Hipnoza i pamćenje

Zadnja provjera: listopad 2026.

Popularna kultura često prikazuje hipnozu kao ključ koji otključava zaboravljene uspomene: svjedok se pod hipnozom sjeti registarske tablice, a pacijent „otkrije” traumu iz djetinjstva. Istraživanja pokazuju drukčiju sliku. Hipnoza ne povećava pouzdano točnost sjećanja, a može povećati broj netočnih sjećanja i uvjerenost u njih. Ova lekcija objašnjava što o tome znamo i zašto je to važno.

Kako funkcionira pamćenje

Pamćenje nije snimka koja se može „premotati”. Kada se prisjećamo, sjećanje ponovno gradimo iz dijelova, uz pomoć znanja, očekivanja i trenutačnog konteksta. Zato sjećanja mogu biti nepotpuna, iskrivljena ili čak potpuno lažna, a da to ne primijetimo (više u lekciji [Učenje i pamćenje](/lekcija/ucenje-i-pamcenje)).

Ta rekonstruktivna priroda pamćenja ključna je za razumijevanje odnosa hipnoze i pamćenja.

Što pokazuju istraživanja

Točnost i uvjerenost

Meta-analiza laboratorijskih istraživanja pokazala je da su sudionici pod hipnozom u nekim uvjetima bili nešto točniji, a u drugima manje točni od sudionika bez hipnoze. Istodobno su češće navodili netočne informacije i pseudosjećanja i bili su **sigurniji** u točnost svojih sjećanja (Steblay i Bothwell, 1994).

Upravo je ta kombinacija opasna: hipnoza može povećati broj „sjećanja”, ali ne i njihovu točnost, a osoba je uvjerenija da su točna.

Stvaranje lažnih sjećanja

U poznatom istraživanju visoko sugestibilnim sudionicima je tijekom hipnoze sugerirano da su određene noći čuli glasne zvukove. Nakon hipnoze dio sudionika izvještavao je da se zvukova stvarno sjeća, a neki su to tvrdili i nakon što im je objašnjeno da je riječ o sugestiji (Laurence i Perry, 1983). Istraživanje pokazuje kako sugestija tijekom hipnoze može postati „sjećanje”.

Hipnoza u terapiji i „potisnuta sjećanja”

Krajem 20. stoljeća u nekim zemljama bilo je slučajeva u kojima su osobe tijekom terapije, uz hipnozu i druge sugestivne tehnike, „otkrile” sjećanja na zlostavljanje koja se kasnije nisu mogla potvrditi ili su se pokazala netočnima. To je dovelo do ozbiljnih posljedica za obitelji i za same osobe.

Pregled istraživanja o uporabi hipnoze za vraćanje sjećanja upozorava da takvi postupci nose rizik stvaranja lažnih sjećanja i da se ne mogu preporučiti kao način otkrivanja prošlih događaja (Lynn i sur., 1997). Danas strukovne smjernice upozoravaju terapeute na taj rizik.

Važno je naglasiti: to ne znači da ljudi ne mogu zaboraviti i kasnije se sjetiti stvarnih traumatskih događaja, niti da su sva sjećanja na zlostavljanje lažna. Znači da hipnoza nije pouzdan način razlikovanja točnih od netočnih sjećanja.

Hipnoza i svjedočenje

Zbog tih nalaza mnogi pravni sustavi ograničavaju ili isključuju iskaze svjedoka koji su „osvježeni” hipnozom. Problem nije samo moguća netočnost, nego i to što svjedok nakon hipnoze može biti uvjeren u sjećanje, pa ga je teško provjeriti unakrsnim ispitivanjem. Policijske tehnike poput kognitivnog intervjua, koje ne uključuju hipnozu, pokazale su se boljim načinom poticanja prisjećanja.

Posthipnotička amnezija

Hipnoza može utjecati na pamćenje i u suprotnom smjeru: posthipnotičkom sugestijom može se privremeno otežati prisjećanje događaja iz seanse, dok se ne da dogovoreni znak (više u lekciji [Posthipnotička sugestija](/lekcija/posthipnoticka-sugestija)). To pokazuje da hipnoza utječe na dostupnost sjećanja, a ne da otkriva skrivene zapise.

Što to znači u praksi

Sažetak

Pamćenje je rekonstruktivno, pa se sjećanja mogu iskriviti ili stvoriti. Hipnoza ne povećava pouzdano točnost sjećanja, ali može povećati broj netočnih sjećanja i uvjerenost u njih, a sugestije tijekom hipnoze mogu postati „sjećanja”. Zato se hipnoza ne preporučuje za vraćanje sjećanja ni za osvježavanje svjedočkih iskaza.

Povezane lekcije

Izvori i literatura