Freud o kulturi i religiji

Zadnja provjera: listopad 2026.

Freud ne ostaje u terapijskoj sobi. U drugoj polovici života sve više piše o pitanjima koja nadilaze pojedinca: odakle potječu moralne zabrane, zašto ljudi vjeruju u bogove, zašto je život u civilizaciji tako često nezadovoljavajući i zašto se ljudi u masi ponašaju drukčije nego nasamo. Ti su spisi među Freudovim najčitanijima i najspornijima. Ova lekcija predstavlja pet glavnih djela, njihove središnje ideje i ocjene koje su dobila u antropologiji, povijesti i psihologiji religije.

Temeljni pojmovi na kojima ta djela počivaju – nesvjesno, id, ego i superego, Edipov kompleks te nagon života i nagon smrti – objašnjeni su u lekciji [Freudova teorija](/lekcija/freudova-teorija).

Polazište: od pojedinca prema društvu

Freud polazi od pretpostavke da se zakonitosti koje otkriva u neurozama pojedinaca mogu primijeniti i na kolektivne pojave. Ako pojedinac potiskuje zabranjene želje i stvara simptome, onda i društvo, smatra Freud, može imati svoje „simptome” – rituale, zabrane i vjerovanja koja štite od zabranjenih poriva. Ta analogija između pojedinca i kulture provlači se kroz sva Freudova kasna djela i ujedno je glavni predmet kritike: nije jasno smije li se psihološki mehanizam pojedinca tako izravno prenijeti na cijele zajednice.

Totem i tabu (1913.)

U knjizi *Totem i tabu* Freud spaja antropološke izvještaje svojega vremena, Darwinovu ideju o „prahordi” i vlastitu teoriju Edipova kompleksa (Freud, 1913/1955).

Freud naziva tu pripovijest „pravim mitom” i hipotezom. Antropolozi je, međutim, odbacuju gotovo odmah. Alfred Kroeber već 1920. upozorava da ne postoje dokazi za takav događaj, da totemizam nije univerzalna faza razvoja društava i da Freud koristi zastarjele izvore (Kroeber, 1920). Danas se *Totem i tabu* čita kao zanimljiv pokušaj spajanja psihologije i antropologije, ali ne kao povijesno utemeljeno objašnjenje.

Psihologija masa i analiza ega (1921.)

U ovom djelu Freud pokušava objasniti zašto se pojedinci u masi ponašaju impulzivnije, lakovjernije i emocionalnije. Oslanja se na ranije opise Gustavea Le Bona, ali nudi vlastito objašnjenje: članovi mase stavljaju vođu na mjesto svojega **ideala ega** i zato se međusobno poistovjećuju. Zajednička vezanost uz vođu povezuje ih i međusobno (Freud, 1921/1955). Kao primjere navodi vojsku i crkvu.

Ideja je imala velik utjecaj na kasnije rasprave o autoritarnim pokretima. Suvremena socijalna psihologija, međutim, objašnjava ponašanje u skupinama drukčije – kroz društveni identitet, norme i situacijske čimbenike – i ne potvrđuje sliku mase kao iracionalne cjeline (više u lekciji [Ponašanje u grupi](/lekcija/ponasanje-u-grupi)).

Budućnost jedne iluzije (1927.)

Ovo je Freudova najizravnija rasprava o religiji. Religijska vjerovanja, tvrdi Freud, jesu **iluzije** – ne nužno pogreške, nego vjerovanja koja nastaju iz snažne želje. Odrasla osoba suočena s nemoćnošću pred prirodom, bolešću i smrću ponavlja dječji odnos prema zaštitničkom ocu i stvara predodžbu Boga koji štiti, nagrađuje i kažnjava (Freud, 1927/1961).

Freud pravi važnu razliku: iluzija nije isto što i zabluda. Za iluziju je bitno to što proizlazi iz želje, a ne to je li istinita ili lažna. Ipak, Freud smatra da religija nema dovoljno dokaza i da bi čovječanstvo trebalo prijeći na znanstveni pogled na svijet, iako priznaje da je ta nada možda i sama iluzija.

Kritike dolaze s više strana. Prvo, objašnjenje podrijetla vjerovanja ne govori ništa o njegovoj istinitosti – to Freud priznaje, ali se taj argument često pogrešno koristi kao dokaz protiv religije. Drugo, slično bi se objašnjenje „iz želje” moglo primijeniti i na ateizam. Treće, empirijska psihologija religije pokazuje da religioznost ima mnoge izvore – društvene, kulturne, kognitivne i osobne – koji se ne mogu svesti na čežnju za ocem.

Nelagoda u kulturi (1930.)

*Nelagoda u kulturi* je Freudovo najutjecajnije kasno djelo. Polazi od pitanja zašto civilizacija, koja ljudima donosi zaštitu i udobnost, ujedno izaziva toliko nezadovoljstva (Freud, 1930/1961).

Djelo završava pitanjem hoće li Eros, nagon života, uspjeti obuzdati destruktivnost. U izdanju iz 1931., pred usponom nacizma, Freud dodaje rečenicu kojom ishod te borbe ostavlja otvorenim.

Ideja da je odnos pojedinca i društva nužno konfliktan utjecala je na sociologiju, filozofiju i kritičku teoriju. Pojam nagona smrti, međutim, nikada nije dobio empirijsku potvrdu, a suvremena istraživanja agresivnosti i krivnje polaze od drugih modela.

Mojsije i monoteizam (1939.)

Posljednja Freudova knjiga, dovršena u londonskom izbjeglištvu, tvrdi da je Mojsije bio Egipćanin, sljedbenik Ehnatonova kulta jednoga boga, te da su ga Izraelci ubili. Potisnuto sjećanje na taj čin, prema Freudu, vraća se kroz povijest i oblikuje židovsku religiju i osjećaj krivnje (Freud, 1939/1964). Povjesničari i bibličari tu tezu ne prihvaćaju jer nema povijesnih dokaza, a ideja o nasljeđivanju potisnutih sjećanja kroz generacije nije u skladu sa suvremenom biologijom. Knjiga se danas čita uglavnom kao Freudovo osobno suočavanje sa židovskim identitetom u vrijeme progona.

Rasprava s Einsteinom: Zašto rat?

Godine 1932., na poziv Lige naroda, Albert Einstein pita Freuda postoji li način da se ljudi oslobode prijetnje rata. U odgovoru Freud ponavlja svoju teoriju: agresivni porivi ne mogu se potpuno ukloniti, ali ih se može ograničiti jačanjem emocionalnih veza među ljudima i razvojem kulture i razuma (Freud, 1933/1964). Razmjena je kratka, ali dobro sažima Freudovo kasno stajalište – oprezni pesimizam koji ipak vjeruje u sporu snagu kulture.

Kako se ta djela danas ocjenjuju

**Kao povijesna i antropološka objašnjenja** Freudovi kulturni spisi uglavnom ne odolijevaju provjeri. Mit o praocu, egipatski Mojsije i nasljeđivanje potisnutih sjećanja nemaju dokazne podloge.

**Kao psihološka zapažanja** neke ideje ostaju poticajne: veza između religijskih predodžbi i ranih odnosa s roditeljima, dvosmislen odnos prema zabranama, cijena koju pojedinac plaća za život u zajednici i uloga krivnje u moralu. Neke od njih istražuju se suvremenim metodama – na primjer, povezanost između privrženosti roditeljima i doživljaja Boga (više u lekciji [Duhovnost, religioznost i psihologija](/lekcija/duhovnost-religioznost-i-psihologija)).

**Kao kulturni tekstovi** ta djela trajno utječu na filozofiju, sociologiju i književnost, a izrazi poput „nelagode u kulturi” ušli su u opći jezik.

Zašto se ta djela i danas čitaju

Unatoč tome što su mnoge povijesne tvrdnje opovrgnute, Freudovi kulturni spisi i dalje su obavezna literatura na studijima filozofije, sociologije, religijskih studija i književnosti. Razlog nije u tome što bi se njihova objašnjenja prihvaćala doslovno, nego u pitanjima koja postavljaju.

Freud pita zašto ljudi pristaju na ograničenja koja im zajednica nameće, zašto se osjećaju krivima i kad nisu ništa skrivili, zašto ih privlače snažni vođe i zašto im je potrebna vjera u zaštitnika. Ta su pitanja i danas otvorena, a suvremena istraživanja moralnih emocija, autoritarnosti i religioznosti na njih odgovaraju drugim metodama.

Djela su važna i kao povijesni dokument: pokazuju kako jedan od najutjecajnijih mislilaca 20. stoljeća pokušava razumjeti europsku kulturu između dva svjetska rata, u vremenu rastućeg nasilja i progona.

Kultura kao sublimacija

Jedna od Freudovih ideja koja se provlači kroz kasna djela jest **sublimacija** – preusmjeravanje nagonske energije prema društveno vrijednim ciljevima, poput umjetnosti, znanosti i rada. Prema Freudu, velik dio kulture nastaje upravo tako: poriv koji se ne može izravno zadovoljiti dobiva novi, prihvatljiv oblik. Sublimacija je za Freuda zdrav obrambeni mehanizam, ali ima granice – ne mogu se svi porivi preusmjeriti, a pretjerano odricanje stvara nezadovoljstvo i simptome.

Ideja sublimacije utjecala je na razumijevanje umjetnosti i kreativnosti, iako se danas smatra teško provjerljivom. Empirijska istraživanja obrambenih mehanizama pokazuju da se sublimacija teško razlikuje od drugih procesa, poput usmjeravanja energije na posao ili hobije (više u lekciji [Obrambeni mehanizmi](/lekcija/obrambeni-mehanizmi)).

Freud i Frankfurtska škola

Freudovi kulturni spisi snažno su utjecali na kritičku teoriju 20. stoljeća. Autori Frankfurtske škole, poput Ericha Fromma, Herberta Marcusea i Theodora Adorna, pokušavaju povezati psihoanalizu s analizom društva. Pitaju zašto ljudi podržavaju autoritarne pokrete protiv vlastitih interesa i kako društvo oblikuje potrebe i želje pojedinaca. Istraživanje autoritarne ličnosti nakon Drugog svjetskog rata dijelom se oslanja na psihoanalitičke ideje, iako su i njegove metode kasnije oštro kritizirane.

Ta tradicija pokazuje kako Freudove ideje izlaze iz psihologije i postaju dio rasprava o politici, slobodi i društvu.

Religija u suvremenoj psihologiji

Suvremena psihologija religije uglavnom ne prihvaća Freudovu tezu da je religija iluzija rođena iz čežnje za ocem, ali neke njegove intuicije dobivaju novi oblik. Istraživanja privrženosti pokazuju da ljudi svoj odnos prema Bogu ponekad oblikuju slično odnosima s roditeljima – kao siguran ili nesiguran – a istraživanja suočavanja sa stresom pokazuju da religija može pružiti utjehu i osjećaj kontrole u teškim trenucima. Istodobno, ti nalazi ne govore ništa o istinitosti religijskih vjerovanja, što je razlika koju je i Freud prepoznao (više u lekciji [Duhovnost, religioznost i psihologija](/lekcija/duhovnost-religioznost-i-psihologija)).

Freudova osobna vjera

Freud odrasta u židovskoj obitelji, u kojoj se tradicija poštuje, ali ne strogo. Ne vjeruje u Boga, ali cijeli život zadržava snažan osjećaj židovskog identiteta. Neki biografi smatraju da su njegova razmišljanja o religiji dijelom i pokušaj da razumije vlastitu pripadnost narodu čija je povijest obilježena vjerom i progonom – pitanje koje postaje osobito bolno u posljednjim godinama života, u vrijeme nacizma i izbjeglištva (Gay, 1988).

Ta osobna pozadina pomaže razumjeti zašto se *Mojsije i monoteizam*, napisan u starosti i pod prijetnjom progona, toliko razlikuje od ostalih Freudovih djela: on je istodobno teorijski spis i osobni obračun s vlastitim podrijetlom.

Kako čitati Freudove kulturne spise

Za današnjeg čitatelja korisno je Freudove kulturne spise čitati kao eseje, a ne kao znanstvena izvješća. Oni postavljaju velika pitanja, nude provokativne odgovore i pozivaju na razmišljanje. Njihova vrijednost nije u tome jesu li pojedine povijesne tvrdnje točne, nego u tome što potiču čitatelja da preispita odnos pojedinca, zajednice i vjerovanja.

Česte zablude

Primjer

Student sociologije čita *Nelagodu u kulturi* i primjećuje da ga Freudov opis krivnje podsjeća na vlastiti osjećaj da „nikad nije dovoljno dobar”, iako ne zna točno zbog čega. U seminaru zatim uspoređuje Freudovo objašnjenje sa suvremenim istraživanjima perfekcionizma i samokritičnosti. Zaključuje da je Freudova slika uvjerljiva kao opis iskustva, ali da je objašnjenje preko nagona smrti teško provjerljivo.

Sažetak

U kasnim djelima Freud primjenjuje psihoanalizu na kulturu, religiju i društvo. *Totem i tabu* podrijetlo morala traži u mitu o ubojstvu praoca, *Psihologija masa* objašnjava vezanost skupine uz vođu, *Budućnost jedne iluzije* religiju tumači kao vjerovanje rođeno iz želje za zaštitom, a *Nelagoda u kulturi* opisuje sukob između nagona i zahtjeva civilizacije te ulogu krivnje. Povijesne i antropološke tvrdnje tih djela uglavnom nisu potvrđene, ali dio psiholoških zapažanja i dalje potiče razmišljanje i istraživanje.

Povezane lekcije

Izvori i literatura