Interpersonalna psihoterapija

Zadnja provjera: listopad 2026.

Interpersonalna psihoterapija (IPT, engl. *Interpersonal Psychotherapy*) strukturiran je, vremenski ograničen psihoterapijski pristup koji polazi od pretpostavke da su emocionalno stanje pojedinca i njegovi međuljudski odnosi međusobno povezani. Razvijena je prvenstveno za liječenje depresije, a poslije se primjenjivala i kod drugih psihičkih teškoća.

IPT se usredotočuje na aktualne odnose i interpersonalne okolnosti koje su povezane s pojavom ili održavanjem simptoma. To mogu biti gubitak bliske osobe, sukobi s partnerom ili članovima obitelji, teškoće prilagodbe na velike životne promjene te problemi u uspostavljanju ili održavanju odnosa.

Za razliku od terapijskih pristupa koji detaljno istražuju rane životne događaje ili se prvenstveno usredotočuju na promjenu obrazaca mišljenja, IPT polazi od trenutačnog životnog konteksta i načina na koji osoba funkcionira u odnosima. Prošla iskustva mogu biti važna, ali uglavnom se razmatraju u mjeri u kojoj pomažu razumjeti sadašnje interpersonalne teškoće.

Cilj terapije nije jednostavno poboljšati odnose pod svaku cijenu. Neki su odnosi štetni, nesigurni ili ih nije moguće obnoviti. IPT pomaže osobi razumjeti interpersonalne okolnosti povezane s njezinim teškoćama, razviti učinkovitije komunikacijske vještine, prilagoditi se promjenama i pronaći odgovarajuću socijalnu podršku.

Nastanak i razvoj interpersonalne psihoterapije

Interpersonalnu psihoterapiju razvili su američki psihijatar Gerald L. Klerman i njegovi suradnici tijekom 1960-ih i 1970-ih godina. Među važnim osobama u njezinu razvoju bili su Myrna M. Weissman, Bruce J. Rounsaville i Eugene S. Chevron.

IPT se oblikovala u kontekstu istraživanja liječenja depresije. U početku se razvijala kao vremenski ograničen terapijski pristup koji se mogao standardizirano primjenjivati i istraživati u kliničkim ispitivanjima.

Važan utjecaj na njezin nastanak imala su istraživanja povezanosti psihijatrijskih simptoma i društvenog funkcioniranja. Na razvoj pristupa utjecala je i interpersonalna tradicija psihijatrije, osobito rad Harryja Stacka Sullivana, koji je naglašavao važnost međuljudskih odnosa za razumijevanje psihičkog života.

IPT je poslije dodatno razvijena kroz klinička istraživanja i priručnike za liječenje. Primjena se proširila na različite dobne skupine, uključujući adolescente, te na neke druge poremećaje, poput određenih poremećaja hranjenja i perinatalne depresije.

Iako se danas koristi u različitim kliničkim kontekstima, njezina je istraživačka osnova posebno razvijena za depresiju.

Temeljne pretpostavke IPT-a

Povezanost simptoma i interpersonalnog konteksta

IPT polazi od toga da se psihičke teškoće ne mogu u potpunosti razumjeti bez razmatranja odnosa i životnih okolnosti osobe.

Primjerice, depresivni simptomi mogu se pojaviti ili pogoršati nakon smrti bliske osobe, prekida partnerskog odnosa, sukoba na poslu ili rođenja djeteta. Istodobno, depresija može otežati komunikaciju, smanjiti društvenu aktivnost i narušiti odnose.

Takva povezanost može stvoriti začarani krug: interpersonalna teškoća povećava emocionalnu patnju, a simptomi zatim otežavaju rješavanje interpersonalnog problema.

IPT nastoji prepoznati taj krug i odrediti konkretno područje na kojem se terapijskim radom može postići promjena.

Aktualni odnosi kao područje promjene

IPT se prvenstveno usredotočuje na sadašnje odnose i događaje. Terapeut i klijent istražuju što se događa u važnim odnosima, kako osoba razumije situaciju, kako komunicira svoje potrebe i kakve posljedice imaju njezine reakcije.

To ne znači da su djetinjstvo i ranija iskustva nevažni. Ona mogu utjecati na očekivanja, način povezivanja s drugima i reakcije na sukob ili gubitak. Međutim, IPT se ne usredotočuje na opsežnu rekonstrukciju prošlosti ako to nije izravno povezano s aktualnim interpersonalnim problemom.

Simptomi i društveno funkcioniranje

IPT nastoji ublažiti psihičke simptome i poboljšati interpersonalno funkcioniranje. Ta su dva cilja povezana, ali nisu istovjetna.

Osoba može, primjerice, imati manje depresivnih simptoma, ali i dalje trebati pomoć u uspostavljanju odnosa ili postavljanju granica. S druge strane, poboljšanje odnosa može pridonijeti emocionalnom oporavku, ali ne jamči da će svi simptomi nestati.

Zbog toga se tijekom terapije prate i emocionalno stanje i promjene u odnosima, svakodnevnim aktivnostima te socijalnoj podršci.

Četiri glavna interpersonalna područja

Klasični model IPT-a organizira terapijski rad oko četiri glavna interpersonalna problema. U početnoj fazi terapije terapeut i klijent procjenjuju koje je područje najvažnije za aktualne teškoće.

1. Tuga i žalovanje

Ovo se područje odnosi na teškoće povezane sa smrću bliske osobe. Gubitak može poremetiti osjećaj sigurnosti, svakodnevnu strukturu, identitet i mrežu socijalne podrške.

Žalovanje je prirodna reakcija na gubitak i samo po sebi nije psihički poremećaj. IPT nije usmjerena na uklanjanje tuge, nego na pomoć osobi da obradi gubitak, prilagodi se promijenjenim okolnostima i ponovno uspostavi važne životne aktivnosti i odnose.

Terapijski rad može uključivati:

Primjerice, osoba koja je izgubila partnera može se suočiti ne samo s tugom nego i s gubitkom društvenih kontakata, zajedničkih aktivnosti i osjećaja pripadnosti. Terapija može pomoći u razumijevanju tih promjena i pronalaženju načina za ponovno uspostavljanje smislenih odnosa.

Ako simptomi upućuju na depresivni poremećaj ili produljeni poremećaj tugovanja, potrebno je provesti odgovarajuću kliničku procjenu. IPT se prilagođava problemu koji se liječi.

2. Interpersonalni sukobi

Ovo područje uključuje trajne sukobe u važnim odnosima, primjerice s partnerom, članom obitelji, prijateljem ili nadređenom osobom.

Sukob može nastati zbog različitih očekivanja, nejasnih uloga, nezadovoljenih potreba, teškoća u komunikaciji ili neslaganja oko odgovornosti i granica.

U IPT-u se istražuje kako svaka osoba razumije situaciju, što očekuje od druge osobe i na koji način pokušava riješiti problem. Posebna se pozornost posvećuje neskladu između očekivanja i stvarnog ponašanja sudionika odnosa.

Terapeut može pomoći klijentu:

Primjerice, osoba koja se osjeća zanemareno u partnerskom odnosu može svoje nezadovoljstvo izražavati povlačenjem ili kritikom. Takve reakcije mogu povećati udaljenost između partnera. IPT pomaže osobi prepoznati taj obrazac i ispitati postoje li jasniji načini izražavanja potreba.

Cilj nije uvijek pomirenje. Ako druga osoba ne želi surađivati ili je odnos štetan, terapija može pomoći u prihvaćanju ograničenja, donošenju odluka i zaštiti vlastite dobrobiti.

3. Promjene životnih uloga

Promjena životne uloge događa se kada osoba mora prilagoditi svoj identitet, odnose i svakodnevni život novim okolnostima.

Primjeri uključuju:

Čak i promjene koje su željene mogu izazvati stres jer zahtijevaju odustajanje od nekih starih uloga i prilagodbu novima.

Terapija pomaže osobi prepoznati što je izgubila, što dobiva i koje joj nove vještine ili odnosi trebaju. Pritom se istražuju emocionalne reakcije na promjenu, ali i praktični problemi povezani s novom situacijom.

Primjerice, nakon rođenja djeteta osoba može osjećati radost, ali i gubitak autonomije, umor, nesigurnost ili udaljenost od partnera. IPT može pomoći u izražavanju potreba, raspodjeli obveza, prilagodbi očekivanja i uspostavljanju podrške.

4. Interpersonalni deficiti

Interpersonalni deficiti odnose se na dugotrajnije teškoće u uspostavljanju ili održavanju zadovoljavajućih odnosa. Osoba može imati malo bliskih kontakata, teškoće u stvaranju prijateljstava ili ponavljajuće probleme u održavanju emocionalne bliskosti.

Ovaj izraz ne znači da je osoba manje vrijedna ili da nužno ima poremećaj osobnosti. Njime se opisuje područje funkcioniranja koje može pridonositi usamljenosti i emocionalnoj patnji.

Terapijski rad može uključivati:

Primjerice, osoba koja želi bliskost, ali se boji odbacivanja, može izbjegavati iniciranje kontakta. Posljedica može biti sve veća usamljenost, koja zatim pojačava uvjerenje da nije poželjna. IPT pomaže prepoznati taj obrazac i istražiti realistične načine uspostavljanja odnosa.

Kako izgleda interpersonalna psihoterapija?

IPT je obično strukturirana terapija s jasno definiranim ciljevima i vremenskim okvirom. U klasičnom obliku liječenje često traje približno 12 do 16 seansi, iako trajanje ovisi o primijenjenom protokolu, kliničkoj situaciji i potrebama klijenta.

Terapijski proces obično se dijeli na početnu, srednju i završnu fazu.

Početna faza: procjena i odabir područja

U početnoj fazi terapeut procjenjuje simptome, interpersonalne odnose, važne životne događaje i socijalnu podršku.

Ako se IPT primjenjuje kod depresije, procjenjuju se prisutnost i težina depresivnih simptoma, njihovo trajanje, utjecaj na svakodnevno funkcioniranje i mogući rizici.

Terapeut zatim s klijentom povezuje simptome s aktualnim interpersonalnim kontekstom i odabire jedno ili dva glavna područja na koja će se terapija usredotočiti.

U ovoj se fazi objašnjava terapijski model i dogovaraju konkretni ciljevi. Klijent pritom dobiva aktivnu ulogu u određivanju problema koji su mu najvažniji.

Srednja faza: aktivni terapijski rad

U srednjoj fazi najveći se dio rada posvećuje odabranom interpersonalnom području.

Terapeut i klijent analiziraju konkretne situacije, emocionalne reakcije, očekivanja, komunikaciju i posljedice ponašanja. Razmatraju se alternativni načini reagiranja i planiraju postupci koji mogu poboljšati odnose ili olakšati prilagodbu.

Primjerice, osoba koja se sukobljava s članom obitelji može pripremiti razgovor u kojem će jasnije izraziti vlastite potrebe i granice. Osoba koja prolazi kroz promjenu životne uloge može istražiti kako tražiti pomoć i razviti nove izvore podrške.

Terapija nije samo razgovor o odnosima. Naglasak je na razumijevanju konkretnih interpersonalnih situacija i isprobavanju novih načina komunikacije i djelovanja.

Završna faza: učvršćivanje promjene

U završnoj fazi terapeut i klijent procjenjuju postignuti napredak i pripremaju se za završetak terapije.

Razmatra se što se promijenilo u simptomima i odnosima, koje su vještine razvijene te kako ih klijent može nastaviti primjenjivati.

Završetak terapije može potaknuti osjećaje tuge, nesigurnosti ili zabrinutosti zbog gubitka podrške. Ti se osjećaji mogu otvoreno istražiti, a ne tretirati kao znak neuspjeha.

Klijent i terapeut također mogu prepoznati rane znakove mogućeg pogoršanja i izraditi plan za traženje dodatne pomoći ako se simptomi vrate.

Tehnike interpersonalne psihoterapije

IPT ne temelji se na jednoj posebnoj tehnici. Njezina se primjena sastoji od kombinacije procjene, istraživanja interpersonalnih situacija, emocionalne obrade i razvoja učinkovitijih komunikacijskih obrazaca.

Analiza interpersonalnih situacija

Terapeut pomaže klijentu detaljno rekonstruirati određenu situaciju: što se dogodilo, što je osoba očekivala, kako je protumačila ponašanje druge osobe, kako je reagirala i kakve su bile posljedice.

Takva analiza omogućuje prepoznavanje nesporazuma, neizrečenih očekivanja i obrazaca koji se ponavljaju.

Analiza komunikacije

U IPT-u se istražuje kako osoba izražava potrebe, osjećaje i neslaganje. Posebna se pozornost posvećuje razlici između onoga što osoba želi poručiti i onoga što druga osoba može razumjeti iz njezina ponašanja.

Terapeut može pomoći klijentu pripremiti važan razgovor, razmotriti moguće odgovore i uvježbati jasnije izražavanje.

Istraživanje osjećaja

Emocije povezane s interpersonalnim problemima imaju važnu ulogu u terapijskom radu. Osoba može osjećati tugu, ljutnju, strah, krivnju ili sram, a da pritom teško prepoznaje što ih izaziva.

Terapeut pomaže imenovati osjećaje i razumjeti njihovu povezanost s odnosima, očekivanjima i potrebama. Time se olakšava donošenje odluka i komunikacija s drugima.

Razvoj socijalne podrške

IPT potiče prepoznavanje postojećih izvora podrške i mogućnosti stvaranja novih odnosa.

Socijalna podrška ne znači samo imati velik broj poznanika. Važni su dostupnost pouzdanih osoba, mogućnost razgovora o teškoćama i osjećaj da osoba može zatražiti pomoć kada joj je potrebna.

U nekim slučajevima terapija uključuje poticanje sudjelovanja u društvenim aktivnostima ili postupno obnavljanje odnosa koji su se prekinuli tijekom razdoblja psihičkih teškoća.

Primjer primjene IPT-a

Zamislimo osobu koja nakon promaknuća na poslu počinje osjećati izraženu tjeskobu i simptome depresije. Nova uloga donosi više odgovornosti, dulje radno vrijeme i manje vremena za partnera i prijatelje. Osoba se osjeća iscrpljeno, ali teško traži pomoć jer vjeruje da bi to značilo da nije sposobna za novi posao.

U IPT-u bi se najprije procijenili simptomi i njihova povezanost s promjenama u životu. Zatim bi se istražilo koje je interpersonalno područje najvažnije: promjena životne uloge, sukob s partnerom ili teškoće u traženju podrške.

Ako je središnji problem promjena životne uloge, terapija bi mogla uključivati istraživanje očekivanja koja osoba ima od sebe, prepoznavanje onoga što je izgubila zbog promjene i razmatranje novih načina organiziranja života.

Ako je važan i partnerski sukob, moglo bi se raditi na jasnijem izražavanju potreba, pregovaranju o raspodjeli obveza i obnovi zajedničkog vremena.

Cilj nije nužno ukloniti sve zahtjeve novog posla. Cilj je pomoći osobi prilagoditi se promjeni, razviti realističnija očekivanja i smanjiti interpersonalne teškoće koje pridonose emocionalnoj patnji.

Interpersonalna psihoterapija i drugi pristupi

IPT i kognitivno-bihevioralna terapija

Kognitivno-bihevioralna terapija (KBT) usredotočuje se na povezanost misli, emocija i ponašanja te na promjenu obrazaca koji održavaju psihičke teškoće.

IPT se više usredotočuje na odnose, životne događaje, komunikaciju i socijalnu podršku. Međutim, oba pristupa strukturirana su i usmjerena prema konkretnim ciljevima, a mogu uključivati aktivno rješavanje problema i promjenu ponašanja.

IPT i psihodinamska psihoterapija

Psihodinamski pristupi često istražuju nesvjesne procese, rane odnose i ponavljajuće obrasce koji se pojavljuju u različitim životnim situacijama.

IPT može razmatrati povijest odnosa, ali se prvenstveno usredotočuje na aktualne interpersonalne probleme i praktične promjene. Njezina je struktura obično vremenski ograničenija i izravnije vezana uz unaprijed određena područja rada.

IPT i sistemska terapija

Sistemska terapija promatra osobu u kontekstu odnosa i sustava kojima pripada, poput obitelji ili partnerskog odnosa. Pritom može analizirati šire obrasce interakcije i načine na koje različiti članovi sustava utječu jedni na druge.

IPT se u pravilu provodi individualno i usredotočuje se na interpersonalne teškoće koje su povezane sa simptomima klijenta. Iako oba pristupa naglašavaju odnose, razlikuju se po teorijskom okviru i načinu rada.

IPT i terapija usmjerena na emocije

Terapija usmjerena na emocije posvećuje posebnu pozornost prepoznavanju, obradi i transformaciji emocionalnih obrazaca.

IPT također istražuje osjećaje, ali ih prvenstveno povezuje s aktualnim interpersonalnim problemima i ciljevima terapije. U EFT-u emocionalni procesi često su središnje područje promjene, dok se u IPT-u promjena odnosa, komunikacije i prilagodbe životnim okolnostima nalazi u prvom planu.

Znanstveni status i učinkovitost

IPT je jedan od istraživanih psihoterapijskih pristupa za liječenje depresije. Njezina je učinkovitost ispitivana u randomiziranim kontroliranim istraživanjima, usporednim studijama i pregledima literature.

Rezultati istraživanja upućuju na to da IPT može smanjiti depresivne simptome i poboljšati interpersonalno funkcioniranje. Učinkovitost je istraživana i u prevenciji ponovne pojave depresije te u nekim drugim kliničkim kontekstima.

IPT se nalazi među psihoterapijskim pristupima koji se razmatraju u stručnim smjernicama za liječenje depresije. Ipak, izbor terapije ovisi o težini simptoma, prethodnom liječenju, dostupnosti stručnjaka, preferencijama osobe i drugim kliničkim čimbenicima.

Dokazi nisu jednako snažni za sve primjene. Rezultati istraživanja depresije ne mogu se automatski prenijeti na sve druge psihičke poremećaje. Također, prosječni rezultati skupine ne jamče da će terapija biti jednako učinkovita za svakog pojedinca.

Kao i kod drugih psihoterapija, važno je pratiti simptome tijekom liječenja, procjenjivati napredak i prilagoditi plan ako se stanje ne poboljšava. Kod ozbiljnih simptoma, značajnog rizika ili nedovoljnog odgovora na terapiju može biti potrebno uključiti dodatne oblike liječenja.

Prednosti i ograničenja IPT-a

Prednosti

Ograničenja

Što vrijedi zapamtiti?

Povezane lekcije

Izvori i literatura

1. Klerman, G. L., Weissman, M. M., Rounsaville, B. J. i Chevron, E. S. (1984). *Interpersonal Psychotherapy of Depression*. Basic Books.

2. Weissman, M. M., Markowitz, J. C., & Klerman, G. L. (2000). *Comprehensive Guide to Interpersonal Psychotherapy*. Basic Books.

3. Markowitz, J. C., & Weissman, M. M. (2004). Interpersonal psychotherapy: Principles and applications. *World Psychiatry, 3*(3), 136–139.

4. Cuijpers, P., Donker, T., Weissman, M. M., Ravitz, P., & Cristea, I. A. (2016). Interpersonal psychotherapy for mental health problems: A comprehensive meta-analysis. *American Journal of Psychiatry, 173*(7), 680–687. https://doi.org/10.1176/appi.ajp.2015.15091141

5. Weissman, M. M., Markowitz, J. C., & Klerman, G. L. (2018). *The Guide to Interpersonal Psychotherapy: Updated and Expanded Edition*. Oxford University Press.

6. Klerman, G. L., DiMascio, A., Weissman, M., Prusoff, B., & Paykel, E. S. (1974). Treatment of depression by drugs and psychotherapy. *American Journal of Psychiatry, 131*(2), 186–191. https://doi.org/10.1176/ajp.131.2.186

7. Mufson, L., Dorta, K. P., Moreau, D., & Weissman, M. M. (2004). *Interpersonal Psychotherapy for Depressed Adolescents* (2nd ed.). Guilford Press.

8. Stuart, S., & Robertson, M. (2012). *Interpersonal Psychotherapy: A Clinician's Guide* (2nd ed.). CRC Press.

9. National Institute for Health and Care Excellence (NICE). (2022). *Depression in adults: Treatment and management* (NICE Guideline NG222). https://www.nice.org.uk/guidance/ng222