Glavni psihoterapijski pravci

Zadnja provjera: listopad 2026.

Psihoterapija obuhvaća različite oblike stručnog psihološkog liječenja kojima se nastoji smanjiti psihička patnja, poboljšati emocionalno funkcioniranje, promijeniti neprilagođeni obrasci ponašanja i mišljenja te unaprijediti kvaliteta života. Tijekom razvoja psihologije i psihijatrije oblikovali su se brojni psihoterapijski pravci, od kojih svaki polazi od određenog razumijevanja ljudske osobnosti, psihičkih teškoća i procesa promjene.

Neki pravci naglašavaju nesvjesne konflikte i iskustva iz djetinjstva, drugi usmjeravaju pozornost na misli, emocije i ponašanja koja održavaju teškoće, a treći ističu osobni rast, autentičnost, međuljudske odnose ili društveni kontekst. Postoje i pristupi koji kombiniraju elemente različitih tradicija ili su razvijeni za specifične probleme, primjerice posttraumatski stresni poremećaj, poremećaje hranjenja ili teškoće u partnerskim odnosima.

Psihoterapijski pravci nisu potpuno odvojeni sustavi. Njihove se teorije i metode ponekad preklapaju, a suvremena psihoterapija sve češće uključuje spoznaje iz različitih istraživačkih područja. Ipak, poznavanje glavnih pravaca važno je za razumijevanje razvoja psihoterapije, njezinih teorijskih razlika i mogućnosti primjene.

Što je psihoterapijski pravac?

Psihoterapijski pravac jest teorijski i praktični okvir koji određuje kako se razumiju psihičke teškoće, kako se objašnjava njihov nastanak i održavanje te kojim se postupcima nastoji potaknuti promjena.

Pravac obično obuhvaća nekoliko sastavnica:

**Teoriju psihičkog funkcioniranja:** objašnjenje načina na koji ljudi misle, osjećaju, ponašaju se i razvijaju odnose.
**Model nastanka psihičkih teškoća:** pretpostavke o čimbenicima koji pridonose nastanku i održavanju problema.
**Teoriju terapijske promjene:** objašnjenje procesa putem kojeg psihoterapija može dovesti do poboljšanja.
**Terapeutske metode i tehnike:** konkretne postupke koji se primjenjuju u radu s osobom.
**Shvaćanje terapijskog odnosa:** razumijevanje uloge odnosa između terapeuta i klijenta u procesu promjene.

Pojedini pravci naglašavaju različite sastavnice. Kognitivno-bihevioralni pristupi često se usredotočuju na promjenu obrazaca mišljenja i ponašanja, dok psihodinamski pristupi veću pozornost posvećuju nesvjesnim procesima, emocionalnim konfliktima i odnosnim obrascima.

Humanistički pristupi naglašavaju subjektivno iskustvo, osobni rast i kvalitetu terapijskog odnosa, a sistemski pristupi promatraju pojedinca u kontekstu obitelji, partnerskih odnosa i drugih društvenih sustava.

Te razlike ne znače da svaki pravac zanemaruje sve što naglašavaju drugi. One prije svega označavaju različite teorijske naglaske i načine organiziranja terapijskog rada.

1. Psihoanalitički i psihodinamski pravci

Psihoanalitički i psihodinamski pristupi među najstarijim su tradicijama suvremene psihoterapije. Njihov se razvoj povezuje s radom Sigmunda Freuda krajem 19. i početkom 20. stoljeća.

Polaze od pretpostavke da na doživljavanje, ponašanje i odnose značajno utječu psihički procesi kojih osoba nije potpuno svjesna. Među važnim temama nalaze se unutarnji konflikti, obrambeni mehanizmi, emocionalna iskustva iz ranih odnosa i ponavljanje određenih obrazaca u odrasloj dobi.

Psihoanaliza

Psihoanaliza je teorijski sustav i oblik liječenja koji je razvio Sigmund Freud. U njezinu izvornom obliku naglašavaju se nesvjesni konflikti, psihičke obrane, snovi, slobodne asocijacije i utjecaj ranog razvoja na kasnije funkcioniranje.

Freud je pretpostavljao da simptomi mogu biti povezani s nesvjesnim konfliktima i iskustvima koja osoba teško prepoznaje ili prihvaća. Psihoanalitički rad nastoji učiniti relevantne psihičke procese dostupnijima svjesnom razumijevanju.

Klasična psihoanaliza tradicionalno uključuje intenzivan i dugotrajan rad. Suvremene psihoanalitičke škole razlikuju se od Freudovih izvornih formulacija i međusobno se znatno razlikuju.

Psihodinamska psihoterapija

Psihodinamska psihoterapija razvila se iz psihoanalitičke tradicije, ali obuhvaća širi raspon pristupa. Mnogi su psihodinamski tretmani kraći i strukturiraniji od klasične psihoanalize.

U središtu rada mogu biti ponavljajući obrasci u odnosima, teškoće u prepoznavanju i regulaciji emocija, sukobi između različitih potreba te načini na koje osoba reagira na bliskost, gubitak ili odbacivanje.

Terapeut može istraživati kako se ranija iskustva odražavaju na sadašnje odnose i kako se slični obrasci pojavljuju u terapijskom odnosu.

Glavni pojmovi

**Nesvjesni procesi:** psihički procesi koji utječu na doživljavanje i ponašanje, a nisu u potpunosti dostupni svjesnom uvidu.
**Obrambeni mehanizmi:** načini na koje osoba, uglavnom nesvjesno, upravlja tjeskobom, konfliktima ili neprihvatljivim osjećajima.
**Prijenos:** pojava u kojoj osoba doživljava terapeuta kroz očekivanja i obrasce povezane s ranijim odnosima.
**Protuprijenos:** terapeutove emocionalne reakcije u odnosu s klijentom, koje mogu biti povezane s osobnim iskustvima, ali i s dinamikom terapijskog odnosa.
**Uvid:** bolje razumijevanje vlastitih emocionalnih procesa, motiva i ponavljajućih obrazaca.

Psihoanalitička i psihodinamska tradicija obuhvaća i objektne odnose, psihologiju selfa, interpersonalnu psihoanalizu i suvremene relacijske pristupe.

**Znanstveni status:** Za pojedine psihodinamske psihoterapije postoje istraživački dokazi o učinkovitosti kod određenih psihičkih teškoća. Međutim, dokazi o učinkovitosti konkretnog tretmana ne potvrđuju automatski sve teorijske pretpostavke psihoanalize. Važno je razlikovati kliničke rezultate od empirijske provjerljivosti pojedinih objašnjenja psihičkog funkcioniranja.

2. Bihevioralna terapija

Bihevioralna terapija razvila se iz istraživanja učenja i ponašanja tijekom prve polovice 20. stoljeća. Njezini su važni prethodnici Ivan Pavlov, John B. Watson, Edward Thorndike i B. F. Skinner.

Polazi od pretpostavke da se mnogi obrasci ponašanja stječu učenjem te da se određene reakcije mogu promijeniti novim iskustvima i učenjem.

Klasično i operantno uvjetovanje

**Klasično uvjetovanje** oblik je učenja u kojem se prethodno neutralan podražaj povezuje s drugim podražajem koji izaziva određenu reakciju. Tako se može razviti strah od situacija koje su povezane s prethodnim neugodnim iskustvom.

**Operantno uvjetovanje** odnosi se na učenje u kojem posljedice ponašanja utječu na vjerojatnost njegova ponavljanja. Ponašanje koje donosi nagradu ili uklanja neugodan podražaj može se učvrstiti.

Primjerice, osoba koja osjeća strah od vožnje dizalom može početi koristiti isključivo stepenice. Izbjegavanje kratkoročno smanjuje strah, što povećava vjerojatnost da će osoba i sljedeći put izbjeći dizalo. Time se strah može dugoročno održavati.

Glavne tehnike

**Izlaganje:** postupno ili sustavno suočavanje sa situacijama koje izazivaju strah.
**Trening ponašajnih vještina:** uvježbavanje komunikacije, asertivnosti ili drugih korisnih ponašanja.
**Bihevioralna aktivacija:** planiranje aktivnosti koje mogu povećati kontakt s ugodnim iskustvima, osjećajem postignuća i osobnim vrijednostima.
**Upravljanje potkrepljenjem:** primjena posljedica koje povećavaju vjerojatnost poželjnog ponašanja.
**Bihevioralni eksperimenti:** provjeravanje pretpostavki kroz konkretne postupke i opažanje rezultata.

Bihevioralna terapija posebno je utjecala na liječenje fobija, anksioznih teškoća, opsesivno-kompulzivnog poremećaja i drugih problema kod kojih obrasci izbjegavanja i naučene reakcije imaju važnu ulogu.

Njezina su se načela postupno povezala s kognitivnim pristupima, što je pridonijelo razvoju kognitivno-bihevioralne terapije.

3. Kognitivna terapija i kognitivno-bihevioralna terapija

Kognitivna terapija povezuje se s radom Aarona T. Becka, dok je Albert Ellis razvio racionalno-emotivnu terapiju ponašanja. Oba su pristupa pridonijela razvoju terapija koje naglašavaju povezanost mišljenja, emocija i ponašanja.

Kognitivno-bihevioralna terapija (KBT; engl. *Cognitive Behavioural Therapy*, CBT) obuhvaća skup psihoterapijskih pristupa koji istražuju kako određene interpretacije, emocionalne reakcije i ponašanja međusobno djeluju i mogu održavati psihičke teškoće.

Temeljna pretpostavka

Događaji ne određuju u potpunosti emocionalne reakcije. Važno je i značenje koje osoba pripisuje situaciji.

Primjerice, nakon što ne dobije odgovor na poruku, jedna osoba može pomisliti da je sugovornik zauzet, a druga da je odbacuje. Ista situacija tako može izazvati različite emocije i ponašanja.

KBT ne polazi od toga da su sve negativne misli pogrešne. Cilj je ispitati koliko su određena tumačenja utemeljena, koliko su korisna i kako utječu na ponašanje.

Glavni pojmovi i metode

**Automatske misli:** misli koje se pojavljuju brzo i spontano u određenim situacijama.
**Kognitivne distorzije:** obrasci mišljenja koji mogu uključivati pretjerano generaliziranje, katastrofiziranje ili zaključivanje bez dovoljno dokaza.
**Temeljna uvjerenja:** dublje pretpostavke o sebi, drugima i svijetu.
**Kognitivno restrukturiranje:** postupak preispitivanja i razvijanja realističnijih interpretacija.
**Bihevioralni eksperimenti:** provjeravanje predviđanja kroz ponašanje i opažanje rezultata.
**Domaće zadaće:** strukturirane aktivnosti između susreta kojima se uvježbavaju vještine i provjeravaju nova razumijevanja.

KBT se primjenjuje kod depresije, anksioznih poremećaja, opsesivno-kompulzivnog poremećaja, nesanice, određenih problema s kroničnom boli i brojnih drugih teškoća. Postoje i specifični protokoli za pojedine poremećaje i skupine korisnika.

KBT je široka obitelj terapija, a ne jedan jedinstven postupak. Neki njezini oblici naglašavaju promjenu sadržaja mišljenja, dok drugi više rade na ponašanju, prihvaćanju, pažnji ili odnosu prema unutarnjim iskustvima.

4. Humanistički psihoterapijski pravci

Humanistička psihologija razvijala se sredinom 20. stoljeća kao pristup koji je naglašavao subjektivno iskustvo, osobni rast, slobodu izbora i ljudsku sposobnost razvoja.

Humanistički psihoterapijski pravci u prvi plan stavljaju iskustvo osobe, njezine potrebe, vrijednosti i mogućnost ostvarivanja smislenijeg života.

Za razliku od pristupa koji terapiju prvenstveno shvaćaju kao smanjivanje simptoma ili promjenu ponašanja, humanistički pristupi često naglašavaju i razvoj autentičnosti, samoprihvaćanja i osobne odgovornosti.

Terapija usmjerena na osobu

Terapiju usmjerenu na osobu razvio je Carl Rogers. Prema njegovu pristupu, kvalitetan terapijski odnos omogućuje osobi da bolje razumije vlastito iskustvo, razvije veću usklađenost sa sobom i istraži mogućnosti promjene.

Rogers je posebno isticao tri uvjeta terapijskog odnosa:

1. **Empatija:** nastojanje terapeuta da razumije klijentovo iskustvo iz njegove perspektive.

2. **Bezuvjetno pozitivno prihvaćanje:** prihvaćanje osobe bez svođenja njezine vrijednosti na pojedina ponašanja ili probleme.

3. **Kongruencija:** autentičnost i usklađenost terapeuta u terapijskom odnosu.

Terapeut ne zauzima položaj osobe koja unaprijed zna kako bi klijent trebao živjeti. Umjesto toga, stvara uvjete u kojima osoba može istraživati vlastite osjećaje, potrebe i odluke.

Gestalt-terapija

Gestalt-terapija povezuje se s Fritzom Perlsom, Laurom Perls i Paulom Goodmanom. Naglašava svjesnost vlastitog iskustva, kontakt s okolinom i povezanost tjelesnih, emocionalnih i kognitivnih procesa.

Važna je pozornost na ono što osoba trenutačno doživljava: što osjeća, kako reagira tijelom, što izbjegava i kako uspostavlja odnose.

Među poznatim tehnikama nalaze se rad s praznom stolicom, eksperimentiranje s različitim načinima izražavanja i istraživanje neposrednog iskustva. Te se tehnike primjenjuju u kontekstu terapijskog odnosa, a ne kao izolirani postupci koji automatski dovode do promjene.

Ostali humanistički i iskustveni pristupi

Humanističkoj i iskustvenoj tradiciji pripadaju i drugi pristupi, uključujući terapiju usmjerenu na emocije i pojedine egzistencijalne terapije.

Terapija usmjerena na emocije, povezana s radom Leslieja Greenberga, istražuje emocionalne procese i načine na koje se emocije mogu prepoznati, regulirati i transformirati.

Humanistički pravci međusobno se razlikuju, ali zajednički naglašavaju važnost subjektivnog iskustva, terapijskog odnosa i aktivnog sudjelovanja osobe u vlastitoj promjeni.

5. Egzistencijalna terapija

Egzistencijalna terapija razvijala se pod utjecajem filozofije egzistencije i fenomenologije, a povezuje se s autorima poput Rolla Maya, Viktora Frankla i Irvina Yaloma.

Usredotočuje se na pitanja koja proizlaze iz ljudskog postojanja: smrtnost, slobodu, odgovornost, usamljenost, neizvjesnost i potragu za smislom.

Psihička patnja ne promatra se isključivo kao skup simptoma, nego i u kontekstu načina na koji osoba razumije vlastiti život, odnose, odluke i ograničenja.

Egzistencijalni terapeut može istraživati kako osoba donosi odluke, izbjegava odgovornost, doživljava gubitke ili se suočava s pitanjima smisla i identiteta.

Logoterapija

Logoterapiju je razvio Viktor Frankl. Njezin je središnji pojam volja za smislom, odnosno težnja osobe da u životu pronađe ili ostvari smisao.

Frankl je razlikovao vrijednosti stvaranja, iskustva i stava. Smisao se, prema njegovu pristupu, može ostvarivati kroz ono što osoba stvara ili čini, kroz iskustva i odnose te kroz način na koji se odnosi prema okolnostima koje ne može promijeniti.

Logoterapija uključuje postupke poput derefleksije, kojom se smanjuje pretjerana usmjerenost na određene simptome ili unutarnja iskustva, te paradoksalne intencije, koja se u određenim okolnostima koristi za promjenu odnosa prema strahu i anticipacijskoj tjeskobi.

Egzistencijalni pristupi nisu jedinstvena metoda. Razlikuju se prema teorijskim polazištima, tehnikama i načinu na koji strukturiraju terapijski proces.

6. Sistemska i obiteljska terapija

Sistemska psihoterapija promatra psihičke teškoće u kontekstu odnosa i sustava kojima osoba pripada. Ti sustavi mogu uključivati obitelj, partnerski odnos, radno okruženje i druge važne društvene skupine.

Osnovna je pretpostavka da se ponašanje pojedinca ne može uvijek razumjeti izdvojeno od obrazaca interakcije u kojima se pojavljuje.

Primjerice, učestali sukobi između roditelja i adolescenta mogu se održavati kroz obrazac u kojem roditeljska kontrola povećava adolescentovo povlačenje, a povlačenje roditeljima postaje razlog za još intenzivniju kontrolu.

Sistemski terapeut istražuje kako se takvi obrasci oblikuju, što ih održava i kako ih je moguće promijeniti.

Glavni sistemski pristupi

**Strukturna obiteljska terapija:** povezana s radom Salvadora Minuchina; istražuje obiteljske strukture, granice i organizaciju odnosa.
**Strateška obiteljska terapija:** usredotočuje se na obrasce interakcije i konkretne postupke za promjenu problema.
**Milanska sistemska škola:** razvijala je sistemsko razumijevanje obiteljskih obrazaca i značenja koja članovi obitelji pridaju događajima.
**Narativna terapija:** povezana s radom Michaela Whitea i Davida Epstona; istražuje priče kojima ljudi objašnjavaju sebe i svoje probleme.
**Kratka terapija usmjerena na rješenja:** povezana sa Steveom de Shazerom i Insoo Kim Berg; usmjerena je na željenu budućnost, iznimke od problema i postojeće resurse.

Sistemski pristup ne znači da se odgovornost za psihičke teškoće automatski pripisuje obitelji. Cilj je razumjeti odnose i kontekst te utvrditi koje promjene mogu poboljšati funkcioniranje pojedinca ili sustava.

Obiteljska terapija često uključuje više članova obitelji, dok sistemski terapeut može raditi i individualno, primjenjujući sistemsku perspektivu.

7. Interpersonalna psihoterapija

Interpersonalna psihoterapija (IPT) strukturirani je psihoterapijski pristup razvijen ponajprije za liječenje depresije. Povezuje se s radom Geralda Klermana, Myrne Weissman i njihovih suradnika.

Polazi od pretpostavke da su raspoloženje i međuljudski odnosi povezani te da teškoće u odnosima, gubici i životne promjene mogu pridonijeti nastanku ili održavanju simptoma.

IPT se tradicionalno usredotočuje na četiri područja:

1. **Tugovanje:** prilagodba smrti ili drugom značajnom gubitku.

2. **Međuljudski sporovi:** sukobi i neslaganja u važnim odnosima.

3. **Promjene životnih uloga:** prilagodba novim životnim okolnostima, primjerice roditeljstvu, razvodu ili umirovljenju.

4. **Međuljudski deficiti:** teškoće u uspostavljanju ili održavanju zadovoljavajućih odnosa.

IPT je obično vremenski ograničena i strukturirana. Terapeut pomaže osobi prepoznati povezanost raspoloženja i odnosa te razviti učinkovitije načine komunikacije i rješavanja interpersonalnih problema.

Za IPT postoje istraživački dokazi, osobito u liječenju depresije, a razvijene su i prilagodbe za druge kliničke probleme i populacije.

8. Terapije trećeg vala kognitivno-bihevioralnih pristupa

Izraz *treći val* upotrebljava se za skup pristupa koji su se razvili iz kognitivno-bihevioralne tradicije, ali su veću pozornost posvetili prihvaćanju, svjesnosti sadašnjeg trenutka, odnosu prema mislima, emocionalnoj regulaciji i osobnim vrijednostima.

Ti pristupi ne pokušavaju svi ukloniti ili promijeniti svaki neugodan unutarnji doživljaj. Umjesto toga, često nastoje promijeniti način na koji osoba reagira na vlastite misli, osjećaje i tjelesne senzacije.

Terapija prihvaćanjem i posvećenošću

Terapija prihvaćanjem i posvećenošću (engl. *Acceptance and Commitment Therapy*, ACT), koju su razvijali Steven C. Hayes i suradnici, naglašava psihološku fleksibilnost.

Psihološka fleksibilnost sposobnost je da osoba bude svjesna sadašnjeg iskustva i da, čak i kada doživljava neugodne misli ili emocije, poduzima korake usklađene sa svojim vrijednostima.

ACT uključuje prihvaćanje, kognitivnu defuziju, svjesnost sadašnjeg trenutka, perspektivu sebstva kao konteksta, razjašnjavanje vrijednosti i predano djelovanje.

**Kognitivna defuzija** odnosi se na promjenu odnosa prema mislima: osoba uči prepoznati misao kao mentalni događaj, a ne kao nužno točan opis stvarnosti ili naredbu koju mora slijediti.

Dijalektičko-bihevioralna terapija

Dijalektičko-bihevioralnu terapiju (engl. *Dialectical Behavior Therapy*, DBT) razvila je Marsha Linehan. Izvorno je razvijena za osobe s izraženim emocionalnim teškoćama i visokim rizikom od samoozljeđivanja, a danas se primjenjuje i u drugim područjima.

DBT povezuje prihvaćanje osobe s poticanjem promjene ponašanja. Njezina struktura uključuje rad na svjesnosti, regulaciji emocija, toleranciji na uznemirenost i interpersonalnoj učinkovitosti.

Pristup je poznat po strukturiranom programu koji, ovisno o obliku liječenja, može uključivati individualnu terapiju, grupni trening vještina, podršku pri primjeni vještina i timsku konzultaciju terapeuta.

Terapija usmjerena na suosjećanje

Terapiju usmjerenu na suosjećanje (engl. *Compassion Focused Therapy*, CFT) razvio je Paul Gilbert.

Ona je usmjerena na razumijevanje srama, samokritičnosti i teškoća u regulaciji emocija. Naglašava razvoj sposobnosti suosjećajnog odnosa prema sebi i drugima, osobito kod osoba koje teško prihvaćaju vlastite pogreške ili imaju izražen osjećaj manje vrijednosti.

Kognitivna terapija temeljena na svjesnoj prisutnosti

Kognitivna terapija temeljena na svjesnoj prisutnosti (engl. *Mindfulness-Based Cognitive Therapy*, MBCT) kombinira elemente kognitivne terapije i treninga svjesne prisutnosti.

Razvijena je posebno za smanjivanje rizika od ponavljanja depresivnih epizoda kod osoba s ponavljajućom depresijom. Pomaže osobi prepoznati rane znakove pogoršanja raspoloženja i razviti drukčiji odnos prema negativnim mislima.

Treći val obuhvaća i druge pristupe, a njegove se metode, teorijske pretpostavke i istraživačka potpora razlikuju. Pritom nije opravdano sve pristupe koji uključuju svjesnu prisutnost ili prihvaćanje automatski smatrati jednako učinkovitim.

9. Terapije usmjerene na emocije i iskustvo

Terapije usmjerene na emocije i iskustvo naglašavaju ulogu emocionalnih procesa u psihičkom funkcioniranju i terapijskoj promjeni.

Emocije pružaju informacije o potrebama, odnosima, prijetnjama i važnim životnim događajima. Međutim, osoba može teško prepoznavati vlastite emocije, izbjegavati ih ili reagirati na načine koji održavaju psihičku patnju.

Terapija usmjerena na emocije

Terapija usmjerena na emocije povezana s radom Leslieja Greenberga istražuje kako se emocije pojavljuju, kako su povezane s osobnim značenjima i kako se mogu transformirati.

Primjerice, ispod izražene ljutnje mogu se nalaziti povrijeđenost, strah ili osjećaj odbačenosti. Terapijski rad pomaže osobi prepoznati takve emocionalne slojeve i razviti primjerenije načine reagiranja.

Važno je razlikovati ovaj individualni pristup od terapije usmjerene na emocije za parove (engl. *Emotionally Focused Therapy*, EFT), koja se povezuje s radom Sue Johnson i usredotočuje na emocionalne i privrženosne obrasce u partnerskim odnosima.

Psihodrama

Psihodramu je razvio Jacob Levy Moreno. To je iskustveni i grupni pristup u kojem sudionici mogu prikazivati međuljudske situacije, uloge, unutarnje konflikte i moguće načine reagiranja.

U psihodrami se mogu koristiti tehnike zamjene uloga, zrcaljenja i prikazivanja zamišljenih ili prošlih situacija. Svrha je omogućiti drukčiju perspektivu, emocionalno istraživanje i uvježbavanje novih odgovora.

Ostali iskustveni pristupi

Iskustvena tradicija uključuje i različite oblike terapije usmjerene na tijelo, emocionalne procese i neposredno doživljavanje. Ti se pristupi znatno razlikuju prema teorijskim osnovama, tehnikama i razini empirijske potpore.

Sama usmjerenost na emocije ili tijelo nije dovoljna za zaključak da je određena metoda znanstveno potvrđena. Učinkovitost se procjenjuje prema konkretnom pristupu, populaciji i ishodima istraživanja.

10. Terapije usmjerene na traumu

Terapije usmjerene na traumu obuhvaćaju psihoterapijske postupke koji izravno obrađuju traumatska iskustva i njihove posljedice.

Trauma može utjecati na emocionalnu regulaciju, pamćenje, osjećaj sigurnosti, odnose i uvjerenja o sebi i svijetu. Terapija nastoji smanjiti simptome povezane s traumom i pomoći osobi da prošlo iskustvo prestane doživljavati kao neposrednu prijetnju u sadašnjosti.

Među najbolje istraženim pristupima za liječenje posttraumatskog stresnog poremećaja nalaze se:

**Terapija produljenom izloženošću (PE):** uključuje strukturiranu obradu traumatskih sjećanja i postupno suočavanje sa sigurnim situacijama koje osoba izbjegava.
**Terapija kognitivne obrade (CPT):** usredotočuje se na uvjerenja povezana s traumom, primjerice pretjeranu krivnju, sram ili osjećaj trajne opasnosti.
**EMDR:** uključuje strukturiranu obradu traumatskih sjećanja uz bilateralnu stimulaciju.
**Kognitivna terapija za PTSP:** radi na značenju traumatskog događaja, osjećaju trajne prijetnje i procesima koji održavaju simptome.
**Narativna terapija izlaganjem (NET):** može se primjenjivati kod osoba s višestrukim traumatskim iskustvima, uključujući rat i progon.

Ovi se pristupi razlikuju prema teorijskim pretpostavkama i tehnikama. Nije opravdano pretpostaviti da je jedan od njih najbolji za svaku osobu ili da svaki pristup koji se predstavlja kao terapija traume ima jednaku znanstvenu potporu.

Terapija usmjerena na traumu također se razlikuje od pristupa informiranog traumom, koji naglašava sigurnost, povjerenje, autonomiju i razumijevanje mogućih posljedica traumatskih iskustava u različitim oblicima skrbi.

11. Integrativna i eklektička psihoterapija

Integrativna psihoterapija nastoji povezati teorije i metode različitih psihoterapijskih pravaca u koherentan model rada.

Njezin je cilj razviti pristup koji uzima u obzir složenost osobe i problema, umjesto da se svi klijenti i sve teškoće tretiraju prema istom obrascu.

Integrativni terapeut može, primjerice, kombinirati kognitivno-bihevioralne tehnike s radom na emocionalnim iskustvima i interpersonalnim obrascima, ali bi izbor i povezivanje metoda trebali biti teorijski utemeljeni i usklađeni s ciljevima liječenja.

**Eklektička psihoterapija** odnosi se na odabir tehnika iz različitih pravaca bez nužnog prihvaćanja jedinstvene integrativne teorije. U praksi se ta dva pojma ponekad preklapaju, ali nisu potpuno istoznačna.

Integracija može uključivati nekoliko razina:

**Teorijska integracija:** povezivanje objašnjenja iz različitih psihoterapijskih teorija.
**Tehnički eklekticizam:** odabir postupaka prema njihovoj prikladnosti za konkretan problem.
**Asimilativna integracija:** rad unutar jednog osnovnog pravca uz uključivanje odabranih tehnika drugih pristupa.
**Integracija zajedničkih čimbenika:** naglašavanje procesa koji se pojavljuju u različitim terapijama, primjerice terapijskog saveza, suradnje i očekivanja promjene.

Integrativni pristup ne znači proizvoljno kombiniranje tehnika. Potrebni su jasni ciljevi, razumijevanje svrhe svake intervencije i praćenje njezinih učinaka.

12. Grupna psihoterapija

Grupna psihoterapija oblik je psihoterapije u kojem terapeut radi s više sudionika istodobno. Ona nije zaseban teorijski pravac u istom smislu kao psihoanaliza ili KBT, jer se može provoditi unutar različitih psihoterapijskih orijentacija.

Grupni rad omogućuje sudionicima da istražuju međuljudske odnose, dobiju povratne informacije, razvijaju socijalne vještine i uče iz iskustava drugih članova.

U grupi se mogu pojaviti osjećaji pripadnosti, prihvaćanja i uzajamnog razumijevanja, ali i sukobi, nelagoda i strah od procjenjivanja. Terapeut pomaže grupi da te procese prepozna i iskoristi za terapijski rad.

Među važnim čimbenicima grupne terapije nalaze se osjećaj univerzalnosti, međusobno pomaganje, razvoj socijalnih vještina, interpersonalno učenje i grupna kohezija.

Grupna psihoterapija može biti psihodinamska, kognitivno-bihevioralna, interpersonalna, iskustvena ili integrativna.

13. Partnerska psihoterapija

Partnerska psihoterapija usmjerena je na teškoće u intimnim odnosima. Može se temeljiti na sistemskim, kognitivno-bihevioralnim, emocionalno usmjerenim ili integrativnim pristupima.

Terapeut istražuje obrasce komunikacije, emocionalne reakcije, očekivanja, sukobe i načine na koje partneri pokušavaju riješiti probleme.

Primjerice, jedan partner može reagirati povlačenjem kada osjeti kritiku, dok drugi povlačenje tumači kao odbacivanje i pojačava zahtjeve za razgovorom. Takav obrazac može se održavati neovisno o početnom razlogu sukoba.

Terapija nastoji pomoći partnerima prepoznati obrazac, razumjeti emocionalne potrebe koje se nalaze iza reakcija i razviti učinkovitije načine komunikacije.

Jedan od poznatih pristupa jest terapija usmjerena na emocije za parove, koja naglašava emocionalnu povezanost i obrasce privrženosti. Drugi je pristup kognitivno-bihevioralna terapija za parove, koja uključuje rad na komunikaciji, rješavanju problema i promjeni ponašanja.

Partnerska terapija nije primjerena u svakom kontekstu. Ako postoji nasilje, prisila ili ozbiljna neravnoteža moći, potrebna je pažljiva procjena sigurnosti, a zajednički terapijski rad ne mora biti prikladan.

Kako se psihoterapijski pravci međusobno razlikuju?

Iako svi psihoterapijski pravci nastoje pomoći osobi da smanji patnju ili poboljša funkcioniranje, razlikuju se prema tome na što prvenstveno usmjeravaju pozornost.

| Pravac | Glavni naglasak | Primjeri metoda |

|---|---|---|

| Psihoanalitički i psihodinamski | Nesvjesni procesi, konflikti, emocionalni i odnosni obrasci | Slobodne asocijacije, istraživanje prijenosa, interpretacija |

| Bihevioralni | Naučeni obrasci ponašanja i njihovo održavanje | Izlaganje, bihevioralno uvježbavanje, upravljanje potkrepljenjem |

| Kognitivni i kognitivno-bihevioralni | Povezanost mišljenja, emocija i ponašanja | Kognitivno restrukturiranje, bihevioralni eksperimenti |

| Humanistički | Subjektivno iskustvo, autentičnost i osobni rast | Empatijsko slušanje, reflektiranje iskustva |

| Egzistencijalni | Smisao, sloboda, odgovornost i ljudska ograničenja | Istraživanje vrijednosti, životnih izbora i egzistencijalnih pitanja |

| Sistemski | Obrasci odnosa i širi kontekst | Cirkularno ispitivanje, promjena interakcijskih obrazaca |

| Interpersonalni | Povezanost simptoma i međuljudskih odnosa | Rad na tugovanju, sporovima i životnim prijelazima |

| Treći val KBT-a | Prihvaćanje, svjesnost, regulacija emocija i vrijednosti | Defuzija, mindfulness, trening vještina |

| Terapije usmjerene na emocije | Prepoznavanje i transformacija emocionalnih procesa | Rad sa stolicama, emocionalna obrada |

| Terapije usmjerene na traumu | Obrada traumatskih sjećanja i posljedica traume | Izlaganje, kognitivna obrada, EMDR |

| Integrativni pristupi | Povezivanje metoda i teorija | Kombinacija postupaka prema strukturiranom planu |

Tablica prikazuje dominantne naglaske, a ne stroge granice. Primjerice, suvremena psihodinamska terapija može uključivati strukturirane intervencije, KBT može pridavati veliku važnost terapijskom odnosu, a sistemski terapeut može raditi s emocionalnim iskustvima pojedinca.

Zajednički čimbenici psihoterapijske promjene

Unatoč teorijskim razlikama, mnogi psihoterapijski pravci dijele određene elemente koji mogu pridonijeti terapijskom ishodu.

Terapijski savez

Terapijski savez odnosi se na suradnički odnos terapeuta i klijenta. Obuhvaća dogovor o ciljevima, suradnju u terapijskim zadacima i kvalitetu međusobnog odnosa.

Istraživanja povezuju kvalitetniji terapijski savez s boljim ishodima u različitim psihoterapijskim orijentacijama. Međutim, ta povezanost sama po sebi ne dokazuje da savez uzrokuje sve opažene promjene.

Suradnja i zajednički ciljevi

Jasni ciljevi pomažu osobi razumjeti svrhu terapije i pratiti napredak. Suradnja također omogućuje prilagodbu tretmana potrebama osobe i promjenama koje se pojavljuju tijekom rada.

Emocionalno iskustvo i novo učenje

Terapija može omogućiti osobi da prepozna i obradi emocije, preispita uvjerenja, uvježba nove oblike ponašanja i razvije drukčije načine reagiranja u odnosima.

Različiti pravci te procese objašnjavaju različitim teorijskim modelima. Zbog toga nije opravdano pretpostaviti da sve terapije djeluju istim mehanizmom.

Očekivanja i razumijevanje problema

Objašnjenje teškoća i uvjerljiv plan liječenja mogu pomoći osobi da razumije što se događa i zašto se određeni postupci primjenjuju. Očekivanja, povjerenje i osjećaj smislenosti terapijskog rada mogu utjecati na sudjelovanje i ustrajnost u liječenju.

Zajednički čimbenici važni su za istraživanje psihoterapije, ali ne znače da su sve metode jednako učinkovite za sve probleme.

Kako se bira psihoterapijski pravac?

Izbor terapije ovisi o više čimbenika. Među najvažnijima su vrsta teškoća, ozbiljnost simptoma, osobne preferencije, dostupnost stručnjaka, znanstvena potpora za određeni tretman i kvaliteta terapijskog odnosa.

Za neke probleme postoje dobro istraženi, specifični terapijski protokoli. Primjerice, određeni oblici KBT-a imaju snažnu istraživačku potporu za anksiozne poremećaje, dok su CPT, PE i EMDR među preporučenim pristupima za PTSP.

Za druge probleme važni su šira klinička procjena, rad na odnosima, emocionalnim procesima ili dugotrajnim obrascima funkcioniranja.

Pri izboru terapije korisno je razmotriti:

odgovara li pristup problemu zbog kojeg osoba traži pomoć;
ima li za konkretan problem odgovarajuću istraživačku potporu;
je li terapeut odgovarajuće educiran i kvalificiran;
razumije li osoba ciljeve i metode liječenja;
može li otvoreno razgovarati o napretku, teškoćama i mogućim alternativama;
prate li se promjene simptoma i svakodnevnog funkcioniranja.

Psihoterapijski pravac nije jedini čimbenik uspjeha. Važni su i kvaliteta provedbe terapije, odnos terapeuta i klijenta, životne okolnosti, dodatne potrebe za liječenjem te sposobnost prilagodbe tretmana.

Znanstvena procjena psihoterapijskih pravaca

Znanstvena procjena psihoterapije obuhvaća više različitih pitanja.

Prvo, istražuje se smanjuje li određeni tretman simptome i poboljšava li funkcioniranje. Drugo, ispituje se u usporedbi s čime je učinkovitiji ili nije učinkovitiji. Treće, proučava se za koje osobe, probleme i okolnosti daje najbolje rezultate. Četvrto, istražuju se mehanizmi putem kojih može djelovati.

Ti se zaključci ne smiju poistovjećivati. Dokaz da je terapija učinkovita za određeni poremećaj ne potvrđuje automatski cjelokupnu teoriju na kojoj se temelji.

Randomizirana kontrolirana istraživanja, metaanalize, sustavni pregledi i kliničke smjernice važni su izvori dokaza. Međutim, potrebno je uzeti u obzir kvalitetu istraživanja, veličinu učinka, rizik od pristranosti, trajnost poboljšanja i mogućnost primjene rezultata u stvarnim uvjetima.

Nijedan psihoterapijski pravac nije najbolje rješenje za svaku osobu i svaki problem. Znanstveno utemeljen pristup zahtijeva procjenu konkretnog tretmana, a ne samo pripadnosti određenoj školi.

Što vrijedi zapamtiti?

Psihoterapijski pravci teorijski su i praktični okviri za razumijevanje psihičkih teškoća i planiranje terapijske promjene.
Psihoanalitički i psihodinamski pristupi naglašavaju nesvjesne procese, unutarnje konflikte i emocionalne obrasce.
Bihevioralna terapija usmjerena je na naučene obrasce ponašanja, dok kognitivno-bihevioralna terapija povezuje mišljenje, emocije i ponašanje.
Humanistički i egzistencijalni pristupi naglašavaju subjektivno iskustvo, autentičnost, osobnu odgovornost i smisao.
Sistemska terapija promatra teškoće u kontekstu odnosa, dok interpersonalna psihoterapija posebno naglašava vezu između raspoloženja i međuljudskih odnosa.
Terapije trećeg vala KBT-a usredotočuju se na prihvaćanje, svjesnost, regulaciju emocija i psihološku fleksibilnost.
Terapije usmjerene na traumu primjenjuju specifične postupke za obradu traumatskih iskustava i povezanih simptoma.
Integrativna psihoterapija povezuje elemente različitih pristupa, dok grupna i partnerska psihoterapija označavaju oblike rada koji mogu uključivati različite teorijske orijentacije.
Različiti pravci dijele neke zajedničke čimbenike, uključujući terapijski savez, suradnju i jasno definirane ciljeve, ali to ne znači da su svi tretmani jednako učinkoviti.
Izbor terapije treba temeljiti na potrebama osobe, znanstvenim dokazima, stručnosti terapeuta i praćenju terapijskog napretka.

Povezane lekcije

[Zajednički čimbenici psihoterapije](/lekcija/zajednicki-cimbenici-psihoterapije)
[Glavne škole psihologije](/lekcija/glavne-skole-psihologije)
[Terapijski odnos i terapijski savez](/lekcija/terapijski-odnos)
[Suvremeni znanstveni status psihodinamskih pristupa](/lekcija/suvremeni-znanstveni-status-psihodinamskih-pristupa)
[Učinkovitost psihoterapije](/lekcija/ucinkovitost-psihoterapije)

Izvori i literatura

1. Corsini, R. J. i Wedding, D. (ur.). (2019). *Current Psychotherapies* (11. izd.). Cengage Learning.

2. Prochaska, J. O. i Norcross, J. C. (2018). *Systems of Psychotherapy: A Transtheoretical Analysis* (9. izd.). Oxford University Press.

3. Wampold, B. E. i Imel, Z. E. (2015). *The Great Psychotherapy Debate: The Evidence for What Makes Psychotherapy Work* (2. izd.). Routledge.

4. Freud, S. (1917). *Introductory Lectures on Psycho-Analysis*. Standard Edition, sv. 15–16. Hogarth Press.

5. Shedler, J. (2010). The efficacy of psychodynamic psychotherapy. *American Psychologist, 65*(2), 98–109. https://doi.org/10.1037/a0018378

6. Skinner, B. F. (1953). *Science and Human Behavior*. Macmillan.

7. Beck, A. T. (1976). *Cognitive Therapy and the Emotional Disorders*. International Universities Press.

8. Ellis, A. (1962). *Reason and Emotion in Psychotherapy*. Lyle Stuart.

9. Rogers, C. R. (1957). *The Necessary and Sufficient Conditions of Therapeutic Personality Change*. Journal of Consulting Psychology, 21(2), 95–103. https://doi.org/10.1037/h0045357

10. Perls, F., Hefferline, R. F. i Goodman, P. (1951). *Gestalt Therapy: Excitement and Growth in the Human Personality*. Julian Press.

11. Yalom, I. D. (1980). *Existential Psychotherapy*. Basic Books.

12. Frankl, V. E. (1969). *The Will to Meaning: Foundations and Applications of Logotherapy*. World Publishing Company.

13. Minuchin, S. (1974). *Families and Family Therapy*. Harvard University Press.

14. White, M. i Epston, D. (1990). *Narrative Means to Therapeutic Ends*. W. W. Norton & Company.

15. de Shazer, S. (1985). *Keys to Solution in Brief Therapy*. W. W. Norton & Company.

16. Klerman, G. L., Weissman, M. M., Rounsaville, B. J. i Chevron, E. S. (1984). *Interpersonal Psychotherapy of Depression*. Basic Books.

17. Hayes, S. C., Strosahl, K. D., & Wilson, K. G. (2012). *Acceptance and Commitment Therapy: The Process and Practice of Mindful Change* (2nd ed.). Guilford Press.

18. Linehan, M. M. (2015). *DBT Skills Training Manual*. 2. izdanje. New York: Guilford Press.

19. Segal, Z. V., Williams, J. M. G. i Teasdale, J. D. (2013). *Mindfulness-Based Cognitive Therapy for Depression* (2. izd.). Guilford Press.

20. Greenberg, L. S. (2011). *Emotion-Focused Therapy*. American Psychological Association. https://doi.org/10.1037/12340-000

21. Shapiro, F. (2018). *Eye Movement Desensitization and Reprocessing (EMDR) Therapy: Basic Principles, Protocols, and Procedures* (3. izd.). Guilford Press.

22. Resick, P. A., Monson, C. M. i Chard, K. M. (2017). *Cognitive Processing Therapy for PTSD: A Comprehensive Manual*. Guilford Press.

23. Norcross, J. C., & Lambert, M. J. (2018). Psychotherapy relationships that work III. *Psychotherapy, 55*(4), 303–315. https://doi.org/10.1037/pst0000193

24. Wampold, B. E. (2015). How important are the common factors in psychotherapy? An update. *World Psychiatry*, 14(3), 270–277. https://doi.org/10.1002/wps.20238

25. American Psychological Association. (2017). *Clinical Practice Guideline for the Treatment of Posttraumatic Stress Disorder (PTSD) in Adults*. https://www.apa.org/ptsd-guideline