Katastrofiziranje

Zadnja provjera: listopad 2026.

Katastrofiziranje je obrazac razmišljanja u kojem osoba precjenjuje vjerojatnost negativnog ishoda ili zamišlja da će posljedice nekog događaja biti mnogo ozbiljnije nego što dostupne informacije opravdavaju. Pritom se pažnja usmjerava prema najgorem mogućem scenariju, dok se alternativni ishodi i vlastita sposobnost suočavanja s problemom zanemaruju ili podcjenjuju.

Katastrofiziranje se često povezuje s anksioznošću, stresom i depresivnim simptomima. Može se pojaviti u različitim područjima života, primjerice u međuljudskim odnosima, na poslu, tijekom zdravstvenih tegoba ili pri donošenju važnih odluka.

Povremeno zamišljanje nepovoljnih ishoda normalan je dio ljudskog razmišljanja. Ono može pomoći u prepoznavanju opasnosti i pripremi za moguće probleme. Katastrofiziranje postaje problematično kada negativni scenariji postanu nesrazmjerno vjerojatni u našim procjenama, kada ih doživljavamo kao gotovo sigurne ili kada nas njihovo razmatranje ometa u svakodnevnom funkcioniranju.

Što je katastrofiziranje?

Katastrofiziranje je kognitivni obrazac u kojem osoba neki problem, događaj ili neizvjesnost tumači kroz izrazito negativan mogući ishod. Često uključuje dva povezana procesa: precjenjivanje vjerojatnosti da će se dogoditi nešto loše i precjenjivanje ozbiljnosti posljedica ako se to doista dogodi.

Primjerice, osoba koja nakon razgovora za posao nije dobila odgovor može pomisliti da sigurno nije ostavila dobar dojam, da nikada neće pronaći odgovarajući posao i da će zbog toga njezina budućnost biti ugrožena.

U takvom zaključivanju nekoliko se koraka može odvijati vrlo brzo:

Važno je razlikovati katastrofiziranje od realistične procjene rizika. Ako postoje konkretni dokazi da je neki ishod ozbiljno moguć, razmatranje tog ishoda može biti opravdano. Katastrofiziranje se odnosi na nesrazmjer između procjene prijetnje i dostupnih dokaza, a ne na samo postojanje negativnih misli.

Kako izgleda katastrofiziranje?

Katastrofiziranje može se pojaviti u različitim oblicima, ovisno o tome na što je osoba usmjerena i kakve posljedice zamišlja.

Predviđanje najgoreg ishoda

Osoba pretpostavlja da će se dogoditi najgori mogući scenarij, iako za takav zaključak nema dovoljno dokaza.

Primjer:

„Šef me pozvao na razgovor. Sigurno sam napravio ozbiljnu pogrešku i dobit ću otkaz.”

Poziv na razgovor sam po sebi ne otkriva razlog sastanka. Moguće je da se razgovor odnosi na radni zadatak, organizacijsku promjenu, povratnu informaciju ili neki drugi razlog.

Katastrofiziranje se pojavljuje kada se jedna od mogućnosti automatski izdvaja kao najvjerojatnija i najopasnija.

Pretjerivanje u ozbiljnosti posljedica

Ponekad osoba ne procjenjuje da je negativan događaj posebno vjerojatan, ali vjeruje da bi njegove posljedice bile nepodnošljive.

Primjer:

„Ako pogriješim tijekom prezentacije, svi će izgubiti povjerenje u mene i više nikada neću dobiti važan zadatak.”

Čak i ako dođe do pogreške, posljedice ne moraju biti tako ozbiljne. Moguće je da će pogreška biti brzo ispravljena, da je nitko neće posebno primijetiti ili da će poslužiti kao prilika za učenje.

Generaliziranje iz jednog događaja

Jedan nepovoljan događaj može se protumačiti kao dokaz da će se isti obrazac nastaviti u budućnosti.

Primjer:

„Ovaj odnos nije uspio. Očito nikada neću imati uspješnu vezu.”

Takav zaključak pretvara pojedinačno iskustvo u predviđanje čitave budućnosti. Pritom se zanemaruju razlike između odnosa, promjenjivost okolnosti i mogućnost drukčijih iskustava.

Podcjenjivanje vlastite sposobnosti suočavanja

Katastrofiziranje ne uključuje samo procjenu da će se dogoditi nešto loše. Može uključivati i uvjerenje da se osoba neće moći nositi s posljedicama.

Primjer:

„Ako ne položim ovaj ispit, neću to moći podnijeti.”

Osoba može precijeniti ozbiljnost posljedica i istodobno podcijeniti vlastitu sposobnost prilagodbe, traženja pomoći ili pronalaženja alternativnog rješenja.

Zamišljanje niza negativnih posljedica

Jedna zabrinjavajuća mogućnost može pokrenuti niz povezanih predviđanja. Svaki sljedeći korak temelji se na prethodnoj pretpostavci, a cijeli niz završava vrlo negativnim scenarijem.

Primjer:

„Ako zakasnim s projektom, klijent će biti nezadovoljan. Ako bude nezadovoljan, izgubit ćemo suradnju. Ako izgubimo suradnju, tvrtka će imati financijskih problema. Ako tvrtka bude imala financijskih problema, mogao bih ostati bez posla.”

Svaki pojedinačni događaj možda je moguć, ali to ne znači da je cijeli slijed vjerojatan. Katastrofiziranje često zanemaruje činjenicu da se između pojedinih koraka mogu pojaviti različiti ishodi, intervencije i rješenja.

Zašto katastrofiziramo?

Katastrofiziranje nema jedan univerzalan uzrok. Može biti povezano s načinom obrade prijetnji, prethodnim iskustvima, emocionalnim stanjem, naučenim obrascima razmišljanja i okolnostima u kojima se osoba nalazi.

Netolerancija neizvjesnosti

Neizvjesnost može biti neugodna, osobito kada se odnosi na područje koje osoba smatra važnim.

Kada ne znamo što će se dogoditi, um može pokušati popuniti praznine stvaranjem mogućih objašnjenja. Ako smo posebno osjetljivi na neizvjesnost, možemo se usmjeriti prema negativnim scenarijima jer nam se čini sigurnijim unaprijed očekivati problem nego riskirati da budemo iznenađeni.

Međutim, zamišljanje najgoreg ishoda ne uklanja neizvjesnost. Ono samo stvara snažniji osjećaj prijetnje u sadašnjosti.

Prethodna negativna iskustva

Iskustva u kojima su se dogodili neočekivani ili bolni događaji mogu utjecati na kasnija očekivanja.

Osoba koja je ranije doživjela iznenadni gubitak posla može postati osjetljivija na znakove mogućeg nezadovoljstva nadređenih. Osoba koja je doživjela bolan prekid odnosa može nejasne promjene u partnerovu ponašanju tumačiti kao najavu novog prekida.

Prethodna iskustva mogu pomoći u prepoznavanju stvarnih rizika, ali mogu i potaknuti pretjerano generaliziranje ako se prošli događaj smatra pouzdanim predviđanjem budućnosti.

Anksioznost i usmjeravanje pažnje na prijetnje

Anksioznost je povezana s povećanom osjetljivošću na moguće opasnosti i neizvjesne ishode. Kada je osoba zabrinuta, prijeteće informacije mogu privlačiti više pažnje, a neutralni ili pozitivni znakovi mogu dobiti manje važnosti.

Tako se može razviti krug u kojem zabrinutost povećava pozornost prema prijetnjama, a uočene prijetnje dodatno pojačavaju zabrinutost.

Katastrofiziranje može biti dio tog kruga, ali nije prisutno kod svake osobe koja doživljava anksioznost niti samo po sebi znači da osoba ima psihički poremećaj.

Naučeni obrasci razmišljanja

Način na koji tumačimo probleme može se oblikovati tijekom odrastanja i kroz kasnija iskustva.

Ako se u nekom okruženju pogreške često prikazuju kao neprihvatljive, a neuspjeh kao dokaz osobne bezvrijednosti, osoba može razviti sklonost pretjerano negativnim procjenama posljedica pogreške.

Slično tome, ako je u prošlosti bilo važno stalno predviđati moguće probleme kako bi se izbjegle neugodne posljedice, takav način razmišljanja može se nastaviti i u situacijama u kojima više nije toliko koristan.

Perfekcionizam

Osobe koje sebi postavljaju vrlo visoke standarde mogu pogreške doživljavati kao znak ozbiljnog neuspjeha.

Ako vjeruju da moraju sve napraviti savršeno, manji propust može izazvati misli o velikim profesionalnim ili osobnim posljedicama.

Katastrofiziranje se tada može povezati sa strahom od kritike, odbacivanja ili gubitka kontrole.

Umor i stres

Kada smo iscrpljeni ili pod snažnim stresom, može biti teže sagledati situaciju iz više perspektiva i pažljivo procijeniti vjerojatnost različitih ishoda.

U takvim okolnostima negativna interpretacija može brže postati dominantna. Ipak, umor i stres ne dovode nužno do katastrofiziranja, a učinak ovisi o osobi i situaciji.

Katastrofiziranje i kognitivne pristranosti

Katastrofiziranje je povezano s nekoliko drugih obrazaca mišljenja, ali nije istovjetno svakome od njih.

Katastrofiziranje i negativno predviđanje

Negativno predviđanje odnosi se na očekivanje nepovoljnog ishoda bez dovoljno dokaza. Katastrofiziranje može biti njegov intenzivniji oblik, osobito kada se očekuje izrazito ozbiljna posljedica.

Primjerice, misao „Vjerojatno neću dobiti posao” predstavlja negativno predviđanje. Misao „Neću dobiti posao, nikada neću pronaći drugi i uništit ću svoju budućnost” uključuje širenje predviđanja u katastrofalan scenarij.

Katastrofiziranje i crno-bijelo razmišljanje

Crno-bijelo razmišljanje svodi složene situacije na dvije krajnosti, primjerice potpuni uspjeh ili potpuni neuspjeh.

Katastrofiziranje se može oslanjati na takav obrazac kada se pojedinačna pogreška doživljava kao potpuni poraz.

Međutim, katastrofiziranje može postojati i bez crno-bijelog razmišljanja. Osoba može prepoznati da postoje različiti ishodi, ali i dalje precjenjivati vjerojatnost ili ozbiljnost najgoreg među njima.

Katastrofiziranje i pristranost potvrđivanja

Pristranost potvrđivanja odnosi se na sklonost davanju prednosti informacijama koje podupiru postojeća uvjerenja.

Ako osoba već očekuje negativan ishod, može posebno primjećivati znakove koji potvrđuju njezinu zabrinutost, a zanemarivati informacije koje upućuju na povoljniji ishod.

Primjerice, ako vjeruje da će izgubiti posao, može svaku kritičku povratnu informaciju tumačiti kao dokaz da je otkaz blizu, čak i kada postoje pozitivni pokazatelji njezina rada.

Katastrofiziranje i heuristika dostupnosti

Heuristika dostupnosti odnosi se na procjenjivanje vjerojatnosti ili učestalosti prema tome koliko lako primjeri dolaze u svijest.

Ako se osoba lako prisjeća nekoliko ozbiljnih neuspjeha, može precijeniti vjerojatnost da će se sličan događaj ponoviti.

Takva procjena može pridonijeti katastrofiziranju, osobito kada su sjećanja emocionalno snažna ili kada je osoba nedavno bila izložena sličnim pričama.

Katastrofiziranje i emocionalno zaključivanje

Emocionalno zaključivanje nastaje kada osoba vlastiti osjećaj uzima kao dokaz da je određena tvrdnja istinita.

Primjerice:

„Osjećam veliki strah, dakle sigurno će se dogoditi nešto loše.”

Strah može biti važan signal, ali nije sam po sebi dokaz da je opasnost vjerojatna. Katastrofiziranje se može pojačati kada se intenzitet emocije zamijeni za objektivnu procjenu rizika.

Kako katastrofiziranje utječe na emocije i ponašanje?

Katastrofiziranje nije samo niz negativnih misli. Ono može utjecati na emocionalne reakcije, tjelesne senzacije i ponašanje.

Povećanje tjeskobe

Kada osoba zamišlja ozbiljan negativan ishod kao vrlo vjerojatan, može početi osjećati strah i prije nego što se išta dogodilo.

Tijelo može reagirati ubrzanim pulsom, napetošću mišića, ubrzanim disanjem ili nemirom. Te reakcije zatim mogu biti protumačene kao dodatni znak da je situacija opasna.

Tako nastaje povratna sprega: negativna misao povećava tjeskobu, a tjeskoba čini negativnu misao uvjerljivijom.

Izbjegavanje

Osoba može izbjegavati situacije za koje vjeruje da bi mogle dovesti do katastrofalnog ishoda.

Primjerice, može odbijati nove poslovne prilike zbog straha od pogreške, izbjegavati razgovore o problemima u odnosu ili odgađati liječnički pregled jer se boji mogućeg nalaza.

Izbjegavanje može kratkoročno smanjiti tjeskobu, ali istodobno spriječiti osobu da provjeri jesu li njezina predviđanja bila opravdana.

Pretjerano traženje sigurnosti

Neki ljudi pokušavaju smanjiti zabrinutost tako što opetovano provjeravaju informacije, traže uvjeravanje drugih ili analiziraju svaki detalj situacije.

Primjerice, osoba može više puta pitati prijatelje misle li da je razgovor za posao prošao dobro. Odgovor joj može privremeno donijeti olakšanje, ali sumnja se može vratiti čim se pojavi nova neizvjesnost.

Potreba za sigurnošću može tako postati dio obrasca koji održava zabrinutost.

Poteškoće s koncentracijom i spavanjem

Dugotrajno razmišljanje o mogućim katastrofalnim ishodima može zauzimati velik dio mentalnih resursa. Osobi može biti teže usmjeriti pažnju na trenutačne zadatke ili se opustiti prije spavanja.

Ponavljano analiziranje istih mogućnosti ne mora dovesti do novih rješenja. Ponekad samo produljuje emocionalnu reakciju na problem koji još nije nastao.

Smanjenje osjećaja osobne učinkovitosti

Ako osoba vjeruje da će svaki problem završiti katastrofom i da se neće moći nositi s posljedicama, može početi sumnjati u vlastite sposobnosti.

To može smanjiti spremnost na pokušavanje novih aktivnosti, traženje pomoći ili poduzimanje koraka koji bi mogli poboljšati situaciju.

Kako prepoznati katastrofiziranje?

Katastrofiziranje nije uvijek lako prepoznati jer se negativne misli često pojavljuju automatski i djeluju uvjerljivo.

Mogući znakovi uključuju:

Pojedinačna negativna misao nije dovoljna da bi se zaključilo da osoba ima izražen obrazac katastrofiziranja. Važniji su učestalost, intenzitet, utjecaj na ponašanje i nesrazmjer između procjene opasnosti i dostupnih dokaza.

Kako ublažiti katastrofiziranje?

Cilj nije prisiliti se na pozitivno razmišljanje niti pretpostaviti da će sve završiti dobro. Korisnije je razviti uravnoteženiju procjenu situacije, koja uključuje moguće negativne ishode, ali i njihovu stvarnu vjerojatnost, alternativna objašnjenja i mogućnosti suočavanja.

1. Prepoznati katastrofalnu misao

Prvi korak jest primijetiti kada se razmišljanje pomiče od konkretnog problema prema izrazito negativnom predviđanju.

Primjer:

„Ako pogriješim na sastanku, svi će misliti da nisam sposoban i izgubit ću posao.”

Korisno je prepoznati da ta rečenica sadrži nekoliko odvojenih pretpostavki, a ne jednu utvrđenu činjenicu.

2. Razdvojiti činjenice od pretpostavki

Zapišite što je doista poznato, a što pretpostavljate.

Primjer:

**Poznate činjenice:**

**Pretpostavke:**

Takvo razdvajanje ne dokazuje da se negativan ishod neće dogoditi. Ono pokazuje koji dijelovi zaključka još nisu potkrijepljeni dokazima.

3. Procijeniti vjerojatnost ishoda

Umjesto pitanja „Što ako se dogodi najgore?”, korisno je postaviti i pitanja:

Ako je moguće, procjenu treba usporediti s konkretnim podacima ili prethodnim iskustvima, a ne oslanjati se isključivo na trenutačni osjećaj straha.

4. Razlikovati mogućnost od vjerojatnosti

Mnogi negativni događaji teoretski su mogući, ali nisu svi jednako vjerojatni.

Primjerice, moguće je da jedna pogreška na prezentaciji dovede do ozbiljnih profesionalnih posljedica, ali takav ishod ne mora biti vjerojatan.

Korisno je izbjegavati zaključak da se nešto mora dogoditi samo zato što se može dogoditi.

5. Razmotriti najvjerojatniji ishod

Uz najgori mogući scenarij, pokušajte razmotriti i najvjerojatniji ishod.

Primjerice, ako tijekom prezentacije zaboravite dio sadržaja, moguće je da ćete zastati, pogledati bilješke i nastaviti. Ako netko primijeti pogrešku, možda će zatražiti pojašnjenje ili će se pogreška naknadno ispraviti.

Takva procjena nije isto što i uvjeravanje da će sve biti savršeno. Cilj je razmotriti ishode koji su realistični, a ne samo one koji izazivaju najveći strah.

6. Procijeniti sposobnost suočavanja

Katastrofiziranje često uključuje pretpostavku da bi negativan događaj bio nepodnošljiv.

Korisno je zato pitati:

Cilj nije umanjiti ozbiljnost stvarnih problema, nego prepoznati da negativan ishod i nemogućnost suočavanja nisu isto.

7. Napraviti plan za rješavanje problema

Ako postoji realan rizik, korisnije je razviti praktičan plan nego neprestano zamišljati posljedice.

Primjerice, ako postoji mogućnost kašnjenja projekta, plan može uključivati provjeru prioriteta, pravodobno obavještavanje suradnika i određivanje najvažnijih zadataka.

Planiranje omogućuje usmjeravanje pažnje s nekontroliranog predviđanja na konkretne korake koji mogu smanjiti rizik.

8. Ograničiti ponavljano analiziranje

Ako se ista misao stalno vraća bez novih informacija, dodatno analiziranje možda neće donijeti korisno rješenje.

Korisno je prepoznati razliku između produktivnog razmišljanja, koje vodi prema odluci ili planu, i ponavljajuće zabrinutosti, koja uglavnom reproducira iste scenarije.

Kada se pojavi ponavljajuća misao, pažnju je moguće vratiti na trenutačnu aktivnost, zapisati zabrinutost za kasnije razmatranje ili odrediti konkretan trenutak za rješavanje problema.

9. Prihvatiti određenu razinu neizvjesnosti

Nije moguće unaprijed znati kako će završiti svaki razgovor, odnos, projekt ili životna promjena.

Pokušaj postizanja potpune sigurnosti može dovesti do beskonačnog provjeravanja i analiziranja. Korisnije je razvijati sposobnost donošenja odluka na temelju dostupnih informacija, uz prihvaćanje da određeni dio ishoda ostaje nepoznat.

Prihvaćanje neizvjesnosti ne znači pasivnost. Osoba i dalje može procjenjivati rizike, pripremati se i poduzimati razumne mjere opreza.

Primjer: od katastrofiziranja do uravnoteženije procjene

Zamislimo osobu koja pošalje važnu poruku, ali ne dobije odgovor nekoliko sati.

**Automatska misao:**

„Ne odgovara mi jer je ljut na mene. Sigurno sam nešto pogriješio. Odnos se raspada.”

**Emocionalna reakcija:**

Osoba osjeća tjeskobu, provjerava telefon i ponovno analizira prethodni razgovor.

**Katastrofalni zaključak:**

Nedostatak odgovora tumači se kao dokaz ljutnje, a ljutnja kao najava prekida odnosa.

**Provjera pretpostavki:**

**Uravnoteženija procjena:**

„Ne znam zašto još nije odgovorila. Moguće je da postoji problem, ali moguće je i da je zauzeta ili da još nije stigla pročitati poruku. Ako se pojavi više konkretnih znakova problema, mogu ih razmotriti. Trenutačno nemam dovoljno informacija za zaključak.”

Uravnoteženija procjena ne isključuje mogućnost negativnog ishoda. Ona sprječava da se neizvjesnost automatski pretvori u sigurnost da će se dogoditi najgore.

Katastrofiziranje u kognitivno-bihevioralnoj terapiji

Kognitivno-bihevioralna terapija (KBT) pristup je koji proučava međudjelovanje misli, emocija, tjelesnih reakcija i ponašanja. U tom se okviru katastrofiziranje može razmatrati kao obrazac mišljenja koji pridonosi održavanju tjeskobe ili drugih emocionalnih poteškoća.

U terapijskom radu osoba može učiti prepoznati automatske misli, procijeniti dokaze na kojima se temelje, razmotriti alternativna objašnjenja i razviti korisnije načine suočavanja.

Važan dio pristupa može biti i postupno suočavanje sa situacijama koje osoba izbjegava zbog straha od zamišljenih posljedica. Takvo suočavanje može pružiti priliku za provjeru predviđanja i učenje da se neizvjesnost može podnijeti bez stalnog izbjegavanja.

Cilj terapije nije ukloniti sve negativne misli niti postići neprestano optimistično razmišljanje. Cilj je razviti fleksibilniji odnos prema mislima i preciznije procjenjivati situacije.

Katastrofiziranje može se pojaviti i bez psihičkog poremećaja. Ako je učestalo, izaziva snažnu patnju ili znatno ograničava svakodnevno funkcioniranje, razgovor sa stručnjakom za mentalno zdravlje može pomoći u procjeni problema i odabiru odgovarajuće podrške.

Sažetak

Katastrofiziranje je obrazac razmišljanja u kojem osoba precjenjuje vjerojatnost negativnog ishoda, ozbiljnost njegovih posljedica ili vlastitu nemogućnost suočavanja s njima. Može uključivati predviđanje najgoreg, nizanje negativnih scenarija i zaključivanje da bi određeni događaj bio nepodnošljiv.

Povezano je s anksioznošću, netolerancijom neizvjesnosti, prethodnim iskustvima i drugim kognitivnim obrascima, ali nije samo po sebi dokaz psihičkog poremećaja.

Katastrofiziranje može povećati tjeskobu, potaknuti izbjegavanje i održavati potrebu za stalnim provjeravanjem ili traženjem uvjeravanja. Njegov se utjecaj može ublažiti razlikovanjem činjenica od pretpostavki, procjenom stvarne vjerojatnosti ishoda, razmatranjem alternativnih mogućnosti i planiranjem konkretnih koraka.

Cilj nije uvjeriti se da će sve završiti dobro, nego naučiti razlikovati ono što je moguće od onoga što je vjerojatno te prepoznati vlastitu sposobnost suočavanja s neizvjesnošću i problemima.

Povezane lekcije

Izvori i literatura

1. Beck, A. T. (1976). *Cognitive Therapy and the Emotional Disorders*. International Universities Press.

2. Ellis, A. (1962). *Reason and Emotion in Psychotherapy*. Lyle Stuart.

3. Clark, D. A., & Beck, A. T. (2010). *Cognitive Therapy of Anxiety Disorders: Science and Practice*. Guilford Press.

4. Davey, G. C. L., & Wells, A. (Eds.). (2006). *Worry and Its Psychological Disorders: Theory, Assessment and Treatment*. Wiley.

5. Dugas, M. J., Gagnon, F., Ladouceur, R., & Freeston, M. H. (1998). Generalized anxiety disorder: A preliminary test of a conceptual model. *Behaviour Research and Therapy, 36*(2), 215–226. https://doi.org/10.1016/S0005-7967(97)00070-3

6. Sullivan, M. J. L., Bishop, S. R., & Pivik, J. (1995). The Pain Catastrophizing Scale: Development and validation. *Psychological Assessment, 7*(4), 524–532. https://doi.org/10.1037/1040-3590.7.4.524

7. Beck, J. S. (2020). *Cognitive Behavior Therapy: Basics and Beyond* (3. izd.). Guilford Press.