije pojave nove informacije. Međutim, stalno širenje fokusa može otežati rad u ograničenom vremenu, pa je važno zajednički procjenjivati prioritete.

3. Istraživanje središnjeg obrasca

Terapeut pomaže klijentu prepoznati ponavljajuće situacije, emocionalne reakcije, očekivanja i ponašanja.

Primjerice, klijent može opisivati niz odnosa u kojima se osjeća nevažnim. Zajedničkim istraživanjem može se pokazati da rijetko izražava vlastite potrebe, a zatim osjeća ljutnju jer ih drugi ne prepoznaju.

Takav obrazac ne mora biti jedino objašnjenje problema. Potrebno je razmotriti i ponašanje drugih osoba, stvarne okolnosti odnosa te klijentove mogućnosti djelovanja.

4. Suočavanje s emocijama i obranama

Kada se prepozna važan obrazac, terapija može uključivati istraživanje osjećaja koji se pojavljuju i načina na koje ih osoba pokušava izbjeći.

To može uključivati tugu, ljutnju, strah, krivnju, sram ili ambivalentnost prema važnim osobama. Terapeut pomaže klijentu da te osjećaje prepozna i podnese bez automatskog povlačenja, poricanja ili impulzivnog reagiranja.

Intenzitet rada mora odgovarati mogućnostima klijenta. Emocionalno suočavanje ne znači prisiljavanje osobe da proživljava osjećaje za koje nije spremna niti pretpostavku da je snažna emocionalna reakcija nužno znak napretka.

5. Povezivanje uvida s promjenom

Razumijevanje vlastitog obrasca važno je, ali terapija ne završava samim uvidom. Klijent treba postupno istražiti kako se novo razumijevanje može primijeniti u svakodnevnim situacijama.

Ako osoba prepozna da izbjegava neslaganje zbog straha od odbacivanja, može početi vježbati jasnije izražavanje potreba i promatrati što se događa kada ne reagira uobičajenim povlačenjem.

Promjena ne znači da će strah odmah nestati. Važno je da osoba razvija veću mogućnost izbora i da se ne mora automatski ponašati prema starom obrascu.

6. Završetak terapije

Budući da je terapija vremenski ograničena, završetak se planira unaprijed. U završnom dijelu razmatraju se postignuti ciljevi, preostale teškoće i načini održavanja promjena.

Klijent i terapeut mogu prepoznati situacije u kojima postoji rizik povratka starog obrasca te mogućnosti daljnjeg rada ako se pokaže potrebnim.

Završetak nije dokaz da su svi psihički problemi riješeni. Cilj je ostvariti dogovorene promjene i omogućiti klijentu da nastavi primjenjivati stečeno razumijevanje i sposobnosti.

Primjer primjene

Zamislimo osobu koja često osjeća da je drugi ne cijene dovoljno. U partnerskim odnosima preuzima većinu obveza, rijetko izražava nezadovoljstvo i očekuje da će partner sam primijetiti što joj je potrebno. Kada se to ne dogodi, osjeća se povrijeđeno i povlači se.

U početku osoba problem može objašnjavati time da uvijek bira sebične partnere. Takvo objašnjenje može sadržavati dio istine, ali ne mora obuhvaćati cijeli obrazac.

U kratkoj psihodinamskoj terapiji terapeut bi mogao istraživati nekoliko pitanja:

Tijekom rada osoba može prepoznati da se boji biti doživljena kao zahtjevna te zato ne izražava svoje potrebe. Kada ih druga osoba ne prepozna, doživljava to kao dokaz da joj nije stalo.

Razumijevanje tog obrasca može omogućiti drukčije ponašanje: jasnije izražavanje potreba, provjeravanje pretpostavki i otvoreniji razgovor o razočaranju.

Takav primjer ilustrira mogući tijek terapijskog rada, ali ne predstavlja univerzalno objašnjenje problema u odnosima. Ponekad je partner doista nedostupan ili ne želi sudjelovati u ravnopravnom odnosu. Psihoterapija ne bi trebala svu odgovornost za teškoće prebaciti na osobu koja traži pomoć.

Najpoznatiji oblici kratke psihodinamske terapije

Kratka psihodinamska terapija obuhvaća više pristupa. Neki od najpoznatijih razlikuju se po načinu rada i stupnju usmjerenosti.

Kratka anksiozno provocirajuća psihoterapija

Ovaj pristup povezan je s Peterom Sifneosom. Usmjeren je na emocionalne sukobe koji pridonose simptomima, a terapeut aktivno potiče klijenta da prepozna i istraži osjećaje koje izbjegava.

Naziv upućuje na to da terapijski rad može izazvati tjeskobu kada se osoba suočava s emocionalno osjetljivim temama. Zbog toga je važna procjena prikladnosti pristupa i sposobnosti klijenta da podnese takav način rada.

Intenzivna kratkotrajna dinamska psihoterapija

Habib Davanloo razvio je intenzivnu kratkotrajnu dinamsku psihoterapiju, koja se usredotočuje na obrane, emocionalne sukobe i izbjegavanje osjećaja.

Terapeut aktivno istražuje načine na koje klijent skreće s emocionalno važnih tema ili umanjuje njihov značaj. Rad može biti intenzivan i zahtijeva posebnu stručnu osposobljenost.

Kratka dinamska interpersonalna terapija

Kratka dinamska interpersonalna terapija usmjerena je na povezanost simptoma i interpersonalnih obrazaca. Posebno se razvijala kao strukturiran oblik kratke psihodinamske terapije za određene kliničke teškoće.

U ovom se pristupu istražuje kako emocionalni problemi i odnosi međusobno djeluju te kako promjena načina razumijevanja odnosa može pridonijeti smanjenju simptoma.

Kratka psihodinamska terapija usmjerena na konflikt

Neki oblici kratke psihodinamske terapije usredotočuju se na središnji konflikt, odnosno napetost između želja, osjećaja i strahova koji otežavaju funkcioniranje.

Terapeut i klijent nastoje razumjeti kako se konflikt očituje u simptomima i odnosima te koje obrane održavaju postojeći obrazac.

Navedeni pristupi nisu međusobno zamjenjivi. Razlikuju se po teoriji, tehnikama, indikacijama i načinu strukturiranja terapije.

Za koga je prikladna?

Kratka psihodinamska terapija može biti prikladna za osobe koje žele bolje razumjeti emocionalne obrasce povezane s određenom teškoćom i spremne su istraživati vlastite osjećaje, odnose i načine suočavanja.

Prikladnost ovisi o više čimbenika:

Vremenski ograničen pristup može biti koristan kada je moguće izdvojiti središnji problem i kada ciljevi odgovaraju predviđenom trajanju.

S druge strane, neki klijenti imaju složene teškoće koje zahtijevaju dulji rad ili kombinaciju različitih intervencija. U takvim slučajevima vremensko ograničenje može biti potrebno prilagoditi ili razmotriti drugi oblik terapije.

Ne može se unaprijed zaključiti da je kratka psihodinamska terapija prikladna samo za blaže probleme. Odluka zahtijeva individualnu procjenu, a prema potrebi i suradnju s drugim zdravstvenim stručnjacima.

Učinkovitost i znanstveni dokazi

Kratka psihodinamska terapija proučavana je u kliničkim istraživanjima, uključujući randomizirana kontrolirana ispitivanja i sustavne preglede. Nalazi upućuju na to da neki njezini oblici mogu biti učinkoviti za određene psihičke teškoće.

Međutim, rezultate treba tumačiti s obzirom na vrstu terapije, ciljanu populaciju, kvalitetu istraživanja i način usporedbe s drugim tretmanima.

Važno je razlikovati nekoliko pitanja:

1. **Smanjuju li se simptomi?** Primjerice, smanjuju li se depresivnost, tjeskoba ili emocionalna uznemirenost?

2. **Poboljšava li se funkcioniranje?** Može li osoba bolje funkcionirati u odnosima, na poslu ili u svakodnevnim aktivnostima?

3. **Koliko dugo traju promjene?** Zadržavaju li se koristi nakon završetka terapije?

4. **Za koga je pristup prikladan?** Rezultati za jednu skupinu teškoća ne mogu se automatski prenijeti na sve druge probleme.

5. **Kako se uspoređuje s drugim terapijama?** Učinkovitost se mora procjenjivati u odnosu na dostupne alternative, a ne samo prema tome je li terapija bolja nego izostanak liječenja.

Istraživanja kratkotrajne psihodinamske terapije razlikuju se po metodologiji i kvaliteti. Stoga nije opravdano tvrditi da su svi oblici jednako učinkoviti ili da je ovaj pristup najbolji izbor za svaku osobu.

Pri odabiru terapije važno je uzeti u obzir stručnu procjenu, klijentove potrebe, dostupne dokaze i mogućnost praćenja napretka.

Prednosti i ograničenja

Prednosti

Ograničenja

Kratka psihodinamska terapija može biti koristan izbor kada su ciljevi jasno definirani, metoda odgovara problemu i postoji kvalitetan terapijski odnos. Njezina se primjerenost ne može procijeniti samo na temelju trajanja ili teorijske orijentacije.

Što vrijedi zapamtiti?

Povezane lekcije

Izvori i literatura

1. Alexander, F., & French, T. M. (1946). *Psychoanalytic Therapy: Principles and Application*. New York: Ronald Press.

2. Sifneos, P. E. (1972). *Short-Term Psychotherapy and Emotional Crisis*. Cambridge, MA: Harvard University Press.

3. Davanloo, H. (ur.). (1980). *Short-Term Dynamic Psychotherapy*. New York: Jason Aronson.

4. Malan, D. H. (1963). *A Study of Brief Psychotherapy*. London: Tavistock Publications.

5. Malan, D. H. (1976). *The Frontier of Brief Psychotherapy: An Example of the Convergence of Research and Clinical Practice*. New York: Plenum Press.

6. Abbass, A. A., Kisely, S. R., & Kroenke, K. (2009). Short-term psychodynamic psychotherapy for somatic disorders: Systematic review and meta-analysis of clinical trials. *Psychotherapy and Psychosomatics*, 78(5), 265–274. https://doi.org/10.1159/000228247

7. Leichsenring, F., & Rabung, S. (2008). Effectiveness of long-term psychodynamic psychotherapy: A meta-analysis. *JAMA, 300*(13), 1551–1565. https://doi.org/10.1001/jama.300.13.1551

8. Summers, R. F., & Barber, J. P. (2010). *Psychodynamic Therapy: A Guide to Evidence-Based Practice*. New York: Guilford Press.

9. Lemma, A., Target, M., & Fonagy, P. (2011). *Brief Dynamic Interpersonal Therapy: A Clinician's Guide*. Oxford: Oxford University Press.