Klimatska tjeskoba

Zadnja provjera: listopad 2026.

Vijesti o toplinskim valovima, poplavama i požarima postale su dio svakodnevice. Mnogi ljudi, osobito mladi, opisuju zabrinutost, tugu, ljutnju ili bespomoćnost kad razmišljaju o klimatskim promjenama. Za takve doživljaje udomaćili su se izrazi **klimatska tjeskoba** i **ekotjeskoba**. Ova lekcija objašnjava što ti pojmovi znače, koliko je takva zabrinutost raširena, kada je razumna reakcija na stvarnu prijetnju, a kada postaje teret za svakodnevno funkcioniranje. Objašnjava i što istraživanja govore o tome što pomaže.

Klimatska tjeskoba nije dijagnoza. O anksioznim poremećajima kao kliničkim stanjima govori lekcija [Anksioznost](/lekcija/anksioznost), a o tome zašto ljudi i kad su zabrinuti teško mijenjaju ponašanje lekcija [Zašto je teško djelovati za okoliš](/lekcija/zasto-je-tesko-djelovati-za-okolis).

Što je klimatska tjeskoba

Susan Clayton (2020) opisuje klimatsku tjeskobu kao **tjeskobu povezanu s percepcijom klimatskih promjena**, čak i kad osoba nije izravno pogođena njihovim posljedicama. Važno je nekoliko razlikovanja:

• **Klimatska tjeskoba** odnosi se na brigu i strah zbog budućih posljedica klimatskih promjena.
• **Ekotjeskoba** je širi pojam koji uključuje tjeskobu zbog propadanja okoliša općenito – nestanka vrsta, onečišćenja, gubitka staništa.
• **Solastalgija** je izraz koji uvode Glenn Albrecht i suradnici. Opisuje patnju zbog promjene vlastitog zavičaja dok osoba u njemu još živi – „nostalgiju” bez odlaska. Pojam nastaje na temelju razgovora sa stanovnicima australske doline u kojoj su površinski kopovi ugljena i dugotrajna suša promijenili krajolik (Albrecht i sur., 2007).
• **Klimatska tuga** opisuje žalovanje zbog gubitaka koji su se već dogodili ili se očekuju, primjerice nestanka ledenjaka ili poznatih krajolika.

Uz tjeskobu, ljudi često opisuju i druge emocije: ljutnju zbog nedovoljnog djelovanja, krivnju zbog vlastitog načina života i osjećaj bespomoćnosti. Zato neki istraživači radije govore o **klimatskim emocijama** nego samo o tjeskobi.

Koliko je raširena

Caroline Hickman i suradnici provode istraživanje s 10 000 mladih u dobi od 16 do 25 godina iz deset zemalja, među njima Ujedinjenog Kraljevstva, Sjedinjenih Država, Brazila, Indije, Nigerije i Filipina. Gotovo 60 % ispitanika navodi da je vrlo ili izrazito zabrinuto zbog klimatskih promjena. Više od 45 % kaže da osjećaji povezani s klimom negativno utječu na njihov svakodnevni život, primjerice na san, učenje ili druženje. Tri četvrtine slaže se s tvrdnjom da je budućnost zastrašujuća (Hickman i sur., 2021).

Istraživanje pokazuje i povezanost tjeskobe s doživljajem vlasti: mladi koji smatraju da vlade ne reagiraju primjereno izvještavaju o više uznemirenosti. Autori zato naglašavaju da klimatska tjeskoba nije samo osobno stanje, nego i reakcija na društvenu situaciju.

Pri tumačenju treba biti oprezan. Istraživanje se provodi putem interneta, a pitanja mjere samoprocjenu, ne kliničku procjenu. „Zabrinutost” se pritom ne može izjednačiti s anksioznim poremećajem. Nalaz ipak jasno pokazuje da je riječ o raširenom iskustvu, a ne o reakciji pojedinaca.

Kako se mjeri

Clayton i Karazsia (2020) razvijaju **Ljestvicu klimatske tjeskobe** (engl. *Climate Change Anxiety Scale*). Analiza pokazuje dvije glavne sastavnice:

• **kognitivno-emocionalnu** – teškoće s koncentracijom, ponavljajuće misli, noćne more i plač povezan s klimatskim promjenama;
• **funkcionalnu** – teškoće u radu, učenju ili druženju zbog takvih osjećaja.

Ljestvica razlikuje i samu tjeskobu od **osobnog iskustva** s klimatskim promjenama i od **djelovanja**, poput štednje energije ili sudjelovanja u akcijama. Tako se može ispitati jesu li tjeskobni ljudi skloniji djelovati ili ih tjeskoba paralizira.

Je li klimatska tjeskoba „zdrava”

Strah je u osnovi koristan: upozorava na opasnost i potiče na djelovanje. Klimatske promjene su stvarna prijetnja koju znanstvena zajednica dobro dokumentira. Zabrinutost zbog njih zato nije iracionalna, za razliku od mnogih strahova koji obilježavaju anksiozne poremećaje.

Bas Verplanken i suradnici (2020) proučavaju **naviku brige** o globalnom zatopljenju. Nalaze da je takva briga povezana s većom spremnošću na proekološko ponašanje i da se razlikuje od općenite, patološke zabrinutosti. Drugim riječima, kod većine ljudi briga o klimi ima konstruktivnu ulogu.

Ipak, kao i svaka briga, klimatska tjeskoba može postati opterećujuća. Na to upućuju znakovi poput sljedećih:

• misli o klimi zaokupljaju velik dio dana i teško ih je prekinuti;
• osoba izbjegava vijesti, razgovore ili planove za budućnost jer izazivaju preplavljujuće osjećaje;
• pojavljuju se teškoće sa snom, koncentracijom ili radom;
• prevladava osjećaj beznađa – uvjerenje da ništa nema smisla.

Kad su takvi znakovi izraženi i dugotrajni, valja razgovarati sa stručnjakom. Cilj pritom nije „uvjeriti” osobu da je briga pretjerana, nego joj pomoći da je nosi bez gubitka funkcioniranja.

Djeca i mladi

Susan Burke i suradnici (2018) razlikuju **izravne** i **neizravne** psihološke učinke klimatskih promjena na djecu. Izravni učinci javljaju se nakon katastrofa poput poplava, požara i oluja: djeca mogu razviti simptome posttraumatskog stresa, tjeskobu ili teškoće s učenjem, osobito kad izgube dom ili kad obitelj dugo ostaje raseljena. Neizravni učinci nastaju kroz informacije, razgovore i osjećaj nesigurne budućnosti.

Djeca se razlikuju od odraslih po tome što imaju manje mogućnosti utjecaja na odluke i više ovise o tome kako odrasli oko njih reagiraju. Roditelji i učitelji zato imaju važnu ulogu. Pomaže kad mogu razgovarati o temi iskreno, ali primjereno dobi, bez umanjivanja i bez zastrašivanja.

Nada i suočavanje

Maria Ojala istražuje kako se mladi u Švedskoj suočavaju s brigom o klimatskim promjenama. Razlikuje dvije vrste nade:

• **Konstruktivna nada** temelji se na povjerenju da ljudi, znanstvenici i institucije mogu nešto učiniti te na pozitivnom preoblikovanju situacije. Povezana je s većim angažmanom i boljom dobrobiti.
• **Nada utemeljena na poricanju** – uvjerenje da problem nije ozbiljan – povezana je s manjim angažmanom (Ojala, 2012).

Ojala opisuje i **suočavanje usmjereno na smisao**: osoba priznaje ozbiljnost problema, ali pronalazi razloge za djelovanje i osjećaj da njezin doprinos ima vrijednost. Takvo suočavanje omogućuje istodobno priznavanje brige i održavanje dobrobiti. Više o vrstama suočavanja nalazi se u lekciji [Strategije suočavanja sa stresom](/lekcija/strategije-suocavanja-sa-stresom).

Što pomaže

Za klimatsku tjeskobu još ne postoje dobro istražene, specifične terapije. Iz općih spoznaja o suočavanju sa stresom i iz istraživanja klimatskih emocija proizlazi nekoliko razumnih smjernica:

• **Priznati osjećaje.** Briga o stvarnoj prijetnji nije znak slabosti ni pretjerivanja.
• **Djelovati u zajednici.** Zajedničke aktivnosti – lokalne inicijative, volontiranje, razgovor u školi ili na poslu – smanjuju osjećaj bespomoćnosti i izolacije. Pojedinačno djelovanje ima ograničen doseg, ali kolektivno djelovanje mijenja norme i politike.
• **Dozirati informacije.** Biti informiran ne znači neprekidno pratiti zastrašujuće vijesti. Postavljanje vremenskih granica za vijesti i društvene mreže može smanjiti preplavljenost (više u lekciji [Društvene mreže i dobrobit](/lekcija/drustvene-mreze-i-dobrobit)).
• **Razgovarati.** Razgovor s ljudima koji dijele brigu smanjuje osjećaj usamljenosti s problemom.
• **Brinuti o osnovama.** San, kretanje i odnosi s drugima čine temelj za nošenje s dugotrajnim stresom.
• **Potražiti stručnu pomoć** kad tjeskoba ozbiljno narušava svakodnevni život.

Klima i psihičko zdravlje izvan tjeskobe

Klimatske promjene ne djeluju na psihičko zdravlje samo kroz brigu o budućnosti. Postoje i izravniji putovi.

**Ekstremni vremenski događaji.** Poplave, požari i oluje mogu izazvati traumu, gubitak doma i dugotrajno raseljavanje. Nakon takvih događaja češći su posttraumatski stresni poremećaj, depresija i anksioznost, osobito kod onih koji su izgubili imovinu ili bližnje (više u lekciji [Posttraumatski stresni poremećaj](/lekcija/posttraumatski-stresni-poremecaj)).

**Vrućina.** Marshall Burke i suradnici (2018) analiziraju podatke iz Sjedinjenih Država i Meksika tijekom nekoliko desetljeća. Mjeseci s višim temperaturama povezani su s nešto višim stopama samoubojstva. Nick Obradovich i suradnici (2018) analiziraju odgovore gotovo dva milijuna Amerikanaca i nalaze da su vrući dani i jače padaline povezani s više izvještaja o psihičkim teškoćama. Učinci su mali na razini pojedinca, ali značajni za cijelo stanovništvo.

**Gubitak sredstava za život.** Suša i promjene u poljoprivredi pogađaju poljoprivrednike i zajednice koje ovise o prirodi. Solastalgija, opisana na početku lekcije, posebno je izražena kod ljudi koji gledaju kako se mijenja krajolik o kojem ovisi njihov posao i identitet.

Kako razgovarati s djecom o klimatskim promjenama

Djeca o klimatskim promjenama saznaju u školi, iz medija i od vršnjaka. Odrasli često ne znaju trebaju li o tome govoriti, kako bi ih zaštitili od straha. Iz istraživanja o klimatskim emocijama i iz općih spoznaja o razgovoru s djecom o teškim temama proizlaze neke smjernice:

• **Poći od djetetovih pitanja** i provjeriti što već zna i čega se boji.
• **Prilagoditi informacije dobi.** Mlađoj djeci dovoljno je reći da se ljudi trude zaštititi prirodu i da i oni mogu pomoći. Starijoj djeci i adolescentima može se reći više, uključujući neizvjesnost.
• **Ne umanjivati ni pretjerivati.** Rečenice poput „nema razloga za brigu” ili „svijet će propasti” jednako su neprimjerene.
• **Pokazati da ljudi djeluju** – znanstvenici, lokalne zajednice, škole.
• **Uključiti dijete u konkretno djelovanje** prilagođeno dobi, poput sadnje, recikliranja ili sudjelovanja u školskim projektima.
• **Brinuti o vlastitim emocijama.** Djeca reagiraju i na tjeskobu odraslih oko sebe.

Klimatska tjeskoba u savjetovanju i terapiji

Sve više ljudi o klimatskim brigama govori i sa psiholozima i psihoterapeutima. Stručnjaci koji rade s takvim brigama ističu da pristup treba biti drukčiji nego kod mnogih drugih oblika tjeskobe. Kod anksioznih poremećaja terapija često pomaže osobi da uvidi kako je opasnost manja nego što se čini. Kod klimatskih promjena opasnost je stvarna, pa cilj nije uvjeriti osobu da je briga neutemeljena.

Umjesto toga, rad se obično usmjerava na nekoliko pitanja:

• **Validacija.** Priznati da je briga razumljiva i da govori o vrijednostima osobe – o brizi za druge, prirodu i budućnost.
• **Razlikovanje korisne i iscrpljujuće brige.** Koliko briga potiče na djelovanje, a koliko se pretvara u neprekidno vrtenje istih misli?
• **Nošenje s neizvjesnošću.** Budućnost se ne može predvidjeti; korisno je vježbati podnošenje te neizvjesnosti bez stalnog traženja sigurnosti (više u lekciji [Osobnost i tolerancija neizvjesnosti](/lekcija/osobnost-i-tolerancija-neizvjesnosti)).
• **Smisao i djelovanje.** Pronaći oblike djelovanja koji su ostvarivi i usklađeni s vlastitim vrijednostima.
• **Briga o sebi.** Odmor od vijesti, odnosi i aktivnosti koje vesele nisu bijeg od problema, nego uvjet da se s njim dugoročno nosi.

Kad se klimatska briga javlja zajedno s izraženom depresijom, generaliziranim anksioznim poremećajem ili opsesivnim mislima, liječenje se usmjerava i na ta stanja. Klimatska tema tada može biti sadržaj, ali ne i jedini uzrok teškoća.

Česte zablude

• **„Klimatska tjeskoba je psihički poremećaj.”** Nije dijagnoza. Najčešće je razumljiva reakcija na stvarnu prijetnju, a opterećujuća postaje tek kad ozbiljno naruši funkcioniranje.
• **„Tjeskobni ljudi ništa ne poduzimaju.”** Briga o klimi kod mnogih je povezana s većim, a ne manjim angažmanom.
• **„Najbolje je izbjegavati temu.”** Izbjegavanje može kratkoročno smanjiti nelagodu, ali ne uklanja brigu. Iskren razgovor i djelovanje obično pomažu više.
• **„To je problem samo mladih na Zapadu.”** Istraživanja nalaze visoku zabrinutost i u zemljama globalnog Juga, koje su često izravnije pogođene.

Primjer

Petra, studentica biologije, nakon ljeta obilježenog požarima na obali počinje teško spavati. Večerima čita izvještaje o porastu temperature i osjeća da je svaki plan za budućnost besmislen. Kad o tome razgovara s prijateljicom, shvaća da nije jedina. Zajedno se uključuju u studentsku udrugu koja organizira sadnju drveća i predavanja o prilagodbi klimatskim promjenama. Briga ne nestaje, ali Petra se manje osjeća bespomoćno i više ne provodi noći uz vijesti. Kad bi se tegobe sa snom i raspoloženjem nastavile, sljedeći korak bio bi razgovor sa savjetovalištem na fakultetu.

Sažetak

Klimatska tjeskoba označava brigu, strah i druge snažne emocije povezane s klimatskim promjenama, a srodni pojmovi uključuju ekotjeskobu, solastalgiju i klimatsku tugu. Velika međunarodna istraživanja pokazuju da je takva zabrinutost raširena, osobito među mladima, i da je povezana s doživljajem nedovoljnog djelovanja vlasti. Klimatska tjeskoba nije dijagnoza i kod većine ljudi ima konstruktivnu ulogu, ali može postati opterećujuća kad ozbiljno naruši san, rad i odnose. Konstruktivna nada i suočavanje usmjereno na smisao povezani su s angažmanom i boljom dobrobiti. Pomaže priznati osjećaje, djelovati zajedno s drugima, dozirati informacije i potražiti stručnu pomoć kad je potrebno.

Povezane lekcije

• [Anksioznost](/lekcija/anksioznost)
• [Zašto je teško djelovati za okoliš](/lekcija/zasto-je-tesko-djelovati-za-okolis)
• [Strategije suočavanja sa stresom](/lekcija/strategije-suocavanja-sa-stresom)
• [Nada](/lekcija/nada)
• [Naučena bespomoćnost](/lekcija/naucena-bespomocnost)
• [Priroda i obnova pažnje](/lekcija/priroda-i-obnova-paznje)

Izvori i literatura

• Albrecht, G., Sartore, G.-M., Connor, L., Higginbotham, N., Freeman, S., Kelly, B., Stain, H., Tonna, A. i Pollard, G. (2007). Solastalgia: The Distress Caused by Environmental Change. *Australasian Psychiatry*, 15(1_suppl), S95–S98. [doi.org/10.1080/10398560701701288](https://doi.org/10.1080/10398560701701288)
• Burke, M., González, F., Baylis, P., Heft-Neal, S., Baysan, C., Basu, S. i Hsiang, S. (2018). Higher temperatures increase suicide rates in the United States and Mexico. *Nature Climate Change*, 8(8), 723–729. [doi.org/10.1038/s41558-018-0222-x](https://doi.org/10.1038/s41558-018-0222-x)
• Burke, S. E. L., Sanson, A. V. i Van Hoorn, J. (2018). The Psychological Effects of Climate Change on Children. *Current Psychiatry Reports*, 20(5), 35. [doi.org/10.1007/s11920-018-0896-9](https://doi.org/10.1007/s11920-018-0896-9)
• Clayton, S. (2020). Climate anxiety: Psychological responses to climate change. *Journal of Anxiety Disorders*, 74, 102263. [doi.org/10.1016/j.janxdis.2020.102263](https://doi.org/10.1016/j.janxdis.2020.102263)
• Clayton, S. i Karazsia, B. T. (2020). Development and validation of a measure of climate change anxiety. *Journal of Environmental Psychology*, 69, 101434. [doi.org/10.1016/j.jenvp.2020.101434](https://doi.org/10.1016/j.jenvp.2020.101434)
• Hickman, C., Marks, E., Pihkala, P., Clayton, S., Lewandowski, R. E., Mayall, E. E., Wray, B., Mellor, C. i van Susteren, L. (2021). Climate anxiety in children and young people and their beliefs about government responses to climate change: a global survey. *The Lancet Planetary Health*, 5(12), e863–e873. [doi.org/10.1016/S2542-5196(21)00278-3](https://doi.org/10.1016/S2542-5196%2821%2900278-3)
• Obradovich, N., Migliorini, R., Paulus, M. P. i Rahwan, I. (2018). Empirical evidence of mental health risks posed by climate change. *Proceedings of the National Academy of Sciences*, 115(43), 10953–10958. [doi.org/10.1073/pnas.1801528115](https://doi.org/10.1073/pnas.1801528115)
• Ojala, M. (2012). Hope and climate change: the importance of hope for environmental engagement among young people. *Environmental Education Research*, 18(5), 625–642. [doi.org/10.1080/13504622.2011.637157](https://doi.org/10.1080/13504622.2011.637157)
• Verplanken, B., Marks, E. i Dobromir, A. I. (2020). On the nature of eco-anxiety: How constructive or unconstructive is habitual worry about global warming? *Journal of Environmental Psychology*, 72, 101528. [doi.org/10.1016/j.jenvp.2020.101528](https://doi.org/10.1016/j.jenvp.2020.101528)