Kompleksni posttraumatski stresni poremećaj

Zadnja provjera: listopad 2026.

Kompleksni posttraumatski stresni poremećaj

Kompleksni posttraumatski stresni poremećaj (C-PTSP) psihički je poremećaj povezan s traumom koji, uz temeljne simptome posttraumatskog stresnog poremećaja, uključuje trajne teškoće u regulaciji emocija, doživljaju vlastite vrijednosti i uspostavljanju bliskih odnosa.

Što je kompleksni posttraumatski stresni poremećaj?

Kompleksni posttraumatski stresni poremećaj, poznat i pod kraticom C-PTSP, odnosno C-PTSD prema engleskom nazivu *complex post-traumatic stress disorder*, stanje je koje se može razviti nakon izlaganja izrazito prijetećim ili užasavajućim događajima, osobito kada su oni dugotrajni, ponavljani ili se događaju u okolnostima iz kojih je teško pobjeći.

Primjeri takvih iskustava uključuju dugotrajno fizičko ili seksualno zlostavljanje, zanemarivanje u djetinjstvu, obiteljsko nasilje, mučenje, zatočeništvo, trgovanje ljudima i druge situacije u kojima osoba dulje vrijeme nema dovoljno mogućnosti zaštititi se od prijetnje.

Ipak, dugotrajna ili ponavljana trauma nije nužan uvjet u svakom pojedinačnom slučaju, niti će svaka osoba koja je doživjela takva iskustva razviti ovaj poremećaj. Dijagnoza se postavlja na temelju karakterističnog obrasca simptoma i njihova utjecaja na svakodnevno funkcioniranje, a ne samo na temelju vrste ili trajanja traumatskog događaja.

C-PTSP uključuje sve temeljne simptome posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP), ali i dodatne teškoće koje zahvaćaju emocionalno funkcioniranje, sliku o sebi i odnose s drugim ljudima. Zbog toga posljedice traume mogu biti prisutne ne samo u obliku straha i sjećanja na događaj nego i u načinu na koji osoba doživljava sebe, druge ljude i vlastitu sposobnost uspostavljanja sigurnih odnosa.

Kompleksni PTSP službena je dijagnostička kategorija u Međunarodnoj klasifikaciji bolesti, 11. reviziji (MKB-11). U američkom dijagnostičkom priručniku DSM-5-TR nije izdvojen kao zasebna dijagnoza, nego se određene njegove značajke mogu razmatrati u okviru PTSP-a i drugih dijagnostičkih kategorija.

Kako se razvija kompleksni PTSP?

Kompleksni PTSP povezuje se s iskustvima u kojima je osoba bila izložena ozbiljnoj prijetnji, osobito kada se takva iskustva ponavljaju ili traju dulje vrijeme. Važna okolnost može biti i činjenica da je prijetnja dolazila od osobe o kojoj je pojedinac ovisio, kojoj je morao vjerovati ili s kojom je bio emocionalno povezan.

Primjerice, dijete koje dulje vrijeme doživljava zlostavljanje od roditelja može istodobno osjećati strah od osobe koja bi mu trebala pružati sigurnost. Takva situacija otežava razvoj stabilnog osjećaja sigurnosti jer su bliskost, ovisnost i prijetnja povezane u istom odnosu.

Slične teškoće mogu nastati kod odraslih koji su dulje vrijeme izloženi partnerskom nasilju, zatočeništvu ili drugim situacijama u kojima nemaju dovoljno mogućnosti prekinuti izloženost opasnosti.

Međutim, kompleksni PTSP nije ograničen na traume iz djetinjstva. Može se razviti i nakon traumatskih iskustava u odrasloj dobi.

Na razvoj poremećaja utječe više čimbenika, uključujući prirodu i trajanje traume, prethodna iskustva, individualnu ranjivost, dostupnost podrške i okolnosti nakon završetka traumatskog događaja. Nijedan od tih čimbenika sam po sebi ne određuje hoće li se poremećaj razviti.

Temeljni simptomi PTSP-a

Prema MKB-11, kompleksni PTSP uključuje tri skupine temeljnih simptoma PTSP-a.

Ponovno proživljavanje traumatskog događaja

Osoba može doživljavati traumatsko iskustvo kao da se ponovno događa u sadašnjosti. To nije samo neugodno prisjećanje na prošlost, nego iskustvo u kojem se mogu ponovno aktivirati intenzivne emocije, tjelesne reakcije i osjećaj neposredne opasnosti.

Ponovno proživljavanje može uključivati:

Podsjetnik može biti zvuk, miris, izraz lica, određena situacija ili način na koji joj se netko obraća. Ponekad osoba ne prepoznaje odmah vezu između sadašnjeg podražaja i ranijeg iskustva, ali ipak osjeća intenzivnu uznemirenost.

Izbjegavanje podsjetnika na traumu

Osoba može nastojati izbjeći misli, osjećaje, razgovore, ljude, mjesta ili situacije koje je podsjećaju na traumatsko iskustvo.

Izbjegavanje može kratkoročno smanjiti uznemirenost, ali dugoročno ograničiti svakodnevni život. Primjerice, osoba koja je doživjela nasilje može izbjegavati određena mjesta, razgovore o prošlosti ili situacije koje doživljava kao slične traumatskom iskustvu.

Nije svako izbjegavanje znak poremećaja. Ono postaje klinički značajno kada je povezano s traumom i pridonosi trajnim teškoćama u funkcioniranju.

Trajni osjećaj aktualne prijetnje

Osoba može imati dojam da opasnost još nije prošla, iako se trenutačno nalazi u sigurnijem okruženju.

To se može očitovati kroz:

Primjerice, osoba koja je dulje vrijeme živjela u nasilnom okruženju može nastaviti pomno pratiti ton glasa drugih ljudi i njihove izraze lica kako bi na vrijeme prepoznala moguću prijetnju.

Takva budnost mogla je tijekom traumatskog iskustva imati zaštitnu funkciju. Međutim, ako se nastavi i nakon prestanka opasnosti, može otežati osjećaj sigurnosti i svakodnevno funkcioniranje.

Tri dodatna obilježja kompleksnog PTSP-a

Uz simptome PTSP-a, kompleksni PTSP uključuje trajne teškoće u trima područjima koja se u MKB-11 opisuju kao poremećaji u organizaciji vlastitog doživljaja i funkcioniranja.

Ta obilježja često se označavaju engleskom kraticom DSO (*disturbances in self-organization*).

Teškoće u regulaciji emocija

Regulacija emocija obuhvaća sposobnost prepoznavanja, razumijevanja i upravljanja emocionalnim reakcijama.

Kod kompleksnog PTSP-a osoba može imati teškoće s održavanjem emocionalne ravnoteže, osobito u situacijama koje podsjećaju na raniju traumu ili uključuju bliskost, sukob, odbacivanje ili osjećaj gubitka kontrole.

Moguće manifestacije uključuju:

Neke osobe reagiraju snažno i naglo, dok druge svoje emocije doživljavaju kao udaljene, prigušene ili teško dostupne. Ista osoba može u različitim okolnostima doživljavati oba obrasca.

Teškoće regulacije emocija ne znače da osoba nema kontrolu nad sobom ili da je namjerno pretjerano emocionalna. One mogu odražavati dugotrajne posljedice iskustava u kojima je bilo teško osjećati sigurnost, razumjeti vlastite reakcije ili pronaći učinkovite načine smirivanja.

Negativna slika o sebi

Kompleksni PTSP može biti povezan s trajnim osjećajem manje vrijednosti, srama, krivnje ili neuspjeha.

Osoba može vjerovati da je slaba, oštećena, bezvrijedna ili na neki način odgovorna za ono što joj se dogodilo. Takva uvjerenja mogu se razviti tijekom dugotrajnih iskustava ponižavanja, odbacivanja, zlostavljanja ili manipulacije.

Primjerice, dijete koje je opetovano izloženo ponižavanju može postupno početi doživljavati kritike kao dokaz da s njim nešto nije u redu. U odrasloj dobi takav način doživljavanja sebe može se nastaviti čak i kada se osoba više ne nalazi u istom okruženju.

Važno je razlikovati stvarnu odgovornost od osjećaja krivnje. Osoba može osjećati snažnu krivnju zbog traumatskog događaja iako nije bila odgovorna za postupke osobe koja joj je nanijela štetu.

Negativna slika o sebi može utjecati na donošenje odluka, postavljanje granica, prihvaćanje podrške i sposobnost prepoznavanja vlastitih potreba.

Ipak, takva uvjerenja nisu nepromjenjiva. Uz odgovarajuću terapiju osoba može postupno razvijati realističniji i suosjećajniji odnos prema sebi.

Teškoće u odnosima

Kompleksni PTSP može otežati uspostavljanje i održavanje bliskih odnosa, osobito kada su traumatska iskustva uključivala izdaju povjerenja, odbacivanje ili nasilje u odnosima.

Osoba može teško vjerovati drugima, osjećati se nesigurno u bliskosti ili očekivati da će je drugi povrijediti. Može se povlačiti kada odnos postane emocionalno važan ili reagirati snažnim strahom na mogućnost odbacivanja.

Kod nekih osoba javlja se izrazita potreba za potvrdom da je odnos siguran. Druge mogu izbjegavati traženje pomoći ili pokazivanje ranjivosti jer su naučile da oslanjanje na druge može biti opasno.

Moguće teškoće uključuju:

Takvi obrasci ne pojavljuju se kod svih osoba s kompleksnim PTSP-om. Neki ljudi uspijevaju održavati stabilne odnose, ali i dalje doživljavaju druge simptome poremećaja.

Teškoće u odnosima također nisu dokaz da osoba ne može voljeti ili ostvariti bliskost. One mogu odražavati naučene načine zaštite koji su nastali u okolnostima u kojima povjerenje nije bilo sigurno.

Uloga dugotrajne traume

Dugotrajna ili ponavljana trauma može stvoriti okolnosti u kojima osoba nema dovoljno prilika za odmor od prijetnje, oporavak ili traženje pomoći.

Ako se opasnost pojavljuje u vlastitom domu ili dolazi od osobe o kojoj pojedinac ovisi, uobičajeni načini traženja sigurnosti mogu biti nedostupni. Osoba može naučiti prikrivati osjećaje, ne izražavati neslaganje ili stalno pratiti ponašanje drugih kako bi smanjila rizik od nasilja.

Takve prilagodbe mogu biti razumljive u okolnostima u kojima je osoba živjela. Problem nastaje kada se isti obrasci nastave u drugim situacijama, iako su se okolnosti promijenile.

Primjerice, osoba koja je tijekom djetinjstva morala pažljivo pratiti raspoloženje roditelja može u odrasloj dobi postati izrazito osjetljiva na promjene tona glasa partnera. Neutralnu primjedbu može doživjeti kao najavu sukoba ili odbacivanja.

Takve reakcije ne znače da je osoba svjesno odlučila živjeti u strahu. One mogu odražavati naučene procjene prijetnje i načine reagiranja koji su se razvili tijekom dugotrajnog izlaganja nesigurnosti.

Ipak, nije opravdano sve teškoće u odrasloj dobi automatski pripisivati traumama iz djetinjstva. Za razumijevanje pojedinca potrebno je uzeti u obzir cjelokupnu životnu povijest, sadašnje okolnosti i druge moguće uzroke simptoma.

Kompleksni PTSP i razvoj u djetinjstvu

Djetinjstvo je razdoblje u kojem se razvijaju sposobnosti emocionalne regulacije, doživljaj vlastite vrijednosti i očekivanja o odnosima s drugim ljudima.

Kada dijete ima pristup sigurnim i predvidljivim odnosima, kroz svakodnevna iskustva može učiti prepoznavati osjećaje, smirivati se uz podršku odraslih i postupno razvijati samostalnost.

Nasuprot tome, dugotrajno zlostavljanje, zanemarivanje ili izloženost nasilju mogu otežati razvoj tih sposobnosti. Ako osoba koja bi trebala pružati zaštitu istodobno predstavlja izvor prijetnje, dijete može imati teškoće u stvaranju stabilnog osjećaja sigurnosti.

Moguće posljedice uključuju:

Međutim, takva iskustva ne dovode nužno do kompleksnog PTSP-a. Razvojni ishod ovisi o mnogim čimbenicima, uključujući trajanje i prirodu izloženosti, prisutnost sigurnih odnosa, kasnija životna iskustva i dostupnost podrške.

Također, kompleksni PTSP nije isto što i razvojna trauma kao širi opis traumatskih iskustava tijekom razvoja. Dijagnoza se postavlja prema karakterističnom skupu simptoma, a ne samo na temelju traumatskog djetinjstva.

Kompleksni PTSP i disocijacija

Disocijacija je skup iskustava u kojima dolazi do osjećaja odvojenosti od vlastitih misli, osjećaja, tijela, sjećanja ili okoline.

Kod nekih osoba koje su doživjele traumu mogu se pojaviti osjećaj emocionalne udaljenosti, dojam da promatraju sebe izvana ili osjećaj da je okolina nestvarna. U drugim slučajevima mogu postojati praznine u pamćenju koje nadilaze uobičajeno zaboravljanje.

Disocijacija se može razviti kao odgovor na izrazitu preplavljenost ili osjećaj da se osoba ne može udaljiti od prijetnje. Ipak, ona nije obvezno obilježje kompleksnog PTSP-a i ne javlja se kod svih osoba s traumatskim iskustvima.

Potrebno je razlikovati povremeni osjećaj nestvarnosti od težih disocijativnih simptoma i drugih mogućih uzroka promjena u doživljaju. Ako su simptomi česti, intenzivni ili ometaju funkcioniranje, opravdana je stručna procjena.

Kompleksni PTSP i druge psihičke teškoće

Kompleksni PTSP može se pojaviti zajedno s drugim psihičkim poremećajima ili simptomima. U procjeni je važno prepoznati koje teškoće pripadaju traumatskom poremećaju, a koje zahtijevaju zasebno razmatranje.

**Depresivni poremećaji** mogu uključivati dugotrajnu tugu, beznađe, gubitak interesa i osjećaj bezvrijednosti. Neka od tih obilježja mogu se preklapati s negativnom slikom o sebi kod kompleksnog PTSP-a.

**Anksiozni poremećaji** mogu se očitovati kroz pretjeranu zabrinutost, panične napade ili strah od određenih situacija. Kod osobe s kompleksnim PTSP-om anksioznost može biti povezana s traumatskim podsjetnicima, ali može imati i druge izvore.

**Poremećaji povezani s uporabom psihoaktivnih tvari** mogu se razviti kada osoba pokušava ublažiti uznemirenost alkoholom ili drugim tvarima. Takvo suočavanje može kratkoročno promijeniti doživljaj emocija, ali dugoročno povećati zdravstvene i psihičke rizike.

**Disocijativni poremećaji** uključuju izraženije i specifičnije teškoće povezane s pamćenjem, identitetom ili doživljajem sebe i okoline. Mogu se preklapati s traumatskim poremećajima, ali nisu istoznačni s kompleksnim PTSP-om.

**Poremećaji ličnosti** mogu uključivati dugotrajne teškoće u emocionalnom funkcioniranju, slici o sebi ili međuljudskim odnosima. Neka obilježja mogu izgledati slično onima kod kompleksnog PTSP-a, zbog čega je potrebno procijeniti njihovu prirodu, razvoj i povezanost s traumom.

Osobito je važno da se teškoće u regulaciji emocija i odnosima ne pripisuju automatski jednom poremećaju. Dijagnostička procjena treba uzeti u obzir cijeli obrazac simptoma, životnu povijest i sadašnje funkcioniranje.

Razlika između PTSP-a i kompleksnog PTSP-a

PTSP i kompleksni PTSP dijele tri temeljna obilježja: ponovno proživljavanje traumatskog događaja, izbjegavanje podsjetnika i trajni osjećaj aktualne prijetnje.

Kompleksni PTSP uključuje i dodatne, postojane teškoće u emocionalnoj regulaciji, slici o sebi i odnosima s drugim ljudima.

| Obilježje | PTSP | Kompleksni PTSP |

|---|---|---|

| Ponovno proživljavanje traume | Prisutno | Prisutno |

| Izbjegavanje podsjetnika na traumu | Prisutno | Prisutno |

| Trajni osjećaj prijetnje | Prisutno | Prisutno |

| Teškoće regulacije emocija | Mogu se pojaviti | Dio dijagnostičkog obrasca |

| Negativna slika o sebi povezana s trajnim osjećajima srama, krivnje ili bezvrijednosti | Može se pojaviti | Dio dijagnostičkog obrasca |

| Trajne teškoće u održavanju odnosa | Mogu se pojaviti | Dio dijagnostičkog obrasca |

| Povezanost s dugotrajnom ili ponavljanom traumom | Moguća | Česta, ali nije jedini čimbenik koji se razmatra |

Razlika nije u tome da je kompleksni PTSP jednostavno „teži PTSP”. Riječ je o zasebnoj dijagnostičkoj kategoriji u MKB-11, definiranoj specifičnim dodatnim skupom simptoma.

Osoba s PTSP-om može imati ozbiljne i dugotrajne teškoće, dok osoba s kompleksnim PTSP-om ne mora imati svaki simptom u jednako izraženom obliku. Dijagnoza se ne može odrediti samo prema težini traumatskog iskustva ili broju simptoma.

Dijagnostika kompleksnog PTSP-a

Dijagnozu postavlja kvalificirani stručnjak za mentalno zdravlje na temelju kliničkog razgovora, procjene simptoma, životne povijesti i njihova utjecaja na svakodnevno funkcioniranje.

Prema MKB-11, za dijagnozu kompleksnog PTSP-a potrebno je utvrditi:

1. Prisustvo temeljnih simptoma PTSP-a: ponovnog proživljavanja traume u sadašnjosti, izbjegavanja podsjetnika i trajnog osjećaja aktualne prijetnje.

2. Prisustvo trajnih i izraženih teškoća u regulaciji emocija.

3. Prisustvo trajno negativnog doživljaja sebe, obilježenog osjećajima bezvrijednosti, poraza ili srama povezanima s traumom.

4. Prisustvo trajnih teškoća u održavanju odnosa i osjećaju bliskosti s drugima.

5. Značajnu patnju ili narušavanje važnih područja funkcioniranja.

Stručnjak procjenjuje i trajanje simptoma, njihov razvoj, moguća druga objašnjenja te eventualnu prisutnost drugih psihičkih ili tjelesnih stanja.

Upitnici i strukturirani intervjui mogu pomoći u procjeni simptoma, ali ne zamjenjuju cjelovitu kliničku procjenu.

Važno je naglasiti da sama prisutnost traumatskog iskustva ne znači da osoba ima kompleksni PTSP. Jednako tako, teškoće u odnosima, negativna slika o sebi ili emocionalna nestabilnost same po sebi nisu dovoljne za postavljanje te dijagnoze.

Liječenje kompleksnog PTSP-a

Liječenje je usmjereno na smanjivanje simptoma povezanih s traumom, poboljšanje regulacije emocija, razvoj stabilnijeg doživljaja sebe i uspostavljanje sigurnijih odnosa.

Ne postoji jedan terapijski pristup koji odgovara svakoj osobi. Izbor postupka ovisi o simptomima, prethodnim iskustvima, trenutačnoj sigurnosti, drugim prisutnim teškoćama i preferencijama osobe.

Psihoterapija usmjerena na traumu

Terapije usmjerene na traumu imaju važnu ulogu u liječenju posttraumatskih simptoma. Ovisno o kliničkoj procjeni, mogu uključivati terapiju kognitivne obrade traume, kognitivno-bihevioralnu terapiju usmjerenu na traumu ili EMDR, odnosno terapiju desenzibilizacije i reprocesiranja pokretima očiju.

Takvi pristupi pomažu osobi da obradi traumatska sjećanja, prepozna obrasce koji održavaju osjećaj prijetnje i razvije realističniji doživljaj sadašnje sigurnosti.

Rad na traumatskim sjećanjima provodi se u odgovarajućem terapijskom okviru, uz procjenu spremnosti osobe i praćenje njezinih reakcija. Ne zahtijeva da osoba sama, bez stručne podrške, ponovno prolazi kroz traumatsko iskustvo.

Regulacija emocija i osjećaj sigurnosti

Kod kompleksnog PTSP-a terapijski rad može uključivati i razvoj sposobnosti prepoznavanja emocija, upravljanja snažnim reakcijama i vraćanja osjećaja stabilnosti nakon uznemirujućih situacija.

To može obuhvaćati:

Nekim osobama korisno je strukturirano liječenje koje uključuje početni rad na stabilizaciji, zatim obradu traumatskih sjećanja i kasniji rad na odnosima i svakodnevnom funkcioniranju. Međutim, nije utvrđeno da svaka osoba s kompleksnim PTSP-om mora proći kroz strogo odvojene faze. Plan liječenja prilagođava se individualnim potrebama i dokazima o učinkovitosti pojedinih pristupa.

Terapijski odnos

Kvaliteta odnosa sa stručnjakom može biti osobito važna kada su traumatska iskustva uključivala izdaju povjerenja, ponižavanje ili nasilje od osoba koje su trebale pružati zaštitu.

Predvidljivost, poštovanje granica i jasno objašnjavanje terapijskog postupka mogu pomoći osobi da razvije osjećaj sigurnosti tijekom liječenja.

Osoba treba imati mogućnost razgovarati o nelagodi, postavljati pitanja i sudjelovati u odlukama o terapiji. To ne znači da će svaki terapijski susret biti ugodan, nego da se zahtjevni dijelovi liječenja provode uz profesionalnu podršku i uvažavanje potreba osobe.

Lijekovi

Lijekovi mogu biti korisni za određene simptome ili pridružene poremećaje, primjerice depresiju i anksioznost, ali nisu specifičan lijek za kompleksni PTSP.

Liječnik može razmotriti odgovarajuću farmakoterapiju ovisno o simptomima, zdravstvenom stanju, drugim lijekovima i očekivanoj koristi.

Lijekove treba uzimati prema uputama liječnika. Ne preporučuje se samostalno započinjanje terapije, mijenjanje doze ili naglo prekidanje propisanih lijekova.

Oporavak i svakodnevni život

Oporavak od kompleksnog PTSP-a ne znači nužno da će sva sjećanja na traumu nestati ili da osoba više nikada neće osjetiti uznemirenost.

Napredak može uključivati smanjenje intenziteta traumatskih reakcija, lakše prepoznavanje sadašnje sigurnosti, veću sposobnost regulacije emocija, stabilniju sliku o sebi i kvalitetnije odnose s drugim ljudima.

Osoba može postupno naučiti prepoznati situacije koje aktiviraju stare obrasce reagiranja, razlikovati prošlu opasnost od sadašnjih okolnosti i odabrati odgovor koji bolje odgovara trenutačnoj situaciji.

Podrška bliskih osoba može pridonijeti oporavku ako se temelji na poštovanju, strpljenju i uvažavanju granica. Pritom nije potrebno da osoba drugima ispriča sve pojedinosti traume kako bi dobila podršku.

Korisne mogu biti i redovite aktivnosti koje pružaju strukturu, dovoljno sna, tjelesna aktivnost i održavanje kontakta s osobama kojima pojedinac vjeruje. Takve mjere mogu poduprijeti oporavak, ali nisu zamjena za stručno liječenje kada su simptomi izraženi.

Važno je izbjegavati očekivanje da se osoba mora brzo oporaviti ili da mora oprostiti počinitelju kako bi ozdravila. Oporavak je individualan proces, a odgovornost za traumatsko nasilje pripada osobi koja ga je počinila, a ne osobi koja ga je doživjela.

Kada potražiti stručnu pomoć?

Stručnu pomoć preporučljivo je potražiti kada traumatska sjećanja, osjećaj stalne prijetnje, emocionalne teškoće ili problemi u odnosima dugotrajno ometaju svakodnevni život.

Posebno je važno potražiti pomoć ako osoba ima česte noćne more, snažne reakcije na podsjetnike, izraženu emocionalnu otupjelost, teškoće u održavanju odnosa ili osjećaj trajne bezvrijednosti.

Ako je osoba i dalje izložena nasilju ili drugoj stvarnoj opasnosti, prioritet je njezina neposredna sigurnost i pristup odgovarajućoj zaštiti. Psihoterapija ne može zamijeniti praktične mjere potrebne za prekid izloženosti nasilju.

Ako se pojave misli o samoubojstvu ili samoozljeđivanju, potrebno je odmah potražiti stručnu pomoć, a u slučaju neposredne opasnosti kontaktirati hitnu službu.

Kompleksni PTSP može značajno utjecati na emocionalno funkcioniranje, sliku o sebi i odnose s drugim ljudima, ali ne određuje cjelokupan identitet osobe niti njezinu budućnost. Uz odgovarajuću procjenu, sigurno terapijsko okruženje i liječenje prilagođeno individualnim potrebama, moguće je ostvariti značajan napredak.

Sažetak

Kompleksni posttraumatski stresni poremećaj psihički je poremećaj povezan s traumom koji uključuje temeljne simptome PTSP-a i dodatne teškoće u regulaciji emocija, doživljaju vlastite vrijednosti i međuljudskim odnosima.

Često je povezan s dugotrajnim ili ponavljanim traumatskim iskustvima, osobito kada osoba nije imala mogućnost pobjeći iz opasne situacije. Ipak, sama izloženost traumi nije dovoljna za dijagnozu, a ne razvijaju sve osobe s traumatskim iskustvima ovaj poremećaj.

Kompleksni PTSP službena je dijagnostička kategorija u MKB-11, dok DSM-5-TR ne izdvaja zasebnu dijagnozu pod tim nazivom. Dijagnostička procjena temelji se na karakterističnom obrascu simptoma, njihovoj trajnosti i utjecaju na svakodnevno funkcioniranje.

Liječenje može uključivati psihoterapiju usmjerenu na traumu, razvoj vještina regulacije emocija, rad na negativnoj slici o sebi i teškoćama u odnosima te, prema potrebi, lijekove za određene simptome ili pridružene poremećaje. Oporavak je individualan, ali odgovarajuća stručna pomoć može pridonijeti većem osjećaju sigurnosti, boljem funkcioniranju i kvalitetnijim odnosima.

Povezane lekcije

Izvori i literatura

1. World Health Organization. (2024). *Clinical descriptions and diagnostic requirements for ICD-11 mental, behavioural and neurodevelopmental disorders*. World Health Organization. https://www.who.int/publications/b/68103

2. World Health Organization. (2019). *International Classification of Diseases for Mortality and Morbidity Statistics (11th Revision)*. World Health Organization. https://icd.who.int/

3. Cloitre, M., Garvert, D. W., Brewin, C. R., Bryant, R. A., & Maercker, A. (2013). Evidence for proposed ICD-11 PTSD and complex PTSD: A latent profile analysis. *European Journal of Psychotraumatology, 4*(1), 20706. https://doi.org/10.3402/ejpt.v4i0.20706

4. Cloitre, M., Shevlin, M., Brewin, C. R., Bisson, J. I., Roberts, N. P., Maercker, A., Karatzias, T., & Hyland, P. (2018). The International Trauma Questionnaire: Development of a self-report measure of ICD-11 PTSD and complex PTSD. *Acta Psychiatrica Scandinavica, 138*(6), 536–546. https://doi.org/10.1111/acps.12956

5. Karatzias, T., Murphy, P., Cloitre, M., Bisson, J., Roberts, N., Shevlin, M., Hyland, P., Maercker, A., Ben-Ezra, M., Coventry, P., Mason-Roberts, S., Bradley, A., & Hutton, P. (2019). Psychological interventions for ICD-11 complex PTSD symptoms: Systematic review and meta-analysis. *Psychological Medicine, 49*(11), 1761–1775. https://doi.org/10.1017/S0033291719000436

6. Maercker, A., Brewin, C. R., Bryant, R. A., Cloitre, M., Reed, G. M., van Ommeren, M., Humayun, A., Jones, L. M., Kagee, A., Llosa, A. E., Rousseau, C., Somasundaram, D. J., Souza, R., Suzuki, Y., Weissbecker, I., Wessely, S. C., First, M. B., & Saxena, S. (2013). Proposals for mental disorders specifically associated with stress in the International Classification of Diseases-11. *The Lancet, 381*(9878), 1683–1685. https://doi.org/10.1016/S0140-6736(12)62191-6

7. Brewin, C. R., Cloitre, M., Hyland, P., Shevlin, M., Maercker, A., Bryant, R. A., Humayun, A., Jones, L. M., Kagee, A., Rousseau, C., Somasundaram, D. J., Suzuki, Y., Wessely, S., van Ommeren, M., & Reed, G. M. (2017). A review of current evidence regarding the ICD-11 proposals for diagnosing PTSD and complex PTSD. *Clinical Psychology Review, 58*, 1–15. https://doi.org/10.1016/j.cpr.2017.09.001