Freud i Jung: suradnja i razlaz

Zadnja provjera: listopad 2026.

Odnos Sigmunda Freuda i Carla Gustava Junga jedno je od najpoznatijih intelektualnih prijateljstava 20. stoljeća – i jedan od najpoznatijih raskida. Šest godina traje prepiska gotovo iz tjedna u tjedan, u kojoj Freud polaže nade u Junga kao nastavljača psihoanalize, a Jung u Freudu traži uzor i oslonac. Godine 1913. prepiska prestaje, a psihoanalitički pokret dijeli se na dvije škole koje se razvijaju odvojeno. Ova lekcija prati tijek tog odnosa, razloge razlaza i njegove posljedice.

Kako se Jungova teorija razvila nakon razlaza, opisuje lekcija [Jungovska analitička psihologija](/lekcija/jungovska-analiticka-psihologija), a Freudov sustav pojmova lekcija [Freudova teorija](/lekcija/freudova-teorija).

Prije susreta

Jung 1900-ih radi u bolnici Burghölzli u Zürichu, tada jednoj od najuglednijih psihijatrijskih ustanova u Europi, pod vodstvom Eugena Bleulera. Zajedno s kolegama provodi pokuse s asocijacijama riječi i pronalazi da emocionalno nabijeni sadržaji – „kompleksi” – usporavaju i mijenjaju odgovore (više u lekciji [Jungov test asocijacija riječi](/lekcija/jungov-test-asocijacija-rijeci)). Ti nalazi, prema Jungovu tumačenju, potvrđuju Freudovu tezu o potiskivanju. Godine 1906. Jung šalje Freudu svoje *Dijagnostičke studije asocijacija*, i tako započinje prepiska (McGuire, 1974).

Za Freuda je ta veza dragocjena. Psihoanaliza je dotad gotovo isključivo bečki pokret, a njezini su članovi uglavnom Židovi. Jung dolazi iz ugledne sveučilišne bolnice, iz švicarske protestantske obitelji, i donosi eksperimentalne podatke. Freud se nada da će psihoanaliza preko Junga izaći iz bečkog kruga i steći znanstveno priznanje (Gay, 1988).

Prvi susret i godine bliskosti

Prvi susret u Beču, u veljači 1907., traje – prema kasnijem Jungovu prisjećanju – trinaest sati bez prekida. Iduće godine slijede intenzivna razmjena pisama, zajednička putovanja i organizacijski rad:

U pismima Freud Junga naziva „prijestolonasljednikom” i „krunskim princem”. Prepiska pokazuje veliku toplinu, ali i neravnotežu: Freud očekuje lojalnost doktrini, a Jung je od početka zadržan prema središnjem mjestu seksualnosti u teoriji (McGuire, 1974).

Pukotine

Napetost raste postupno i ima nekoliko izvora.

**Libido.** Za Freuda je libido seksualna energija. Jung ga sve više shvaća kao opću psihičku energiju koja se može izraziti na mnogo načina, a seksualnost je samo jedan od njih. Freud u tome vidi napuštanje temelja psihoanalize.

**Religija i mit.** Jung se sve dublje bavi mitologijom i religijskom simbolikom, s uvjerenjem da se u psihozama i snovima pojavljuju motivi koji nadilaze osobnu povijest. Freud mu u jednom poznatom razgovoru, prema Jungovu kasnijem izvještaju, kaže da seksualnu teoriju treba učiniti „dogmom” i „bedemom” protiv „crne plime okultizma”. Jung taj izraz pamti kao znak da je za Freuda teorija postala pitanje vjere, a ne istraživanja (Jung, 1963).

**Snovi i autoritet.** Na putovanju u Ameriku Jung traži od Freuda više osobnih podataka radi tumačenja jednog Freudova sna. Freud odbija uz obrazloženje da bi to „ugrozilo autoritet”. Jung kasnije piše da u tom trenutku Freudov autoritet za Junga nestaje.

**Nesvjesnice.** Freud dvaput gubi svijest u Jungovoj prisutnosti, a oba se puta razgovor vrti oko teme oca i sina, smrti i nasljeđa. Biografije te epizode često tumače kao izraz Freudove napetosti oko pitanja nasljedstva u pokretu (Gay, 1988).

**Sabina Spielrein.** U pozadini odnosa stoji i slučaj Sabine Spielrein: 1904. počinje liječenje Sabine Spielrein u Burghölzliju kod Junga, a kasnije i rad u psihoanalizi. Odnos Spielrein i Junga tijekom i nakon liječenja prelazi profesionalne granice. Freud o tome saznaje iz pisama i u prepisci staje uz Junga. Kasnija istraživanja ističu i teorijski doprinos Spielrein, osobito rad o destruktivnosti kao sastavnom dijelu seksualnosti iz 1912., koji prethodi Freudovu pojmu nagona smrti (Kerr, 1993).

Simboli preobrazbe i raskid

Presudni korak je Jungova knjiga *Preobrazbe i simboli libida* (1911.–1912.; kasnije prerađena kao *Simboli preobrazbe*). Na primjeru fantazija jedne mlade Amerikanke Jung povezuje osobne fantazije s mitovima o junaku, ponovnom rođenju i majci te nudi tumačenje incestne želje kao simboličke težnje za duhovnim obnavljanjem, a ne kao doslovne seksualne želje. Jung unaprijed zna da će to Freud doživjeti kao izdaju (McGuire, 1974).

Krajem 1912. dolazi do razmjene oštrih pisama. Jung Freudu prigovara da učenike tretira kao pacijente i da time stvara ili „ropske sinove” ili „drske štence”. Freud u siječnju 1913. predlaže prekid osobnih odnosa, a Jung pristaje. Na kongresu u Münchenu u rujnu 1913. Jungu se predsjedanje ponovno povjerava, ali uz velik broj suzdržanih glasova. U travnju 1914. Jung napušta uredništvo i predsjedanje te iste godine izlazi iz udruženja.

Dvije verzije priče

Nakon raskida obje strane iznose vlastitu verziju događaja.

**Freudova verzija.** U spisu *O povijesti psihoanalitičkog pokreta* (1914.) Freud opisuje Jungov (i Adlerov) odmak kao odstupanje od temeljnih otkrića – osobito od uloge infantilne seksualnosti – i kao bijeg od neugodnih istina (Freud, 1914/1957). Jungovu teoriju smatra nečim što više ne treba zvati psihoanalizom.

**Jungova verzija.** U autobiografiji *Sjećanja, snovi, razmišljanja*, objavljenoj nakon Jungove smrti, raskid je prikazan kao nužno oslobađanje od dogmatskog autoriteta i kao početak vlastitog puta. Jung ondje opisuje i godine unutarnje krize nakon raskida, iz kojih nastaje *Crvena knjiga* (više u lekciji [Crvena knjiga i Jungov susret s nesvjesnim](/lekcija/crvena-knjiga-i-jungov-susret-s-nesvjesnim)).

Povjesničari upozoravaju da obje verzije treba čitati oprezno. Autobiografija je djelomično sastavljena i uređena uz pomoć Aniele Jaffé, a Freudov tekst nastaje u jeku borbe za kontrolu nad pokretom. Objavljivanje cjelovite prepiske 1974. omogućuje da se tijek odnosa prati iz dokumenata, a ne samo iz kasnijih sjećanja (McGuire, 1974; Shamdasani, 2003).

Što je zapravo razlikovalo dvije teorije

| Pitanje | Freud | Jung |

|---|---|---|

| Libido | seksualna energija | opća psihička energija |

| Nesvjesno | uglavnom osobno, potisnuti sadržaji | osobno i kolektivno nesvjesno |

| Simbol | prikriveni izraz potisnute želje | izraz nečeg što se još ne može drukčije izreći |

| Religija | iluzija rođena iz želje za zaštitom | psihološki važno iskustvo i izvor smisla |

| Usmjerenje | uzroci u prošlosti, osobito djetinjstvu | i uzroci i ciljevi, razvoj kroz cijeli život |

Tablica pojednostavljuje: obje su teorije složenije i mijenjaju se kroz vrijeme. Ipak, pokazuje zašto se raskid ne može svesti na osobni sukob. Riječ je i o različitim shvaćanjima toga što je psiha i kako je treba istraživati.

Posljedice razlaza

**Za psihoanalizu.** Freud nakon odlaska Adlera (1911.) i Junga osniva tajni „Odbor” najbližih suradnika koji treba čuvati jezgru teorije. Pokret postaje organiziraniji, ali i osjetljiviji na odstupanja – obrazac koji se kasnije ponavlja u brojnim raskolima unutar psihoanalize.

**Za Junga.** Jung razvija analitičku psihologiju sa svojim pojmovima – kolektivnim nesvjesnim, arhetipovima, psihološkim tipovima i individuacijom – i osniva vlastitu školu u Zürichu.

**Za kasniju psihologiju.** Iz obiju tradicija izlaze ideje koje nadilaze vlastite škole. Freudovi pojmovi obrambenih mehanizama i prijenosa ulaze u gotovo sve psihodinamske terapije, a Jungova razlika između introverzije i ekstraverzije postaje dio suvremenih modela ličnosti, iako u bitno drukčijem, mjerljivom obliku. Kad se danas govori o „dubinskoj psihologiji”, obično se misli na obje tradicije zajedno – kao na pristupe koji ozbiljno shvaćaju nesvjesno, ali ga različito tumače.

**Za javnu sliku.** Odnos i raskid postaju predmet knjiga, drama i filma. Film *Opasna metoda* (2011.) prikazuje trokut Freud – Jung – Spielrein. Takvi prikazi pojednostavljuju povijest, ali su pridonijeli tome da se ponovno čitaju i Spielreinini radovi.

Što pokazuje sama prepiska

Prepiska Freuda i Junga sadrži više od 350 pisama i čita se gotovo kao roman u pismima. U ranim pismima ton je srdačan i pun divljenja: razmjenjuju se slučajevi, ideje za članke, vijesti o neprijateljima i saveznicima pokreta. Freud piše tonom starijeg prijatelja, Jung piše o „vjerskom” zanosu prema psihoanalizi.

Kako vrijeme prolazi, pisma postaju oprezna, a zatim napeta. Jung sve češće odgađa odgovore, Freud sve češće upozorava. Posljednja pisma kratka su i službena. Objavljivanje prepiske 1974. omogućuje čitateljima da sami prate tu promjenu – i da primijete kako se mnogi kasniji prikazi raskida, i Freudov i Jungov, ne slažu s onim što piše u pismima (McGuire, 1974).

Uloga Alfreda Adlera

Jungov odlazak nije bio prvi raskol. Alfred Adler, iz prve generacije bečkog kruga, odlazi 1911. nakon neslaganja o ulozi seksualnosti. Adler naglašava osjećaj manje vrijednosti, težnju prema moći i nadmoći i društveni interes kao pokretače ličnosti. Freud Adlerov odmak doživljava kao napad na temelje teorije i u bečkom društvu dolazi do glasovanja nakon kojeg Adler i istomišljenici odlaze i osnivaju vlastito društvo.

Taj prvi raskol pokazuje obrazac koji će se ponoviti s Jungom: teorijska razlika brzo postaje pitanje lojalnosti, a kompromis se ne traži. Adlerova individualna psihologija kasnije utječe na niz terapijskih pristupa, od kognitivnih do humanističkih (više u lekciji [Alfred Adler](/lekcija/alfred-adler)).

„Odbor” i čuvanje teorije

Nakon odlaska Adlera i Junga, Ernest Jones predlaže Freudu osnivanje tajnog „Odbora” najbližih suradnika – među njima su Karl Abraham, Sándor Ferenczi, Otto Rank i Hanns Sachs – koji bi čuvao jezgru teorije i usmjeravao pokret. Freud prihvaća prijedlog i članovima daruje prstenje s antičkim gemama kao simbol pripadnosti.

Odbor pokazuje koliko je psihoanaliza u to doba bila istodobno znanstveni i društveni pokret, s jasnim granicama između „pravovjernih” i „odmetnika”. Kasniji kritičari upozoravaju da takva organizacija nije pogodovala otvorenom znanstvenom ispitivanju ideja. Ironično, i neki članovi Odbora, poput Ranka i Ferenczija, kasnije se udaljavaju od Freudovih stajališta.

Što bi rekli danas

Kada bi se Freud i Jung susreli danas, susreli bi se u posve drukčijoj psihologiji – onoj koja ideje provjerava eksperimentima, meta-analizama i randomiziranim istraživanjima. Neke njihove ideje preživjele su u promijenjenom obliku: nesvjesni procesi, obrambeni mehanizmi, važnost odnosa, introverzija i ekstraverzija. Druge, poput Edipova kompleksa ili kolektivnog nesvjesnog, ostale su na rubu znanstvene psihologije, ali žive u kulturi i dijelu terapijske prakse. Rasprava koju su započeli – koliko je važna seksualnost, koliko smisao, koliko prošlost, a koliko budućnost – i dalje se vodi, samo drugim metodama.

Dopisivanje nakon raskida

Nakon 1913. Freud i Jung više se ne dopisuju osobno. Ipak, prate rad jedan drugoga, a u kasnijim tekstovima ponekad se kritički osvrću jedan na drugoga. Jung u starosti o Freudu piše s mješavinom poštovanja i kritike: priznaje Freudovo otkriće važnosti nesvjesnog i snova, ali zamjera Freudovu dogmatičnost i, kako kaže, slijepu točku prema religijskom i duhovnom. Freud u kasnim tekstovima Junga spominje rijetko.

Kada Freud 1939. umire u Londonu, Jung piše nekrolog u kojem Freuda opisuje kao jednu od najvažnijih pojava u povijesti psihologije, ali i ponavlja svoje glavne zamjerke. Odnos tako ostaje obilježen istodobno dubokim utjecajem i trajnim neslaganjem.

Zašto ta priča i danas zanima

Priča o Freudu i Jungu zanima i ljude izvan psihologije jer je univerzalna: odnos učitelja i mladog suradnika, divljenje koje prelazi u razočaranje, sukob vrijednosti i lojalnosti. Upravo zato je postala tema knjiga i filmova.

Česte zablude

Primjer

Student psihologije uspoređuje dva udžbenika: u jednom raskid izgleda kao Jungov „bijeg od seksualnosti”, u drugom kao Freudova „dogmatičnost”. Kad pročita odlomke iz objavljene prepiske, primjećuje da obje strane mijenjaju ton tijekom godina i da su razlike vidljive mnogo prije raskida. Zaključuje da obje udžbeničke verzije preuzimaju jednu od dviju kasnijih pristranih priča.

Sažetak

Freud i Jung surađuju od 1906. do 1913. Freud od Junga očekuje da psihoanalizu izvede iz bečkog kruga, a Jung u Freudu traži uzor. Napetosti oko libida, religije, autoriteta i tumačenja simbola rastu dok Jungove *Preobrazbe i simboli libida* ne dovedu do raskida. Obje strane kasnije iznose vlastite pristrane verzije, a objavljena prepiska omogućuje uravnoteženiji pogled. Razlaz dovodi do nastanka dviju zasebnih škola dubinske psihologije.

Povezane lekcije

Izvori i literatura