Govor tijela

Zadnja provjera: listopad 2026.

Što nam neverbalno ponašanje stvarno može reći o osobi – i gdje počinje pretjerano tumačenje? To je pitanje ove lekcije.

Kroz cijelu lekciju koristit ćemo isti lanac:

*Ponašanje → moguće značenje → alternativna objašnjenja → kontekst → ograničenje*

Za svaki neverbalni znak pitamo: što je točno opaženo, što bi moglo značiti, što bi još moglo značiti, u kakvoj se situaciji pojavio i što iz njega ne možemo zaključiti.

Uvod: Govor tijela nije tajni jezik

Izraz „govor tijela” koristan je u svakodnevnom govoru. Podsjeća nas da ljudi ne komuniciraju samo riječima: izrazom lica, pogledom, držanjem, pokretima ruku, glasom i udaljenošću također prenosimo i primamo informacije.

No izraz može navesti i na pogrešnu pretpostavku. Ako je tijelo „jezik”, onda bi svaka gesta trebala imati svoje značenje, kao riječ u rječniku – i bilo bi dovoljno naučiti taj rječnik da bismo „čitali” ljude. Popularne knjige i videozapisi često nude upravo to: prekrižene ruke znače zatvorenost, dodirivanje nosa laganje, pogled u stranu skrivanje.

U [Uvodu u profiliranje](/profiliranje/uvod) već smo na primjeru prekriženih ruku vidjeli zašto takav zaključak ne vrijedi, a u lekciji [Metode i pristupi profiliranju](/profiliranje/metode) istaknuli smo da govor tijela nije rječnik. Ova lekcija ide korak dalje i prolazi kroz pojedina područja neverbalnog ponašanja – lice, pogled, držanje, geste, glas i prostor – kako bismo vidjeli što svako od njih može, a što ne može reći.

Neverbalno ponašanje nije bezvrijedno. Meta-analiza istraživanja „tankih isječaka” pokazala je da procjene temeljene na kratkim opažanjima ponašanja, kraćima od pet minuta, mogu predviđati neke stvarne ishode bolje od slučajnosti (Ambady i Rosenthal, 1992). No te su povezanosti umjerene i odnose se na prosjek mnogo procjena. One ne znače da iz jedne geste možemo pouzdano zaključiti što određena osoba misli ili osjeća.

1. Što je neverbalno ponašanje?

Pojmovi koji se u svakodnevnom govoru miješaju korisno je razlikovati:

• **Neverbalno ponašanje** – sve što osoba čini, a nije sadržaj izgovorenih ili napisanih riječi: izrazi lica, pogled, držanje, pokreti, dodir, glas, udaljenost od drugih. Mnogo toga od toga nije namijenjeno komunikaciji – osoba se može češati jer je svrbi ili sjediti pogrbljeno jer je umorna.
• **Neverbalna komunikacija** – neverbalno ponašanje koje u razmjeni s drugima prenosi značenje, namjerno ili nenamjerno. Pregledi istraživanja opisuju je kao dio komunikacije koji nosi stvarne informacije, ali čije tumačenje uvijek ovisi o osobi, situaciji i kulturi (Hall, Horgan i Murphy, 2019).
• **Emocionalno izražavanje** – neverbalno ponašanje koje može pratiti emociju, primjerice smijeh, plač ili promjena glasa. Kao što ćemo vidjeti, veza između emocije i njezina izraza mnogo je slabija i promjenjivija nego što se obično misli.
• **Socijalni signali** – ponašanja koja u društvenoj situaciji djeluju na druge: pozivaju na nastavak razgovora, traže pomoć, pokazuju neslaganje ili ublažavaju napetost. Prema jednom suvremenom gledištu, izrazi lica nisu prvenstveno „ispis” unutarnjeg stanja, nego društveni alati kojima utječemo na ponašanje drugih (Crivelli i Fridlund, 2018).

Klasična podjela neverbalnih ponašanja razlikuje pet skupina (Ekman i Friesen, 1969a):

• **amblemi** – geste koje imaju dogovoreno značenje i mogu zamijeniti riječ, primjerice mahanje za pozdrav,
• **ilustratori** – pokreti koji prate i oslikavaju govor,
• **izrazi afekta** – pokreti, osobito lica, koji mogu pratiti emocije,
• **regulatori** – ponašanja kojima se usmjerava tijek razgovora, poput kimanja ili pogleda koji predaje riječ,
• **adaptori** – pokreti usmjereni na vlastito tijelo ili predmete, poput češanja, dodirivanja lica ili igranja olovkom.

Podjela je korisna za opis, ali ne i za tumačenje: kategorija kojoj ponašanje pripada ne govori nam zašto ga je osoba pokazala.

2. Kontekst je važniji od pojedinačnog znaka

Isti znak, različita značenja

Isti neverbalni znak može značiti vrlo različite stvari. Osmijeh može pratiti radost, ali i nelagodu, pristojnost, ironiju ili pokušaj smirivanja sukoba. Suze mogu pratiti tugu, ali i olakšanje, ganuće ili bijes.

U jednom istraživanju sudionici su gledali fotografije lica ljudi u trenucima vrlo intenzivnih pozitivnih i negativnih iskustava, primjerice sportaša u trenutku pobjede ili poraza. Kada su vidjeli samo lice, nisu mogli pouzdano razlikovati radi li se o pozitivnoj ili negativnoj situaciji. Kada su vidjeli samo tijelo, mogli su. Kada je isto lice spojeno s različitim tijelom, sudionici su ga tumačili u skladu s tijelom (Aviezer, Trope i Todorov, 2012). Značenje izraza lica dakle nije bilo „u licu”, nego u širem kontekstu.

Različiti uzroci, isto ponašanje

Vrijedi i obrnuto: različiti uzroci mogu proizvesti isto ponašanje. Drhtave ruke mogu biti posljedica straha, hladnoće, kofeina, umora, lijeka ili zdravstvenog stanja. Ubrzan govor može biti posljedica uzbuđenja, žurbe, navike ili toga da osoba dobro poznaje temu.

Kada vidimo ponašanje, vidimo **ishod**, a ne **uzrok**. Uzrok moramo zaključiti, a za to su potrebni dodatni podaci.

Što mijenja tumačenje?

Tumačenje neverbalnog ponašanja mijenjaju barem četiri stvari:

• **situacija** – isti glasan smijeh drukčije zvuči na proslavi i na sprovodu,
• **kultura** – pravila o tome koliko je pogleda, dodira i udaljenosti primjereno razlikuju se među kulturama,
• **odnos među ljudima** – ono što je prirodno među prijateljima može biti neprimjereno među strancima ili između nadređenog i podređenog,
• **zadatak** – osoba koja se prisjeća detalja, računa ili traži riječi ponaša se drukčije od osobe koja opušteno razgovara.

Zato je pitanje „Što znači ova gesta?” loše postavljeno. Bolje je pitati: *„Što bi ova gesta mogla značiti kod ove osobe, u ovoj situaciji i u ovom odnosu – i što bi još mogla značiti?”*

3. Lice i izražavanje emocija

Facijalni izrazi

Lice je najizražajniji dio tijela i ljudi ga pozorno prate. Istraživači su razvili detaljne sustave za opis pokreta lica, mišić po mišić. Opis pokreta lica – primjerice „podignuti obrazi i povučeni kutovi usana” – razmjerno je objektivan. Problemi nastaju kada iz opisa pokreta zaključujemo o unutarnjem stanju.

Izražavanje emocija

Popularna je ideja da svaka osnovna emocija ima svoj „izraz” koji se pojavljuje kad god je osjećamo. Istraživanja tu ideju podržavaju mnogo slabije nego što se obično misli.

• Opsežan pregled istraživanja zaključio je da ljudi ne izražavaju istu emociju uvijek istim pokretima lica, a isti pokreti lica mogu pratiti različita stanja. Iz pokreta lica zato se ne može pouzdano „pročitati” emocija bez poznavanja konteksta (Barrett i sur., 2019).
• Meta-analiza istraživanja u kojima su ljudi doživljavali sreću, tugu, ljutnju, gađenje, strah ili iznenađenje pokazala je da se očekivani izraz lica uz te emocije pojavljivao razmjerno rijetko. Povezanost između jačine doživljene emocije i jačine očekivanog izraza bila je umjerena, a autori zaključuju da se klasične osnovne emocije ne pojavljuju pouzdano zajedno sa svojim „predviđenim” izrazom lica (Durán i Fernández-Dols, 2021).

To ne znači da lice ništa ne govori. Znači da izraz lica nije pouzdan prozor u unutarnje stanje: osoba može osjećati ljutnju bez „ljutitog lica”, a može se mrštiti zato što se koncentrira, zato što joj smeta svjetlo ili zato što razmišlja.

Prepoznavanje emocija

Druga je stvar prepoznavanje: koliko dobro ljudi u istraživanjima povezuju prikazane izraze s nazivima emocija. Meta-analiza istraživanja provedenih u mnogo kultura pokazala je da ljudi emocije prepoznaju bolje od slučajnosti, ali i da su točniji kada procjenjuju pripadnike vlastite kulturne skupine (Elfenbein i Ambady, 2002).

Pritom je važno znati da su se u velikom dijelu takvih istraživanja koristile fotografije **namjerno odglumljenih**, naglašenih izraza. To nam govori da ljudi prepoznaju dogovorene, prototipske prikaze emocija – a ne nužno da iz spontanih, svakodnevnih izraza pouzdano prepoznaju što netko osjeća (Barrett i sur., 2019).

Individualne i situacijske razlike

Ljudi se razlikuju po tome koliko izražajno im je lice: neki pokazuju mnogo, a neki vrlo malo, bez obzira na to što osjećaju. Razlikuju se i pravila o tome što se u određenoj situaciji „smije” pokazati – na poslu, pred djecom, pred nadređenima, u žalosti. Osoba mirnog lica nije nužno mirna, a osoba koja se smiješi nije nužno zadovoljna.

• **Opažanje:** „Mrštila se dok je čitala dokument.”
• **Moguće značenje:** neslaganje, nezadovoljstvo.
• **Alternativna objašnjenja:** koncentracija, loš vid, sitan tisak, umor, glavobolja.
• **Ograničenje:** izraz lica sam po sebi ne pokazuje emociju ni njezin uzrok.

4. Pogled i kontakt očima

Pogled i kontakt očima

Pogled ima nekoliko važnih funkcija u međuljudskoj komunikaciji. Pregled istraživanja opisuje kako pogled služi za prikupljanje informacija, za reguliranje razgovora (primjerice predavanje riječi sugovorniku), za izražavanje bliskosti, za iskazivanje moći i kontrole te za obavljanje zajedničkih zadataka (Kleinke, 1986). Isti pogled može dakle služiti vrlo različitim svrhama.

Trajanje pogleda

Koliko je dugo „primjereno” gledati nekoga u oči ovisi o odnosu, situaciji i kulturi. Dug pogled među bliskim osobama može izražavati toplinu, a među neznancima može djelovati prijeteće. U istraživanju koje je uspoređivalo finske i japanske sudionike ljudi iz obje kulture reagirali su na izravan pogled pojačanom pažnjom, ali su japanski sudionici lice koje ih gleda u oči procjenjivali kao ljutitije, manje pristupačno i neugodnije nego finski sudionici. Autori razlike pripisuju kulturnim normama o tome koliko je kontakta očima primjereno (Akechi i sur., 2013).

Izbjegavanje pogleda

Ljudi skreću pogled iz mnogo razloga: kada razmišljaju i prisjećaju se, kada im je neugodno, kada su sramežljivi, kada razgovaraju s nekim višeg statusa, kada ih nešto ometa ili kada im je u njihovoj kulturi izravan pogled neprimjeren. Neki ljudi, iz različitih razloga, kontakt očima doživljavaju kao vrlo intenzivan i neugodan.

Zašto „ne gleda me u oči = laže” nije valjan zaključak

Uvjerenje da lažljivci izbjegavaju pogled jedno je od najraširenijih uvjerenja o laganju. U istraživanjima provedenima u 75 zemalja to se pokazalo kao dominantan, gotovo univerzalan stereotip o tome kako se prepoznaje lažljivca (The Global Deception Research Team, 2006).

No meta-analiza više od stotinu znakova laganja nije pronašla da lažljivci pouzdano izbjegavaju pogled više od iskrenih osoba (DePaulo i sur., 2003). Zaključak „ne gleda me u oči, dakle laže” ima nekoliko problema:

• izbjegavanje pogleda ima mnogo uzroka koji nemaju veze s laganjem,
• kontakt očima osoba može svjesno kontrolirati, pa njegovo održavanje ne jamči iskrenost,
• kulturne i individualne razlike u pogledu velike su,
• stresna situacija, poput ispitivanja ili sumnje, može kod iskrene osobe izazvati upravo ono ponašanje koje se smatra „znakom laganja”.

5. Držanje i pokreti tijela

Položaj tijela

Držanje uključuje položaj trupa, glave, ruku i nogu: osoba može sjediti uspravno ili pogrbljeno, nagnuta naprijed ili zavaljena, okrenuta prema sugovorniku ili od njega. Takav opis razmjerno je lako zabilježiti. Tumačenje je mnogo teže, jer na držanje utječu udobnost stolice, umor, bol u leđima, odjeća, temperatura, navika i ono što osoba upravo radi.

Kretanje i promjene držanja

Tijelo može nositi informacije o intenzitetu iskustva – u istraživanju o intenzivnim emocijama upravo je tijelo, a ne lice, omogućilo razlikovanje pozitivnih od negativnih situacija (Aviezer, Trope i Todorov, 2012). No i tu je riječ o grubim razlikama u ekstremnim situacijama, a ne o kodu za svakodnevne pokrete.

Promjena držanja tijekom razgovora može upozoriti da se nešto promijenilo: osoba se možda umorila, možda joj je postalo neudobno, možda je tema za nju važnija ili neugodnija. Promjena sama ne govori koja je od tih mogućnosti točna.

Otvorenost i zatvorenost

U popularnoj literaturi često se govori o „otvorenom” i „zatvorenom” držanju. Takvi izrazi mogu poslužiti kao **opis**: „sjedila je prekriženih ruku i nogu, okrenuta prema prozoru” opisuje položaj tijela. Postaju problem kada se pretvore u **kod**: „zatvoreno držanje znači da osoba nešto skriva ili odbija sugovornika”. Za takav univerzalni kod nema pouzdane znanstvene potpore – značenje držanja ovisi o osobi, situaciji i kulturi (Hall, Horgan i Murphy, 2019).

• **Opažanje:** „Tijekom sastanka bio je zavaljen u stolici.”
• **Moguće značenje:** nezainteresiranost.
• **Alternativna objašnjenja:** umor, bol u leđima, opuštenost, osjećaj sigurnosti u temi, navika.
• **Ograničenje:** položaj tijela opisuje kako je netko sjedio, a ne što je mislio.

6. Gestikulacija

Ilustrativne geste

Najveći dio gesta koje ljudi rade dok govore usko je povezan s govorom: rukama pokazujemo veličinu, smjer, oblik ili tijek događaja. Meta-analiza 63 uzorka pokazala je da takve geste slušateljima umjereno pomažu razumjeti poruku, osobito kada prikazuju pokrete i radnje i kada dodaju informaciju koja nije sadržana u samim riječima (Hostetter, 2011). Geste su dakle dio komunikacije – ali prvenstveno komunikacije **sadržaja**, a ne „skrivenih” misli.

Regulatorne geste

Regulatori usmjeravaju razgovor: kimanje potiče sugovornika da nastavi, podignuta ruka najavljuje da netko želi govoriti, okretanje tijela prema izlazu može najaviti kraj razgovora (Ekman i Friesen, 1969a). Oni su korisni za razumijevanje dinamike razgovora, ali i njihovo značenje ovisi o pravilima određene skupine i situacije.

Adaptori i dodirivanje vlastitog tijela

Dodirivanje lica, kose ili vrata, trljanje ruku ili igranje predmetima često se popularno tumači kao znak nervoze ili laganja. Takva se ponašanja mogu pojaviti kada je osoba napeta, ali i iz navike, zbog svrbeža, umora, dosade ili koncentracije. Pregledi istraživanja laganja ne potvrđuju da su takvi pokreti pouzdan znak laganja (DePaulo i sur., 2003; Vrij, Granhag i Porter, 2010).

Kulturne razlike

Amblemi – geste s dogovorenim značenjem – snažno ovise o kulturi. Usporedba emblematskih gesta u više kultura pokazala je da se neke geste prepoznaju u različitim kulturama, ali i da isti pokret u različitim kulturama može imati različito značenje, a isto se značenje može izražavati različitim pokretima (Matsumoto i Hwang, 2013). Gesta koja je u jednoj sredini prijateljska u drugoj može biti uvredljiva.

Zato ova lekcija ne nudi popis „gesta X znači Y”. Takav popis bio bi točan samo za neke ljude, u nekim situacijama i u nekim kulturama – a ne bismo znali za koje.

7. Glas i paralingvistički znakovi

**Paralingvistički znakovi** odnose se na to *kako* je nešto rečeno, a ne *što* je rečeno. Uključuju:

• **brzinu govora** – koliko riječi ili slogova osoba izgovori u određenom vremenu,
• **glasnoću** – koliko glasno govori,
• **pauze** – koliko često i koliko dugo zastaje,
• **intonaciju** – kako se mijenja visina glasa tijekom rečenice,
• **fluentnost** – koliko je govor tečan, s koliko ponavljanja, ispravljanja i poštapalica.

Opažanje nije zaključak

Akustičke karakteristike glasa mogu se opisati i izmjeriti razmjerno točno. Pregled više od stotinu istraživanja pokazao je da slušatelji mogu prepoznati neke emocije iz glasa bolje od slučajnosti i da se različite emocije u prosjeku izražavaju različitim obrascima brzine, glasnoće i visine glasa (Juslin i Laukka, 2003).

No i ovdje je riječ o prosječnim obrascima, često u istraživanjima u kojima su glumci namjerno izražavali emocije. Kod pojedinca u svakodnevnoj situaciji iste akustičke promjene mogu imati mnogo uzroka:

• **Opažanje:** „Govorio je brže i glasnije nego na početku razgovora.” – To je opis akustičkih karakteristika.
• **Interpretacija:** „Uzrujao se.” – To je zaključak o emociji.
• **Alternativna objašnjenja:** došao je do teme koja ga zanima, žuri jer mu ističe vrijeme, u prostoriji je postalo bučnije, sugovornik slabije čuje.

Pauze i oklijevanje također imaju mnogo uzroka: osoba traži točnu riječ, prisjeća se detalja, govori na stranom jeziku ili pazi da ne pogriješi. Meta-analiza znakova laganja pokazala je da su mnogi glasovni i govorni znakovi s laganjem povezani slabo ili nikako, pa se ne mogu koristiti za procjenu iskrenosti pojedinca (DePaulo i sur., 2003).

8. Proksemika – prostor i udaljenost

**Proksemika** je proučavanje toga kako ljudi koriste prostor i udaljenost u međusobnim odnosima. Pojam je uveo antropolog Edward T. Hall, koji je opisao kako ljudi u različitim odnosima održavaju različite udaljenosti i kako se ta pravila razlikuju među kulturama (Hall, 1966).

Interpersonalna udaljenost

Ljudi obično stoje bliže osobama s kojima su bliski, a dalje od neznanaca. Istraživanje provedeno u 42 zemlje, s gotovo 9000 sudionika, pokazalo je da se poželjne udaljenosti prema neznancima, poznanicima i bliskim osobama razlikuju među zemljama, ali i prema osobnim obilježjima kao što su dob i spol, a dio razlika među zemljama bio je povezan i s klimom (Sorokowska i sur., 2017).

Situacija, kultura, odnos i fizički prostor

Udaljenost koju opažamo ovisi o mnogo čimbenika:

• **situaciji** – u prepunom tramvaju stojimo blizu neznanaca, ali to ne znači bliskost,
• **kulturi** – ono što je u jednoj sredini uobičajena udaljenost, u drugoj može djelovati nametljivo ili hladno,
• **odnosu** – prijatelji, kolege, nadređeni i neznanci imaju različita očekivanja,
• **fizičkom prostoru** – veličina prostorije, raspored namještaja i buka često određuju udaljenost više od same osobe.

• **Opažanje:** „Stajao je vrlo blizu sugovornice.”
• **Moguće značenje:** nametljivost ili pokušaj dominacije.
• **Alternativna objašnjenja:** u prostoriji je bučno, slabije čuje, u njegovoj sredini je ta udaljenost uobičajena, prostor je skučen.
• **Ograničenje:** udaljenost opisuje prostorni odnos, a ne namjeru.

9. Bazna linija i promjena ponašanja

Što bazna linija jest

U [Uvodu u profiliranje](/profiliranje/uvod) upoznali smo **baznu liniju** – uobičajeno ponašanje određene osobe s kojim uspoređujemo opaženo ponašanje. Za neverbalno ponašanje bazna linija znači: kako ta osoba inače gleda, gestikulira, sjedi i govori, u usporedivim situacijama.

Čemu može pomoći

Bazna linija štiti nas od jedne česte pogreške: da individualni stil proglasimo znakom. Osoba koja uvijek govori brzo ne govori brzo „zato što je nervozna”. Osoba koja uvijek gestikulira malo ne „skriva” ništa time što danas ne gestikulira. Bazna linija pomaže uočiti **promjenu** – ono po čemu se današnje ponašanje razlikuje od uobičajenog.

Zašto promjena nije dokaz

Promjena ponašanja govori da se *nešto* promijenilo, ali ne govori *što*. Ako inače razgovorljiva osoba danas šuti, uzrok može biti umor, bolest, briga, neugodna tema, prisutnost određene osobe ili, među ostalim, i nešto što skriva.

Posebno treba biti oprezan s idejom da se bazna linija može koristiti kao alat za otkrivanje laži: najprije se s osobom razgovara o neutralnim temama, a zatim se njezino ponašanje pri ključnim pitanjima uspoređuje s tim „normalnim” ponašanjem. Kritički pregled upozorava da takva usporedba ima ozbiljan problem: opušteni razgovor o neutralnim temama i ispitivanje o važnom događaju nisu usporedive situacije, pa se ponašanje može promijeniti i kod potpuno iskrene osobe (Vrij, 2016).

Bazna linija zato nije test iskrenosti. Ona je pomoć u opisu: upozorava da se nešto promijenilo i potiče pitanje *zašto* – na koje treba odgovoriti drugim podacima.

10. Mikroizrazi

Što se podrazumijeva pod mikroizrazima

**Mikroizrazi** su vrlo kratki izrazi lica, koji traju djelić sekunde. Ideja potječe iz radova Ekmana i Friesena o „curenju” – pretpostavci da se emocija koju osoba pokušava sakriti može nakratko pokazati na licu ili tijelu unatoč pokušaju kontrole (Ekman i Friesen, 1969b).

Zašto su zanimljivi

Ideja je privlačna jer obećava ono što ljudi oduvijek žele: pogled „iza maske”. Upravo je zato postala popularna u knjigama, tečajevima i televizijskim serijama.

Što istraživanja zapravo podržavaju

Rezultati su znatno skromniji od popularne slike:

• U istraživanju u kojem su sudionici pokazivali iskrene ili lažne izraze emocija, svaki od gotovo 700 izraza analiziran je sličicu po sličicu. Nedosljedni izrazi koji su upućivali na „curenje” emocije pojavili su se barem jednom kod svih sudionika. No mikroizrazi u užem smislu pojavili su se kod oko petine sudionika, u samo 2 % svih izraza i uvijek samo na gornjem ili samo na donjem dijelu lica. Neobučeni promatrači otkrivali su obmanu tek nešto bolje od slučajnosti (Porter i ten Brinke, 2008).
• U eksperimentu s treningom prepoznavanja mikroizraza sudionici koji su prošli trening nisu bolje otkrivali laži od onih koji su prošli lažni trening ili nikakav trening, a ukupna točnost bila je nešto ispod slučajne (Jordan i sur., 2019).
• Šira istraživanja izraza lica pokazuju da veza između pokreta lica i emocije nije stalna, pa ni kratak pokret lica ne bi automatski otkrivao određenu emociju (Barrett i sur., 2019).

Što ne možemo zaključiti

Mikroizrazi su zanimljiva tema istraživanja, ali na temelju današnjih dokaza ne možemo tvrditi:

• da se kod osobe koja nešto skriva mikroizraz redovito pojavljuje,
• da mikroizraz pouzdano pokazuje koju emociju osoba osjeća,
• da je emocija koja se „pojavila” dokaz laži – osoba može osjećati strah, nelagodu ili ljutnju i kada govori istinu,
• da trening prepoznavanja mikroizraza pouzdano poboljšava otkrivanje laži.

11. Govor tijela i laganje

Zašto ljudi traže neverbalne znakove laganja

Laganje ima stvarne posljedice, a ljudi bi ga željeli prepoznati brzo i bez dodatnih dokaza. Neverbalni znakovi čine se kao idealan put: vidljivi su, svima dostupni i čini se da ih osoba ne može kontrolirati. Uz to, gotovo u svakoj kulturi postoje snažna uvjerenja o tome kako se lažljivac ponaša (The Global Deception Research Team, 2006).

Prosječna točnost detekcije laži

U [Uvodu u profiliranje](/profiliranje/uvod) spomenuli smo da ljudi lažne i istinite iskaze razlikuju tek nešto bolje od slučajnosti. Meta-analiza koja je obuhvatila više od 24.000 procjenitelja pokazala je prosječnu točnost od oko 54 %. Ljudi su istinite iskaze češće prepoznavali kao istinite (61 %) nego lažne kao lažne (47 %), a nešto su točniji bili kada su iskaz mogli čuti nego kada su ga samo gledali (Bond i DePaulo, 2006).

Zašto ne postoji jedan pouzdan neverbalni znak laganja

Meta-analiza 158 mogućih znakova laganja pokazala je da su lažljivci u prosjeku nešto napetiji i manje uvjerljivi, ali da mnoga ponašanja nisu povezana s laganjem ili su povezana vrlo slabo (DePaulo i sur., 2003). Ne postoji „Pinokijev nos” – ponašanje koje se pojavljuje kod svih koji lažu i ni kod koga tko govori istinu.

Zanimljivo je zašto ljudi griješe. Analiza procjena laganja pokazala je da ljudi uglavnom ne koriste potpuno pogrešne znakove: ograničena točnost prije svega je posljedica toga što su razlike u ponašanju između lažljivaca i iskrenih osoba vrlo male (Hartwig i Bond, 2011). Problem dakle nije samo u tome da ne znamo „pravi kod”, nego u tome da pouzdanog neverbalnog koda gotovo i nema. Novija pregledna analiza dolazi do sličnog zaključka: neverbalni znakovi laganja slabi su i nepouzdani (Vrij, Hartwig i Granhag, 2019).

Sumnja nije dokaz

Neverbalno ponašanje može potaknuti **sumnju** – osjećaj da nešto nije u redu i da treba provjeriti. Sumnja je legitiman razlog za postavljanje pitanja i prikupljanje podataka. Ali sumnja nije **dokaz**. Dokaz o tome je li netko lagao dolazi iz provjerljivih informacija: dokumenata, zapisa, iskaza drugih ljudi i usklađenosti iskaza s poznatim činjenicama.

Nervoza nije isto što i laganje

Pregledi istraživanja upozoravaju na čestu pogrešku: iskrena osoba koja je nervozna zato što joj se ne vjeruje ili zato što je u stresnoj situaciji može se pogrešno procijeniti kao neiskrena (Vrij, Granhag i Porter, 2010). Osoba ispitivana zbog nečega što nije učinila ima dobar razlog za nervozu – boji se da joj se neće vjerovati.

Nervoza govori da je situacija za osobu stresna. Ne govori zašto.

12. Kako kombinirati neverbalne podatke

Neverbalni podaci najkorisniji su kada se tretiraju kao jedan izvor među više njih, a ne kao zaseban put do istine. U lekciji [Kako nastaje profil?](/profiliranje/kako-nastaje-profil) upoznali smo opći proces; za neverbalne podatke možemo ga sažeti ovako:

*Opažanje → kontekst → više mogućih objašnjenja → dodatni podaci → oprezna procjena*

• **Opažanje** – opiši što je točno viđeno ili čuto, bez tumačenja: „Tijekom odgovora na pitanje o rokovima tri je puta pogledala u stol.”
• **Kontekst** – kakva je bila situacija, prostor, odnos među ljudima, zadatak, kultura i bazna linija osobe?
• **Više mogućih objašnjenja** – navedi barem dva ili tri moguća razloga.
• **Dodatni podaci** – koji bi podaci pomogli razlikovati ta objašnjenja? Često to nisu daljnja neverbalna opažanja, nego provjerljive informacije ili jednostavno pitanje.
• **Oprezna procjena** – što možemo reći, s kolikom sigurnošću i što još ne znamo.

Nekoliko pravila pri kombiniranju:

• **Jedan znak nije dokaz** – ni kada je upečatljiv.
• **Više znakova iz istog izvora nije više potvrda.** Ako je osoba napeta, napetost se može pokazati istodobno u pogledu, držanju, rukama i glasu. To su četiri opažanja, ali često jedan uzrok.
• **Neverbalni podaci ne mogu zamijeniti provjeru činjenica.**
• **Neslaganje između riječi i ponašanja** je razlog za pitanje, a ne zaključak.

13. Veliki primjer: Ista osoba, različite situacije

Lovro je restaurator slika u gradskom muzeju. Tijekom prijevoza na gostujuću izložbu jedna je slika iz muzejske zbirke oštećena: na rubu platna pojavila se pukotina u bojenom sloju. Osiguravajuća kuća šalje procjeniteljicu, koja s Lovrom razgovara u restauratorskoj radionici muzeja.

Situacija A: razgovor s procjeniteljicom

Procjeniteljica u svojoj bilješci navodi:

*„Tijekom razgovora restaurator rijetko gleda u mene, većinu vremena gleda u fotografije i zapisnik. Sjedi prekriženih ruku. Kod pitanja o tome tko je pakirao sliku i kada je to učinjeno nekoliko puta dodirne vrat, govori brže i radi duže stanke. Djeluje zatvoreno i nervozno – moguće je da nešto prikriva o vlastitoj odgovornosti.”*

Situacija B: prezentacija pred povjerenstvom

Dva tjedna ranije Lovro je pred povjerenstvom za financiranje predstavljao plan restauracije druge slike. Kolegica koja je bila prisutna kaže da je i tada većinu vremena gledao u projekcije i bilješke, a ne u članove povjerenstva, govorio je brzo i radio duže stanke kada je trebao navesti točne podatke. Nitko ga tada nije sumnjičio ni za što.

Situacija C: rad u radionici

Kolegica s kojom dijeli radionicu kaže da Lovro pri radu često dodiruje vrat i ramena – godinama radi nagnut nad slikama i žali se na bolove u vratu. Dodaje da je radionica tog tjedna bila hladna jer je grijanje bilo isključeno zbog radova na instalacijama, pa su svi radili u jaknama i prekriženih ruku.

Situacija D: neformalno druženje

Na druženju nakon otvorenja izložbe s kolegama koje dobro poznaje Lovro je opušten, gleda sugovornike, šali se i živo gestikulira.

Što je opaženo?

• u razgovoru s procjeniteljicom rijetko je gledao u nju i većinu vremena gledao u fotografije i zapisnik,
• sjedio je prekriženih ruku,
• pri pitanjima o pakiranju nekoliko je puta dodirnuo vrat, govorio brže i radio duže stanke,
• slične obrasce pogleda, brzine govora i stanki pokazao je i u formalnoj prezentaciji dva tjedna ranije,
• vrat dodiruje i pri svakodnevnom radu,
• s poznatim kolegama u neformalnoj situaciji ponaša se opušteno.

Što je interpretacija?

• „djeluje zatvoreno” – interpretacija prekriženih ruku,
• „nervozan je” – interpretacija dodirivanja vrata, brzog govora i stanki,
• „nešto prikriva o vlastitoj odgovornosti” – hipoteza o motivu, izvedena iz prethodnih interpretacija.

Svaki je korak udaljeniji od opažanja. Posljednja tvrdnja više ne opisuje ponašanje, nego pripisuje namjeru.

Koje su alternativne hipoteze?

• **H1:** Lovro zna nešto o pogrešci pri pakiranju i nastoji umanjiti svoju odgovornost.
• **H2:** Razgovor o oštećenoj slici za njega je stresan bez obzira na odgovornost – brine se za sliku, za svoj posao ili za to kako će ga ocijeniti.
• **H3:** Ponašanje odgovara njegovu uobičajenom stilu u formalnim situacijama s nepoznatim ljudima, kao na prezentaciji pred povjerenstvom.
• **H4:** Dio ponašanja ima tjelesne i situacijske uzroke: hladnu prostoriju, bolove u vratu i usredotočenost na dokumentaciju.
• **H5:** Duže stanke pri pitanjima o pakiranju nastaju jer pokušava točno se prisjetiti datuma, imena i redoslijeda, a ne želi pogriješiti pred osiguravajućom kućom.

Što još ne znamo – i koji bi podaci pomogli?

Važno je primijetiti da **nijedan dodatni neverbalni podatak ne bi mogao odgovoriti na pitanje odgovornosti**. Pitanje „tko je odgovoran za oštećenje?” pitanje je o događajima, a o događajima odgovaraju provjerljive informacije:

• zapisnik o pakiranju: tko je, kada i kojim materijalima pakirao sliku,
• fotografije stanja slike prije pakiranja i nakon raspakiranja,
• podaci o temperaturi i vlazi tijekom prijevoza,
• iskazi prijevoznika i osoblja muzeja u koji je slika stigla,
• usklađenost Lovrina iskaza s tim podacima.

Za tumačenje neverbalnog ponašanja korisno bi bilo i:

• pitati Lovru izravno zašto mu je pitanje o pakiranju bilo teško – možda će reći nešto što se može provjeriti,
• usporediti njegovo ponašanje s drugim formalnim razgovorima, a ne s neformalnim druženjem,
• uzeti u obzir uvjete u prostoriji u kojoj se razgovor odvijao.

Što se može, a što ne može zaključiti?

Može se reći:

*„U razgovoru s procjeniteljicom Lovro je rijetko gledao u sugovornicu, sjedio je prekriženih ruku, a pri pitanjima o pakiranju govorio je brže i radio duže stanke. Slične obrasce pogleda, brzine govora i stanki pokazao je i u formalnoj prezentaciji dva tjedna ranije, a dodirivanje vrata kolegica opisuje kao uobičajeno pri radu. Prostorija je bila hladna. Neverbalno ponašanje u ovom razgovoru zato ne razlikuje mogućnost da nešto prikriva od mogućnosti da mu je situacija stresna ili da se ponaša u skladu sa svojim uobičajenim stilom. Pitanje odgovornosti treba procijeniti na temelju zapisnika, fotografija i iskaza drugih sudionika prijevoza.”*

Ne može se reći:

• da je Lovro lagao ili nešto prikrivao,
• da je „zatvorena osoba”,
• da je bio nervozan *zbog* krivnje,
• da prekrižene ruke, pogled u dokumente ili dodirivanje vrata imaju ikakvo određeno značenje izvan ove situacije.

Isti znakovi – izbjegavanje pogleda, prekrižene ruke, dodirivanje vrata, brži govor – pojavili su se u situacijama u kojima nitko nije ništa skrivao. Bez konteksta i bazne linije procjeniteljica bi lako zaključila ono što je već očekivala.

14. Najčešći mitovi o govoru tijela

• **„Prekrižene ruke znače da je osoba zatvorena.”** Prekrižene ruke mogu biti posljedica hladnoće, udobnosti, navike, umora ili neslaganja. Položaj sam po sebi ne govori koji je od tih razloga točan (Hall, Horgan i Murphy, 2019).
• **„Tko izbjegava pogled, laže.”** To je najrašireniji stereotip o laganju, ali izbjegavanje pogleda nije pouzdano povezano s laganjem (The Global Deception Research Team, 2006; DePaulo i sur., 2003). Ljudi skreću pogled kad razmišljaju, kad im je neugodno ili kad to od njih traže kulturne norme.
• **„Tko gleda u oči, govori istinu.”** Ovo je obrnuta strana istog mita. Kontakt očima ne razlikuje pouzdano iskrene osobe od lažljivaca (DePaulo i sur., 2003), a pogled se može svjesno kontrolirati.
• **„Dodirivanje nosa znači laganje.”** Dodirivanje lica i nosa pojavljuje se iz mnogo razloga, od svrbeža do navike. Pregledi istraživanja ne potvrđuju da su takvi pokreti pouzdan znak laganja (DePaulo i sur., 2003; Vrij, Granhag i Porter, 2010).
• **„Nervoza znači krivnju.”** Nervoza govori da je situacija za osobu stresna. Iskrene osobe pod sumnjom često su nervozne upravo zato što se boje da im se neće vjerovati (Vrij, Granhag i Porter, 2010).
• **„Pogled u određenom smjeru otkriva određenu misao.”** Popularna tvrdnja da pogled gore desno otkriva izmišljanje, a gore lijevo prisjećanje, provjerena je u tri istraživanja. Smjer pogleda nije razlikovao laganje od istine, a poznavanje te „metode” nije poboljšalo otkrivanje laži (Wiseman i sur., 2012).
• **„Mikroizraz je siguran dokaz emocije ili laži.”** Mikroizrazi su u istraživanjima rijetki i djelomični, a trening njihova prepoznavanja nije poboljšao otkrivanje laži (Porter i ten Brinke, 2008; Jordan i sur., 2019).

Zajednički problem svih tih mitova isti je: pojedinačnom ponašanju pripisuju jedno stalno značenje, neovisno o osobi, situaciji i kulturi.

15. Kako govoriti o neverbalnom ponašanju bez pretjeranog zaključivanja

Način na koji opisujemo neverbalno ponašanje određuje koje ćemo zaključke smatrati opravdanima. Nekoliko primjera:

• Loše: *„Prekrižio je ruke, znači da se zatvorio.”* Bolje: *„Prekrižio je ruke; to je opažanje. Samo po sebi ne govori zašto je to učinio.”*
• Loše: *„Nije me gledala u oči, očito laže.”* Bolje: *„Izbjegavala je kontakt očima u toj situaciji. To može imati više objašnjenja i samo po sebi nije dokaz neiskrenosti.”*
• Loše: *„Vidio sam mikroizraz ljutnje, znači da je zapravo ljuta.”* Bolje: *„Na trenutak se namrštila. Ne znamo je li to povezano s ljutnjom, koncentracijom ili nečim drugim.”*
• Loše: *„Bio je nervozan, sigurno je kriv.”* Bolje: *„Djelovao je napeto – govorio je brže i češće mijenjao položaj. Situacija je za njega očito bila stresna, ali iz toga ne znamo zašto.”*
• Loše: *„Glas mu je zadrhtao, znači da laže.”* Bolje: *„Glas mu je zadrhtao kada je spomenuo nesreću. To može biti povezano s mnogo toga, uključujući i sjećanje na sam događaj.”*
• Loše: *„Stajao je preblizu, očito želi dominirati.”* Bolje: *„Stajao je bliže nego što je meni ugodno. Ne znam je li to za njega uobičajena udaljenost ili je imao neki drugi razlog.”*
• Loše: *„Danas je drukčija nego inače, nešto skriva.”* Bolje: *„Danas je tiša nego inače. Nešto se promijenilo, ali ne znam što – mogu je pitati.”*

Opće pravilo:

• opiši **ponašanje**, a ne značenje,
• navedi **situaciju** i, ako je poznata, **baznu liniju**,
• navedi **više mogućih objašnjenja**,
• jasno odvoji **sumnju** od **dokaza**,
• kada je moguće, **pitaj** – često je to najbolji izvor dodatnih podataka.

Što govor tijela može pokazati – a što ne može

• **Neverbalno ponašanje** nosi stvarne informacije, ali njihovo značenje ovisi o osobi, situaciji, odnosu i kulturi.
• **Izraz lica** može pratiti emociju, ali je ne otkriva pouzdano.
• **Pogled** ima mnogo funkcija; izbjegavanje pogleda nije znak laganja.
• **Držanje i geste** mogu se opisati, ali nemaju univerzalno značenje; geste ponajprije pomažu prenijeti sadržaj govora.
• **Glas** se može precizno opisati, ali akustička promjena nije sama po sebi emocija ni namjera.
• **Udaljenost** ovisi o kulturi, odnosu i prostoru, a ne samo o osobi.
• **Bazna linija** pomaže uočiti promjenu, ali promjena nije dokaz emocije, namjere ni neiskrenosti.
• **Mikroizrazi** nisu pouzdan alat za otkrivanje emocija ni laži.
• **Neverbalni znakovi laganja** slabi su i nepouzdani; ljudi u prosjeku prepoznaju laž tek nešto bolje od slučajnosti.

Ključni pojmovi

• **Neverbalno ponašanje** – sve što osoba čini osim sadržaja izgovorenih ili napisanih riječi.
• **Neverbalna komunikacija** – neverbalno ponašanje koje u razmjeni s drugima prenosi značenje, namjerno ili nenamjerno.
• **Socijalni signal** – ponašanje koje u društvenoj situaciji djeluje na ponašanje drugih.
• **Amblemi** – geste s dogovorenim, kulturno određenim značenjem.
• **Ilustratori** – pokreti koji prate i oslikavaju govor.
• **Regulatori** – ponašanja kojima se usmjerava tijek razgovora.
• **Adaptori** – pokreti usmjereni na vlastito tijelo ili predmete, poput dodirivanja lica.
• **Paralingvistički znakovi** – obilježja načina govora: brzina, glasnoća, pauze, intonacija i fluentnost.
• **Proksemika** – proučavanje načina na koji ljudi koriste prostor i udaljenost u međusobnim odnosima.
• **Bazna linija** – uobičajeno ponašanje određene osobe u usporedivim situacijama.
• **Mikroizraz** – vrlo kratak izraz lica za koji se pretpostavlja da može otkriti prikrivenu emociju; istraživanja ne potvrđuju da je pouzdan pokazatelj emocije ili laži.
• **Curenje** – pretpostavka da se prikrivena emocija može nehotice pokazati u ponašanju.
• **Točnost detekcije laži** – postotak ispravnih procjena istinitih i lažnih iskaza; u prosjeku oko 54 %.

Zapamti

• **Govor tijela nije tajni jezik** – ne postoji rječnik u kojem svaka gesta ima jedno značenje.
• Za svaki znak pitaj: **ponašanje → moguće značenje → alternativna objašnjenja → kontekst → ograničenje**.
• **Kontekst je važniji od pojedinačnog znaka**: situacija, kultura, odnos i zadatak mijenjaju tumačenje.
• **Izraz lica, pogled, držanje, geste i glas** mogu se opisati, ali ne otkrivaju pouzdano emociju, namjeru ni osobnost.
• **Izbjegavanje pogleda nije znak laganja**, a kontakt očima nije znak istine.
• **Bazna linija** pokazuje da se nešto promijenilo, a ne što.
• **Mikroizrazi nisu detektor laži.**
• **Nervoza nije krivnja**, a **sumnja nije dokaz**.
• Pitanja o događajima rješavaju se **provjerljivim informacijama**, a ne tumačenjem gesta.

Istraži dalje

• [Uvod u profiliranje](/profiliranje/uvod) – opažanje, interpretacija, hipoteza i bazna linija.
• [Kako nastaje profil?](/profiliranje/kako-nastaje-profil) – kako se od opažanja dolazi do opreznog zaključka.
• [Metode i pristupi profiliranju](/profiliranje/metode) – analiza komunikacije i kombiniranje metoda.
• [Osobnost i ponašanje](/profiliranje/osobnost-i-ponasanje) – zašto se ista osoba ponaša različito u različitim situacijama.
• [Profiliranje u komunikaciji](/profiliranje/komunikacija) – što se iz načina komuniciranja može, a što ne može zaključiti.
• [Mitovi i činjenice](/profiliranje/mitovi) – razlika između stručnih metoda, popularnih prikaza i fikcije.
• [Govor tijela](/govor-tijela) – pregled tema o neverbalnoj komunikaciji.

Izvori i literatura

• Akechi, H., Senju, A., Uibo, H., Kikuchi, Y., Hasegawa, T. i Hietanen, J. K. (2013). Attention to eye contact in the West and East: Autonomic responses and evaluative ratings. *PLoS ONE*, 8(3), e59312. [doi.org/10.1371/journal.pone.0059312](https://doi.org/10.1371/journal.pone.0059312)
• Ambady, N. i Rosenthal, R. (1992). Thin slices of expressive behavior as predictors of interpersonal consequences: A meta-analysis. *Psychological Bulletin*, 111(2), 256–274. [doi.org/10.1037/0033-2909.111.2.256](https://doi.org/10.1037/0033-2909.111.2.256)
• Aviezer, H., Trope, Y. i Todorov, A. (2012). Body cues, not facial expressions, discriminate between intense positive and negative emotions. *Science*, 338(6111), 1225–1229. [doi.org/10.1126/science.1224313](https://doi.org/10.1126/science.1224313)
• Barrett, L. F., Adolphs, R., Marsella, S., Martinez, A. M. i Pollak, S. D. (2019). Emotional expressions reconsidered: Challenges to inferring emotion from human facial movements. *Psychological Science in the Public Interest*, 20(1), 1–68. [doi.org/10.1177/1529100619832930](https://doi.org/10.1177/1529100619832930)
• Bond, C. F. i DePaulo, B. M. (2006). Accuracy of deception judgments. *Personality and Social Psychology Review*, 10(3), 214–234. [doi.org/10.1207/s15327957pspr1003_2](https://doi.org/10.1207/s15327957pspr1003_2)
• Crivelli, C. i Fridlund, A. J. (2018). Facial displays are tools for social influence. *Trends in Cognitive Sciences*, 22(5), 388–399. [doi.org/10.1016/j.tics.2018.02.006](https://doi.org/10.1016/j.tics.2018.02.006)
• DePaulo, B. M., Lindsay, J. J., Malone, B. E., Muhlenbruck, L., Charlton, K. i Cooper, H. (2003). Cues to deception. *Psychological Bulletin*, 129(1), 74–118. [doi.org/10.1037/0033-2909.129.1.74](https://doi.org/10.1037/0033-2909.129.1.74)
• Durán, J. I. i Fernández-Dols, J.-M. (2021). Do emotions result in their predicted facial expressions? A meta-analysis of studies on the co-occurrence of expression and emotion. *Emotion*, 21(7), 1550–1569. [doi.org/10.1037/emo0001015](https://doi.org/10.1037/emo0001015)
• Ekman, P. i Friesen, W. V. (1969a). The repertoire of nonverbal behavior: Categories, origins, usage, and coding. *Semiotica*, 1(1), 49–98. [doi.org/10.1515/semi.1969.1.1.49](https://doi.org/10.1515/semi.1969.1.1.49)
• Ekman, P. i Friesen, W. V. (1969). Nonverbal leakage and clues to deception. *Psychiatry*, 32(1), 88–106. [doi.org/10.1080/00332747.1969.11023575](https://doi.org/10.1080/00332747.1969.11023575)
• Elfenbein, H. A. i Ambady, N. (2002). On the universality and cultural specificity of emotion recognition: A meta-analysis. *Psychological Bulletin*, 128(2), 203–235. [doi.org/10.1037/0033-2909.128.2.203](https://doi.org/10.1037/0033-2909.128.2.203)
• Hall, E. T. (1966). *The Hidden Dimension*. Doubleday.
• Hall, J. A., Horgan, T. G. i Murphy, N. A. (2019). Nonverbal communication. *Annual Review of Psychology*, 70, 271–294. [doi.org/10.1146/annurev-psych-010418-103145](https://doi.org/10.1146/annurev-psych-010418-103145)
• Hartwig, M. i Bond, C. F. (2011). Why do lie-catchers fail? A lens model meta-analysis of human lie judgments. *Psychological Bulletin*, 137(4), 643–659. [doi.org/10.1037/a0023589](https://doi.org/10.1037/a0023589)
• Hostetter, A. B. (2011). When do gestures communicate? A meta-analysis. *Psychological Bulletin*, 137(2), 297–315. [doi.org/10.1037/a0022128](https://doi.org/10.1037/a0022128)
• Jordan, S., Brimbal, L., Wallace, D. B., Kassin, S. M., Hartwig, M. i Street, C. N. H. (2019). A test of the micro-expressions training tool: Does it improve lie detection? *Journal of Investigative Psychology and Offender Profiling*, 16(3), 222–235. [doi.org/10.1002/jip.1532](https://doi.org/10.1002/jip.1532)
• Juslin, P. N. i Laukka, P. (2003). Communication of emotions in vocal expression and music performance: Different channels, same code? *Psychological Bulletin*, 129(5), 770–814. [doi.org/10.1037/0033-2909.129.5.770](https://doi.org/10.1037/0033-2909.129.5.770)
• Kleinke, C. L. (1986). Gaze and eye contact: A research review. *Psychological Bulletin*, 100(1), 78–100. [doi.org/10.1037/0033-2909.100.1.78](https://doi.org/10.1037/0033-2909.100.1.78)
• Matsumoto, D. i Hwang, H. C. (2013). Cultural similarities and differences in emblematic gestures. *Journal of Nonverbal Behavior*, 37(1), 1–27. [doi.org/10.1007/s10919-012-0143-8](https://doi.org/10.1007/s10919-012-0143-8)
• Porter, S. i ten Brinke, L. (2008). Reading between the lies: Identifying concealed and falsified emotions in universal facial expressions. *Psychological Science*, 19(5), 508–514. [doi.org/10.1111/j.1467-9280.2008.02116.x](https://doi.org/10.1111/j.1467-9280.2008.02116.x)
• Sorokowska, A., Sorokowski, P., Hilpert, P. i sur. (2017). Preferred interpersonal distances: A global comparison. *Journal of Cross-Cultural Psychology*, 48(4), 577–592. [doi.org/10.1177/0022022117698039](https://doi.org/10.1177/0022022117698039)
• The Global Deception Research Team (2006). A world of lies. *Journal of Cross-Cultural Psychology*, 37(1), 60–74. [doi.org/10.1177/0022022105282295](https://doi.org/10.1177/0022022105282295)
• Vrij, A. (2016). Baselining as a lie detection method. *Applied Cognitive Psychology*, 30(6), 1112–1119. [doi.org/10.1002/acp.3288](https://doi.org/10.1002/acp.3288)
• Vrij, A., Granhag, P. A. i Porter, S. (2010). Pitfalls and opportunities in nonverbal and verbal lie detection. *Psychological Science in the Public Interest*, 11(3), 89–121. [doi.org/10.1177/1529100610390861](https://doi.org/10.1177/1529100610390861)
• Vrij, A., Hartwig, M. i Granhag, P. A. (2019). Reading lies: Nonverbal communication and deception. *Annual Review of Psychology*, 70, 295–317. [doi.org/10.1146/annurev-psych-010418-103135](https://doi.org/10.1146/annurev-psych-010418-103135)
• Wiseman, R., Watt, C., ten Brinke, L., Porter, S., Couper, S.-L. i Rankin, C. (2012). The eyes don't have it: Lie detection and neuro-linguistic programming. *PLoS ONE*, 7(7), e40259. [doi.org/10.1371/journal.pone.0040259](https://doi.org/10.1371/journal.pone.0040259)