Istraživanja svjedočenja očevidaca

Zadnja provjera: listopad 2026.

„Sigurna sam, to je on.” Iskaz očevidca jedan je od najuvjerljivijih dokaza na sudu – i jedan od najnepouzdanijih. Analize slučajeva u kojima su osuđeni ljudi kasnije oslobođeni na temelju DNK dokaza pokazale su da je pogrešna identifikacija očevidaca bila jedan od najčešćih uzroka pogrešnih presuda. Ova lekcija objašnjava što psihološka istraživanja govore o svjedočenju očevidaca i kako se postupci mogu poboljšati.

Kako se sjećanja rekonstruiraju i kako nastaju lažna sjećanja, objašnjavaju lekcije [Rekonstruktivna priroda pamćenja](/lekcija/rekonstruktivna-priroda-pamcenja) i [Lažna sjećanja](/lekcija/lazna-sjecanja).

Zašto očevici griješe

Istraživanja razlikuju dvije skupine čimbenika (Wells i Olson, 2003):

**Čimbenici događaja** – na koje pravosuđe ne može utjecati:

• kratko vrijeme promatranja, slaba rasvjeta, udaljenost;
• stres i usmjerenost pažnje na oružje, a ne na lice;
• teškoće prepoznavanja lica osoba druge etničke pripadnosti;
• vrijeme proteklo od događaja.

**Čimbenici sustava** – na koje pravosuđe može utjecati:

• način na koji se postavljaju pitanja;
• način sastavljanja i provođenja prepoznavanja osumnjičenika;
• povratne informacije koje svjedok dobije nakon identifikacije.

Utjecaj pitanja i naknadnih informacija

U klasičnom pokusu sudionici su gledali snimku prometne nesreće. Oni koje se pitalo kojom su se brzinom automobili „smrskali” procijenili su veću brzinu od onih koje se pitalo kad su se „udarili”, a tjedan dana kasnije češće su lažno tvrdili da su vidjeli razbijeno staklo (Loftus i Palmer, 1974). Informacije dobivene nakon događaja mogu se uklopiti u sjećanje.

Sigurnost i točnost

Dugo se smatralo da sigurnost svjedoka slabo govori o točnosti. Noviji pregled pokazao je da je **početna sigurnost**, izražena pri prvoj, pravilno provedenoj identifikaciji, razmjerno dobar pokazatelj točnosti, dok sigurnost izražena kasnije – primjerice na suđenju, nakon povratnih informacija i ponovljenih razgovora – često raste bez povećanja točnosti (Wixted i Wells, 2017).

Kako se postupci mogu poboljšati

Na temelju istraživanja predložene su preporuke (National Research Council, 2014; Wixted i Wells, 2017):

• **dvostruko slijepo prepoznavanje** – osoba koja provodi prepoznavanje ne zna tko je osumnjičenik, kako ne bi nesvjesno usmjeravala svjedoka;
• **upozorenje svjedoku** da počinitelj možda nije u skupini;
• **pošteno sastavljena skupina** – ostali sudionici odgovaraju opisu;
• **bilježenje sigurnosti odmah** nakon prve identifikacije;
• **izbjegavanje ponovljenih prepoznavanja** iste osobe;
• **neutralna pitanja** u razgovoru sa svjedokom.

Česte zablude

• **„Svjedok koji je bio ondje sigurno zna što je vidio.”** Pamćenje je rekonstrukcija i podložno je utjecajima.
• **„Sigurnost na suđenju pokazuje točnost.”** Sigurnost kasnije često raste bez povećanja točnosti.
• **„Traumatičan događaj pamti se savršeno.”** Stres može i suziti pažnju i iskriviti pojedinosti.

Primjer

Svjedokinja pljačke na prvom prepoznavanju kaže: „Mislim da je to možda broj tri, ali nisam sigurna.” Policajac joj kaže: „Dobro, to je naš osumnjičenik.” Na suđenju nekoliko mjeseci kasnije svjedokinja izjavljuje da je „potpuno sigurna”. Prema istraživanjima, njezina početna nesigurnost važnija je informacija od kasnije sigurnosti, na koju je utjecala povratna informacija.

Sažetak

Iskazi očevidaca uvjerljivi su, ali nepouzdani; na točnost utječu uvjeti događaja i postupci pravosuđa. Pitanja i naknadne informacije mogu promijeniti sjećanje, a početna sigurnost pri pravilno provedenoj identifikaciji bolji je pokazatelj od kasnije sigurnosti. Dvostruko slijepa prepoznavanja, upozorenja svjedocima i bilježenje sigurnosti odmah smanjuju pogreške.

Povezane lekcije

• [Rekonstruktivna priroda pamćenja](/lekcija/rekonstruktivna-priroda-pamcenja)
• [Lažna sjećanja](/lekcija/lazna-sjecanja)
• [Emocije i pamćenje](/lekcija/emocije-i-pamcenje)
• [Pamćenje traumatskih iskustava](/lekcija/pamcenje-traumatskih-iskustava)
• [Elizabeth Loftus](/lekcija/elizabeth-loftus)

Izvori i literatura

• Loftus, E. F. i Palmer, J. C. (1974). Reconstruction of automobile destruction: An example of the interaction between language and memory. *Journal of Verbal Learning and Verbal Behavior*, 13(5), 585–589. [doi.org/10.1016/S0022-5371(74)80011-3](https://doi.org/10.1016/S0022-5371%2874%2980011-3)
• National Research Council (2014). *Identifying the Culprit: Assessing Eyewitness Identification*. The National Academies Press. [doi.org/10.17226/18891](https://doi.org/10.17226/18891)
• Wells, G. L. i Olson, E. A. (2003). Eyewitness testimony. *Annual Review of Psychology*, 54, 277–295. [doi.org/10.1146/annurev.psych.54.101601.145028](https://doi.org/10.1146/annurev.psych.54.101601.145028)
• Wixted, J. T. i Wells, G. L. (2017). The relationship between eyewitness confidence and identification accuracy: A new synthesis. *Psychological Science in the Public Interest*, 18(1), 10–65. [doi.org/10.1177/1529100616686966](https://doi.org/10.1177/1529100616686966)