Halucinacije kod zdravih ljudi

Zadnja provjera: listopad 2026.

Riječ „halucinacija” većina ljudi povezuje s teškom duševnom bolešću. Ipak, mnogi psihički zdravi ljudi barem jednom u životu čuju kako ih netko zove po imenu kad nikoga nema, osjete prisutnost preminule bliske osobe, vide kratke slike dok tonu u san ili čuju zvono telefona koji ne zvoni. Istraživanja pokazuju da su takva iskustva češća nego što se misli i da sama po sebi nisu znak bolesti. Ova lekcija objašnjava koliko su halucinacije česte izvan psihijatrijskih dijagnoza, u kojim se okolnostima javljaju, kako ih danas objašnjava znanost i kada je važno potražiti pomoć.

Halucinacije u okviru psihotičnih poremećaja i njihovo liječenje opisani su u lekcijama [Psihoze](/lekcija/psihoze) i [Shizofrenija](/lekcija/shizofrenija). Ovdje je naglasak na iskustvima ljudi bez takvih dijagnoza.

Što je halucinacija

Halucinacija je opažajni doživljaj koji se javlja **bez odgovarajućeg vanjskog podražaja**, a doživljava se kao stvaran – osoba nešto čuje, vidi, osjeti ili namiriše, iako to u okolini ne postoji. Treba je razlikovati od:

Halucinacije mogu biti u svim osjetilima: slušne (glasovi, glazba, zvukovi), vidne, tjelesne (dodir, pokret), mirisne i okusne.

Koliko su česte

Pregled istraživanja Vanesse Beavan i suradnika pokazuje da između 5 i 28 % ljudi u općoj populaciji barem jednom u životu čuje glasove, ovisno o tome kako se pitanje postavlja i koji se razdoblje obuhvaća (Beavan, Read i Cartwright, 2011). Maurice Ohayon u velikom telefonskom istraživanju u Europi, s više od 13 000 sudionika, nalazi da gotovo 39 % ljudi izvještava o nekoj vrsti halucinatornog iskustva, a većina njih javlja se u vezi sa snom (Ohayon, 2000).

Velika skupina stručnjaka okupljena oko Louise Johns zaključuje da slušne halucinacije postoje na **kontinuumu**: od povremenih, kratkih i bezazlenih doživljaja kod zdravih ljudi do učestalih, uznemirujućih iskustava kod osoba kojima je potrebna pomoć (Johns i sur., 2014). Razlika nije toliko u samom doživljaju, koliko u tome koliko često se javlja, kakav mu je sadržaj, koliko uznemiruje i kako ga osoba tumači.

Kada se halucinacije javljaju kod zdravih ljudi

**Na prijelazu u san i iz sna.** Najčešće su **hipnagogne** halucinacije, pri tonjenju u san, i **hipnopompne**, pri buđenju. Ljudi vide slike, lica ili uzorke, čuju svoje ime, glasove ili zvukove, ili osjete da padaju. Javljaju se kod znatnog dijela opće populacije i obično su bezazlene (Ohayon, 2000). Posebno intenzivan oblik javlja se tijekom paralize sna (više u lekciji [Paraliza sna](/lekcija/paraliza-sna)).

**U žalovanju.** W. Dewi Rees, iz velške obiteljske prakse, 1971. razgovara s gotovo tristo udovica i udovaca i nalazi da otprilike polovina izvještava o iskustvima preminulog partnera – najčešće osjećaju prisutnosti, a rjeđe o tome da su preminulog vidjeli, čuli ili s njim razgovarali. Većina ta iskustva doživljava kao utješna, a mnogi o njima dotad nikome nisu govorili, iz straha od osude (Rees, 1971). Kasnija istraživanja potvrđuju da su takva iskustva česta i obično dio normalnog žalovanja.

**Kod gubitka vida.** Osobe koje gube vid, na primjer zbog makularne degeneracije, ponekad vide vrlo žive, detaljne slike – lica, ljude u neobičnoj odjeći, životinje, uzorke – iako znaju da nisu stvarne. To je **sindrom Charlesa Bonneta**. Javlja se kod znatnog dijela osoba s teškim oštećenjem vida, a mnogi o njemu šute iz straha od dijagnoze duševne bolesti (Menon i sur., 2003). Objašnjava se time da mozak, kada izgubi ulazne signale iz očiju, sam počinje proizvoditi slike. Slično se kod gubitka sluha mogu javiti glazbene halucinacije.

**Kod osjetilne deprivacije.** Kada su osjetilni podražaji jako smanjeni – u mraku, tišini, izolaciji – halucinacije se javljaju i kod potpuno zdravih ljudi. Oliver Mason i Francesca Brady pokazuju da već petnaest minuta u potpuno tamnoj i tihoj prostoriji izaziva kod dijela sudionika vidne i slušne doživljaje, osjećaj prisutnosti i neobične misli (Mason i Brady, 2009).

**Kod nedostatka sna i iscrpljenosti.** Nakon duge budnosti, primjerice kod vozača na dugim relacijama ili roditelja novorođenčadi, česti su kratki vidni doživljaji – sjene, pokreti u kutu oka, „ljudi” uz cestu.

**Kod tjelesnih bolesti i lijekova.** Visoka temperatura, delirij, neki lijekovi i psihoaktivne tvari mogu izazvati halucinacije. U tim slučajevima uzrok je tjelesni i nestaje kada se liječi osnovno stanje (više u lekciji [Psihoaktivne tvari i svijest](/lekcija/psihoaktivne-tvari-i-svijest)).

**U izvanrednim okolnostima.** Planinari, polarni istraživači, samotni mornari i ljudi u situacijama ekstremnog stresa opisuju osjećaj tuđe prisutnosti ili glasove koji ih vode (više u lekciji [Osjećaj tuđe prisutnosti](/lekcija/osjecaj-tude-prisutnosti)).

Kako mozak stvara halucinacije

Današnja objašnjenja polaze od ideje da **opažanje nije pasivno**. Mozak ne prima slike i zvukove kao kamera, nego neprestano predviđa što će opaziti i uspoređuje predviđanja s pristiglim signalima. Kada su signali slabi, nejasni ili ih nema, predviđanja mogu „prevladati” i stvoriti doživljaj koji odgovara očekivanju, a ne stvarnosti.

Pokus Alberta Powersa, Christopha Mathysa i Philipa Corletta to elegantno pokazuje. Sudionici su više puta istodobno vidjeli svjetlo i čuli ton. Kasnije su, kad bi vidjeli svjetlo, ponekad „čuli” ton iako ga nije bilo – naučena očekivanja stvorila su slušni doživljaj. Ljudi koji svakodnevno čuju glasove, bez obzira na to imaju li dijagnozu, pokazivali su taj učinak izraženije, što upućuje na jače oslanjanje na prethodna očekivanja (Powers, Mathys i Corlett, 2017).

Za slušne halucinacije u obliku glasova postoji i dodatno objašnjenje: **unutarnji govor** – tiho razgovaranje sa sobom koje svi imamo – može se pogrešno doživjeti kao da dolazi izvana, kada sustav koji prepoznaje vlastite misli kao vlastite ne radi pouzdano.

Uloga kulture

Način na koji ljudi doživljavaju i tumače glasove snažno ovisi o kulturi. Antropološko istraživanje Tanye Luhrmann i suradnika uspoređuje iskustva osoba sa shizofrenijom u SAD-u, Indiji i Gani. Ispitanici iz SAD-a glasove češće opisuju kao nasilne, neprijateljske i kao znak bolesti, a ispitanici iz Indije i Gane češće ih doživljavaju kao glasove rodbine, duhova ili Boga, s kojima imaju odnos i koji ponekad daju savjete ili utjehu (Luhrmann i sur., 2015).

Takve razlike pokazuju da sadržaj i emocionalni ton glasova nisu određeni samo biologijom, nego i očekivanjima i značenjima koja kultura daje tim iskustvima. U mnogim zajednicama doživljaj preminulog ili glasa u molitvi smatra se normalnim dijelom duhovnog života. To ne znači da su svi takvi doživljaji jednaki, ali upozorava da se iskustvo ne bi trebalo procjenjivati bez razumijevanja kulturnog konteksta osobe.

Pokret slušača glasova

Od kraja 1980-ih u Nizozemskoj, a zatim i u drugim zemljama, razvija se **pokret slušača glasova** (engl. *Hearing Voices Movement*). Pokret polazi od toga da je slušanje glasova smisleno ljudsko iskustvo koje ne mora uvijek biti simptom bolesti i da ljudi mogu naučiti živjeti s glasovima, razumjeti njihov sadržaj i promijeniti odnos prema njima. Grupe podrške omogućuju razmjenu iskustava bez osude (Corstens i sur., 2014).

Pokret je utjecao na istraživanja i praksu, osobito na naglasak na tome kako osoba tumači svoje glasove i kakav odnos ima s njima. Istodobno, za osobe s teškim psihotičnim poremećajima stručno liječenje i dalje ima važnu ulogu – pristupi se ne isključuju.

Kada potražiti pomoć

Povremena, kratka iskustva vezana uz san, žalovanje ili iscrpljenost obično ne zahtijevaju liječenje. Stručnu pomoć ima smisla potražiti kada:

Razgovor s liječnikom obiteljske medicine dobar je prvi korak. U akutnoj krizi može se nazvati hitna pomoć na 112.

Halucinacije i očekivanja u svakodnevici

Mnogi ljudi poznaju iskustvo „fantomskog zvona” – osjećaja da je mobitel zazvonio ili zavibrirao u džepu, a nije. To je česta pojava, osobito kod ljudi koji očekuju važan poziv ili poruku. Riječ je o blagoj, svakodnevnoj verziji istog mehanizma koji je opisan u ovoj lekciji: kada nešto snažno očekujemo, mozak nejasne signale – dodir odjeće, mišićni trzaj, tihi zvuk – lako protumači kao očekivani događaj (Powers, Mathys i Corlett, 2017).

Slično se događa kada roditelji novorođenčadi pod tušem „čuju” plač djeteta ili kada nam se u buci učini da nas netko zove po imenu. Takva iskustva pokazuju da je granica između opažanja i očekivanja tanja nego što obično mislimo.

Kako razgovarati s nekim tko čuje glasove

Ako bliska osoba kaže da čuje glasove, korisno je ostati smiren i zainteresiran, a ne uplašen ili odbijajući. Može se pitati kako glasovi zvuče, što govore, koliko često se javljaju i kako se osoba osjeća zbog njih. Važno je ne raspravljati o tome jesu li glasovi „stvarni” – za osobu je iskustvo stvarno – nego pomoći joj da procijeni utječu li na njezin život i treba li pomoć. Ako glasovi plaše, naređuju štetne stvari ili ih prate drugi neobični doživljaji, treba potaknuti razgovor s liječnikom (više u lekciji [Psihoze](/lekcija/psihoze)).

Halucinacije u povijesti

Kroz povijest su halucinacije tumačene vrlo različito: kao glasovi bogova, proročanstva, opsjednutost, mistična iskustva ili znak ludila. Povijesni izvori o nekim osobama, poput Ivane Orleanske ili Sokrata, opisuju glasove koji su doživljeni kao vodstvo. Retrospektivne dijagnoze takvih osoba su nepouzdane, ali njihova iskustva pokazuju kako kultura oblikuje značenje koje se pripisuje doživljajima bez vanjskog podražaja.

Halucinacije i kreativnost

Neki umjetnici, pisci i glazbenici opisuju iskustva bliska halucinacijama kao dio stvaralačkog procesa – likovi koji „govore” piscu, glazba koja se „čuje” prije nego što se zapiše, slike koje se pojavljuju pri tonjenju u san. Istraživanja s piscima pokazuju da mnogi doživljavaju svoje likove kao djelomično samostalne, s vlastitim glasom i namjerama. Takva iskustva obično nisu znak poremećaja, nego pokazuju koliko je bliska veza između mašte, unutarnjeg govora i opažanja (više u lekciji [Kreativnost](/lekcija/kreativnost)).

Kontinuum, a ne granica

Jedna od najvažnijih poruka istraživanja halucinacija jest da ne postoji oštra granica između „normalnog” i „patološkog” iskustva. Halucinacije se javljaju na kontinuumu – od blagih, povremenih iskustava kod zdravih ljudi do teških, učestalih i uznemirujućih iskustava kod osoba s psihozom (Johns i sur., 2014). To ima dvije važne posljedice: smanjuje stigmu prema ljudima koji imaju takva iskustva i naglašava da je za procjenu važnije kako iskustvo utječe na život osobe nego to postoji li ono uopće.

Sramota i šutnja

Jedan od najvećih problema povezanih s halucinacijama kod zdravih ljudi jest šutnja. Mnogi godinama nikome ne kažu što su doživjeli, iz straha da će ih proglasiti ludima. Otvoreniji razgovor o tome koliko su takva iskustva česta može smanjiti strah i potaknuti ljude da potraže pomoć kada je stvarno potrebna.

Česte zablude

Primjer

Nekoliko tjedana nakon smrti supruga Ružica u kuhinji jasno čuje njegov glas kako je zove. Uplaši se da gubi razum i nikome ne kaže. Kad o tome napokon progovori s liječnicom, sazna da su takva iskustva kod žalovanja česta. Olakšanje je veliko; glas se još nekoliko puta javi, a Ružica ga počinje doživljavati kao dio oproštaja.

Sažetak

Halucinacije su opažajni doživljaji bez vanjskog podražaja. Javljaju se kod znatnog dijela zdravih ljudi – najčešće pri tonjenju u san i buđenju, ali i u žalovanju, kod gubitka vida (sindrom Charlesa Bonneta), osjetilne deprivacije, nedostatka sna i tjelesnih bolesti. Istraživanja ih smještaju na kontinuum od bezazlenih do uznemirujućih iskustava. Objašnjavaju se prevladavanjem očekivanja nad slabim osjetilnim signalima i pogrešnim pripisivanjem unutarnjeg govora. Pomoć je potrebna kada su česte, uznemirujuće ili prate druge simptome.

Povezane lekcije

Izvori i literatura