Freudovi poznati slučajevi

Zadnja provjera: listopad 2026.

Psihoanaliza nije nastala iz laboratorijskih pokusa, nego iz rada s pojedinim pacijentima. Freudovi opisi slučajeva – Ana O., Dora, mali Hans, Čovjek štakor i Čovjek vuk – postali su klasični tekstovi psihologije i književnosti. Freud ih koristi kao dokaze za teoriju, a kasniji povjesničari otkrivaju da se stvarni tijek liječenja često razlikovao od objavljene priče. Ova lekcija opisuje pet slučajeva, što su trebali pokazati i kako ih procjenjujemo danas.

Teorijske pojmove koji se u slučajevima pojavljuju – potiskivanje, Edipov kompleks, prijenos – podrobno objašnjava lekcija [Freudova teorija](/lekcija/freudova-teorija). Opća metodološka ograničenja rada sa slučajevima opisuje lekcija [Studije slučaja (istraživanja)](/lekcija/studije-slucaja-istrazivanja).

Zašto su slučajevi bili važni

Za Freuda je opis slučaja (njem. *Krankengeschichte*, povijest bolesti) bio glavni način prikazivanja i obrane novih ideja. Svaki slučaj trebao je pokazati kako se simptom može razumjeti kao smislen izraz nesvjesnog sukoba i kako ga razgovor i tumačenje mogu ukloniti. Freud i sam primjećuje da se vlastiti prikazi slučajeva čitaju „kao kratke priče”. Upravo ta književna kvaliteta pridonijela je njihovu utjecaju – ali i otežala razlikovanje onoga što se dogodilo od onoga što je tumačenje.

Ana O.: „liječenje razgovorom”

**Tko i kada.** Ana O. pseudonim je Berthe Pappenheim (1859.–1936.), koju između 1880. i 1882. liječi bečki liječnik Josef Breuer, Freudov stariji kolega. Freud osobu ne liječi, ali slučaj objavljuje s Breuerom u *Studijama o histeriji* (1895.).

**Što se opisuje.** Uz bolest oca razvijaju se brojni simptomi: paralize, smetnje vida i govora, „odsutnosti” i promjene stanja svijesti. Breuer opisuje da simptomi nestaju kad se, u stanju nalik hipnozi, ispripovijeda događaj u kojem se simptom prvi put pojavio. Osoba u liječenju taj postupak naziva „liječenjem razgovorom” (engl. *talking cure*) i „čišćenjem dimnjaka”.

**Što je trebalo pokazati.** Simptomi histerije nastaju iz potisnutih, neproživljenih emocionalnih iskustava i nestaju kad se ta iskustva izraze – ideja **katarze**.

**Što znamo danas.** Povijesna istraživanja pokazuju da liječenje nije završilo izlječenjem kako to sugerira objavljeni tekst. Nakon završetka liječenja kod Breuera slijede boravci u sanatoriju, uz liječenje morfijem i kloralom zbog boli i nesanice (Ellenberger, 1970; Borch-Jacobsen, 1996). Kasnije Bertha Pappenheim postaje istaknuto ime njemačkog židovskog socijalnog rada i borbe protiv trgovine ljudima – oporavak je stvaran, ali nije posljedica jednog, opisanog postupka. Današnji kliničari dio simptoma tumače drukčije, primjerice kao disocijativne ili funkcionalne neurološke simptome (više u lekciji [Disocijativni poremećaji](/lekcija/disocijativni-poremecaji)).

Dora: prekinuta analiza

**Tko i kada.** Dora je pseudonim Ide Bauer (1882.–1945.), koja se 1900., u 18. godini, dovodi na liječenje zbog kašlja, gubitka glasa i neraspoloženja. Freud slučaj objavljuje 1905. kao *Fragment analize jednog slučaja histerije*.

**Što se opisuje.** U obiteljskom okruženju odvija se mreža odnosa: otac ima izvanbračnu vezu s gospođom K., a gospodin K. se udvara tada četrnaestogodišnjoj Idi. Freud simptome tumači kao izraz potisnute seksualne želje prema gospodinu K. i ocu, a odbijanje udvaranja kao obranu. Nakon jedanaest tjedana analiza se prekida na inicijativu osobe u liječenju.

**Što je trebalo pokazati.** Slučaj ilustrira tumačenje snova u liječenju i, prema Freudovu kasnijem zaključku, važnost **prijenosa**: Freud smatra da je prekid posljedica neprepoznatog prijenosa osjećaja prema gospodinu K. na terapeuta (više u lekciji [Prijenos i protuprijenos](/lekcija/prijenos-i-protuprijenos)).

**Što znamo danas.** Dora je jedan od najkritiziranijih slučajeva u povijesti psihoanalize. Kritičari, osobito iz feminističke perspektive, ističu da Freud ne prihvaća iskustvo mlade osobe izložene neprimjerenom udvaranju odraslog muškarca, nego ga tumači kao skrivenu želju. Mnogi danas prekid analize vide kao razumljivu reakciju na tumačenja koja nisu uvažavala njezin doživljaj. Slučaj pokazuje rizik da teorija oblikuje ono što terapeut „vidi”.

Mali Hans: strah od konja

**Tko i kada.** Mali Hans pseudonim je Herberta Grafa (1903.–1973.), petogodišnjeg djeteta koje razvija snažan strah od konja i izbjegava izlaziti na ulicu. Freud slučaj objavljuje 1909. Dijete ne liječi izravno: podatke prikuplja i razgovore vodi roditelj, Max Graf, iz Freudova kruga, a Freud se s djetetom susreće samo jednom.

**Što se opisuje.** Freud strah od konja tumači kao pomaknuti strah od oca: konj s crnim „brkovima” oko usta simbolizira oca, a strah izražava Edipov sukob – želju za majkom i strah od očeve kazne (strah od kastracije).

**Što je trebalo pokazati.** To je prvi objavljeni prikaz psihoanalize djeteta i Freudov glavni „dokaz” za Edipov kompleks iz izravnog opažanja djeteta, a ne iz prisjećanja odraslih.

**Što znamo danas.** Iz samog prikaza vidi se da je strah počeo nakon što je dijete vidjelo konja koji pada na ulici pod teškim teretom. Iz biheviorističke perspektive Joseph Wolpe i Stanley Rachman 1960. predlažu jednostavnije objašnjenje: strah je naučen klasičnim uvjetovanjem nakon zastrašujućeg događaja (Wolpe i Rachman, 1960; više u lekciji [Klasično uvjetovanje](/lekcija/klasicno-uvjetovanje)). Upozoravaju i da su razgovori s djetetom vođeni sugestivnim pitanjima. Herbert Graf kasnije se bavi opernom režijom i, prema vlastitom izvještaju, nema sjećanja na razgovore.

Čovjek štakor: prisilne misli

**Tko i kada.** Čovjek štakor pseudonim je Ernsta Lanzera (1878.–1914.), osobe na početku pravničke karijere koju Freud 1907. liječi zbog prisilnih misli. Slučaj se objavljuje 1909.

**Što se opisuje.** Glavni simptom je prisilna, zastrašujuća misao da bi se voljenim osobama mogla dogoditi kazna o kojoj se čulo u vojsci – mučenje štakorima. Uz to su prisutne prisilne radnje, sumnje i složeni rituali.

**Što je trebalo pokazati.** Freud slučaj koristi za opis **opsesivne neuroze**: prisilne misli nastaju iz sukoba ljubavi i mržnje prema istoj osobi (ambivalencije), osobito prema ocu, i iz obrana poput izolacije emocija od misli.

**Što znamo danas.** Za ovaj slučaj sačuvane su Freudove bilješke iz samog liječenja, koje omogućuju usporedbu s objavljenim tekstom. Usporedba pokazuje da je objavljeni prikaz uređen i dijelom sažet, primjerice u pogledu trajanja liječenja i redoslijeda tumačenja. Freud piše da je liječenje uspješno; osoba ubrzo nakon toga gine u Prvom svjetskom ratu, pa dugoročni ishod nije poznat. Današnje razumijevanje opsesivno-kompulzivnog poremećaja i njegovo liječenje izlaganjem uz sprečavanje reakcije znatno se razlikuju od Freudova pristupa (više u lekciji [Opsesivno-kompulzivni poremećaj](/lekcija/opsesivno-kompulzivni-poremecaj)).

Čovjek vuk: san o vukovima

**Tko i kada.** Čovjek vuk pseudonim je Sergeja Pankejeva (1886.–1979.), osobe iz bogate ruske obitelji koju Freud liječi od 1910. do 1914. zbog teške depresije i nesposobnosti funkcioniranja. Slučaj se objavljuje 1918.

**Što se opisuje.** Središte prikaza je san iz djetinjstva u kojem na drvu ispred prozora sjede bijeli vukovi i nepomično promatraju. Freud iz sna rekonstruira prizor koji je dijete navodno vidjelo u dobi od godinu i pol – spolni odnos roditelja – i tumači ga kao izvor kasnijih teškoća.

**Što je trebalo pokazati.** Slučaj je Freudov odgovor Adleru i Jungu: trebao je pokazati da su rana seksualna iskustva i infantilna seksualnost stvarno u temelju neuroze.

**Što znamo danas.** Pankejev živi do 1979. i u starosti razgovara s Karin Obholzer, koja razgovore objavljuje. U njima tvrdi da se liječenje nije pokazalo uspješnim, da se prizora iz djetinjstva nikada nije sjećao i da je rekonstrukcija bila Freudova. Nakon Freuda osoba desetljećima ostaje u analizi kod drugih psihoanalitičara. Slučaj se zato često navodi kao primjer kako tumačenje može nadomjestiti sjećanje (više u lekciji [Lažna sjećanja](/lekcija/lazna-sjecanja)).

Što slučajevi zajedno pokazuju

**Snaga.** Slučajevi pokazuju Freudovu sposobnost da u naizgled besmislenim simptomima traži osobno značenje i da ozbiljno uzme ono što pacijenti govore. Ideje poput važnosti terapijskog odnosa i ponavljanja obrazaca iz prošlosti u sadašnjim odnosima ostale su utjecajne i izvan psihoanalize (više u lekciji [Terapijski odnos i terapijski savez](/lekcija/terapijski-odnos)).

**Ograničenja.** Kao dokazi za teoriju slučajevi su slabi:

**Zašto ih i danas čitamo.** Slučajevi su važni povijesni dokumenti: pokazuju kako je psihoanaliza nastajala, kako su se razvijali pojmovi poput prijenosa i otpora te kako su liječnici tog vremena razumijevali psihičke teškoće. Čitaju se kao primjeri kliničkog razmišljanja i kao upozorenje koliko je teško razlikovati opažanje od tumačenja.

Primjer: kako čitati opis slučaja

Studentica psihologije čita slučaj malog Hansa i bilježi tri razine. Prva su **opisani događaji**: dijete se boji konja, strah je počeo nakon pada konja na ulici. Druga su **tumačenja**: konj predstavlja oca. Treća su **tvrdnje o dokazu**: slučaj potvrđuje Edipov kompleks. Razdvajanjem razina vidi da se prva razina može objasniti na više načina, a da treća razina ne slijedi nužno iz prve.

Kako je izgledala analiza

Freudovi slučajevi opisuju liječenje koje se znatno razlikuje od današnje psihoterapije. Analiza se odvija šest dana u tjednu, po sat vremena, a osoba u liječenju leži na kauču dok Freud sjedi iza nje, izvan vidnog polja. Od osobe se traži da govori sve što joj padne na um, bez cenzure, a Freud tumači snove, omaške, simptome i ono što se javlja u odnosu prema njemu. Liječenje traje mjesecima, a kod Čovjeka vuka i godinama.

Freud pritom bilježi uglavnom nakon seansi, po sjećanju, a ne tijekom razgovora. Objavljeni prikazi zato su rekonstrukcije koje su prošle kroz Freudovo pamćenje i teorijsko tumačenje, a ne zapisi onoga što je rečeno. To je jedan od razloga zašto se danas oprezno čitaju kao dokaz.

Etička pitanja

Slučajevi otvaraju i etička pitanja koja se danas drukčije postavljaju. Identiteti osoba u nekim su slučajevima prikriveni tek djelomično, pa su kasnije otkriveni. U slučaju Dore Freud tumači iskustvo neželjenog udvaranja odrasle osobe iz obiteljskog kruga prema osobi od četrnaest godina kao izraz potisnute želje, a ne kao zlostavljanje – tumačenje koje kasnije kritiziraju i psihoanalitičari i feministički autori. U slučaju malog Hansa analizu vodi roditelj djeteta, uz Freudove upute, što bi danas bilo neprihvatljivo zbog sukoba uloga.

Ta pitanja ne služe tome da se prošlost sudi prema današnjim mjerilima, nego da se vidi kako su se razvila načela poput povjerljivosti, informiranog pristanka i jasnih granica u terapijskom odnosu (više u lekciji [Terapijski odnos](/lekcija/terapijski-odnos)).

Zašto se slučajevi i danas čitaju

Unatoč svim nedostacima, Freudovi slučajevi i dalje se čitaju na studijima psihologije, psihijatrije i književnosti. Razlozi su različiti: kao povijesni dokumenti pokazuju kako je nastala psihoterapija; kao tekstovi su iznimno vješto napisani i postali su dio kulture; a kao primjeri pokazuju i snagu i opasnost tumačenja – kako se iz pojedinosti života može izgraditi uvjerljiva priča koja ne mora biti točna. Za suvremenu psihologiju upravo je ta pouka možda najvrjednija: dobra priča nije isto što i provjeren dokaz (više u lekciji [Studije slučaja u istraživanjima](/lekcija/studije-slucaja-istrazivanja)).

Drugi Freudovi slučajevi

Pet slučajeva iz ove lekcije najpoznatiji su, ali nisu jedini. U *Studijama o histeriji* Freud opisuje još nekoliko žena koje liječi hipnozom i ranim oblicima razgovorne terapije, primjerice slučajeve poznate kao Emmy von N. i Elisabeth von R. Freud piše i studiju o memoarima Daniela Paula Schrebera iz njemačkog pravosuđa, u kojima je opisana teška psihoza. Freud Schrebera nikada ne upoznaje, nego bolest analizira na temelju objavljene knjige. Ta studija pokazuje Freudovu spremnost da donosi zaključke bez izravnog kontakta s osobom – pristup koji je kasnije kritiziran, kao i psihobiografija općenito (više u lekciji [Psihoanaliza u umjetnosti i kulturi](/lekcija/psihoanaliza-u-umjetnosti-i-kulturi)).

Svi ti slučajevi dijele isto obilježje: objavljeni su kao potvrda teorije, a ne kao otvorena provjera u kojoj bi i neuspjeh bio jednako vrijedan podatak.

Slučajevi kao književnost

Freudovi prikazi slučajeva često se čitaju i kao književni tekstovi. Imaju zaplet, napetost, preokrete i razrješenje, a Freud primjećuje da više nalikuju kratkim pričama nego medicinskim izvješćima. Upravo ta pripovjedna snaga objašnjava njihovu trajnu popularnost – ali i opasnost da se uvjerljivost priče zamijeni s točnošću.

Sažetak

Freudovi slučajevi – Ana O., Dora, mali Hans, Čovjek štakor i Čovjek vuk – utemeljili su pojmove poput katarze, prijenosa i Edipova kompleksa i postali klasični tekstovi. Povijesna istraživanja pokazuju da se objavljeni prikazi u važnim točkama razlikuju od stvarnog tijeka i ishoda liječenja. Slučajevi su vrijedni kao povijesni dokumenti i primjeri kliničkog razmišljanja, ali nisu pouzdan dokaz Freudove teorije.

Povezane lekcije

Izvori i literatura