Etika u psihijatriji kroz povijest

Zadnja provjera: listopad 2026.

Psihijatrija ima posebno etičko mjesto u medicini. Psihički poremećaji mogu utjecati na to kako osoba procjenjuje svoje stanje i donosi odluke, a psihijatrija je jedna od rijetkih grana medicine u kojoj se liječenje u nekim situacijama može provoditi i bez pristanka osobe. Zato su pitanja slobode, dostojanstva i zloupotrebe moći u njoj uvijek bila osobito važna.

Ova lekcija opisuje važne etičke probleme iz povijesti psihijatrije i kako su oblikovali današnja pravila. Suvremena pravila o prisilnom liječenju opisana su u lekciji [Prisilno liječenje i prava pacijenata](/lekcija/prisilno-lijecenje-i-prava-pacijenata), a o pristanku u lekciji [Informirani pristanak u psihijatrijskom liječenju](/lekcija/informirani-pristanak-u-psihijatrijskom-lijecenju).

Zašto je etika u psihijatriji posebno osjetljiva

Nekoliko obilježja psihijatriju čini etički zahtjevnom:

• **Sposobnost odlučivanja.** Teška depresija, psihoza ili manija mogu privremeno otežati procjenu vlastitog stanja. Liječnik tada mora procijeniti može li osoba donijeti informiranu odluku o liječenju.
• **Granica između poremećaja i različitosti.** Što se smatra poremećajem, ovisi i o društvenim vrijednostima. Kroz povijest su se kao bolest ponekad označavala ponašanja koja su bila samo neobična ili društveno nepoželjna.
• **Moć i nadzor.** Psihijatri imaju zakonske ovlasti da u određenim uvjetima zadrže osobu u bolnici. Svaka takva ovlast može se zloupotrijebiti.
• **Stigma.** Dijagnoza psihičkog poremećaja može utjecati na to kako osobu vide drugi, pa i nakon oporavka.

Velike ustanove i postupanje s pacijentima

U 19. i početkom 20. stoljeća u velikim psihijatrijskim bolnicama mnogi su ljudi godinama živjeli u lošim uvjetima, bez stvarnog liječenja i bez mogućnosti da se usprotive smještaju. Sputavanje, izolacija i prisilni rad bili su česti. Reformatori poput Philippea Pinela i Williama Tukea zalagali su se za humanije postupanje, ali su se njihove ideje u prenapučenim ustanovama često gubile (Porter, 2002). O tome više u lekciji [Od institucionalizacije do skrbi u zajednici](/lekcija/od-institucionalizacije-do-skrbi-u-zajednici).

Rizični postupci bez dovoljno dokaza

Prva polovica 20. stoljeća donijela je postupke koji su uvedeni s velikim očekivanjima, ali bez dovoljno dokaza i često bez pristanka pacijenata. Najpoznatiji je **lobotomija**, operacija kojom se prekidaju veze u čeonom režnju mozga. Portugalski neurolog Egas Moniz za taj je postupak 1949. dobio Nobelovu nagradu, a u nekim je zemljama izvedeno na desetke tisuća operacija. Mnogi su pacijenti nakon nje trajno izgubili dio sposobnosti planiranja, inicijative i emocionalnog izražavanja (Braslow, 1997).

Primjer pokazuje važnu etičku pouku: liječenje treba uvoditi na temelju pažljivih istraživanja, uz procjenu koristi i štete, a ne samo zbog nade da će pomoći.

Psihijatrija u nacističkoj Njemačkoj

Najteža zloupotreba psihijatrije dogodila se u nacističkoj Njemačkoj. Pod utjecajem eugenike, ideje da se društvo može „poboljšati” sprječavanjem razmnožavanja ljudi koji se smatraju „manje vrijednima”, od 1934. provodila se prisilna sterilizacija osoba sa shizofrenijom, epilepsijom i drugim stanjima. Od 1939. u programu poznatom kao **T4** sustavno su ubijane osobe s psihičkim poremećajima i invaliditetom, a u provedbi su sudjelovali i psihijatri. Procjenjuje se da je ubijeno između 220.000 i 270.000 osoba sa shizofrenijom (Torrey i Yolken, 2010).

Nakon rata, na suđenjima liječnicima u Nürnbergu, oblikovan je **Nürnberški kodeks** (1947.), koji je postavio temeljno načelo da je za sudjelovanje u istraživanju nužan dobrovoljni pristanak osobe. Kasnije je Svjetsko liječničko udruženje donijelo **Helsinšku deklaraciju** (1964.), koja se i danas redovito dopunjuje i uređuje etiku istraživanja na ljudima (World Medical Association, 2024).

Politička zloupotreba psihijatrije

U Sovjetskom Savezu, osobito od 1960-ih do 1980-ih, psihijatrija se koristila za kažnjavanje političkih neistomišljenika. Ljudi koji su kritizirali vlast dobivali su dijagnoze poput „trome shizofrenije” i bili su zatvarani u psihijatrijske bolnice, ponekad godinama. Zbog toga je sovjetsko psihijatrijsko društvo 1983. napustilo Svjetsko psihijatrijsko udruženje kako bi izbjeglo isključenje (van Voren, 2010). Slične zloupotrebe opisane su i u drugim zemljama.

Ti primjeri pokazuju zašto dijagnoza mora počivati na stručnim kriterijima, a ne na tome je li nečije ponašanje politički ili društveno nepoželjno.

Kritika iznutra i izvana

Od 1960-ih psihijatrija je bila izložena oštroj kritici. Psihijatar Thomas Szasz tvrdio je da je „psihička bolest” mit i da se taj pojam koristi za nadzor nad ljudima čije je ponašanje problematično drugima (Szasz, 1960). Većina stručnjaka danas ne prihvaća njegov zaključak da psihički poremećaji ne postoje, ali je takva kritika pridonijela većoj pažnji prema pravima pacijenata i opasnostima prisile. Promjene u klasifikaciji, poput uklanjanja homoseksualnosti iz DSM-a 1973., također pokazuju koliko društvene vrijednosti mogu utjecati na dijagnoze (više u lekciji [Povijest klasifikacije psihičkih poremećaja](/lekcija/povijest-klasifikacije-psihickih-poremecaja)).

Kako je povijest oblikovala današnja pravila

Iz tih iskustava razvila su se pravila koja danas vrijede u većini zemalja:

• **Informirani pristanak.** Osoba ima pravo dobiti razumljive informacije o liječenju i odlučiti o njemu.
• **Stroga pravila za prisilno liječenje.** Prisilni smještaj dopušten je samo u zakonom određenim uvjetima, obično kod ozbiljne opasnosti za osobu ili druge, i podložan je sudskoj kontroli.
• **Etički kodeksi struke.** Svjetsko psihijatrijsko udruženje donijelo je Havajsku deklaraciju (1977.) i Madridsku deklaraciju (1996.), koje naglašavaju dobrobit pacijenta, poštovanje autonomije i zabranu zloupotrebe psihijatrije (World Psychiatric Association, 1996). Madridsku deklaraciju 2020. zamijenio je Etički kodeks Svjetskog psihijatrijskog udruženja.
• **Ljudska prava.** Konvencija UN-a o pravima osoba s invaliditetom (2006.) naglašava pravo na jednakost pred zakonom, slobodu i život u zajednici (United Nations, 2006). Neki tumače Konvenciju kao zahtjev da se prisilno liječenje potpuno ukine, dok drugi smatraju da je u iznimnim situacijama i dalje potrebno. Ta rasprava i danas traje.

Otvorena pitanja

Neka etička pitanja ni danas nemaju jednostavan odgovor:

• Kada je opravdano liječiti osobu protiv njezine volje, i tko o tome treba odlučivati?
• Kako uravnotežiti sigurnost i slobodu kod osoba koje su u opasnosti od samoubojstva?
• Kako izbjeći da se uobičajene ljudske teškoće, poput tuge ili sramežljivosti, nepotrebno pretvaraju u dijagnoze?
• Kako osigurati da farmaceutska industrija ne utječe neprimjereno na istraživanja i propisivanje lijekova?

Česte zablude

• **„Etički problemi psihijatrije pripadaju prošlosti.”** Pitanja prisile, pristanka, granice poremećaja i utjecaja industrije i danas su otvorena.
• **„Zloupotrebe su bile djelo pojedinaca.”** Najteže zloupotrebe bile su sustavne i povezane s političkim i društvenim okolnostima.
• **„Kritika psihijatrije znači da liječenje ne pomaže.”** Kritika je pridonijela boljim pravilima i zaštiti prava, ali ne poništava dokaze o djelotvornom liječenju.

Sažetak

Psihijatrija je etički osobito osjetljiva jer psihički poremećaji mogu utjecati na sposobnost odlučivanja, granica poremećaja ovisi i o vrijednostima, a psihijatri imaju zakonske ovlasti zadržavanja. U povijesti su se dogodile teške zloupotrebe: loši uvjeti u velikim ustanovama, rizični postupci bez dovoljno dokaza, ubijanje pacijenata u nacističkoj Njemačkoj i politička zloupotreba u Sovjetskom Savezu. Iz tih iskustava proizašli su informirani pristanak, stroga pravila za prisilno liječenje, etički kodeksi struke i zaštita ljudskih prava. Neka etička pitanja, poput opravdanosti prisile i utjecaja industrije, i danas su otvorena.

Povezane lekcije

• [Prisilno liječenje i prava pacijenata](/lekcija/prisilno-lijecenje-i-prava-pacijenata)
• [Informirani pristanak u psihijatrijskom liječenju](/lekcija/informirani-pristanak-u-psihijatrijskom-lijecenju)
• [Zajedničko odlučivanje](/lekcija/zajednicko-odlucivanje)
• [Od institucionalizacije do skrbi u zajednici](/lekcija/od-institucionalizacije-do-skrbi-u-zajednici)
• [Povijesni pristupi liječenju psihičkih poremećaja](/lekcija/povijesni-pristupi-lijecenju-psihickih-poremecaja)

Izvori i literatura

• Braslow, J. (1997). *Mental Ills and Bodily Cures: Psychiatric Treatment in the First Half of the Twentieth Century*. University of California Press.
• Porter, R. (2002). *Madness: A Brief History*. Oxford University Press.
• Szasz, T. S. (1960). The myth of mental illness. *American Psychologist*, 15(2), 113–118. [doi.org/10.1037/h0046535](https://doi.org/10.1037/h0046535)
• Torrey, E. F. i Yolken, R. H. (2010). Psychiatric genocide: Nazi attempts to eradicate schizophrenia. *Schizophrenia Bulletin*, 36(1), 26–32. [doi.org/10.1093/schbul/sbp097](https://doi.org/10.1093/schbul/sbp097)
• United Nations. (2006). *Convention on the Rights of Persons with Disabilities*. https://www.ohchr.org/en/instruments-mechanisms/instruments/convention-rights-persons-disabilities
• van Voren, R. (2010). Political abuse of psychiatry: An historical overview. *Schizophrenia Bulletin*, 36(1), 33–35. [doi.org/10.1093/schbul/sbp119](https://doi.org/10.1093/schbul/sbp119)
• World Medical Association. (2024). *Declaration of Helsinki: Ethical Principles for Medical Research Involving Human Participants*. https://www.wma.net/policies-post/wma-declaration-of-helsinki/
• World Psychiatric Association. (1996). *Madrid Declaration on Ethical Standards for Psychiatric Practice*. https://wpanet.org/current-madrid-declaration