Genetika i mentalni poremećaji

Zadnja provjera: listopad 2026.

Uvod

Mentalni poremećaji nastaju djelovanjem složenih bioloških, psiholoških i društvenih čimbenika. Genetika ima važnu ulogu u razumijevanju zašto su neke osobe podložnije razvoju određenih poremećaja, ali genetska predispozicija sama po sebi ne znači da će osoba razviti mentalni poremećaj.

Istraživanja pokazuju da brojni mentalni poremećaji, uključujući depresivne i anksiozne poremećaje, bipolarni poremećaj i shizofreniju, imaju određenu nasljednu komponentu. Međutim, njihova se pojava ne može objasniti jednim genom niti jednostavnim odnosom između genetske varijante i simptoma.

Suvremena istraživanja sve više naglašavaju međudjelovanje genetskih predispozicija, razvoja mozga, životnih iskustava, stresa, obiteljskih odnosa i širih društvenih uvjeta.

Kako geni utječu na rizik od mentalnih poremećaja?

Geni sudjeluju u razvoju i funkcioniranju živčanog sustava te utječu na biološke procese povezane s regulacijom emocija, odgovorom na stres, kognitivnim funkcijama i ponašanjem. Genetske razlike mogu pridonositi individualnim razlikama u tim procesima, a time i razlikama u osjetljivosti na određene mentalne poremećaje.

Kod većine mentalnih poremećaja genetski je rizik **poligenski**. To znači da na njega utječe velik broj genetskih varijanti, od kojih svaka obično ima malen pojedinačni učinak. Njihovo zajedničko djelovanje može pridonijeti razlikama u ukupnoj podložnosti poremećaju.

Važno je razlikovati genetski rizik od genetske sudbine. Osoba može naslijediti varijante povezane s povećanim rizikom, a da nikada ne razvije odgovarajući poremećaj. Jednako tako, mentalni poremećaj može se pojaviti kod osobe bez poznate obiteljske povijesti takvih teškoća.

Genetska predispozicija stoga predstavlja jedan dio šire slike, a ne samostalno objašnjenje nastanka poremećaja.

Nasljednost i mentalni poremećaji

U istraživanjima mentalnih poremećaja često se koristi pojam nasljednosti (*heritability*). On opisuje koliki se dio razlika u određenoj osobini ili podložnosti poremećaju unutar proučavane populacije, u određenim uvjetima, statistički povezuje s genetskim razlikama među ljudima.

Nasljednost nije isto što i vjerojatnost da će pojedina osoba razviti poremećaj. Također, ne označava postotak poremećaja pojedinca koji je uzrokovan genima.

Procjene nasljednosti razlikuju se ovisno o poremećaju, populaciji, istraživačkoj metodi i okolišnim uvjetima. Visoka procijenjena nasljednost ne znači da je poremećaj neizbježan niti da se na njegov tijek ne može utjecati liječenjem i drugim oblicima podrške.

Obiteljska povijest može biti važna informacija pri procjeni rizika, ali sama po sebi nije dovoljna za dijagnozu niti omogućuje pouzdano predviđanje budućeg mentalnog zdravlja pojedinca.

Genetika različitih mentalnih poremećaja

Depresivni poremećaji

Depresivni poremećaji povezani su s nizom genetskih, bioloških, psiholoških i okolišnih čimbenika. Genetske razlike mogu pridonositi osjetljivosti na promjene raspoloženja, stres i druge procese povezane s depresijom.

Istraživanja upućuju na poligensku osnovu rizika, pri čemu mnoge genetske varijante imaju vrlo male učinke. Na razvoj depresije mogu utjecati i prethodna iskustva, dugotrajni stres, gubitak, zdravstvene teškoće, socijalna izolacija i drugi životni čimbenici.

Ne postoji jedan gen koji određuje hoće li osoba razviti depresiju. Ni prisutnost depresije u obitelji ne znači da će je svaki član obitelji razviti.

Anksiozni poremećaji

Genetski čimbenici mogu pridonositi individualnim razlikama u emocionalnoj reaktivnosti, osjetljivosti na prijetnju i načinu reagiranja na stres. Te karakteristike mogu biti povezane s rizikom od razvoja anksioznih poremećaja.

Međutim, anksioznost ovisi i o učenju, iskustvima, interpretaciji prijetećih situacija i strategijama suočavanja. Obiteljsko okruženje može utjecati na razvoj strahova i načine reagiranja, ali obiteljska sličnost ne mora biti isključivo genetskog podrijetla.

Važno je razlikovati uobičajenu tjeskobu, koja je dio ljudskog iskustva, od anksioznog poremećaja koji uključuje izražene i trajnije teškoće.

Bipolarni poremećaj

Bipolarni poremećaj ima izraženu genetsku komponentu. Obiteljska i genetska istraživanja pokazuju da se rizik povećava kod osoba koje imaju bliske biološke srodnike s tim poremećajem.

Ipak, ne postoji pojedinačni gen koji samostalno uzrokuje bipolarni poremećaj. Rizik je povezan s brojnim genetskim varijantama i složenim biološkim procesima. Na pojavu i tijek simptoma mogu utjecati i san, stres, uporaba psihoaktivnih tvari te drugi zdravstveni i okolišni čimbenici.

Obiteljska povijest može biti važna u kliničkoj procjeni, ali dijagnoza se postavlja na temelju stručne procjene simptoma, njihova trajanja, intenziteta i tijeka.

Shizofrenija

Shizofrenija je jedan od mentalnih poremećaja za koje istraživanja pokazuju znatan genetski doprinos riziku. Međutim, njezina je genetska osnova složena i uključuje velik broj varijanti, kao i moguće doprinose rijetkih genetskih promjena.

Genetski čimbenici djeluju u kontekstu razvoja mozga i okolišnih utjecaja. Istražuju se, primjerice, prenatalni i perinatalni čimbenici, određene razvojne okolnosti i stresni događaji, ali njihov se doprinos razlikuje među pojedincima i ne omogućuje jednostavno predviđanje bolesti.

Čak i kada osoba ima bliskog srodnika sa shizofrenijom, to ne znači da će i sama razviti poremećaj. Genetski rizik nije isto što i dijagnoza.

Poremećaj pozornosti s hiperaktivnošću (ADHD)

ADHD ima snažnu genetsku komponentu, a istraživanja upućuju na doprinos velikog broja genetskih varijanti. Te se varijante povezuju s razvojnim procesima i funkcijama koje sudjeluju u regulaciji pažnje, aktivnosti i impulzivnosti.

Ipak, ADHD se ne može dijagnosticirati na temelju genetike. Dijagnoza se temelji na procjeni simptoma, njihovu trajanju, pojavi u različitim okruženjima i utjecaju na svakodnevno funkcioniranje.

Genetski čimbenici djeluju zajedno s razvojnim i okolišnim okolnostima, a individualne potrebe i teškoće razlikuju se među osobama s istom dijagnozom.

Zajednička genetska osnova različitih poremećaja

Genetska istraživanja pokazuju da neki mentalni poremećaji dijele dio genetskih čimbenika rizika. To se naziva **genetskim preklapanjem** ili zajedničkom genetskom podlogom.

Primjerice, određene genetske varijante mogu biti povezane s rizikom od više različitih psihijatrijskih poremećaja. Takvo preklapanje upućuje na to da dijagnostičke kategorije nisu uvijek potpuno odvojene na biološkoj razini.

Zajednička genetska podloga ne znači da su različiti poremećaji isti. Oni se mogu razlikovati po simptomima, tijeku, potrebama liječenja i utjecaju na svakodnevni život.

Genetsko preklapanje također može pomoći u razumijevanju zašto se kod nekih osoba pojavljuje više od jednog mentalnog poremećaja. Međutim, komorbiditet može nastati i zbog drugih zajedničkih čimbenika, a ne samo zbog genetike.

Interakcija gena i okoline

Genetski rizik razvija se u kontekstu životnih iskustava. **Interakcija gena i okoline** opisuje situacije u kojima učinak okolišnog čimbenika ovisi o genetskim razlikama ili se učinak genetskih čimbenika mijenja ovisno o okolini.

Dugotrajni stres, traumatska iskustva, zanemarivanje, socijalna izolacija i drugi nepovoljni uvjeti mogu biti povezani s povećanim rizikom od pojedinih mentalnih poremećaja. Međutim, ljudi ne reagiraju jednako na ista iskustva.

Genetske razlike mogu pridonositi toj varijabilnosti, ali nije opravdano pretpostaviti da postoji jednostavna kombinacija gena i iskustva koja određuje ishod kod pojedinca. Rezultati istraživanja interakcija gena i okoline ovise o proučavanom poremećaju, načinu mjerenja i kvaliteti istraživačkog dizajna.

Zaštitni čimbenici također su važni. Podržavajući odnosi, dostupnost zdravstvene skrbi, odgovarajuće liječenje i razvijene strategije suočavanja mogu pridonijeti boljem funkcioniranju i oporavku.

Epigenetika i mentalno zdravlje

Epigenetika proučava mehanizme kojima se regulira aktivnost gena bez promjene osnovnog slijeda DNK. Na epigenetske procese mogu utjecati razvoj, stanično okruženje i određena životna iskustva.

Istražuje se povezanost epigenetskih promjena sa stresnim odgovorom, depresijom, traumatskim iskustvima i drugim aspektima mentalnog zdravlja. Neki nalazi upućuju na povezanost između određenih iskustava, epigenetskih oznaka i regulacije gena koji sudjeluju u biološkim odgovorima na stres.

Međutim, takve povezanosti ne dokazuju uvijek da epigenetska promjena uzrokuje mentalni poremećaj. Rezultati mogu ovisiti o vrsti tkiva, vremenu mjerenja, lijekovima, zdravstvenom stanju i drugim čimbenicima. Nalazi iz krvi ne moraju izravno odražavati procese u mozgu.

Epigenetika zato predstavlja važno područje istraživanja, ali još ne omogućuje jednostavno objašnjenje pojedinačnih mentalnih poremećaja niti pouzdano predviđanje njihove pojave na temelju epigenetskih oznaka.

Može li se genetski rizik izmjeriti?

Znanstvenici razvijaju **poligenske rezultate rizika** (*polygenic risk scores*, PRS), koji kombiniraju informacije o velikom broju genetskih varijanti kako bi procijenili relativnu genetsku podložnost određenoj osobini ili poremećaju.

Takvi rezultati mogu biti korisni u istraživanjima, primjerice za proučavanje bioloških mehanizama i odnosa između različitih poremećaja. Međutim, njihova je sposobnost predviđanja individualnog rizika za mnoge mentalne poremećaje još uvijek ograničena.

Na njihovu točnost utječu veličina i sastav istraživačkih uzoraka, populacijsko podrijetlo te razlike između istraživane i ciljne populacije. Rezultati razvijeni na jednoj populaciji ne moraju biti jednako pouzdani u drugoj.

Poligenski rezultat rizika ne predstavlja dijagnozu. Ne može samostalno utvrditi hoće li osoba razviti mentalni poremećaj, kada bi se to moglo dogoditi ili kako bi poremećaj mogao izgledati.

Što genetika znači za prevenciju i liječenje?

Razumijevanje genetskih čimbenika može dugoročno pomoći u boljem razumijevanju nastanka mentalnih poremećaja i razvoju preciznijih pristupa prevenciji i liječenju. Međutim, genetski podaci trenutačno ne mogu zamijeniti kliničku procjenu.

U praksi se procjena mentalnog zdravlja temelji na simptomima, njihovoj ozbiljnosti i trajanju, funkcioniranju osobe, zdravstvenoj i obiteljskoj povijesti te životnim okolnostima.

Genetska predispozicija ne znači da je poremećaj neizbježan niti da se osoba ne može oporaviti. Mnogi mentalni poremećaji mogu se uspješno liječiti ili se njihov utjecaj može znatno ublažiti odgovarajućom stručnom pomoći.

Genetske informacije također ne bi trebale biti razlog za stigmatizaciju ili diskriminaciju. Osoba nije definirana svojim genetskim rizikom, a mentalni poremećaj nije pokazatelj slabosti karaktera.

Sažetak

Genetski čimbenici pridonose riziku od brojnih mentalnih poremećaja, uključujući depresivne i anksiozne poremećaje, bipolarni poremećaj, shizofreniju i ADHD. Kod većine tih poremećaja genetska osnova je složena i poligenska, što znači da sudjeluje velik broj genetskih varijanti s uglavnom malim pojedinačnim učincima.

Genetska predispozicija ne znači da će osoba nužno razviti poremećaj. Rizik se oblikuje u međudjelovanju genetskih čimbenika, razvoja, životnih iskustava i društvenog okruženja. Epigenetika i poligenski rezultati rizika nude važne istraživačke mogućnosti, ali zasad imaju ograničenja u predviđanju individualnog mentalnog zdravlja.

Genetika je stoga važan dio objašnjenja mentalnih poremećaja, ali ne može sama objasniti njihovu pojavu, tijek ni mogućnosti oporavka.

Povezane lekcije

Izvori i literatura

1. Sullivan, P. F., Daly, M. J., & O'Donovan, M. (2012). Genetic architectures of psychiatric disorders: The emerging picture and its implications. *Nature Reviews Genetics, 13*, 537–551. https://doi.org/10.1038/nrg3240

2. Smoller, J. W., Andreassen, O. A., Edenberg, H. J., Faraone, S. V., Glatt, S. J., & Kendler, K. S. (2019). Psychiatric genetics and the structure of psychopathology. *Molecular Psychiatry, 24*, 409–420. https://doi.org/10.1038/s41380-018-0264-4

3. Cross-Disorder Group of the Psychiatric Genomics Consortium. (2013). Genetic relationship between five psychiatric disorders estimated from genome-wide SNPs. *Nature Genetics, 45*, 984–994. https://doi.org/10.1038/ng.2711

4. Cross-Disorder Group of the Psychiatric Genomics Consortium. (2019). Genomic relationships, novel loci, and pleiotropic mechanisms across eight psychiatric disorders. *Cell, 179*(7), 1469–1482.e11. https://doi.org/10.1016/j.cell.2019.11.020

5. Sullivan, P. F., Neale, M. C., & Kendler, K. S. (2000). Genetic epidemiology of major depression: Review and meta-analysis. *American Journal of Psychiatry, 157*(10), 1552–1562. https://doi.org/10.1176/appi.ajp.157.10.1552

6. Sullivan, P. F., Kendler, K. S., & Neale, M. C. (2003). Schizophrenia as a complex trait: Evidence from a meta-analysis of twin studies. *Archives of General Psychiatry, 60*(12), 1187–1192. https://doi.org/10.1001/archpsyc.60.12.1187

7. Smoller, J. W. (2019). Psychiatric genetics: An update and an agenda. *American Journal of Psychiatry, 176*(8), 613–620. https://doi.org/10.1176/appi.ajp.2019.19030283

8. Plomin, R., & von Stumm, S. (2018). The new genetics of intelligence. *Nature Reviews Genetics, 19*, 148–159. https://doi.org/10.1038/nrg.2017.104

9. Uher, R., & Zwicker, A. (2017). Etiology in psychiatry: Embracing the reality of poly-gene-environmental causation of mental illness. *World Psychiatry, 16*(2), 121–129. https://doi.org/10.1002/wps.20436

10. Horsthemke, B. (2018). A critical view on transgenerational epigenetic inheritance in humans. *Nature Communications, 9*, 2973. https://doi.org/10.1038/s41467-018-05445-5