Kontekst

Zadnja provjera: listopad 2026.

Zašto isti pokret jednom znači jedno, a drugi put nešto sasvim drugo? Ova lekcija odgovara na to pitanje.

U lekciji [Neverbalna komunikacija](/lekcija/neverbalna-komunikacija) vidjeli smo da kontekst mijenja interpretaciju. Ovdje idemo korak dalje: koje vrste konteksta postoje, kako svaka od njih mijenja značenje signala – i kako to pretvoriti u postupak razmišljanja, a ne samo u opću opomenu „ovisi o kontekstu”.

Glavna poruka: kontekst nije dodatak tumačenju, nego dio samog signala. Bez konteksta ne znamo što smo vidjeli.

1. Što je kontekst?

**Kontekst** su sve okolnosti u kojima se neko ponašanje pojavljuje, a koje utječu na to kako nastaje i kako ga drugi tumače. U ovoj lekciji razlikujemo sedam vrsta:

• **situacija** – gdje se ponašanje događa i čemu situacija služi;
• **osoba** – njezine uobičajene navike, stanje i ograničenja;
• **odnos** – tko je s kim i kakva je veza među njima;
• **kultura** – pravila i značenja koja dijeli skupina;
• **prethodno ponašanje** – kako se osoba ponašala ranije;
• **verbalni sadržaj** – što se istodobno govori;
• **vremenski slijed** – što se dogodilo neposredno prije i poslije.

Te vrste se preklapaju i djeluju zajedno. Razdvajamo ih da bismo ih lakše provjerili, a ne zato što se u stvarnosti pojavljuju odvojeno.

2. Kontekst ne mijenja samo tumačenje, nego i opažanje

Moglo bi se pomisliti da prvo „vidimo” signal, a zatim ga tumačimo uz pomoć konteksta. Istraživanja pokazuju da je granica manje jasna.

U nizu eksperimenata identične fotografije izraza lica opažene su kao bitno različite emocije ovisno o emocionalnom kontekstu u koji su bile smještene; učinak je bio to jači što je izraz lica bio sličniji izrazu koji se obično povezuje s tim kontekstom. Praćenje pokreta očiju pokazalo je da kontekst mijenja i obrazac gledanja lica, i to već pri prvom pogledu (Aviezer i sur., 2008).

U drugom istraživanju korištene su fotografije ljudi u trenucima vrlo intenzivnih pozitivnih i negativnih situacija iz stvarnog života. Promatrači su na temelju samog tijela razlikovali pozitivne od negativnih situacija, ali na temelju samog lica nisu. Kad su lica bila prikazana zajedno s tijelom, promatrači su u njima „vidjeli” pozitivnost ili negativnost koja je zapravo dolazila od tijela (Aviezer, Trope i Todorov, 2012).

Pregled takvih istraživanja zaključio je da prizori, glasovi, tijela, druga lica, kulturna pozadina, pa čak i riječi oblikuju opažanje emocije na licu, i da se uključivanje konteksta događa rutinski, brzo i dijelom automatski (Barrett, Mesquita i Gendron, 2011).

**Dobro potvrđeno:** kontekst utječe na to kako opažamo izraz lica, a ne samo na to kako ga naknadno tumačimo. Praktična posljedica: kad kažemo „vidi se da je ljut”, u tom „vidi se” već je sadržano tumačenje.

3. Situacija

Situacija određuje što je u njoj uobičajeno, očekivano i dopušteno. Isto ponašanje u različitim situacijama nosi različite informacije.

Isti pokret, različite situacije

• **Prekrižene ruke** na hladnom autobusnom kolodvoru, na dugom predavanju i usred svađe nisu isti podatak. U prvom slučaju najvjerojatnije govore o temperaturi, u drugom možda o udobnosti ili umoru, a tek u trećem moguće i o napetosti – ali ni tada ne sigurno.
• **Kratki odgovori** na razgovoru za posao, u telefonskom razgovoru dok osoba vozi i u porukama kasno navečer imaju različite vjerojatne uzroke.
• **Gledanje u pod** tijekom ispitivanja, dok osoba traži ključeve i dok sluša tužnu vijest – isti pokret očiju, tri različite situacije.

Kome je signal upućen

Istraživanja osmijeha pokazuju koliko je situacija važna. U promatranjima na kuglani igrači su se rijetko smiješili okrenuti prema čunjevima, a često kad su se okrenuli prema prijateljima; osmijeh je bio snažno povezan s društvenom interakcijom, a slabo i nedosljedno s emocionalnim doživljajem, primjerice s uspješnim bacanjem (Kraut i Johnston, 1979). Olimpijski pobjednici, za koje su promatrači procijenili da su tijekom cijele ceremonije dodjele medalja intenzivno sretni, smiješili su se uglavnom u dijelu ceremonije u kojem su bili u interakciji s drugima (Fernández-Dols i Ruiz-Belda, 1995).

Ti nalazi ne znače da osmijeh nema veze sa srećom. Znače da je za razumijevanje osmijeha važno i **kome** je upućen, a ne samo što osoba osjeća. Prema jednom utjecajnom gledištu, izrazi lica prije svega su društveni alati kojima utječemo na druge (Crivelli i Fridlund, 2018).

**Otvoreno pitanje:** koliko izrazi lica izražavaju unutarnje stanje, a koliko služe kao društveni signali – o tome se u istraživanju emocija i dalje raspravlja. Za tumačenje je dovoljno znati da oboje igra ulogu.

4. Osoba

Ljudi se razlikuju po tome kako se uobičajeno ponašaju. Netko puno gestikulira, netko gotovo nikako; netko rijetko gleda sugovornika u oči, netko stalno; netko govori brzo i glasno, netko tiho i polako. Na neverbalno ponašanje utječu i stanje osobe – umor, bol, lijekovi, hladnoća, žurba – i dugotrajna obilježja, primjerice zdravstvene teškoće ili naviknuti stil komuniciranja.

Zato je jedno od prvih pitanja: **je li to ponašanje za ovu osobu uobičajeno?** Ako netko uvijek govori tiho, tih glas u jednom razgovoru ne govori mnogo. Ako netko inače govori glasno, a sada odjednom tiho, to može biti informativnije – ali i tada to govori samo da se nešto promijenilo, a ne što.

Granice bazne linije

Usporedba s uobičajenim ponašanjem osobe naziva se **bazna linija** i detaljno je opisana u lekciji [Govor tijela](/profiliranje/govor-tijela) u cjelini Profiliranje. Analiza bazne linije kao metode otkrivanja laži upozorila je na probleme popularne neverbalne bazne linije i zaključila da ni metode koje uspoređuju osobu samu sa sobom ne daju jasne granične vrijednosti (Vrij, 2016). Ovdje je važno jedno ograničenje koje proizlazi iz same logike usporedbe: bazna linija ima smisla samo ako je uspoređujemo s usporedivom situacijom. Ponašanje u neobaveznom razgovoru na početku i ponašanje kad se razgovor okrene važnoj temi ne razlikuju se samo po tome govori li osoba istinu, nego i po samoj situaciji.

5. Odnos među ljudima

Isto ponašanje može imati različito značenje ovisno o tome tko je s kim.

• **Dodir po ramenu** među bliskim prijateljima, između nadređenog i zaposlenika, i između dvoje nepoznatih ljudi u tramvaju tri su različita događaja.
• **Bliska udaljenost** u razgovoru s partnerom je očekivana, a s nepoznatom osobom može biti neugodna.
• **Šala na tuđi račun** popraćena smijehom može biti znak bliskosti među starim prijateljima, a znak napetosti među kolegama koji se slabo poznaju.

Veliko istraživanje s gotovo 9.000 sudionika iz 42 zemlje mjerilo je preferiranu društvenu, osobnu i intimnu udaljenost. Preferirane udaljenosti razlikovale su se po zemljama, a povezane su bile i s dobi i spolom sudionika te s temperaturom u regiji (Sorokowska i sur., 2017). Već sama podjela na društvenu, osobnu i intimnu udaljenost pokazuje koliko je odnos dio značenja prostora.

Odnos utječe i na promatrača. Ono što bliska osoba prepoznaje kao „njezin uobičajeni umorni izraz”, nepoznata osoba može protumačiti kao ljutnju.

6. Kultura

Kultura određuje mnoga pravila: koliko je primjereno gledati sugovornika u oči, koliko blizu stajati, kada se dodirivati, koje su geste pristojne, a koje uvredljive.

Što o kulturi i izrazima lica znamo?

• Meta-analiza istraživanja prepoznavanja emocija našla je da ljudi emocije s lica prepoznaju bolje od slučaja i među kulturama, ali da je točnost veća kad osoba koja izražava i osoba koja prepoznaje pripadaju istoj skupini. Ta „prednost vlastite skupine” bila je manja među skupinama koje imaju više međusobnog kontakta (Elfenbein i Ambady, 2002).
• Istraživanje u kojem su sudionici iz zapadne i istočnoazijske kulture rekonstruirali kako u mislima zamišljaju osnovne izraze lica našlo je da su se te predodžbe razlikovale: kod zapadnih sudionika svaka je emocija imala zaseban skup pokreta lica, kod istočnoazijskih ne, a intenzitet je kod njih više bio izražen pokretima očiju (Jack i sur., 2012).
• U istraživanju s finskim i japanskim sudionicima izravan pogled druge osobe kod obiju skupina jednako je usmjeravao pažnju i povećavao doživljenu pobuđenost. Razlike su se pojavile u procjenama: japanski sudionici procjenjivali su lice koje ih gleda u oči ljućim, manje pristupačnim i neugodnijim nego finski. Autori zaključuju da razlike u kontaktu očima proizlaze iz kulturnih normi i pravila izražavanja, a ne iz drukčijeg fiziološkog odgovora (Akechi i sur., 2013).

**Dobro potvrđeno:** kultura utječe na izražavanje i prepoznavanje neverbalnih signala. **Otvoreno pitanje:** koliko su izrazi lica univerzalni, a koliko kulturno specifični – nalazi se ne slažu u potpunosti, a dio razlika ovisi o metodi istraživanja.

Kultura ne znači samo državu. Pravila se razlikuju i između profesija, generacija, regija i manjih skupina. „Kultura” sastanka uprave nije ista kao „kultura” radionice.

7. Prethodno ponašanje

Ono što je osoba radila ranije pomaže razumjeti što radi sada. Pri tome treba razlikovati dvije stvari:

• **Obrazac** – ponašanje koje se ponavlja kroz više situacija. Ako netko u svakom razgovoru izbjegava pogled, to je vjerojatnije njegova navika nego reakcija na nešto u ovom razgovoru.
• **Promjena** – odstupanje od uobičajenog. Promjena je informativnija od pojedinačnog ponašanja, ali ne kaže što ju je uzrokovalo.

Važno je i koliko dobro poznajemo prethodno ponašanje. Jedan raniji susret nije obrazac. A naše sjećanje na to kako se netko „uvijek” ponaša nije pouzdano kao zapis – lako se prilagodi onome što sada mislimo o toj osobi.

8. Verbalni sadržaj

Neverbalno ponašanje rijetko se pojavljuje bez riječi. Geste prate govor, ton glasa mijenja smisao rečenice, a izraz lica može pojačati ili ublažiti ono što se kaže.

Meta-analiza 63 uzorka u kojima je uspoređeno razumijevanje poruke sa i bez gesti našla je da geste umjereno poboljšavaju razumijevanje. Učinak je bio veći kada geste prikazuju radnje i kada nisu u potpunosti ponavljale ono što se kaže riječima (Hostetter, 2011). Geste i govor, drugim riječima, često čine jednu poruku.

Iz toga slijede dva praktična pravila:

• **Signal tumačimo uz ono što se govori.** Odmahivanje rukom uz rečenicu „ma nije to ništa” i uz rečenicu „ne zanima me” ne znači isto.
• **Neslaganje riječi i tijela nije automatski znak neiskrenosti.** Osoba može govoriti o ozbiljnoj temi i nasmiješiti se iz nelagode, pristojnosti ili navike. Kako analizirati odnos riječi i ponašanja opisuje lekcija [Komunikacija](/profiliranje/komunikacija) u cjelini Profiliranje.

9. Vremenski slijed

Isti signal mijenja značenje ovisno o tome što mu prethodi i što slijedi. Vremenski slijed je kontekst koji se najlakše zanemari, jer često opažamo samo trenutak.

Primjer: osoba na sastanku naglo zašuti i prekriži ruke.

• Ako je to uslijedilo odmah nakon što je netko kritizirao njezin prijedlog, moguća je napetost ili neslaganje.
• Ako je to uslijedilo nakon što je otvoren prozor i u prostoriju ušao hladan zrak, moguće je da joj je hladno.
• Ako je osoba prije toga dugo i živo govorila, a zatim zašutjela kad je riječ preuzeo netko drugi, moguće je da jednostavno sluša.

Redoslijed pomaže i kod provjere. Ako se ponašanje pojavi **prije** događaja kojim ga objašnjavamo, taj događaj ga nije mogao izazvati. Ako se ponašanje nastavi i kad se okolnosti promijene, objašnjenje koje se oslanja na te okolnosti postaje manje vjerojatno.

10. Kontekst promatrača

Kontekst ne djeluje samo na osobu koju promatramo, nego i na nas. Što očekujemo, što smo čuli o osobi, kakvo nam je raspoloženje i što nam je važno – sve to utječe na ono što primijetimo i kako to protumačimo. Kako očekivanja mogu iskriviti i samo ponašanje druge osobe obrađuje lekcija [Signali i interpretacija](/lekcija/signali-i-interpretacija).

Za sada je dovoljno zapamtiti: kad procjenjujemo kontekst, procjenjujemo i vlastiti položaj u njemu.

11. Opažanje → hipoteza → provjera

Kontekst ulazi u svaki od tri koraka tumačenja.

Opažanje

Najprije opisujemo ponašanje što konkretnije i bez tumačenja.

• Ne: „Bio je zatvoren i defenzivan.”
• Da: „Sjedio je s prekriženim rukama, odgovarao jednom ili dvjema riječima i dvaput pogledao na sat.”

Uz opis bilježimo i kontekst: gdje, kada, s kim, što se govorilo, što se dogodilo neposredno prije.

Hipoteza

Zatim postavljamo **više** mogućih objašnjenja, uključujući ona koja ne govore ništa o osobi:

• situacijska – hladno je, žuri na sljedeći sastanak;
• osobna – tako inače sjedi, umoran je;
• odnosna – ne poznaje sugovornika, nije siguran kakav je odnos;
• kulturna – u njegovoj sredini je tako uobičajeno;
• emocionalna – nelagoda, neslaganje, dosada.

Dobro je pitati i: **koje bi se objašnjenje odbacilo da se isto ponašanje pojavilo kod nekoga koga voliš?**

Provjera

Na kraju tražimo podatke koji razlikuju hipoteze:

• Ponavlja li se ponašanje u drugim situacijama i s drugim ljudima?
• Je li se promijenilo kad su se promijenile okolnosti?
• Što osoba kaže – i slaže li se to s onim što se može provjeriti?
• Postoji li podatak koji bi pokazao da je moja hipoteza pogrešna?

Provjera ne mora uvijek biti formalna. Često je najbolja provjera jednostavno pitanje: „Imam dojam da ti nešto smeta – je li tako?” Ali i odgovor na takvo pitanje je novi podatak, a ne konačna istina.

Isti trokorak u širem kontekstu procjene ljudi opisuje lekcija [Kako nastaje profil?](/profiliranje/kako-nastaje-profil). Ovdje ga primjenjujemo na pojedinačne neverbalne signale.

12. Primjer: Marija i sastanak

Marija je izmišljena osoba. Na tjednom sastanku tima sjedi na kraju stola, ruke drži prekrižene, ne gleda voditelja i na pitanja odgovara kratko. Kolega nakon sastanka kaže: „Marija je očito ljuta zbog novog rasporeda.”

Pogledajmo isto kroz sedam vrsta konteksta:

• **Situacija:** sastanak se održava u dvorani u kojoj je klima jako hladna; sastanak traje dulje od predviđenog.
• **Osoba:** Marija i na prethodnim sastancima rijetko govori; jutros je došla izravno s noćne smjene.
• **Odnos:** voditelj je nov; Marija ga još gotovo ne poznaje.
• **Kultura:** u timu je uobičajeno da na sastancima govore uglavnom voditelj i dvoje-troje iskusnijih kolega.
• **Prethodno ponašanje:** tjedan ranije Marija je sama predložila promjenu rasporeda.
• **Verbalni sadržaj:** kad je upitana o rasporedu, rekla je „može, samo da se dogovorimo oko vikenda”.
• **Vremenski slijed:** ruke je prekrižila već na početku sastanka, prije nego što se uopće spomenuo raspored.

Što možemo, a što ne možemo zaključiti

Opažanja su točna: prekrižene ruke, malo pogleda, kratki odgovori. Ali hipoteza „ljuta je zbog rasporeda” slabi kada uzmemo u obzir kontekst: ponašanje je počelo prije teme rasporeda, uobičajeno je za Mariju na sastancima, a njezine riječi ne upućuju na protivljenje. Vjerojatnija objašnjenja uključuju hladnoću, umor nakon noćne smjene i nesigurnost pred novim voditeljem.

Ne možemo ni tvrditi da Marija **nije** nezadovoljna – to jednostavno ne znamo. Ako je to važno, sljedeći korak nije bolje „čitanje” njezina tijela, nego razgovor.

13. Popularne tvrdnje

„Prekrižene ruke znače da je osoba zatvorena.”

**Status: netočno kao pravilo.** Isti položaj ima mnogo situacijskih i osobnih uzroka – hladnoća, udobnost, navika, umor. Bez konteksta ne znamo što smo vidjeli.

„Tko te gleda u oči, iskren je.”

**Status: netočno.** Kontakt očima nije pouzdano povezan s iskrenošću (Vrij, Hartwig i Granhag, 2019), a i njegovo značenje ovisi o kulturnim normama: isti izravan pogled u jednoj kulturi djeluje prijateljski, a u drugoj ljutito i neugodno (Akechi i sur., 2013).

„Osmijeh znači sreću.”

**Status: pojednostavljeno.** Osmijeh je snažno povezan s društvenom interakcijom, a slabije i nedosljednije s doživljenom srećom (Kraut i Johnston, 1979; Fernández-Dols i Ruiz-Belda, 1995).

„Izraz lica je isti u cijelom svijetu.”

**Status: otvoreno pitanje.** Emocije se prepoznaju bolje od slučaja i među kulturama, ali točnije unutar vlastite skupine (Elfenbein i Ambady, 2002), a i same predodžbe izraza razlikuju se među kulturama (Jack i sur., 2012).

„Lice govori istinu, tijelo laže” – ili obrnuto.

**Status: netočno.** Ni lice ni tijelo nisu „iskreniji” kanal. Kod intenzivnih emocija tijelo je razlikovalo pozitivne i negativne situacije bolje od lica, ali je istodobno mijenjalo i ono što su promatrači vidjeli na licu (Aviezer, Trope i Todorov, 2012). Kanali se tumače zajedno.

„Ako dobro poznajem osobu, mogu je pročitati bez konteksta.”

**Status: pretjerano.** Poznavanje osobe pomaže usporediti ponašanje s njezinim uobičajenim, ali situacija, odnos i trenutak i dalje mijenjaju značenje – a i naše sjećanje na to kako se osoba „uvijek” ponaša prilagođava se onome što sada mislimo.

14. Česte pogreške u korištenju konteksta

• **„Kontekst samo malo korigira značenje.”** Kontekst može potpuno promijeniti ono što opažamo, pa i to koju emociju „vidimo” na licu (Aviezer i sur., 2008).
• **„Ako poznajem osobu, kontekst mi ne treba.”** Poznavanje osobe je samo jedna vrsta konteksta. Situacija, odnos i trenutak i dalje mijenjaju značenje.
• **„Bazna linija rješava problem.”** Usporedba s uobičajenim ponašanjem pomaže tek ako su situacije usporedive, a ni tada ne daje jasnu granicu između „normalnog” i „sumnjivog” (Vrij, 2016).
• **„Kultura je isprika za sve.”** Kultura je jedna od hipoteza, a ne automatsko objašnjenje. I ona se provjerava.
• **„Kontekst biram nakon što znam što želim zaključiti.”** Ako kontekst tražimo samo da bismo potvrdili prvi dojam, to nije provjera nego racionalizacija. Kontekst bilježimo prije tumačenja.

Što možemo zaključiti – a što ne možemo

Što možemo zaključiti

• **Dobro potvrđeno:** kontekst utječe već na samo opažanje neverbalnih signala, primjerice izraza lica.
• **Dobro potvrđeno:** kultura utječe na izražavanje i prepoznavanje signala; prepoznavanje je točnije unutar vlastite skupine.
• Isto ponašanje može imati različito značenje ovisno o situaciji, osobi, odnosu, kulturi, prethodnom ponašanju, riječima i vremenskom slijedu.
• Promjena u ponašanju informativnija je od pojedinačnog ponašanja, ali ne kaže što ju je uzrokovalo.

Što ne možemo zaključiti

• Ne možemo tumačiti signal bez konteksta i očekivati pouzdan zaključak.
• Ne možemo bazu usporedbe uzeti iz situacije koja nije usporediva.
• **Otvoreno pitanje:** koliko su izrazi lica univerzalni, a koliko kulturno specifični.
• **Otvoreno pitanje:** koliko izrazi lica izražavaju unutarnje stanje, a koliko služe kao društveni signal.

Ključni pojmovi

• **Kontekst** – okolnosti u kojima se ponašanje pojavljuje i koje mijenjaju njegovo značenje.
• **Bazna linija** – uobičajeno ponašanje osobe s kojim uspoređujemo trenutno.
• **Prednost vlastite skupine** – točnije prepoznavanje emocija kod pripadnika vlastite kulturne skupine.
• **Vremenski slijed** – redoslijed događaja koji pomaže razlikovati uzrok od slučajnosti.
• **Opažanje, hipoteza, provjera** – tri koraka u koje kontekst ulazi pri svakom tumačenju.

Zapamti

• **Kontekst je dio signala, a ne dodatak tumačenju.**
• **Isti pokret u različitim situacijama nije isti podatak.**
• **Pitaj: je li to za ovu osobu uobičajeno?**
• **Redoslijed događaja može oslabiti uvjerljivu priču.**
• **Kontekst bilježi prije nego što tumačiš.**

Istraži dalje

• [Govor tijela](/govor-tijela/osnove) – pregled područja.
• [Neverbalna komunikacija](/lekcija/neverbalna-komunikacija) – osnovni pojmovi i kanali.
• [Signali i interpretacija](/lekcija/signali-i-interpretacija) – koliko neko opažanje stvarno govori.
• [Govor tijela](/profiliranje/govor-tijela) – bazna linija, mikroizrazi i laganje u cjelini Profiliranje.
• [Emocije](/lekcija/sto-su-emocije) – kako emocije nastaju i kako ih opažamo.

Izvori i literatura

• Akechi, H., Senju, A., Uibo, H., Kikuchi, Y., Hasegawa, T. i Hietanen, J. K. (2013). Attention to eye contact in the West and East: Autonomic responses and evaluative ratings. *PLoS ONE*, 8(3), e59312. [doi.org/10.1371/journal.pone.0059312](https://doi.org/10.1371/journal.pone.0059312)
• Aviezer, H., Hassin, R. R., Ryan, J., Grady, C., Susskind, J., Anderson, A., Moscovitch, M. i Bentin, S. (2008). Angry, disgusted, or afraid? Studies on the malleability of emotion perception. *Psychological Science*, 19(7), 724–732. [doi.org/10.1111/j.1467-9280.2008.02148.x](https://doi.org/10.1111/j.1467-9280.2008.02148.x)
• Aviezer, H., Trope, Y. i Todorov, A. (2012). Body cues, not facial expressions, discriminate between intense positive and negative emotions. *Science*, 338(6111), 1225–1229. [doi.org/10.1126/science.1224313](https://doi.org/10.1126/science.1224313)
• Barrett, L. F., Mesquita, B. i Gendron, M. (2011). Context in emotion perception. *Current Directions in Psychological Science*, 20(5), 286–290. [doi.org/10.1177/0963721411422522](https://doi.org/10.1177/0963721411422522)
• Crivelli, C. i Fridlund, A. J. (2018). Facial displays are tools for social influence. *Trends in Cognitive Sciences*, 22(5), 388–399. [doi.org/10.1016/j.tics.2018.02.006](https://doi.org/10.1016/j.tics.2018.02.006)
• Elfenbein, H. A. i Ambady, N. (2002). On the universality and cultural specificity of emotion recognition: A meta-analysis. *Psychological Bulletin*, 128(2), 203–235. [doi.org/10.1037/0033-2909.128.2.203](https://doi.org/10.1037/0033-2909.128.2.203)
• Fernández-Dols, J. M. i Ruiz-Belda, M. A. (1995). Are smiles a sign of happiness? Gold medal winners at the Olympic Games. *Journal of Personality and Social Psychology*, 69(6), 1113–1119. [doi.org/10.1037/0022-3514.69.6.1113](https://doi.org/10.1037/0022-3514.69.6.1113)
• Hostetter, A. B. (2011). When do gestures communicate? A meta-analysis. *Psychological Bulletin*, 137(2), 297–315. [doi.org/10.1037/a0022128](https://doi.org/10.1037/a0022128)
• Jack, R. E., Garrod, O. G. B., Yu, H., Caldara, R. i Schyns, P. G. (2012). Facial expressions of emotion are not culturally universal. *Proceedings of the National Academy of Sciences*, 109(19), 7241–7244. [doi.org/10.1073/pnas.1200155109](https://doi.org/10.1073/pnas.1200155109)
• Kraut, R. E. i Johnston, R. E. (1979). Social and emotional messages of smiling: An ethological approach. *Journal of Personality and Social Psychology*, 37(9), 1539–1553. [doi.org/10.1037/0022-3514.37.9.1539](https://doi.org/10.1037/0022-3514.37.9.1539)
• Sorokowska, A., Sorokowski, P., Hilpert, P. i sur. (2017). Preferred interpersonal distances: A global comparison. *Journal of Cross-Cultural Psychology*, 48(4), 577–592. [doi.org/10.1177/0022022117698039](https://doi.org/10.1177/0022022117698039)
• Vrij, A. (2016). Baselining as a lie detection method. *Applied Cognitive Psychology*, 30(6), 1112–1119. [doi.org/10.1002/acp.3288](https://doi.org/10.1002/acp.3288)
• Vrij, A., Hartwig, M. i Granhag, P. A. (2019). Reading lies: Nonverbal communication and deception. *Annual Review of Psychology*, 70, 295–317. [doi.org/10.1146/annurev-psych-010418-103135](https://doi.org/10.1146/annurev-psych-010418-103135)