Komunikacija

Zadnja provjera: listopad 2026.

Što možemo saznati iz komunikacije neke osobe, a gdje počinje pretjerano čitanje između redaka? To je pitanje ove lekcije.

Kroz cijelu lekciju pratit ćemo tri razine koje se u svakodnevnom razmišljanju lako stope u jednu:

*Ono što je osoba rekla ≠ ono što mislimo da je time htjela ≠ ono što stvarno možemo zaključiti.*

Uvod: Komunikacija daje podatke, ali ne daje automatski objašnjenje

Komunikacija je jedan od najbogatijih izvora podataka o osobi. Ljudi nam izravno govore što su učinili, što misle, što žele i kako vide situaciju. Uz to, način na koji govore i pišu – što ističu, što izostavljaju, kako odgovaraju na pitanja – također nosi informacije.

Upravo zbog tog bogatstva lako je prijeći granicu. Iz jedne rečenice „zaključujemo” što je osoba „zapravo” mislila, iz kratkog odgovora da je ljuta, iz promjene teme da nešto skriva. U lekciji [Kako nastaje profil?](/profiliranje/kako-nastaje-profil) razlikovali smo činjenicu, tvrdnju i interpretaciju, a u lekciji [Metode i pristupi profiliranju](/profiliranje/metode) razgovor i intervju kao metodu prikupljanja podataka. Ova lekcija bavi se onim što dolazi nakon toga: kako **tumačiti** ono što je rečeno, a da tumačenje ne zamijeni sam iskaz.

Središnja metodološka poruka glasi:

**Sadržaj komunikacije nije isto što i interpretacija komunikacije.**

Sadržaj je ono što je stvarno rečeno ili napisano – može se zabilježiti, citirati i provjeriti. Interpretacija je značenje koje mu mi pripisujemo. Ona može biti točna, ali je uvijek naša hipoteza, a ne dio iskaza.

1. Što sve čini komunikaciju?

Komunikacija nije samo prijenos poruke od jedne osobe drugoj. Ona je **interakcija**: ono što jedna osoba kaže oblikovano je onim što je druga upravo rekla, pitala ili prešutjela.

Verbalni sadržaj

Verbalni sadržaj su riječi – što je točno rečeno ili napisano. To je dio komunikacije koji se najlakše bilježi, ali i najlakše iskrivljuje kada ga prepričavamo. Već nakon nekoliko sati ljudi često pamte svoje tumačenje rečenice, a ne samu rečenicu.

Neverbalni elementi

Glas, pauze, izraz lica, pogled i držanje prate riječi i mijenjaju njihov dojam. U lekciji [Govor tijela](/profiliranje/govor-tijela) vidjeli smo da ti elementi nose informacije, ali nemaju stalno značenje. Ovdje ih promatramo samo kao dio razgovora: kako utječu na to što sugovornik razumije.

Kontekst komunikacije

Ista rečenica znači različite stvari na sastanku, u poruci prijatelju, u službenom e-pismu ili u svađi. Kontekst uključuje mjesto, vrijeme, medij (uživo, telefon, poruka), prethodni tijek razgovora i ono što sudionici već znaju.

Odnos između sudionika

Ljudi govore drukčije s nadređenima, prijateljima, neznancima i članovima obitelji. Jezik pritom ne služi samo za prijenos informacija, nego i za uspostavljanje i pregovaranje odnosa – primjerice tko je kome nadređen ili koliko su ljudi bliski (Pinker, Nowak i Lee, 2008). Zato je za razumijevanje iskaza važno znati tko je s kim razgovarao i kakav je njihov odnos.

2. Sadržaj, značenje i interpretacija

Što je osoba doslovno rekla?

Prvi korak uvijek je zabilježiti **točne riječi**, a ne njihov sažetak. Postoji velika razlika između:

• *„Rekao je: Vidjet ćemo.”*
• *„Rekao je da neće.”*

Prva je rečenica zapis iskaza. Druga je već interpretacija koja se predstavlja kao iskaz.

Što iz toga možemo zaključiti?

Ljudi gotovo nikad ne govore sve izravno. Filozof jezika Paul Grice opisao je kako u razgovoru pretpostavljamo da sugovornik surađuje – da govori istinito, relevantno, dovoljno informativno i jasno – te kako iz te pretpostavke izvodimo ono što nije izravno rečeno (Grice, 1975). Ako na pitanje „Kako je bio ručak?” netko odgovori „Pa, salveta je bila lijepa”, zaključujemo da ručak nije bio dobar, iako to nitko nije rekao.

Takvo zaključivanje uobičajeno je i često točno. No ono je **zaključak slušatelja**, a ne iskaz govornika. Kada je u pitanju nešto važno, razliku treba držati jasnom.

Što samo pretpostavljamo?

Ista rečenica može imati više mogućih interpretacija:

• *„Nisam stigao to pogledati.”* – stvarno nije imao vremena; ne smatra zadatak važnim; ne želi reći da se ne slaže; čeka nešto od nekoga drugoga.
• *„Ako tebi tako odgovara.”* – iskreno pristajanje; pristajanje uz nezadovoljstvo; želja da se razgovor završi.
• *„Dobro sam.”* – stvarno je dobro; ne želi o tome razgovarati; ne želi razgovarati baš s tom osobom; uobičajena pristojnost.

Ljudi ponekad govore neizravno upravo zato što neizravnost ostavlja prostor: sugovornik može prihvatiti ili ne prihvatiti poruku, a da odnos ne bude narušen (Pinker, Nowak i Lee, 2008). To znači da neizravan govor nije nužno znak skrivanja – često je znak brige za odnos, pristojnosti ili nesigurnosti u to kako će poruka biti primljena.

3. Pitanja i odgovori

Što pitanje zapravo može otkriti?

Odgovor nije neovisan o pitanju. Način na koji je pitanje postavljeno utječe na to što će osoba reći, pa čak i na to čega će se sjećati.

U klasičnom pokusu sudionici su gledali snimku prometne nesreće. Kada su ih pitali kojom su se brzinom automobili „smrskali” jedan u drugi, procjenjivali su veću brzinu nego kada su ih pitali kojom su se brzinom „udarili”. Tjedan dana kasnije oni koji su čuli riječ „smrskali” češće su pogrešno tvrdili da su na snimci vidjeli razbijeno staklo (Loftus i Palmer, 1974). Jedna riječ u pitanju promijenila je i odgovor i sjećanje.

Pitanja mogu odražavati i pretpostavke onoga tko pita. U istraživanju u kojem su sudionici trebali osmisliti pitanja za osumnjičenog, oni koje su naveli da vjeruju kako je osumnjičeni vjerojatno kriv postavljali su više pitanja koja pretpostavljaju krivnju (Hill, Memon i McGeorge, 2008). U drugom istraživanju ispitivači koji su očekivali krivnju vršili su veći pritisak, a neovisni slušatelji snimki procjenjivali su osumnjičene u tom uvjetu kao obrambenije – iako su neki od njih bili nevini (Kassin, Goldstein i Savitsky, 2003). Odgovor je tako dijelom bio proizvod pitanja.

Otvorena i zatvorena pitanja

• **Otvorena pitanja** („Što se dogodilo?”, „Kako ste to doživjeli?”) ostavljaju osobi da sama odabere što će reći i kojim redom.
• **Zatvorena pitanja** („Jeste li bili tamo u osam?”) traže kratak odgovor, često „da” ili „ne”.
• **Sugestivna pitanja** („Bili ste tamo u osam, zar ne?”) već sadrže očekivani odgovor.

U istražnim razgovorima s djecom strukturirani protokol koji se temelji na otvorenim pozivima na slobodno pripovijedanje dosljedno je i znatno poboljšao kvalitetu dobivenih informacija (Lamb i sur., 2007). Općenito, otvorena pitanja daju više podataka koji dolaze od same osobe, a manje onih koje je u razgovor unio ispitivač. Kako se razgovor strukturira kao metoda, obradili smo u lekciji o metodama; ovdje je važno zapamtiti da pri tumačenju odgovora uvijek treba pogledati i **pitanje**.

Izbjegavanje odgovora

Ljudi često ne odgovore izravno na postavljeno pitanje. Analiza televizijskih političkih intervjua iz britanske izborne kampanje 1987. pokazala je da dvoje vodećih političara nije odgovorilo na više od polovice postavljenih pitanja – najčešće tako da su iznosili vlastite političke poruke ili napadali samo pitanje (Bull i Mayer, 1993).

Izbjegavanje odgovora može imati mnogo razloga:

• osoba ne zna odgovor ili nije sigurna,
• pitanje joj se čini nepravednim, nejasnim ili zasnovanim na pogrešnoj pretpostavki,
• ne smije odgovoriti, primjerice zbog povjerljivosti,
• odgovor bi nekoga povrijedio ili doveo u neugodnu situaciju,
• tema joj je osobno teška,
• da, i zato što nešto skriva.

**Izbjegavanje odgovora nije automatski dokaz laganja ili skrivanja.** Ono je podatak koji kaže da odgovor nije dobiven – i otvara pitanje zašto.

Promjena teme

Promjena teme jedan je od oblika izbjegavanja, ali ne uvijek. Razgovori prirodno skreću, a ljudi se sjete nečega važnijeg ili hitnijeg. Zanimljivo je i to da slušatelji često uopće ne primijete da je osoba odgovorila na slično, ali drukčije pitanje od postavljenog – osobito kada je odgovor tečan i kada slušatelj nema pred sobom izvorno pitanje (Rogers i Norton, 2011). To znači da je pri analizi korisno uvijek usporediti pitanje i odgovor, umjesto da se oslonimo na dojam.

4. Šutnja i pauze

Kada je šutnja podatak?

Šutnja je podatak kada je **očekivan** neki odgovor, a odgovor ne dođe – primjerice kada na izravno pitanje nema reakcije ili kada osoba u nizu razgovora o nekoj temi uvijek zašuti. Šutnja je, međutim, uvijek podatak o tome da nešto **nije** rečeno, a ne o tome **zašto**.

U razgovoru su ljudi vrlo osjetljivi na vrijeme odgovora. Istraživanje razgovora na deset jezika iz različitih dijelova svijeta pokazalo je da u svima ljudi izbjegavaju preklapanje govora i nastoje da stanke između izmjena budu kratke. Prosječne stanke razlikovale su se među jezicima, ali u razmjerno uskom rasponu (Stivers i sur., 2009). Upravo zato i kratko kašnjenje odgovora može biti primjetno.

Alternativna objašnjenja

Analiza telefonskih razgovora pokazala je da su se kod duljih stanki, od oko 700 milisekundi i više, češće pojavljivali takozvani nepoželjni odgovori – odbijanje, neslaganje ili ograđivanje – nego jednostavno prihvaćanje (Kendrick i Torreira, 2015). Dulja stanka prije odgovora tako često najavljuje da osoba ne može ili ne želi jednostavno reći „da”. To nije isto što i laž: osoba se možda sprema odbiti poziv, izraziti neslaganje ili objasniti zašto nešto nije moguće.

Druga moguća objašnjenja šutnje i pauza:

• osoba razmišlja ili se prisjeća,
• traži točnu riječ, osobito na jeziku koji joj nije materinji,
• pazi da ne kaže nešto pogrešno ili nepravedno prema nekome trećem,
• osjeća se nelagodno, umorno ili preopterećeno,
• u njezinoj sredini ili obitelji uobičajen je drukčiji ritam razgovora.

Zašto pauza nije automatski znak nesigurnosti

Pauza može pratiti nesigurnost, ali može pratiti i pažljivost. Osoba koja pažljivo bira riječi, jer joj je važno biti točna, često radi više pauza od osobe koja govori bez razmišljanja. Kao što smo vidjeli u lekciji o govoru tijela, ni pauze ni oklijevanje nisu pouzdan znak neiskrenosti (DePaulo i sur., 2003).

5. Način izražavanja

Preciznost i neodređenost

Neki odgovori su precizni („Stigao sam u 8:15, autobusom broj 6”), a neki neodređeni („Negdje ujutro”). Neodređenost može značiti da osoba ne zna, da se ne sjeća, da joj detalj nije važan ili da ne želi biti precizna. Ljudi se i inače razlikuju u tome koliko precizno govore, ovisno o navici, zanimanju i situaciji.

Količina detalja

Popularna je ideja da iskreni ljudi daju više detalja, a lažljivci manje. Meta-analiza znakova laganja pokazala je da su lažljivci u prosjeku nešto manje otvoreni i da su njihove priče nešto manje uvjerljive (DePaulo i sur., 2003). No to su prosječne i umjerene razlike. U istraživanju u kojem su osumnjičeni ispitivani tri puta tijekom jedanaest dana bogatstvo detalja nije razlikovalo lažljivce od iskrenih osoba ni u jednom od razgovora (Granhag i Strömwall, 2002).

Količina detalja ovisi i o pamćenju, o tome koliko je događaj bio važan osobi, o tome koliko vremena je prošlo, o pitanjima koja su postavljena i o tome koliko osoba inače govori.

Dosljednost iskaza

Uobičajeno je očekivanje da iskrena osoba svaki put priča istu priču, a da lažljivac „pada” na nedosljednostima. Istraživanja pokazuju da je slika složenija:

• U spomenutom istraživanju ponovljenih razgovora istiniti i lažni iskazi bili su kroz vrijeme **jednako dosljedni** – suprotno uvjerenju sudaca i policijskih službenika koje su autori istaknuli (Granhag i Strömwall, 2002).
• Kada se svjedoke ispituje više puta, gotovo svi se u kasnijim razgovorima sjete nečega što ranije nisu spomenuli. Takvo naknadno prisjećanje nije bilo povezano s ukupnom točnošću iskaza (Gilbert i Fisher, 2006).

Pamćenje nije snimka. Ono je podložno zaboravu, utjecaju naknadnih informacija i iskrivljenju u smjeru današnjih uvjerenja (Schacter, 1999). Nedosljednost zato može biti posljedica normalnog pamćenja, a dosljednost može biti i posljedica dobro uvježbane priče.

Promjene u načinu izražavanja

Promjena u načinu izražavanja – osoba koja inače piše duge poruke odjednom piše kratke – može upozoriti da se nešto promijenilo. Kao i kod bazne linije u neverbalnom ponašanju, promjena govori *da* se nešto promijenilo, a ne *što*. Možda je osoba zauzeta, piše s mobitela, umorna je, nezadovoljna ili joj se promijenio odnos prema temi.

**Nijedan stil izražavanja – kratak, opširan, precizan, neodređen, tečan ili isprekidan – ne otkriva sam po sebi osobnost, emociju ni laž.**

6. Priča koju osoba daje o sebi

Samoprezentacija

Kada ljudi govore o sebi, oni ne samo da prenose informacije nego i oblikuju dojam koji ostavljaju. Pregled istraživanja **upravljanja dojmom** opisuje ga kroz dva procesa: koliko je osobi u određenoj situaciji stalo do dojma koji ostavlja i kakav dojam pokušava stvoriti – što ovisi o slici o sebi, ulozi, očekivanjima publike i tome kako je drugi trenutačno vide (Leary i Kowalski, 1990).

Samoprezentacija nije isto što i laganje. Svi biramo što ćemo istaknuti na razgovoru za posao, na prvom sastanku ili pred novim kolegama. To je normalan dio društvenog života. Ali to znači da iskaz o sebi uvijek treba čitati uz pitanje: *kome je to rečeno i u kakvoj situaciji?*

Kako ljudi opisuju vlastito ponašanje

Ljudi vlastite uspjehe sklonije pripisuju sebi, a neuspjehe okolnostima. Meta-analiza 266 istraživanja pokazala je da je ta **samoposlužna pristranost** velika i prisutna u gotovo svim uzorcima, iako se razlikuje po dobi i kulturi – u azijskim uzorcima bila je znatno manja nego u američkim (Mezulis i sur., 2004).

Osim toga, ljudi o svom životu govore kroz **priče** koje povezuju prošlost, sadašnjost i očekivanu budućnost. Takva životna priča nije arhiv činjenica, nego razvijajuća i rekonstruirana slika koja osobi daje smisao (McAdams i McLean, 2013). Ista se prošlost može ispričati na različite načine u različitim razdobljima života.

Razlika između iskaza i neovisno provjerenih podataka

U lekciji o metodama vidjeli smo da ljudi nemaju uvijek uvid u razloge vlastitog ponašanja, a u lekciji [Osobnost i ponašanje](/profiliranje/osobnost-i-ponasanje) da samoprocjena nosi i prednosti i ograničenja. Za analizu komunikacije iz toga slijedi jednostavno pravilo:

• **iskaz** – „Uvijek predajem na vrijeme.”
• **neovisno provjeren podatak** – evidencija predanih zadataka kroz posljednjih šest mjeseci.

Iskaz je vrijedan podatak o tome kako osoba vidi sebe. Nije, sam po sebi, podatak o tome kako se ponaša.

7. Neslaganje između izvora

Osoba kaže jedno, ponašanje pokazuje drugo

*„Nemam ništa protiv”*, kaže kolega – a zatim ne dolazi na zajednički sastanak. Takvo neslaganje lako protumačimo kao dokaz da riječi nisu bile iskrene. No možda stvarno nema ništa protiv, a nije došao iz drugog razloga; možda se predomislio; možda je pristao jer nije znao kako odbiti. Neslaganje je razlog za pitanje, a ne odgovor.

Dvije osobe različito opisuju isti događaj

Dva sudionika istog razgovora često ga se različito sjećaju. Svatko je pratio druge dijelove, drukčije je razumio iste rečenice i kasnije ih je prepričavao u skladu sa svojim pogledom (Schacter, 1999). Različiti opisi zato ne znače nužno da jedna osoba laže – mogu značiti da obje iskreno pamte različite verzije.

Iskaz se razlikuje od dokumentiranog podatka

Kada se iskaz ne slaže s dokumentom – e-porukom, zapisnikom, evidencijom – dokument je obično pouzdaniji izvor o tome **što** se dogodilo. Ali neslaganje i dalje ne govori **zašto** je iskaz drukčiji: osoba se mogla krivo sjetiti, pomiješati datume, ne znati za dokument ili svjesno iznijeti netočnu tvrdnju.

**Neslaganje između izvora nije automatski dokaz neiskrenosti.** Ono je najkorisnije kao pokazatelj **gdje** treba prikupiti dodatne podatke.

8. Komunikacija u konfliktu

Neslaganje nije isto što i neprijateljstvo

Izreći neslaganje nije isto što i napasti osobu. Pregled istraživanja komunikacije u partnerskim sukobima pokazao je da izravno suprotstavljanje može biti korisno kada je problem ozbiljan i kada se može promijeniti, a štetno kada sugovornik nema dovoljno sigurnosti da na njega konstruktivno odgovori. Pomirljiva komunikacija može, obrnuto, biti korisna kod manjih problema, a štetna kada ozbiljan problem ostaje neriješen (Overall i McNulty, 2017). Ni izravnost ni blagost nisu same po sebi „dobre” ili „loše” – ovisi o situaciji.

Ton, sadržaj i kontekst

Ton je osobito teško procijeniti u pisanoj komunikaciji. U nizu eksperimenata ljudi su precjenjivali koliko će dobro e-poštom prenijeti ton – primjerice sarkazam, ozbiljnost ili šalu. Razlog je egocentričnost: pošiljatelj „čuje” svoju poruku onako kako ju je mislio, pa teško zamišlja da je primatelj može pročitati drukčije (Kruger i sur., 2005).

Isto vrijedi i u obrnutom smjeru: kada mi čitamo poruku, ton koji „čujemo” djelomično je naš. Kratka poruka „U redu.” može zvučati hladno onome tko očekuje toplinu, a sasvim neutralno onome tko je i sam navikao pisati kratko.

Eskalacija i smirivanje

U konfliktu svaka izjava odgovara na prethodnu. Oštar odgovor može biti reakcija na nešto što je druga strana rekla, a što izvan konteksta ne vidimo. Zato je pri analizi konflikta korisno gledati **slijed**: tko je što rekao, kojim redom i kako je svaki sudionik reagirao na prethodnu izjavu. Jedna izdvojena rečenica iz svađe gotovo nikad ne pokazuje kako je sukob tekao.

Različiti komunikacijski stilovi

Ljudi se razlikuju u tome koliko izravno izražavaju neslaganje, koliko glasno govore, koliko prekidaju i koliko su skloni šali u napetim situacijama. Te razlike oblikuju obitelj, kultura, profesija i situacija. Stil koji jednoj osobi zvuči agresivno drugoj može zvučati jednostavno iskreno.

9. Komunikacija kroz vrijeme

Jedan razgovor nasuprot obrascu

Jedan razgovor daje sliku jednog trenutka u jednoj situaciji. U lekciji [Osobnost i ponašanje](/profiliranje/osobnost-i-ponasanje) vidjeli smo da jedno ponašanje nije obrazac. Isto vrijedi za komunikaciju: jedan kratak, oštar ili izbjegavajući odgovor ne govori kako osoba inače komunicira.

Promjene u komunikaciji

Promjena u odnosu na uobičajeni način komunikacije osobe može biti važan podatak – kao bazna linija kod neverbalnog ponašanja u lekciji [Govor tijela](/profiliranje/govor-tijela). Ali i ovdje vrijedi isto ograničenje: promjena upozorava da se nešto promijenilo, a ne što.

Stabilni obrasci i situacijske promjene

Postoje i razmjerno stabilne razlike u načinu na koji ljudi koriste jezik. Analize pisanih tekstova pokazale su da ljudi imaju prepoznatljiv i kroz vrijeme dosljedan jezični stil, iako su njegove veze s osobinama ličnosti skromne (Pennebaker i King, 1999). Istodobno, ista osoba govori drukčije na poslu, kod kuće i u sukobu. Kao kod osobnosti, korisno je pitati: *u kojim se situacijama određeni način komuniciranja ponavlja, a u kojima ne?*

10. Što komunikacija može otkriti o osobi?

Iz komunikacije možemo saznati različite vrste informacija, koje se razlikuju po tome koliko su blizu podacima:

• **Informacije koje osoba izravno daje** – što kaže da je učinila, što misli, što želi. To su iskazi: vrijedni, ali ne nužno provjereni.
• **Obrasci komunikacije** – primjerice da na pisana pitanja odgovara brzo i kratko, a usmeno opširnije. To su opažanja kroz više prilika.
• **Moguće preferencije ili stilovi** – primjerice da joj više odgovara pisana nego usmena komunikacija. To je oprezna generalizacija iz obrazaca.
• **Hipoteze o osobinama** – primjerice da je u prosjeku manje ekstravertirana. To je najudaljenija razina i zahtijeva mnogo više podataka.

Koliko nam jezik može reći o osobnosti? Meta-analiza odnosa između osobina Velikih pet i kategorija riječi u tekstovima, na više od 85.000 sudionika, pokazala je da su povezanosti s osobinama koje su ljudi sami procijenili statistički značajne, ali male (Koutsoumpis i sur., 2022). Drugim riječima: u jeziku postoji „zrnce istine” o osobnosti, ali iz nečijeg načina pisanja ili govora ne možemo pouzdano odrediti kakva je osoba.

Komunikacijski stil zato ne treba pretvarati u „tip osobnosti”, a još manje u dijagnozu. Rečenica „Piše vrlo kratke poruke” opis je stila. Rečenica „Hladna je i nezainteresirana osoba” etiketa je koja daleko nadilazi podatke.

11. Komunikacija i laganje

U [Uvodu u profiliranje](/profiliranje/uvod) i u lekciji [Govor tijela](/profiliranje/govor-tijela) vidjeli smo da ljudi laž prepoznaju tek nešto bolje od slučajnosti i da neverbalni znakovi laganja nisu pouzdani. Ovdje se pitamo: može li **sadržaj** iskaza pomoći više?

Verbalni znakovi koji su istraživani

• **Analiza sadržaja iskaza.** Postupci poput analize sadržaja prema kriterijima (CBCA) i nadzora stvarnosti (engl. *reality monitoring*) polaze od pretpostavke da se iskazi o doživljenim događajima po kvaliteti sadržaja razlikuju od izmišljenih. Meta-analiza 56 istraživanja pokazala je da ti postupci u prosjeku razlikuju istinite i izmišljene iskaze, ali su se rezultati među istraživanjima jako razlikovali (Oberlader i sur., 2016).
• **Jezični znakovi.** Meta-analiza računalne analize jezika pokazala je da lažljivci u prosjeku koriste nešto više riječi povezanih s negativnim emocijama i udaljavanjem od događaja, a nešto manje osjetilnih detalja. No ukupni učinak bio je malen – i lažljivci **nisu bili nesigurniji** od iskrenih osoba (Hauch i sur., 2015).
• **Kognitivni pristup.** Umjesto traženja znakova, ovaj pristup mijenja razgovor: traži od osobe da kaže više, postavlja neočekivana pitanja ili povećava mentalni napor. U meta-analizi takav je pristup dao veću točnost (71 %) od standardnog pristupa (56 %) (Vrij, Fisher i Blank, 2017).

Zašto nijedan pojedinačni znak nije pouzdan dokaz

Sva navedena istraživanja govore o **prosječnim** razlikama između skupina iskaza, uglavnom u istraživačkim uvjetima. Čak i najbolji postupci griješe u velikom dijelu slučajeva, a razvijeni su za određene vrste iskaza i za osposobljene stručnjake. Nijedna riječ, fraza ili stil izražavanja ne pojavljuje se kod svih koji lažu i ni kod koga tko govori istinu.

Važnost provjerljivih činjenica i neovisnih izvora

Najpouzdaniji put do odgovora na pitanje je li iskaz točan obično nije analiza načina na koji je izrečen, nego usporedba sa **provjerljivim činjenicama**: dokumentima, zapisima, iskazima neovisnih svjedoka i fizičkim tragovima.

Kontradikcija nije isto što i laž

Kontradikcija znači da se dvije tvrdnje ne slažu. Ona može nastati zbog pogrešnog pamćenja, nesporazuma, nepreciznog izražavanja, promjene mišljenja ili laganja. Kao što smo vidjeli, istiniti i lažni iskazi mogu biti jednako dosljedni (Granhag i Strömwall, 2002), a naknadno prisjećanje novih detalja ne znači netočnost (Gilbert i Fisher, 2006).

Nesigurnost nije isto što i neiskrenost

Osoba koja kaže „mislim”, „otprilike”, „nisam siguran” može biti upravo ona koja pažljivo razlikuje ono što zna od onoga što ne zna. Meta-analiza jezičnih znakova nije pronašla da su lažljivci nesigurniji od iskrenih osoba (Hauch i sur., 2015). Iskazana nesigurnost govori nešto o tome koliko je osoba sigurna – ne o tome govori li istinu.

12. Kako analizirati komunikaciju?

Sljedeći koraci nisu algoritam za otkrivanje laži. Oni su način da se razlikuje ono što je rečeno od onoga što mi u tome vidimo:

1. **Zabilježi što je stvarno rečeno** – točne riječi, po mogućnosti zajedno s pitanjem na koje odgovaraju.

2. **Odvoji činjenice od interpretacije** – što je iskaz, što je opažanje, a što naše tumačenje.

3. **Pogledaj kontekst** – tko je razgovarao, kakav je njihov odnos, koji je medij, što se prije toga dogodilo.

4. **Usporedi s drugim izvorima** – dokumentima, drugim razgovorima, iskazima drugih ljudi.

5. **Razmotri alternativna objašnjenja** – barem dva ili tri moguća razloga za ono što je rečeno ili nije rečeno.

6. **Traži podatke koji bi mogli razlikovati hipoteze** – često je to jednostavno otvoreno pitanje ili provjera dokumenta.

7. **Formuliraj opreznu procjenu** – što znamo, što pretpostavljamo, koliko smo sigurni i što bi promijenilo procjenu.

Posebno je važno ne preskočiti prvi korak. Ako ne znamo točno što je rečeno, sve što slijedi gradimo na vlastitom sjećanju i tumačenju.

13. Veliki primjer: Razgovor koji se može protumačiti na više načina

Iva je voditeljica projekata u prevoditeljskoj agenciji. Za važnog klijenta treba prevesti opsežnu tehničku dokumentaciju, a posao je dodijeljen Svenu, vanjskom prevoditelju s kojim agencija surađuje četiri godine i koji je dosad uvijek predavao na vrijeme. Rok je petak.

Ponedjeljak: telefonski razgovor

Iva: *„Hoće li prijevod biti gotov do petka?”*

Sven: *„Trebao bi biti, ako sve bude u redu.”*

Srijeda: e-pošta

Iva: *„Kako napreduješ? Možeš li mi poslati prvi dio da ga lektorica pogleda?”*

Sven: *„Radim na tome. Ima nekoliko stvari koje moram razjasniti prije nego što pošaljem.”*

Četvrtak ujutro: videopoziv

Iva: *„Što točno treba razjasniti?”*

Sven, nakon duže stanke: *„Pa… terminologija. Usput, jeste li zaprimili moj račun za kolovoz?”*

Iva: *„Provjerit ću. Ali za prijevod – stižeš li?”*

Sven: *„Vidjet ćemo. Javim se.”*

Četvrtak navečer: objava na društvenoj mreži

Iva na profesionalnoj društvenoj mreži vidi Svenovu objavu: *„Upravo radim na velikom projektu lokalizacije za agenciju X – izvrsna suradnja!”*

Početna interpretacija

Iva kolegi piše: *„Sven je očito uzeo veliki posao za drugu agenciju i ne stiže naš. Izbjegava odgovor, mijenja temu na novac, a sad i objava. Mislim da nas vuče za nos.”*

Ta interpretacija u ovom trenutku zvuči uvjerljivo. Više podataka kao da se slaže: neodređeni odgovori, pauza, promjena teme, kratko „vidjet ćemo” – i objava koja kao da sve objašnjava.

Što je Sven stvarno rekao?

Ako odvojimo iskaze od tumačenja:

• Rekao je da bi prijevod **trebao** biti gotov, **ako sve bude u redu** – uvjetno, ne obećanje i ne odbijanje.
• Rekao je da **ima stvari koje mora razjasniti** – nije rekao koje ni s kim.
• Kada je pitan što, nakon stanke spomenuo je **terminologiju** i zatim pitao za **račun**.
• Na pitanje stiže li rekao je **„Vidjet ćemo. Javim se.”**
• Objavio je da **radi na projektu** za drugu agenciju.

Ništa od toga ne sadrži tvrdnju da je preuzeo drugi posao umjesto ovoga, niti da neće stići. To je Ivin zaključak.

Moguće hipoteze

• **H1:** Sven je preuzeo veliki projekt za drugu agenciju i ne stiže završiti ovaj, ali to ne želi reći.
• **H2:** Sven ima stvaran problem sa sadržajem – primjerice nedostaje mu terminologija – i čeka nešto što ne ovisi o njemu.
• **H3:** Sven je nezadovoljan suradnjom, primjerice zbog neplaćenog računa, i to se odražava na komunikaciju.
• **H4:** Sven ima osobne ili zdravstvene poteškoće o kojima ne želi govoriti.

Što podržava, a što slabi pojedine hipoteze?

• Objava o drugom projektu i neodređeni odgovori u skladu su s **H1**.
• Spomen terminologije i izraz „stvari koje moram razjasniti” u skladu su s **H2**.
• Pitanje o računu usred razgovora o prijevodu u skladu je s **H3**.
• Kratki odgovori i stanka u skladu su sa svim četirima hipotezama – pa ne pomažu razlikovati nijednu.
• Četiri godine predaje na vrijeme slabe ideju da Sven inače olako preuzima više nego što može, ali ne isključuju H1.

U ovom trenutku podaci **ne razlikuju** hipoteze. Iva ima uvjerljivu priču, ali ne i potvrđeno objašnjenje.

Petak ujutro: otvoreno pitanje

Iva umjesto optužbe postavlja otvoreno pitanje: *„Što ti točno treba od nas da možeš završiti?”*

Sven: *„Pojmovnik koji je klijent obećao. Bez njega bih morao nagađati nazive dijelova, a to se poslije teško ispravlja. Pisao sam Marku u ponedjeljak ujutro, ali nisam htio ispasti da se žalim na vašeg kolegu.”*

Provjera podataka

• Iva provjerava s Markom, kolegom iz agencije: Svenova e-poruka od ponedjeljka postoji. Pojmovnik je klijent poslao Marku u utorak, a Marko ga je zaboravio proslijediti.
• Za objavu Sven objašnjava da je projekt za drugu agenciju završio prošlog mjeseca, a objavu je s odgodom objavio tamošnji marketing. To potvrđuje datum na samom projektu na stranici druge agencije.
• Račun za kolovoz doista nije plaćen, a rok plaćanja istekao je prije dva tjedna.

Kako se slika promijenila?

• **H1** je znatno oslabljena: objava se odnosi na završeni projekt.
• **H2** je snažno poduprta: postoji dokumentirani zahtjev za pojmovnikom i dokumentirano kašnjenje unutar same agencije.
• **H3** dobiva djelomičnu potporu kao dodatni čimbenik: neplaćeni račun stvaran je razlog za Svenovo pitanje – ali ne objašnjava kašnjenje prijevoda.
• **H4** nema potpore, ali nije ni isključena; za nju jednostavno nemamo podataka.

Ponovno pročitani, Svenovi odgovori sada izgledaju drukčije. „Trebao bi biti, ako sve bude u redu” bio je doslovan opis situacije: gotov će biti ako stigne pojmovnik. Stanka i neodređeno „terminologija” odražavali su nelagodu da prozove Ivina kolegu, a ne skrivanje drugog posla. Promjena teme na račun bila je opravdana poslovna briga, a ne skretanje pažnje.

Što se može, a što ne može zaključiti?

Može se reći:

*„Sven je od ponedjeljka čekao pojmovnik koji je zapeo unutar agencije. O tome je obavijestio kolegu, ali to nije izravno rekao Ivi, vjerojatno da ne bi ispalo da se žali na kolegu. Neplaćeni račun dodatni je, zaseban problem u suradnji. Objava na društvenoj mreži odnosi se na ranije završeni projekt.”*

Ne može se reći:

• da je Sven „izbjegavao” odgovore zato što nešto skriva,
• da je „neodređena osoba” ili da „ne komunicira dobro”,
• da je kratki „Vidjet ćemo” izražavao ljutnju ili nezainteresiranost.

Ključno je uočiti trenutak u četvrtak navečer: interpretacija je tada izgledala najuvjerljivije, a bila je pogrešna. Nju nije ispravila bolja analiza Svenovih rečenica, nego **jedno otvoreno pitanje i provjera dokumenata**.

14. Najčešće pogreške u analizi komunikacije

• **Čitanje misli.** Pripisujemo osobi namjeru koju nije izrekla – „rekla je X, ali zapravo je mislila Y” – i zatim postupamo kao da je Y činjenica.
• **Izvlačenje zaključka iz jedne rečenice.** Jedna izdvojena rečenica, bez pitanja na koje odgovara i bez nastavka razgovora, rijetko pokazuje što je osoba htjela reći.
• **Uzimanje tona kao dokaza namjere.** Ton je osobito teško pouzdano procijeniti u pisanoj komunikaciji, a dio tona koji „čujemo” unosimo sami (Kruger i sur., 2005).
• **Zamjena kontradikcije za laž.** Kontradikcija može nastati zbog pamćenja, nesporazuma ili promjene mišljenja; istiniti iskazi nisu nužno dosljedniji od lažnih (Granhag i Strömwall, 2002).
• **Ignoriranje konteksta.** Ista rečenica u šali, u svađi i u službenom dopisu ne znači isto.
• **Potvrđivanje vlastite početne hipoteze.** Kada očekujemo određeni odgovor, postavljamo pitanja koja ga potiču i tumačimo odgovore u njegovu korist (Hill, Memon i McGeorge, 2008; Kassin, Goldstein i Savitsky, 2003).
• **Pretvaranje komunikacijskog stila u osobnost.** Veze između načina izražavanja i osobina ličnosti male su (Koutsoumpis i sur., 2022), pa „kratko piše” ne znači „hladna je osoba”.
• **Zanemarivanje pitanja.** Analiziramo odgovor, a zaboravimo kako je glasilo pitanje – iako je ono moglo oblikovati odgovor (Loftus i Palmer, 1974).

15. Kako govoriti o komunikaciji bez pretjeranog zaključivanja

• Loše: *„Promijenio je temu, znači da nešto skriva.”* Bolje: *„Promijenio je temu kada je pitanje postavljeno. To može biti relevantan podatak, ali samo po sebi ne govori zašto je to učinio.”*
• Loše: *„Odgovorila je vrlo kratko, očito je ljuta.”* Bolje: *„Odgovorila je kratko. Moguće je da je ljuta, ali postoje i druga objašnjenja.”*
• Loše: *„Šutio je na to pitanje, znači da je kriv.”* Bolje: *„Na to pitanje nije odgovorio. Ne znamo zašto – možda nije znao, možda nije smio ili nije htio odgovoriti.”*
• Loše: *„Sad govori drukčije nego prošli put, laže.”* Bolje: *„Između dva razgovora postoje razlike u opisu. Treba provjeriti koji se dio slaže s drugim izvorima i kako su razlike nastale.”*
• Loše: *„Toliko detalja može znati samo netko tko govori istinu.”* Bolje: *„Iskaz je detaljan. Količina detalja sama po sebi ne pokazuje je li iskaz točan.”*
• Loše: *„Rekla je ‚mislim da’, znači da nije sigurna u svoju priču.”* Bolje: *„Ograđivala se pri navođenju vremena. To može značiti da pažljivo razlikuje ono što zna od onoga što pretpostavlja.”*
• Loše: *„Uvijek piše kratke poruke, hladna je osoba.”* Bolje: *„U pisanoj komunikaciji redovito piše kratko. O tome kakva je osoba iz toga ne možemo mnogo zaključiti.”*
• Loše: *„Rekao je ‚ako sve bude u redu’, već se ograđuje jer zna da neće stići.”* Bolje: *„Odgovor je bio uvjetan. Korisno je pitati o kojem uvjetu govori.”*

Opće pravilo:

• citiraj **točne riječi**, a ne njihov sažetak,
• navedi **pitanje i kontekst**,
• odvoji **iskaz** od **interpretacije**,
• navedi **više mogućih objašnjenja**,
• kada je moguće, **pitaj** – otvoreno pitanje često je bolji alat od bilo koje analize.

Što komunikacija može pokazati – a što ne može

• **Iskaz** pokazuje što je osoba rekla i kako vidi situaciju, ali nije sam po sebi provjerena činjenica.
• **Pitanje** oblikuje odgovor, pa se odgovor ne može tumačiti bez pitanja.
• **Izbjegavanje odgovora, promjena teme i šutnja** pokazuju da odgovor nije dobiven, ali ne i zašto.
• **Pauze** su uobičajen dio razgovora i često najavljuju odbijanje ili neslaganje, a ne laž.
• **Količina detalja i dosljednost** ne razlikuju pouzdano istinite od lažnih iskaza.
• **Samoprezentacija** je normalan dio komunikacije, a ne znak neiskrenosti.
• **Neslaganje između izvora** pokazuje gdje treba provjeriti, a ne tko laže.
• **Ton** je teško pouzdano procijeniti, osobito u pisanoj komunikaciji.
• **Komunikacijski stil** može upućivati na preferencije, ali ne otkriva osobnost ni dijagnozu.
• **Verbalni pristupi procjeni iskrenosti** pokazuju prosječne razlike u istraživanjima, ali ne daju siguran zaključak o pojedinačnom iskazu.

Ključni pojmovi

• **Iskaz** – ono što je osoba rekla ili napisala, zabilježeno njezinim riječima.
• **Interpretacija iskaza** – značenje koje slušatelj pripisuje iskazu.
• **Implikatura** – ono što se u razgovoru razumije, a da nije izravno rečeno.
• **Neizravan govor** – izražavanje namjere ili zahtjeva bez izravnog izricanja, često radi očuvanja odnosa.
• **Sugestivno pitanje** – pitanje koje već sadrži ili potiče očekivani odgovor.
• **Izbjegavanje odgovora** – odgovor koji ne odgovara na postavljeno pitanje.
• **Nepoželjni odgovor** – odbijanje, neslaganje ili ograđivanje, kojemu u razgovoru često prethodi dulja stanka.
• **Naknadno prisjećanje** – prisjećanje detalja u kasnijem razgovoru koji nisu bili spomenuti ranije.
• **Upravljanje dojmom** – nastojanje da se kod drugih stvori određeni dojam o sebi.
• **Samoposlužna pristranost** – sklonost da se uspjesi pripisuju sebi, a neuspjesi okolnostima.
• **Analiza sadržaja iskaza** – postupci koji procjenjuju kvalitetu sadržaja iskaza, poput CBCA i nadzora stvarnosti.
• **Kognitivni pristup procjeni iskaza** – način vođenja razgovora koji povećava razlike između iskrenih i neiskrenih iskaza, umjesto traženja znakova.

Zapamti

• **Sadržaj komunikacije nije isto što i interpretacija komunikacije.**
• Ono što je osoba **rekla** ≠ ono što **mislimo da je htjela** ≠ ono što **možemo zaključiti**.
• Odgovor uvijek čitaj **zajedno s pitanjem**.
• **Izbjegavanje odgovora, promjena teme i šutnja** nisu dokaz laganja.
• **Pauza** nije znak nesigurnosti ni laži; često najavljuje odbijanje ili pažljivo biranje riječi.
• **Detalji i dosljednost** ne razlikuju pouzdano istinu od laži.
• **Neslaganje između izvora** je razlog za provjeru, a ne zaključak.
• **Komunikacijski stil nije osobnost** – i nije dijagnoza.
• Najbolji alat često je **otvoreno pitanje i provjera dokumenta**, a ne „čitanje između redaka”.

Istraži dalje

• [Uvod u profiliranje](/profiliranje/uvod) – opažanje, interpretacija i pristranost potvrđivanja.
• [Kako nastaje profil?](/profiliranje/kako-nastaje-profil) – činjenica, tvrdnja i interpretacija te ažuriranje procjene.
• [Metode i pristupi profiliranju](/profiliranje/metode) – razgovor, intervju i ograničenja samoprocjene.
• [Osobnost i ponašanje](/profiliranje/osobnost-i-ponasanje) – zašto se ista osoba ponaša različito u različitim situacijama.
• [Govor tijela](/profiliranje/govor-tijela) – neverbalno ponašanje, bazna linija i laganje.
• Komunikacija – komunikacija u međuljudskim odnosima.
• [Mitovi i činjenice](/profiliranje/mitovi) – razlika između stručnih metoda i popularnih prikaza.

Izvori i literatura

• Bull, P. i Mayer, K. (1993). How not to answer questions in political interviews. *Political Psychology*, 14(4), 651–666. [doi.org/10.2307/3791379](https://doi.org/10.2307/3791379)
• DePaulo, B. M., Lindsay, J. J., Malone, B. E., Muhlenbruck, L., Charlton, K. i Cooper, H. (2003). Cues to deception. *Psychological Bulletin*, 129(1), 74–118. [doi.org/10.1037/0033-2909.129.1.74](https://doi.org/10.1037/0033-2909.129.1.74)
• Gilbert, J. A. E. i Fisher, R. P. (2006). The effects of varied retrieval cues on reminiscence in eyewitness memory. *Applied Cognitive Psychology*, 20(6), 723–739. [doi.org/10.1002/acp.1232](https://doi.org/10.1002/acp.1232)
• Granhag, P. A. i Strömwall, L. A. (2002). Repeated interrogations: Verbal and non-verbal cues to deception. *Applied Cognitive Psychology*, 16(3), 243–257. [doi.org/10.1002/acp.784](https://doi.org/10.1002/acp.784)
• Grice, H. P. (1975). Logic and conversation. U P. Cole i J. L. Morgan (ur.), *Syntax and Semantics, Vol. 3: Speech Acts* (str. 41–58). Academic Press.
• Hauch, V., Blandón-Gitlin, I., Masip, J. i Sporer, S. L. (2015). Are computers effective lie detectors? A meta-analysis of linguistic cues to deception. *Personality and Social Psychology Review*, 19(4), 307–342. [doi.org/10.1177/1088868314556539](https://doi.org/10.1177/1088868314556539)
• Hill, C., Memon, A. i McGeorge, P. (2008). The role of confirmation bias in suspect interviews: A systematic evaluation. *Legal and Criminological Psychology*, 13(2), 357–371. [doi.org/10.1348/135532507X238682](https://doi.org/10.1348/135532507X238682)
• Kassin, S. M., Goldstein, C. C. i Savitsky, K. (2003). Behavioral confirmation in the interrogation room: On the dangers of presuming guilt. *Law and Human Behavior*, 27(2), 187–203. [doi.org/10.1023/A:1022599230598](https://doi.org/10.1023/A:1022599230598)
• Kendrick, K. H. i Torreira, F. (2015). The timing and construction of preference: A quantitative study. *Discourse Processes*, 52(4), 255–289. [doi.org/10.1080/0163853X.2014.955997](https://doi.org/10.1080/0163853X.2014.955997)
• Koutsoumpis, A., Oostrom, J. K., Holtrop, D., van Breda, W., Ghassemi, S. i de Vries, R. E. (2022). The kernel of truth in text-based personality assessment: A meta-analysis of the relations between the Big Five and the Linguistic Inquiry and Word Count (LIWC). *Psychological Bulletin*, 148(11–12), 843–868. [doi.org/10.1037/bul0000381](https://doi.org/10.1037/bul0000381)
• Kruger, J., Epley, N., Parker, J. i Ng, Z.-W. (2005). Egocentrism over e-mail: Can we communicate as well as we think? *Journal of Personality and Social Psychology*, 89(6), 925–936. [doi.org/10.1037/0022-3514.89.6.925](https://doi.org/10.1037/0022-3514.89.6.925)
• Lamb, M. E., Orbach, Y., Hershkowitz, I., Esplin, P. W. i Horowitz, D. (2007). A structured forensic interview protocol improves the quality and informativeness of investigative interviews with children: A review of research using the NICHD Investigative Interview Protocol. *Child Abuse & Neglect*, 31(11–12), 1201–1231. [doi.org/10.1016/j.chiabu.2007.03.021](https://doi.org/10.1016/j.chiabu.2007.03.021)
• Leary, M. R. i Kowalski, R. M. (1990). Impression management: A literature review and two-component model. *Psychological Bulletin*, 107(1), 34–47. [doi.org/10.1037/0033-2909.107.1.34](https://doi.org/10.1037/0033-2909.107.1.34)
• Loftus, E. F. i Palmer, J. C. (1974). Reconstruction of automobile destruction: An example of the interaction between language and memory. *Journal of Verbal Learning and Verbal Behavior*, 13(5), 585–589. [doi.org/10.1016/S0022-5371(74)80011-3](https://doi.org/10.1016/S0022-5371%2874%2980011-3)
• McAdams, D. P. i McLean, K. C. (2013). Narrative identity. *Current Directions in Psychological Science*, 22(3), 233–238. [doi.org/10.1177/0963721413475622](https://doi.org/10.1177/0963721413475622)
• Mezulis, A. H., Abramson, L. Y., Hyde, J. S. i Hankin, B. L. (2004). Is there a universal positivity bias in attributions? A meta-analytic review of individual, developmental, and cultural differences in the self-serving attributional bias. *Psychological Bulletin*, 130(5), 711–747. [doi.org/10.1037/0033-2909.130.5.711](https://doi.org/10.1037/0033-2909.130.5.711)
• Oberlader, V. A., Naefgen, C., Koppehele-Gossel, J., Quinten, L., Banse, R. i Schmidt, A. F. (2016). Validity of content-based techniques to distinguish true and fabricated statements: A meta-analysis. *Law and Human Behavior*, 40(4), 440–457. [doi.org/10.1037/lhb0000193](https://doi.org/10.1037/lhb0000193)
• Overall, N. C., & McNulty, J. K. (2017). What type of communication during conflict is beneficial for intimate relationships? *Current Opinion in Psychology, 13*, 1–5. https://doi.org/10.1016/j.copsyc.2016.03.002
• Pennebaker, J. W. i King, L. A. (1999). Linguistic styles: Language use as an individual difference. *Journal of Personality and Social Psychology*, 77(6), 1296–1312. [doi.org/10.1037/0022-3514.77.6.1296](https://doi.org/10.1037/0022-3514.77.6.1296)
• Pinker, S., Nowak, M. A. i Lee, J. J. (2008). The logic of indirect speech. *Proceedings of the National Academy of Sciences*, 105(3), 833–838. [doi.org/10.1073/pnas.0707192105](https://doi.org/10.1073/pnas.0707192105)
• Rogers, T. i Norton, M. I. (2011). The artful dodger: Answering the wrong question the right way. *Journal of Experimental Psychology: Applied*, 17(2), 139–147. [doi.org/10.1037/a0023439](https://doi.org/10.1037/a0023439)
• Schacter, D. L. (1999). The seven sins of memory: Insights from psychology and cognitive neuroscience. *American Psychologist*, 54(3), 182–203. [doi.org/10.1037/0003-066X.54.3.182](https://doi.org/10.1037/0003-066X.54.3.182)
• Stivers, T., Enfield, N. J., Brown, P., Englert, C., Hayashi, M., Heinemann, T., Hoymann, G., Rossano, F., de Ruiter, J. P., Yoon, K.-E. i Levinson, S. C. (2009). Universals and cultural variation in turn-taking in conversation. *Proceedings of the National Academy of Sciences*, 106(26), 10587–10592. [doi.org/10.1073/pnas.0903616106](https://doi.org/10.1073/pnas.0903616106)
• Vrij, A., Fisher, R. P. i Blank, H. (2017). A cognitive approach to lie detection: A meta-analysis. *Legal and Criminological Psychology*, 22(1), 1–21. [doi.org/10.1111/lcrp.12088](https://doi.org/10.1111/lcrp.12088)