Kako nastaje profil?

Zadnja provjera: listopad 2026.

Zamislimo da o nekoj osobi imamo deset informacija. Znači li to da imamo dobar profil?

Ne nužno. Deset informacija može uključivati dvije provjerene činjenice, tri tuđa dojma, jednu glasinu i četiri događaja kojima ne znamo redoslijed. Iz takvog skupa lako je složiti uvjerljivu priču – i jednako lako pogriješiti.

Kvaliteta profila ovisi o:

• **kvaliteti informacija** – jesu li opažene, zabilježene ili samo prepričane,
• **pouzdanosti izvora** – tko je informaciju dao i kako je do nje došao,
• **potpunosti konteksta** – znamo li okolnosti u kojima se nešto dogodilo,
• **vremenskom slijedu** – znamo li što je čemu prethodilo,
• **alternativnim objašnjenjima** – jesmo li razmotrili druge mogućnosti,
• **kvaliteti zaključivanja** – kako iz svega toga izvodimo procjenu.

Zato je ključna misao ove lekcije: **više informacija nije isto što i više korisnih informacija.**

U [Uvodu u profiliranje](/profiliranje/uvod) vidjeli smo kako razmišljati o ponašanju: razlikovati opažanje, interpretaciju, hipotezu i zaključak, uzeti u obzir kontekst i paziti na pristranosti. Ova lekcija ide korak dalje i pokazuje kako taj način razmišljanja pretvoriti u **proces** – od prvih informacija do procjene koja se može provjeriti i mijenjati.

Proces u deset koraka

U prvoj lekciji proces smo samo skicirali. Ovdje ga razrađujemo:

1. **Informacije** – što je dostupno.

2. **Procjena kvalitete informacija** – koliko je to pouzdano.

3. **Opažanja** – što je zaista opaženo ili zabilježeno.

4. **Kontekst** – u kojim se okolnostima to dogodilo i kojim redoslijedom.

5. **Obrasci** – što se ponavlja, a što se mijenja.

6. **Hipoteze** – moguća objašnjenja.

7. **Alternativne hipoteze** – što bi još moglo objasniti isto.

8. **Provjera** – koji bi podaci razlikovali hipoteze i koji bi ih mogli pobiti.

9. **Procjena** – oprezan zaključak s naznakom nesigurnosti.

10. **Ažuriranje profila** – promjena procjene kada se pojave nove informacije.

Koraci se u praksi ne odvijaju strogo jedan za drugim. Nova informacija može nas vratiti na početak. Upravo je to bit procesa: **profil se ne „otkriva”, nego se gradi, provjerava i po potrebi mijenja.**

Korak 1: Prikupljanje informacija

Informacije o nečijem ponašanju mogu doći iz različitih izvora:

• **izravno opažanje** – sami smo vidjeli ili čuli,
• **izjava osobe** – što osoba kaže o sebi,
• **izjava druge osobe** – što drugi kažu o njoj,
• **pisani trag** – poruke, e-pošta, bilješke,
• **digitalni trag** – zapisi o aktivnosti, objave, vremena prijave,
• **dokument** – službeni zapis, ugovor, zapisnik,
• **raniji događaj** – nešto što se dogodilo prije,
• **ponašanje kroz vrijeme** – više opažanja u različitim prilikama,
• **kontekst situacije** – okolnosti u kojima se ponašanje odvija.

Čim prikupimo informaciju, postavlja se pitanje: **kako znamo da je točna?**

Činjenica, tvrdnja, interpretacija, glasina, pretpostavka

• **Činjenica** – podatak koji je provjeren ili se može neovisno provjeriti.
• **Tvrdnja** – nečija izjava da je nešto istina; može biti točna ili netočna dok je ne provjerimo.
• **Interpretacija** – značenje koje netko pripisuje podacima.
• **Glasina** – informacija koja se prenosi bez jasnog izvora i provjere.
• **Pretpostavka** – ono što uzimamo kao moguće, a da to nismo provjerili.

Usporedi dvije rečenice:

• *„Ivan je tri puta zakasnio na sastanak.”*
• *„Ivan je neodgovoran.”*

Prva je **tvrdnja o ponašanju** koju možemo provjeriti – primjerice u zapisnicima ili kalendaru. Ako se potvrdi, postaje činjenica. Druga je **interpretacija**, točnije procjena osobine. Ona ne opisuje što se dogodilo, nego što netko misli da to znači.

Isto pravilo vrijedi i kada nam informaciju netko prenese. Rečenica *„Kolegica kaže da je Ivan neodgovoran”* nije dokaz da je Ivan neodgovoran. Jedino što pouzdano znamo jest da je kolegica to rekla.

Korak 2: Procjena izvora

Različiti izvori nemaju jednaku težinu. Za svaku važnu informaciju korisno je pitati:

• **Tko** daje informaciju?
• **Kako** je do nje došao – je li bio prisutan ili je čuo od drugih?
• Je li informacija **iz prve ruke**?
• **Kada** je zabilježena – odmah ili mnogo kasnije?
• Može li se **neovisno provjeriti**?
• Postoji li razlog zbog kojeg bi izvor mogao biti **pristran** – osobni interes, sukob, odnos s osobom?
• **Slaže li se** s drugim izvorima?

Vrijeme je važnije nego što se čini. Sjećanje nije snimka: istraživanja pokazuju da se sjećanja na događaje mogu promijeniti pod utjecajem kasnijih informacija, pa i pitanja koja nekome postavimo (Loftus, 2005). Zapis nastao odmah nakon događaja zato obično ima veću vrijednost od prepričavanja tjednima kasnije.

Važna je i **neovisnost** izvora. Ako pet ljudi kaže isto, ali su svi to čuli od iste osobe, nemamo pet potvrda, nego jednu informaciju prenesenu pet puta.

Ovdje ne treba stroga formula ni bodovanje izvora. Cilj je **kritička navika**: za svaku informaciju znati odakle dolazi i koliko na nju možemo osloniti procjenu.

Korak 3: Vremenski slijed

Ponašanje nije skup nepovezanih događaja. Ono ima **kronologiju**, a isti događaj može značiti različite stvari ovisno o tome što mu je prethodilo.

Zamislimo slijed A → B → C → D:

• **A** – voditelj na sastanku odbije Martin prijedlog bez objašnjenja.
• **B** – nekoliko dana kasnije isti se prijedlog prihvati kao tuđa ideja.
• **C** – Marta prestane javljati ideje na sastancima.
• **D** – Marta oštro odgovori kolegi koji je pita zašto više ništa ne predlaže.

Ako znamo samo za D, lako zaključimo da je Marta „konfliktna”. Uz A, B i C vidimo slijed događaja koji otvara sasvim drukčije hipoteze.

Zato pitamo:

• što je **prethodilo** ponašanju,
• što se dogodilo **nakon** njega,
• je li ponašanje **novo**,
• **ponavlja** li se,
• **mijenja** li se kroz vrijeme.

Pritom razlikujemo:

• **jednokratni događaj** – nešto što se dogodilo jednom,
• **obrazac** – ponašanje koje se ponavlja u sličnim okolnostima,
• **promjenu obrasca** – odstupanje od onoga što je za tu osobu inače uobičajeno.

Promjena obrasca često je informativnija od samog obrasca, ali ni ona sama ne govori zašto se dogodila.

Korak 4: Kontekst u praksi

U prvoj lekciji vidjeli smo zašto je kontekst važan. Ovdje ga koristimo kao radni korak.

*Opažanje: „Osoba je napustila razgovor.”*

Bez konteksta ne znamo mnogo. Dodajmo različite okolnosti:

• dobila je **hitan telefonski poziv**,
• razgovor je postao **konfliktan**,
• sastanak je **završio**,
• osoba se **osjećala loše**,
• osoba je **unaprijed planirala** otići u to vrijeme.

Svaki kontekst vodi prema drukčijoj hipotezi. Praktično pravilo glasi: **isto opažanje + drukčiji kontekst = drukčija hipoteza.** Zato se kontekst ne dodaje na kraju, kao ukras procjeni, nego se prikuplja zajedno s opažanjem.

Korak 5: Traženje obrasca

Jedan događaj nije isto što i obrazac.

• *Jedan događaj:* „Osoba je zakasnila.”
• *Više događaja:* „U posljednja dva mjeseca osoba je šest puta zakasnila na jutarnje sastanke.”

Drugi opis daje mnogo čvršću osnovu. Istraživanja stabilnosti ponašanja pokazuju da je ponašanje u jednoj prilici slab pokazatelj, a da prosjek više opažanja kroz različite prilike daje mnogo pouzdaniju sliku (Epstein, 1979).

Ali ni tada ne skačemo na zaključak *„Osoba je neodgovorna.”* Prvo tražimo što obrazac zapravo obuhvaća:

• događa li se **samo ujutro**?
• događa li se **samo na određenoj lokaciji**?
• postoje li **prometni problemi** na putu do te lokacije?
• događa li se i na **drugim obvezama**?
• postoji li neka **druga zajednička okolnost**?

Ponašanje je često vezano uz određene vrste situacija: osoba se može dosljedno ponašati na jedan način u jednoj vrsti situacija, a drukčije u drugoj (Mischel i Shoda, 1995). Ako kasni samo na sastanke u 8 sati na drugom kraju grada, a na sve ostale obveze dolazi na vrijeme, obrazac govori više o rasporedu i putu nego o osobini.

Zato vrijedi: **obrazac nije isto što i objašnjenje.** Obrazac kaže *što* se ponavlja. *Zašto* se ponavlja, i dalje je pitanje za hipoteze.

Korak 6: Formuliranje hipoteza

Iz opažanja, konteksta i obrazaca oblikujemo moguća objašnjenja.

*Opažanje: „Osoba često prekida druge tijekom razgovora.”*

Moguće hipoteze:

• nestrpljivost,
• velika uključenost u temu,
• naučen komunikacijski stil iz obitelji ili prijašnje sredine,
• strah da će zaboraviti misao,
• kulturne ili društvene norme razgovora,
• želja za dominacijom,
• nešto drugo što još ne znamo.

Te hipoteze **nisu jednako vjerojatne** od početka. Neka su objašnjenja općenito češća od drugih, pa im je i početna vjerojatnost veća. Ljudi pritom često zanemaruju koliko je nešto općenito često i oslanjaju se samo na to koliko opis „pristaje” uz osobu (Kahneman i Tversky, 1973). Ako u nekoj sredini mnogi upadaju jedni drugima u riječ, „naučen stil” je razumnija polazna hipoteza od „želje za dominacijom”.

Važno je ipak ne **zaključati se prerano** u jednu hipotezu. Početna vjerojatnost je polazište, a ne presuda. Posljednja stavka na popisu – „nešto što još ne znamo” – nije formalnost, nego podsjetnik da naš popis rijetko bude potpun.

Korak 7: Alternativne hipoteze

Ovo je jedan od najvažnijih koraka. Nakon prve hipoteze pitamo: **„Što bi još moglo objasniti isto ponašanje?”**

A zatim i važnije pitanje: **„Koji bi podatak razlikovao ove hipoteze?”**

*Opažanje: osoba izbjegava razgovor s kolegom.*

• **Hipoteza A:** izbjegava razgovor jer nije zainteresirana.
• **Hipoteza B:** izbjegava razgovor jer je zabrinuta zbog nečega.
• **Hipoteza C:** izbjegava razgovor jer joj je situacija neugodna.

Što bismo trebali saznati da ih razlikujemo?

• Izbjegava li **sve** razgovore ili samo s tim kolegom, ili samo o određenoj temi? Ako izbjegava samo jednu temu, A je manje vjerojatna.
• Je li se ponašanje pojavilo **nakon nekog događaja**, primjerice neugodnog sastanka? To bi išlo u prilog C.
• Postoje li **drugi znakovi zabrinutosti** neovisni o tom kolegi, poput promjene u radu ili izostanaka? To bi išlo u prilog B.
• Kako se ponaša kada **sama započne** razgovor? Interes za temu u takvim prilikama slabi A.

Korisna informacija nije ona koja „pristaje” uz našu omiljenu hipotezu, nego ona koja **razlikuje** hipoteze. Podatak koji se jednako dobro uklapa u sve tri ne pomaže nam izabrati između njih.

Korak 8: Traženje podataka koji mogu pobiti hipotezu

Kad imamo hipotezu, prirodno je tražiti ono što je potvrđuje. To nije dovoljno.

Uz pitanje *„Što potvrđuje moju hipotezu?”* treba pitati i: **„Što bi pokazalo da je moja hipoteza pogrešna?”**

Istraživanja zaključivanja pokazuju da su ljudi pri provjeri pretpostavki skloni tražiti primjere koji se s njima slažu, a rjeđe primjere koji bi ih mogli opovrgnuti (Wason, 1960). Takva strategija nije uvijek pogrešna, ali bez traženja suprotnih podataka lako previdimo da je pretpostavka netočna (Klayman i Ha, 1987). To je povezano s pristranošću potvrđivanja, koju smo upoznali u prvoj lekciji (Nickerson, 1998).

Jednostavan primjer: ako mislimo da kolega kasni jer mu je posao nevažan, potvrdu ćemo lako naći u svakom kašnjenju. Korisnije je pitati: *kako bi se ponašao netko kome je posao važan, a ipak kasni zbog prijevoza?* Takav bi vjerojatno javljao da kasni, nadoknađivao vrijeme i bio točan na obvezama u drugo doba dana. Ako vidimo upravo to, naša hipoteza slabi.

Ista ideja nalazi se u temelju znanstvene metode: dobra hipoteza mora biti **provjerljiva**, odnosno mora postojati mogući podatak koji bi pokazao da nije točna (Popper, 1959). O tome je više riječi u lekciji o znanstvenoj metodi u [Temeljima psihologije](/psihologija/temelji).

Korak 9: Formiranje procjene

Nakon svih koraka možemo izreći procjenu. Dobra procjena sadrži:

• **što znamo** – provjerene podatke,
• **što pretpostavljamo** – hipoteze i njihovu podlogu,
• **koliko smo sigurni** – razinu pouzdanosti,
• **što još ne znamo** – praznine u podacima,
• **što bi promijenilo procjenu** – koji bi novi podaci doveli do drukčijeg zaključka.

Usporedi dvije formulacije:

• **Loše:** *„On je manipulativna osoba.”*
• **Bolje:** *„U tri promatrane situacije pokušao je promijeniti dogovor nakon što je druga strana već pristala. To može biti u skladu s pokušajem kontrole situacije, ali dostupni podaci nisu dovoljni da zaključimo da je riječ o stabilnoj osobini ili namjernoj manipulaciji.”*

Druga je formulacija bolja jer:

• opisuje **ponašanje**, a ne pripisuje osobinu,
• navodi **na koliko se opažanja** oslanja,
• odvaja **opis** od **mogućeg tumačenja**,
• izričito navodi **što ne znamo** – namjeru i stabilnost,
• ostavlja prostor za **drukčije objašnjenje** i nove podatke.

Prva formulacija zvuči sigurnije, ali sigurnost koju izražava ne proizlazi iz podataka.

Korak 10: Ažuriranje profila

Profil nije konačan. Kada dobijemo novu informaciju, proces se nastavlja:

*Stari profil → nova informacija → ponovna procjena → ažurirani profil*

Promjena procjene nije neuspjeh, nego **znak kvalitetnog zaključivanja**. Teškoća je u tome što se ljudi teško odriču jednom stvorenog uvjerenja. U poznatim pokusima uvjerenja su djelomično ostajala čak i nakon što su sudionici saznali da su podaci na kojima su ih stekli bili izmišljeni (Ross, Lepper i Hubbard, 1975).

Zato dobar procjenitelj mora biti spreman reći: **„Na temelju novih informacija promijenio sam procjenu.”** Ta rečenica ne znači da je prva procjena bila bezvrijedna. Znači da je bila hipoteza – kao što je i trebala biti.

Veliki primjer: obnova zgrade

Da bismo vidjeli cijeli proces – uključujući i promjenu procjene – pratimo jednu situaciju kroz **šest tjedana**.

Zgrada s 24 stana prolazi kroz šestotjednu obnovu fasade. Predstavnik stanara zbog toga je uveo tjedne sastanke stanara, kakvih u zgradi prije nije bilo. Petra u zgradi živi već nekoliko godina. Tijekom tih šest tjedana zabilježeno je sljedeće:

• na tjednim sastancima stanara rijetko govori, uglavnom samo kada je netko izravno pita,
• nakon većine sastanaka u zajedničku e-poruku stanara pošalje detaljan pisani prijedlog o temama o kojima se raspravljalo,
• nekoliko je puta odbila spontano druženje stanara u dvorištu nakon sastanka,
• u razgovoru jedan na jedan s predstavnikom stanara postavila je mnogo pitanja o troškovima i rasporedu radova,
• na jednom je sastanku otvoreno, uz argumente, proturječila predstavniku stanara u vezi s predloženim rasporedom radova,
• u petom tjednu sama se javila da za svoj ulaz preuzme dogovaranje s izvođačem – složen i odgovoran zadatak.

1. Što stvarno znamo?

Znamo ono što je opaženo ili zabilježeno: koliko je govorila na sastancima, da je slala pisane prijedloge (postoje poruke), da je odbila nekoliko poziva na druženje, da je u razgovoru s predstavnikom postavljala pitanja, da je jednom argumentirano proturječila predstavniku i da se javila za zadatak.

Neke od tih informacija imamo iz prve ruke, a neke od susjeda. Primjerice, za odbijena druženja znamo od susjeda koji su je pozivali – to je tvrdnja, ali je jednostavna i lako provjerljiva.

2. Što su samo interpretacije?

Među stanarima već su se pojavile ove rečenice:

• *„Povučena je.”*
• *„Ne zanima je zajednica u zgradi.”*
• *„Arogantna je – tko pred svima proturječi predstavniku?”*
• *„Gleda samo svoj interes.”*

Nijedna od njih nije opažanje. Sve su procjene osobina izvedene iz dijela podataka. Zanimljivo je i to da si neke međusobno proturječe: „povučena” i „arogantna” teško opisuju isto ponašanje na isti način.

3. Koji se obrasci pojavljuju?

• Ideje češće iznosi **pisano i u razgovoru jedan na jedan** nego pred cijelom grupom.
• **Neformalna** druženja odbija, a u **organizacijskim** pitanjima je aktivna.
• Kada ima argumente, **spremna je izreći neslaganje** i pred grupom.
• U zajedničkim poslovima **preuzima odgovornost**.

Uočimo i napetost u podacima: osoba koja „rijetko govori” ipak je otvoreno proturječila predstavniku. To je koristan znak da jednostavna oznaka poput „povučena” ne opisuje dobro sve podatke.

4. Koje su moguće hipoteze?

• **H1:** lakše iznosi ideje kada ima vremena razmisliti i pripremiti se.
• **H2:** još se prilagođava novom obliku sastanaka i nije sigurna kako se na njima uobičajeno raspravlja.
• **H3:** u svom je poslu navikla na drukčiji način rada, primjerice pisanu komunikaciju.
• **H4:** spontana druženja odbija iz praktičnih razloga, primjerice zbog obveza ili rasporeda.

5. Koje alternativne hipoteze postoje?

• **H5:** ne zanimaju je zajednički poslovi zgrade i radi samo ono što mora.
• **H6:** općenito ne voli velike grupe, ali to ne utječe na njezin angažman.
• I dalje vrijedi: možda postoji objašnjenje koje nam nije palo na pamet.

Hipoteze se međusobno ne isključuju. H1 i H4 mogu biti točne istodobno. H5 je, s druge strane, teško uskladiti s pisanim prijedlozima, pitanjima o troškovima i rasporedu te dobrovoljnim preuzimanjem složenog zadatka.

6. Koje dodatne informacije trebamo?

• Kako sudjeluje na sastancima kada **unaprijed dobije dnevni red**?
• Kako sudjeluje na **manjim** sastancima, primjerice samo sa stanarima svojeg ulaza?
• Mijenja li se njezino sudjelovanje **kroz tjedne**?
• **Zašto** odbija druženja – ima li u to vrijeme drugu obvezu?
• Kakav je način rada uobičajen **u njezinu poslu**?
• Kako ona sama doživljava sastanke – što bi rekla **kad bismo je pitali**?

7. Što bi potvrdilo ili oslabilo pojedinu hipotezu?

• **H1** jača ako s unaprijed poslanim dnevnim redom govori više. Slabi ako ni tada ne sudjeluje.
• **H2** jača ako njezino sudjelovanje postupno raste kako se sastanci ustaljuju. Slabi ako ostaje isto mjesecima.
• **H3** jača ako potvrdi da u njezinu poslu prevladava pisana komunikacija.
• **H4** jača ako dolazi na unaprijed dogovorena druženja stanara, a odbija samo spontana.
• **H5** bi ojačala tek kada bi prestala slati prijedloge, izbjegavala odgovornost i ne bi pokazivala interes za tijek obnove – a dosadašnji podaci pokazuju suprotno.

8. Kako bi izgledala oprezna procjena?

*„Tijekom šest tjedana obnove Petra je na sastancima stanara govorila rijetko, a prijedloge je češće iznosila pisano i u razgovoru jedan na jedan. Sama se javila za dogovaranje s izvođačem za svoj ulaz i jednom je argumentirano proturječila predstavniku stanara. Dostupni podaci više govore u prilog tome da je uključena u zajedničke poslove nego da je nezainteresirana. Još ne znamo zašto na sastancima rijetko govori; moguća su objašnjenja sklonost pripremi, prilagodba novom obliku sastanaka ili navike iz njezina posla. Procjenu bi promijenili podaci o tome kako sudjeluje kada unaprijed dobije dnevni red i kako se njezino sudjelovanje mijenja na idućim sastancima.”*

Ako u sedmom tjednu predstavnik počne slati dnevni red dan ranije, a Petra na sljedećem sastanku iznese dva prijedloga, H1 jača i procjenu treba ažurirati. To nije ispravljanje pogreške, nego proces koji radi kako treba.

9. Koje stvari još uvijek ne možemo znati?

• što Petra misli i osjeća, ako je ne pitamo,
• kakva je njezina osobnost u cjelini – šest tjedana sastanaka stanara premalo je za takav zaključak,
• kako bi se ponašala u drugoj skupini ljudi ili u drugačijoj situaciji,
• kako će se ponašati za godinu dana.

Profil nije isto što i osobnost

Ovo treba posebno naglasiti. Profil može opisivati:

• **ponašajne obrasce**,
• **moguće motive**,
• **kontekst** u kojem se ponašanje javlja,
• **obrasce interakcije** s drugima.

Ali to ne znači da smo automatski utvrdili nečiju **osobnost**, **poremećaj**, **karakter** ili **moralnu vrijednost**.

Jedno je reći: *„U nekoliko situacija ponašao se tako i tako.”*

Drugo je reći: *„On je takva osoba.”*

Razlika nije samo u stilu. Ponašanje iste osobe znatno varira od situacije do situacije, a osobine, kako ih opisuje psihologija osobnosti, odnose se na prosječne tendencije kroz mnogo situacija, a ne na ono što osoba čini u svakoj pojedinoj (Fleeson, 2001). Osim toga, kada vidimo nečije ponašanje, skloni smo ga pripisati osobini, a podcijeniti situaciju (Gilbert i Malone, 1995). Zbog oba razloga prijelaz s „ponašao se X” na „on je X” zahtijeva mnogo više podataka nego što profil obično ima.

Ključno pitanje

Kvalitetno profiliranje ne počinje pitanjem:

*„Što ovaj znak znači?”*

nego pitanjem:

**„Što zapravo znam, što samo pretpostavljam, koja su druga moguća objašnjenja i što bi mi pomoglo da ih razlikujem?”**

Ključni pojmovi

• **Izvor informacije** – osoba, dokument ili zapis iz kojeg informacija potječe.
• **Pouzdanost informacije** – koliko se na informaciju možemo osloniti, s obzirom na izvor, način nastanka i mogućnost provjere.
• **Činjenica** – podatak koji je provjeren ili se može neovisno provjeriti.
• **Tvrdnja** – nečija izjava da je nešto istina, koja tek treba biti provjerena.
• **Glasina** – informacija koja se prenosi bez jasnog izvora i provjere.
• **Pretpostavka** – ono što uzimamo kao moguće, a da to nismo provjerili.
• **Kronologija** – vremenski slijed događaja koji pomaže razumjeti što je čemu prethodilo.
• **Promjena obrasca** – odstupanje od ponašanja koje je za određenu osobu inače uobičajeno.
• **Alternativna hipoteza** – drugo moguće objašnjenje istih podataka koje se aktivno uspoređuje s početnom hipotezom.
• **Razlikovni podatak** – informacija koja jednu hipotezu čini vjerojatnijom od druge.
• **Provjera hipoteze** – traženje podataka koji bi hipotezu mogli poduprijeti ili pobiti.
• **Potvrđujući i opovrgavajući podaci** – podaci koji se slažu s hipotezom, odnosno podaci koji bi pokazali da nije točna.
• **Procjena** – oprezan zaključak koji navodi što znamo, što pretpostavljamo, koliko smo sigurni i što bi ga promijenilo.
• **Ažuriranje procjene** – promjena procjene na temelju novih informacija.

Zapamti

• **Više informacija nije automatski bolji profil** – važni su kvaliteta, izvor, kontekst i redoslijed informacija.
• **Činjenica nije isto što i interpretacija**, a tvrdnja nije činjenica dok se ne provjeri.
• **Obrazac nije isto što i objašnjenje** – kaže što se ponavlja, ali ne i zašto.
• Uvijek razmotri **alternativne hipoteze** i traži podatke koji ih razlikuju.
• Traži i podatke koji mogu **pobiti** tvoju početnu procjenu, a ne samo one koji je potvrđuju.
• Profil se **mijenja** kada se pojave nove informacije – i to je znak dobrog zaključivanja.
• **Profil nije isto što i osobnost**: „ponašao se X” nije isto što i „on je X”.

Od načina razmišljanja do procesa

• **Uvod u profiliranje** odgovorio je na pitanje: kako razmišljati o ponašanju?
• **Ova lekcija** odgovorila je na pitanje: kako taj način razmišljanja pretvoriti u strukturiran proces?

U sljedećim lekcijama cjeline Profiliranje obradit ćemo: metode i pristupe, osobnost i ponašanje, govor tijela i neverbalno ponašanje, profiliranje u komunikaciji, kriminalističko profiliranje, studije slučaja, odnos profiliranja i znanstvenih dokaza te mitove i činjenice.

Izvori i literatura

• Epstein, S. (1979). The stability of behavior: I. On predicting most of the people much of the time. *Journal of Personality and Social Psychology*, 37(7), 1097–1126. [doi.org/10.1037/0022-3514.37.7.1097](https://doi.org/10.1037/0022-3514.37.7.1097)
• Fleeson, W. (2001). Toward a structure- and process-integrated view of personality: Traits as density distributions of states. *Journal of Personality and Social Psychology*, 80(6), 1011–1027. [doi.org/10.1037/0022-3514.80.6.1011](https://doi.org/10.1037/0022-3514.80.6.1011)
• Gilbert, D. T. i Malone, P. S. (1995). The correspondence bias. *Psychological Bulletin*, 117(1), 21–38. [doi.org/10.1037/0033-2909.117.1.21](https://doi.org/10.1037/0033-2909.117.1.21)
• Kahneman, D. i Tversky, A. (1973). On the psychology of prediction. *Psychological Review*, 80(4), 237–251. [doi.org/10.1037/h0034747](https://doi.org/10.1037/h0034747)
• Klayman, J. i Ha, Y.-W. (1987). Confirmation, disconfirmation, and information in hypothesis testing. *Psychological Review*, 94(2), 211–228. [doi.org/10.1037/0033-295X.94.2.211](https://doi.org/10.1037/0033-295X.94.2.211)
• Loftus, E. F. (2005). Planting misinformation in the human mind: A 30-year investigation of the malleability of memory. *Learning & Memory*, 12(4), 361–366. [doi.org/10.1101/lm.94705](https://doi.org/10.1101/lm.94705)
• Mischel, W. i Shoda, Y. (1995). A cognitive-affective system theory of personality: Reconceptualizing situations, dispositions, dynamics, and invariance in personality structure. *Psychological Review*, 102(2), 246–268. [doi.org/10.1037/0033-295X.102.2.246](https://doi.org/10.1037/0033-295X.102.2.246)
• Nickerson, R. S. (1998). Confirmation bias: A ubiquitous phenomenon in many guises. *Review of General Psychology*, 2(2), 175–220. [doi.org/10.1037/1089-2680.2.2.175](https://doi.org/10.1037/1089-2680.2.2.175)
• Ross, L., Lepper, M. R. i Hubbard, M. (1975). Perseverance in self-perception and social perception: Biased attributional processes in the debriefing paradigm. *Journal of Personality and Social Psychology*, 32(5), 880–892. [doi.org/10.1037/0022-3514.32.5.880](https://doi.org/10.1037/0022-3514.32.5.880)
• Wason, P. C. (1960). On the failure to eliminate hypotheses in a conceptual task. *Quarterly Journal of Experimental Psychology*, 12(3), 129–140. [doi.org/10.1080/17470216008416717](https://doi.org/10.1080/17470216008416717)
• Popper, K. R. *The Logic of Scientific Discovery*. Hutchinson, 1959.