Iskustva bliske smrti

Zadnja provjera: listopad 2026.

Ljudi koji su preživjeli srčani zastoj, tešku nesreću ili gotovo se utopili ponekad opisuju neobično iskustvo: osjećaj dubokog mira, izlazak iz tijela, prolazak kroz tamni tunel prema jakoj svjetlosti, susret s preminulim bliskim osobama i pregled cijelog života u trenu. Takva iskustva zovu se **iskustva bliske smrti** (engl. *near-death experiences*, NDE). Za mnoge su najvažniji događaj u životu, a u javnosti se često navode kao dokaz života nakon smrti. Ova lekcija objašnjava što ta iskustva jesu, koliko su česta, što o njima kažu prospektivna istraživanja i neuroznanost te kako mijenjaju ljude koji ih dožive.

Što je iskustvo bliske smrti

Pojam je popularizirala knjiga Raymonda Moodyja *Život nakon života* iz 1975., u kojoj su prikupljeni opisi ljudi koji su bili blizu smrti. Moody opisuje niz elemenata koji se ponavljaju, ali nijedno iskustvo ne sadrži sve:

• osjećaj mira i blagostanja, odsutnost boli;
• osjećaj izlaska iz tijela i promatranje sebe odozgo (više u lekciji [Izvantjelesna iskustva](/lekcija/izvantjelesna-iskustva));
• prolazak kroz tamu ili tunel;
• susret s izrazito jakom, ali ne zasljepljujućom svjetlošću, često doživljenom kao biće puno ljubavi;
• susret s preminulim bliskim osobama ili religijskim likovima;
• pregled života, ponekad doživljen iz perspektive drugih ljudi;
• osjećaj granice ili točke bez povratka i odluka, ili naredba, da se vrati.

Bruce Greyson 1983. razvija **Skalu iskustva bliske smrti**, upitnik od 16 pitanja koji omogućuje da se iskustva sustavno uspoređuju. Skala obuhvaća spoznajne elemente (ubrzanje misli, pregled života), osjećajne (mir, radost, osjećaj jedinstva), nadnaravne (osjećaj da je osoba napustila tijelo, susret s preminulima) i transcendentne elemente (ulazak u „drugi svijet”) (Greyson, 1983). I danas je to najčešće korišteni instrument.

Koliko su česta

Važnu razliku čine **prospektivna** istraživanja, u kojima se prate svi bolesnici određene skupine, a ne samo oni koji se sami javljaju s pričama.

Pim van Lommel i suradnici u Nizozemskoj prate 344 bolesnika uspješno oživljena nakon srčanog zastoja u deset bolnica. Oko **18 %** izvještava o nekom obliku iskustva bliske smrti, a oko 12 % o „dubokom” iskustvu s više elemenata. Pojava iskustva nije povezana s trajanjem srčanog zastoja, lijekovima ni strahom od smrti prije događaja (van Lommel i sur., 2001).

Greyson u bolničkoj jedinici za srčane bolesnike nalazi da oko 10 % bolesnika sa srčanim zastojem izvještava o iskustvu bliske smrti, a oko 1 % među ostalim bolesnicima jedinice (Greyson, 2003).

Zanimljivo je da se slična iskustva javljaju i kada osoba nije bila stvarno blizu smrti, nego je samo vjerovala da jest – primjerice pri padu u planini ili u nesreći bez ozbiljnih ozljeda. Charland-Verville i suradnici, uspoređujući iskustva iz stanja stvarne životne opasnosti i iz situacija bez takve opasnosti, nalaze da su sadržaj i intenzitet vrlo slični (Charland-Verville i sur., 2014).

Kako ih objašnjava neuroznanost

Postoji nekoliko neurobioloških objašnjenja, koja vjerojatno djelomično vrijede istodobno.

**Nedostatak kisika i promjene u krvi.** Kad mozak ostaje bez kisika ili se mijenja razina ugljikova dioksida, mogu se javiti vidni doživljaji, osjećaj odvojenosti i euforija. Pilotima u centrifugi, pri gubitku svijesti zbog velikog ubrzanja, ponekad se javljaju doživljaji tunela i svjetlosti.

**Vidni sustav i „tunel”.** Kad se smanjuje dotok krvi u oko i vidni korteks, prvo se gubi periferni vid. To može izazvati doživljaj suženog „tunela” sa svjetlom na kraju.

**Upad REM sna.** Kevin Nelson i suradnici pronalaze da ljudi s iskustvom bliske smrti češće izvještavaju i o ranijim upadima REM sna u budnost – primjerice paralizi sna i halucinacijama pri uspavljivanju – nego ljudi bez takvog iskustva. Predlažu da u krizi mozak može „skliznuti” u stanje nalik REM snu, koje stvara snolike doživljaje uz očuvanu svijest (Nelson i sur., 2006; više u lekciji [Paraliza sna](/lekcija/paraliza-sna)).

**Temporoparijetalni spoj.** Stimulacija tog područja može izazvati izvantjelesna iskustva, što povezuje jedan od glavnih elemenata NDE s poznatim mehanizmom.

**Završni val aktivnosti.** Jimo Borjigin i suradnici kod štakora nakon izazvanog srčanog zastoja bilježe kratak, snažan porast usklađene električne aktivnosti mozga u prvih tridesetak sekundi, s obrascima koji podsjećaju na budno, svjesno stanje (Borjigin i sur., 2013). Autori predlažu da bi takav val mogao biti podloga doživljajima u trenucima umiranja, iako ostaje otvoreno vrijedi li isto i za ljude.

**Psihoaktivne tvari.** Christopher Timmermann i suradnici pokazuju da psihodelična tvar DMT kod zdravih dobrovoljaca izaziva iskustva koja na Greysonovoj skali postižu rezultate slične onima ljudi s iskustvom bliske smrti (Timmermann i sur., 2018). Slično je opisano za ketamin.

Što ostaje otvoreno

Neuroznanstvena objašnjenja pokazuju **mehanizme** koji mogu stvoriti pojedine elemente iskustva. Nijedno, međutim, ne objašnjava u potpunosti zašto su ta iskustva tako slična među ljudima i kulturama, tako jasna i strukturirana i zašto ostavljaju tako trajne posljedice.

Neki istraživači, poput Pima van Lommela, smatraju da ta iskustva upućuju na to da svijest može postojati neovisno o mozgu. Većina neuroznanstvenika to ne prihvaća, jer bi takva tvrdnja zahtijevala dokaze da je osoba nešto opazila u vrijeme kada mozak nije radio – a takvih pouzdanih dokaza nema. Istraživanje AWARE pokušalo je to provjeriti slikama postavljenima na police vidljive samo odozgo, ali nijedan preživjeli nije izvijestio o izvantjelesnom iskustvu u prostoriji sa slikom (Parnia i sur., 2014).

Pitanje je važno i filozofski, jer dotiče odnos uma i tijela (više u lekcijama [Dualizam](/lekcija/dualizam) i [Problem uma i tijela](/lekcija/problem-uma-i-tijela)).

Kultura i iskustvo

Iako su osnovni elementi slični, sadržaj iskustva oblikuje kultura. Kršćani češće izvještavaju o susretu s Isusom ili anđelima, hinduisti o glasnicima boga smrti, a ljudi bez religijske pripadnosti o svjetlosti ili prisutnosti bez imena. Tunel se češće opisuje u zapadnim izvještajima. Takve razlike upućuju na to da osobe iskustvo tumače kroz slike i pojmove koje već poznaju.

Kako iskustvo mijenja ljude

Jedan od najdosljednijih nalaza je dugotrajan učinak iskustva. Van Lommel i suradnici prate bolesnike dvije i osam godina nakon srčanog zastoja i nalaze da su osobe s iskustvom bliske smrti, u usporedbi s onima bez njega, imale:

• **manji strah od smrti**;
• veći osjećaj smisla i vrijednosti života;
• više suosjećanja i brige za druge;
• manje zanimanja za materijalni uspjeh i status (van Lommel i sur., 2001).

Neke osobe opisuju i teškoće: osjećaj da ih nitko ne razumije, sukobe u obitelji zbog promijenjenih vrijednosti, tugu zbog povratka i nesigurnost u tome kome mogu ispričati što su doživjele.

Uznemirujuća iskustva

Javna slika iskustava bliske smrti gotovo je uvijek pozitivna, ali dio ljudi doživljava i zastrašujuća iskustva. Bruce Greyson i Nancy Evans Bush opisuju tri tipa takvih iskustava: iskustvo s uobičajenim elementima koje osoba ipak doživljava kao zastrašujuće, osobito zbog gubitka kontrole; iskustvo **praznine**, beskonačne tame i samoće; i, najrjeđe, iskustvo s paklenim prizorima i prijetećim likovima (Greyson i Evans Bush, 1992).

Takva iskustva mogu ostaviti dugotrajan strah, nesanicu, osjećaj krivnje ili srama i potrebu da se o njima šuti. Osobe koje ih dožive katkad se boje da su „osuđene” ili da s njima nešto nije u redu. Važno je znati da su i ta iskustva poznata, da ne govore ništa o vrijednosti osobe i da razgovor sa stručnjakom koji ih ne osuđuje može pomoći da se prorade.

Za stručnjake je važno da iskustvo ne odbace kao halucinaciju ni da ga prerano tumače. Korisnije je pomoći osobi da ga integrira u svoj život. Iskustvo samo po sebi nije znak psihičkog poremećaja.

Kako razgovarati s osobom koja je imala takvo iskustvo

Ljudi s iskustvom bliske smrti često navode da im je najteže bilo naići na nerazumijevanje – liječnika koji iskustvo odmah proglasi halucinacijom ili rodbine koja se uplaši da „nisu pri sebi”. Nekoliko jednostavnih načela može pomoći:

• **Slušati bez prosudbe.** Osoba ne traži nužno tumačenje, nego mogućnost da ispriča što se dogodilo.
• **Ne nametati objašnjenje.** Ni religijsko ni neurobiološko tumačenje ne treba nuditi prije nego što osoba sama pokaže zanimanje.
• **Prepoznati promjene.** Promijenjene vrijednosti i prioriteti mogu izazvati napetosti u obitelji; o njima je korisno otvoreno razgovarati.
• **Ponuditi podršku.** Ako iskustvo izaziva strah, nesanicu ili osjećaj izoliranosti, razgovor sa stručnjakom može pomoći.

Iskustva bliske smrti kod djece

Iskustva bliske smrti opisana su i kod djece, koja nisu mogla mnogo naučiti o kulturnim predodžbama o smrti. Njihovi opisi uključuju slične elemente – svjetlost, osjećaj mira, susrete s preminulima ili „bićima svjetla” – iako su ispričani jednostavnijim jezikom. Neki istraživači to vide kao dokaz da iskustva nisu samo kulturni konstrukt, dok drugi upozoravaju da djeca također brzo upijaju slike iz okoline, priča i medija. Kao i kod odraslih, kod djece je važno iskustvo prihvatiti bez osude i omogućiti im da o njemu govore.

Kako izmjeriti iskustvo

Greysonova skala omogućila je da se iskustva usporede među ljudima i istraživanjima, ali ima i ograničenja. Ljudi iskustva opisuju retrospektivno, ponekad godinama kasnije, a sjećanje se može mijenjati pod utjecajem kasnijih razgovora, čitanja i kulture (Greyson, 1983). Neki istraživači zato nastoje razgovarati s bolesnicima što prije nakon oživljavanja, kao u prospektivnim istraživanjima, kako bi se smanjio utjecaj kasnijih tumačenja (više u lekciji [Lažna sjećanja](/lekcija/lazna-sjecanja)).

Etika istraživanja

Istraživanje iskustava bliske smrti otvara i etička pitanja. Razgovori s bolesnicima koji su upravo preživjeli srčani zastoj moraju biti obzirni prema njihovu zdravstvenom i emocionalnom stanju. Postavljanje skrivenih slika u bolničkim sobama, kao u istraživanju AWARE, zahtijeva suglasnost ustanova i pažljivo planiranje. Takva istraživanja pokazuju kako je teško znanstveno proučavati iskustva koja se javljaju u najranjivijim trenucima ljudskog života (Parnia i sur., 2014).

Iskustva bliske smrti u medijima

Knjige i filmovi o iskustvima bliske smrti često su vrlo popularni. Neke od njih predstavljaju iskustva kao dokaz raja ili zagrobnog života, a nekoliko takvih priča kasnije je povučeno ili osporeno. Mediji obično prikazuju gotovo isključivo pozitivna iskustva, što može stvoriti pogrešnu sliku i dodatno opteretiti ljude koji su imali uznemirujuća iskustva. Kritičko čitanje takvih priča, uz poštovanje prema ljudima koji su ih doživjeli, pomaže razlikovati osobno svjedočanstvo od dokaza (više u lekciji [Psihologija i popularna kultura](/lekcija/psihologija-i-popularna-kultura)).

Što iskustva znače za skrb

Za zdravstvene djelatnike važno je znati da iskustva bliske smrti nisu rijetka i da ih bolesnici često ne spominju iz straha da ih neće razumjeti. Pitanje poput „Jeste li doživjeli nešto neobično dok ste bili bez svijesti?” može otvoriti prostor za razgovor. Za mnoge bolesnike prilika da ispričaju što su doživjeli i da ih se sasluša bez osude važan je dio oporavka – i tjelesnog i emocionalnog.

Iskustva u svakodnevnom govoru

Izrazi poput „vidio sam cijeli život pred očima” ili „bio sam na korak od svjetla” ušli su u svakodnevni govor. Pokazuju koliko su opisi iskustava bliske smrti postali dio kulture – i koliko je važno razlikovati kulturne slike od stvarnih iskustava ljudi koji su bili blizu smrti.

Česte zablude

• **„Iskustva bliske smrti dokazuju život nakon smrti.”** Iskustva su stvarna i važna, ali ne postoje pouzdani dokazi da se tijekom njih opaža nešto izvan dosega mozga.
• **„Iskustvo bliske smrti ima svatko tko se nađe blizu smrti.”** Prema prospektivnim istraživanjima, ima ga otprilike jedna od pet do deset osoba oživljenih nakon srčanog zastoja.
• **„Ako se može objasniti radom mozga, onda nije važno.”** Neurobiološko objašnjenje ne umanjuje osobno značenje i trajne učinke iskustva.

Primjer

Nakon srčanog udara i oživljavanja Branko pamti mir i svjetlost i osjećaj da ga netko „vraća”. Mjesecima nikome ne govori o tome, a obitelj primjećuje da je mirniji i manje zabrinut za posao. Kad o tome razgovara s psihologom na kardiološkoj rehabilitaciji, sazna da mnogi preživjeli imaju slična iskustva. Razgovor mu pomaže da iskustvo smjesti u život bez straha da će ga drugi smatrati čudnim.

Sažetak

Iskustva bliske smrti uključuju mir, izlazak iz tijela, tunel, svjetlost, susrete s preminulima i pregled života. Prema prospektivnim istraživanjima javljaju se kod otprilike 10–18 % ljudi oživljenih nakon srčanog zastoja, a slična iskustva javljaju se i bez stvarne životne opasnosti. Neuroznanost nudi više mehanizama – nedostatak kisika, upade REM sna, aktivnost temporoparijetalnog spoja, kratak val moždane aktivnosti i učinke nekih tvari – ali nijedan ne objašnjava sve. Iskustvo često trajno smanjuje strah od smrti i mijenja vrijednosti.

Povezane lekcije

• [Izvantjelesna iskustva](/lekcija/izvantjelesna-iskustva)
• [Paraliza sna](/lekcija/paraliza-sna)
• [Mistična iskustva](/lekcija/misticna-iskustva)
• [Problem uma i tijela](/lekcija/problem-uma-i-tijela)
• [Dualizam](/lekcija/dualizam)
• [Koma i poremećaji svijesti](/lekcija/koma-i-poremecaji-svijesti)
• [Strah od smrti](/lekcija/strah-od-smrti)

Izvori i literatura

• Borjigin, J., Lee, U., Liu, T., Pal, D., Huff, S., Klarr, D., Sloboda, J., Hernandez, J., Wang, M. M. i Mashour, G. A. (2013). Surge of neurophysiological coherence and connectivity in the dying brain. *Proceedings of the National Academy of Sciences*, 110(35), 14432–14437. [doi.org/10.1073/pnas.1308285110](https://doi.org/10.1073/pnas.1308285110)
• Charland-Verville, V., Jourdan, J.-P., Thonnard, M., Ledoux, D., Donneau, A.-F., Quertemont, E. i Laureys, S. (2014). Near-death experiences in non-life-threatening events and coma of different etiologies. *Frontiers in Human Neuroscience*, 8. [doi.org/10.3389/fnhum.2014.00203](https://doi.org/10.3389/fnhum.2014.00203)
• Greyson, B. (1983). The Near-Death Experience Scale. *The Journal of Nervous and Mental Disease*, 171(6), 369–375. [doi.org/10.1097/00005053-198306000-00007](https://doi.org/10.1097/00005053-198306000-00007)
• Greyson, B. (2003). Incidence and correlates of near-death experiences in a cardiac care unit. *General Hospital Psychiatry*, 25(4), 269–276. [doi.org/10.1016/S0163-8343(03)00042-2](https://doi.org/10.1016/S0163-8343%2803%2900042-2)
• Greyson, B. i Evans Bush, N. (1992). Distressing Near-Death Experiences. *Psychiatry*, 55(1), 95–110. [doi.org/10.1080/00332747.1992.11024583](https://doi.org/10.1080/00332747.1992.11024583)
• Nelson, K. R., Mattingly, M., Lee, S. A. i Schmitt, F. A. (2006). Does the arousal system contribute to near death experience? *Neurology*, 66(7), 1003–1009. [doi.org/10.1212/01.wnl.0000204296.15607.37](https://doi.org/10.1212/01.wnl.0000204296.15607.37)
• Parnia, S., Spearpoint, K., de Vos, G. i sur. (2014). AWARE—AWAreness during REsuscitation—A prospective study. *Resuscitation*, 85(12), 1799–1805. [doi.org/10.1016/j.resuscitation.2014.09.004](https://doi.org/10.1016/j.resuscitation.2014.09.004)
• Timmermann, C., Roseman, L., Williams, L., Erritzoe, D., Martial, C., Cassol, H., Laureys, S., Nutt, D. i Carhart-Harris, R. (2018). DMT Models the Near-Death Experience. *Frontiers in Psychology*, 9, 1424. [doi.org/10.3389/fpsyg.2018.01424](https://doi.org/10.3389/fpsyg.2018.01424)
• van Lommel, P., van Wees, R., Meyers, V. i Elfferich, I. (2001). Near-death experience in survivors of cardiac arrest: a prospective study in the Netherlands. *The Lancet*, 358(9298), 2039–2045. [doi.org/10.1016/S0140-6736(01)07100-8](https://doi.org/10.1016/S0140-6736%2801%2907100-8)