Etička načela u psihoterapiji

Zadnja provjera: listopad 2026.

Etika u psihoterapiji obuhvaća načela, vrijednosti i profesionalna pravila koja određuju kako se psihoterapeuti trebaju ponašati prema klijentima, kolegama i široj zajednici. Budući da psihoterapija uključuje razgovor o osobnim iskustvima, emocionalnim teškoćama, odnosima i osjetljivim informacijama, ona zahtijeva visoku razinu povjerenja i profesionalne odgovornosti.

Psihoterapijski odnos obilježava određena neravnoteža moći: terapeut raspolaže stručnim znanjem, vodi terapijski proces i često ima pristup informacijama koje klijent ne dijeli s drugim ljudima. Klijent se pritom može nalaziti u ranjivom emocionalnom stanju. Zbog toga se etičnost ne svodi samo na poštovanje zakona ili izbjegavanje očitih nepravilnosti, nego uključuje aktivno nastojanje da se zaštite klijentova dobrobit, autonomija i prava.

Etička načela primjenjuju se na sve faze psihoterapije, od prvog kontakta i dogovaranja ciljeva do završetka tretmana, vođenja dokumentacije, suradnje s drugim stručnjacima i postupanja u kriznim situacijama. Ona također pomažu terapeutima u donošenju odluka kada se različite profesionalne obveze međusobno sukobljavaju.

Važno je razlikovati **etička načela**, koja izražavaju temeljne vrijednosti profesije, od **etičkih kodeksa**, koji te vrijednosti pretvaraju u konkretnija pravila profesionalnog ponašanja. Zakoni i propisi čine dodatnu razinu obveza. Etički prihvatljivo postupanje mora uzeti u obzir sve primjenjive zahtjeve, a poštovanje zakona samo po sebi ne jamči da je određeno ponašanje i etički primjereno.

Temeljna etička načela

Etički kodeksi psihologa i drugih stručnjaka koji pružaju psihoterapiju mogu se razlikovati prema profesiji i organizaciji, ali mnogi dijele nekoliko temeljnih načela.

1. Poštovanje autonomije klijenta

Autonomija je pravo osobe da samostalno donosi odluke o vlastitom životu, vrijednostima i liječenju. U psihoterapiji to znači da klijent treba sudjelovati u određivanju ciljeva, izboru pristupa i odlučivanju o nastavku ili prekidu terapije.

Terapeut može pružiti informacije, objasniti moguće posljedice različitih izbora i preporučiti određeni postupak, ali ne bi smio neopravdano nametati vlastite stavove ili koristiti svoj autoritet kako bi prisilio klijenta na odluku.

Poštovanje autonomije uključuje:

Autonomija ne znači da terapeut mora prihvatiti svaki zahtjev klijenta. Ako je zahtjev izvan stručnih kompetencija, protivan profesionalnim standardima ili može prouzročiti štetu, terapeut treba objasniti razloge zbog kojih ga ne može ispuniti.

2. Dobročinstvo

Dobročinstvo podrazumijeva djelovanje u korist klijenta i nastojanje da psihoterapijski postupci pridonesu njegovoj dobrobiti.

Terapeut treba birati intervencije koje su opravdane klijentovim potrebama, stručnim znanjem i dostupnim dokazima. Cilj nije provoditi terapiju prema unaprijed zadanom obrascu, nego procijeniti što bi moglo biti korisno za konkretnu osobu.

Dobročinstvo uključuje i prepoznavanje situacija u kojima psihoterapija nije dovoljna. Primjerice, klijentu mogu biti potrebni psihijatrijska procjena, liječenje lijekovima, medicinska obrada ili druga vrsta stručne pomoći. Odgovorno postupanje zahtijeva da terapeut takvu mogućnost razmotri i, kada je potrebno, predloži odgovarajuću suradnju.

Dobročinstvo ne opravdava neograničeno odlučivanje u ime klijenta. Terapeut mora uskladiti nastojanje da pomogne s poštovanjem klijentove autonomije.

3. Neškodljivost

Načelo neškodljivosti znači da terapeut treba nastojati izbjeći nepotrebnu štetu. Psihoterapija može biti emocionalno zahtjevna, a pojedine intervencije mogu privremeno povećati nelagodu, tjeskobu ili osjećaj ranjivosti.

To ne znači da svaka neugodna emocija predstavlja štetu ili da terapija uvijek mora biti ugodna. Važno je razlikovati očekivanu, opravdanu nelagodu koja može pratiti terapijski rad od postupaka koji su nepotrebno rizični, ponižavajući, prisilni ili stručно neutemeljeni.

Neškodljivost podrazumijeva:

Terapeut također treba pratiti moguće negativne učinke terapije. Ako se stanje klijenta pogoršava, potrebno je preispitati formulaciju slučaja, ciljeve, metode i prikladnost postojećeg pristupa.

4. Pravednost i nediskriminacija

Pravednost podrazumijeva pošteno postupanje prema klijentima, bez neopravdanog razlikovanja na temelju osobnih obilježja, društvenog položaja ili životnih okolnosti.

Terapeut treba poštovati dostojanstvo svih osoba neovisno o njihovu spolu, dobi, etničkom podrijetlu, invaliditetu, seksualnoj orijentaciji, rodnom identitetu, religijskim uvjerenjima, socioekonomskom statusu ili drugim obilježjima.

To uključuje i prepoznavanje vlastitih predrasuda. Terapeut može nesvjesno tumačiti klijentove odluke kroz vlastiti sustav vrijednosti ili pretpostaviti da su određeni načini života zdraviji, zreliji ili poželjniji od drugih. Takve pretpostavke mogu narušiti terapijski odnos i dovesti do neprimjerenih intervencija.

Pravednost ne znači da svi klijenti moraju dobiti potpuno isti tretman. Potrebe pojedinaca razlikuju se, pa je prilagodba pristupa često nužna za ravnopravno sudjelovanje u terapiji.

5. Vjernost, odgovornost i povjerenje

Vjernost u profesionalnom odnosu znači poštovanje dogovora, pouzdanost i odgovorno postupanje. Klijent treba moći očekivati da će terapeut jasno komunicirati, poštovati dogovorene granice i postupati u skladu s profesionalnim obvezama.

Odgovornost uključuje priznavanje vlastitih pogrešaka, praćenje kvalitete rada, prihvaćanje stručnog nadzora i poduzimanje odgovarajućih koraka kada se pojavi problem.

Terapeut ne bi smio davati nerealna obećanja, jamčiti izlječenje ili prikazivati određeni pristup kao jedino rješenje. Također treba jasno razlikovati ono što je poznato na temelju istraživanja od vlastitih pretpostavki i profesionalnih procjena.

Informirani pristanak

**Informirani pristanak** postupak je u kojem osoba dobiva razumljive informacije o psihoterapiji i na temelju njih dobrovoljno odlučuje želi li sudjelovati u tretmanu.

Pristanak nije samo potpis na obrascu. On podrazumijeva komunikaciju koja se može nastaviti tijekom cijele terapije, osobito kada se mijenjaju ciljevi, metode ili okolnosti rada.

Prije početka terapije klijentu bi, u skladu s primjenjivim pravilima, trebalo objasniti:

Informacije trebaju biti prilagođene klijentovu razumijevanju. Ako osoba ne razumije što joj se nudi, njezin pristanak ne može se smatrati potpuno informiranim samo zato što je dobila pisani dokument.

Posebnu pozornost potrebno je posvetiti maloljetnicima i osobama koje imaju poteškoće s donošenjem odluka. U takvim slučajevima primjenjuju se odgovarajuća pravna pravila, uz uvažavanje sposobnosti osobe da razumije situaciju i izrazi svoje mišljenje.

Informirani pristanak treba razlikovati od pristanka na svaku pojedinačnu intervenciju. Iako opći dogovor omogućuje provođenje terapije, terapeut treba provjeriti razumije li klijent važnije postupke i pristaje li sudjelovati u njima.

Povjerljivost i zaštita privatnosti

Povjerljivost je jedno od najvažnijih načela psihoterapije. Ona omogućuje klijentu da govori o osjetljivim iskustvima bez nepotrebnog straha da će se njegove informacije širiti izvan terapijskog odnosa.

Povjerljivost obuhvaća sadržaj razgovora, osobne podatke, rezultate procjena, bilješke, terapijsku dokumentaciju i druge informacije do kojih terapeut dolazi tijekom rada.

Međutim, povjerljivost nije apsolutna. Točne zakonske obveze i dopuštene iznimke ovise o jurisdikciji, profesionalnoj ulozi i okolnostima slučaja. Moguće iznimke uključuju situacije u kojima zakon nalaže prijavljivanje određenih okolnosti ili kada postoji ozbiljan rizik za sigurnost osobe ili drugih ljudi. Takve situacije zahtijevaju pažljivu procjenu i postupanje u skladu s primjenjivim pravilima.

Terapeut treba unaprijed objasniti granice povjerljivosti, umjesto da ih prvi put spominje tek kada nastane problem.

Kada je otkrivanje informacija nužno i dopušteno, važno je:

Zaštita privatnosti obuhvaća i tehničke aspekte rada. Terapeut treba koristiti primjerene mjere zaštite dokumentacije, kontrolirati pristup podacima i voditi računa o sigurnosti elektroničke komunikacije.

U Europskoj uniji obrada osobnih podataka uređena je Općom uredbom o zaštiti podataka (GDPR), uz dodatne nacionalne propise. Zdravstveni podaci i drugi posebno osjetljivi podaci podliježu posebnim pravilima zaštite.

Profesionalne granice u terapijskom odnosu

Profesionalne granice određuju ulogu terapeuta i klijenta te štite svrhu i sigurnost terapijskog odnosa.

Psihoterapija nije uobičajen odnos prijateljstva, partnerstva ili uzajamne emocionalne potpore. Terapeut je odgovoran za održavanje profesionalnog okvira, čak i kada se odnos razvije u topao, blizak i emocionalno značajan odnos.

Granice se odnose na fizički kontakt, komunikaciju izvan susreta, društvene mreže, poklone, financijske dogovore, privatne susrete i druge oblike kontakta koji mogu utjecati na terapijski proces.

Nije svaki kontakt izvan seanse automatski neetičan. Primjerenost ovisi o svrsi, kontekstu, mogućim posljedicama i profesionalnim pravilima. Ključno je razmotriti služi li postupak potrebama klijenta ili prvenstveno osobnim interesima terapeuta.

Zlouporaba moći i iskorištavanje

Terapeut ne smije koristiti klijentovu ranjivost, povjerenje ili ovisnost o terapijskom odnosu radi vlastite financijske, emocionalne, seksualne ili druge koristi.

Seksualni i romantični odnosi s aktualnim klijentima predstavljaju ozbiljno etičko pitanje i u mnogim profesionalnim kodeksima izričito su zabranjeni. Pravila koja se odnose na bivše klijente također mogu biti stroga jer završetak terapije ne uklanja automatski neravnotežu moći ni moguće posljedice prethodnog odnosa.

Iskorištavanje može biti i manje očito. Primjeri uključuju poticanje nepotrebno dugog tretmana zbog financijske koristi, nametanje osobnih uvjerenja ili stvaranje dojma da klijent ne može napredovati bez određenog terapeuta.

Terapeut treba biti svjestan vlastitih potreba, emocionalnih reakcija i mogućih sukoba interesa.

Višestruki odnosi

Višestruki odnos nastaje kada terapeut i klijent, osim profesionalnog odnosa, imaju i neku drugu značajnu povezanost, primjerice poslovnu, obiteljsku, društvenu ili organizacijsku.

Takvi odnosi nisu uvijek izbježivi, osobito u manjim sredinama, ali mogu otežati objektivno prosuđivanje, povećati pritisak na klijenta ili ugroziti povjerljivost.

Terapeut treba procijeniti moguće rizike, razmotriti alternativne mogućnosti i poduzeti mjere kojima se štiti klijentova dobrobit. Ako postoji ozbiljan sukob interesa koji se ne može primjereno riješiti, upućivanje drugom stručnjaku može biti najodgovornije rješenje.

Stručna kompetentnost

**Stručna kompetentnost** označava sposobnost pružanja psihoterapije na temelju odgovarajućeg obrazovanja, osposobljavanja, iskustva i kontinuiranog stručnog razvoja.

Terapeut ne bi smio preuzimati slučajeve ili primjenjivati postupke za koje nema potrebna znanja i vještine, osim ako osigura odgovarajuće dodatno osposobljavanje, superviziju ili stručnu suradnju u skladu s pravilima struke.

Kompetentnost nije trajno i nepromjenjivo svojstvo. Razvoj znanstvenih spoznaja, promjene u profesionalnim standardima i nova iskustva zahtijevaju kontinuirano učenje.

Važni elementi kompetentnosti uključuju:

Terapeut također treba jasno predstavljati svoje kvalifikacije i ne smije stvarati pogrešan dojam o svojoj stručnosti, iskustvu ili uspješnosti.

Supervizija i osobna odgovornost

**Supervizija** je strukturirani oblik stručne podrške u kojem terapeut s iskusnijim stručnjakom razmatra terapijski rad, profesionalne dileme, vlastite reakcije i moguće načine poboljšanja postupanja.

Supervizija može pomoći u prepoznavanju slijepih točaka, predrasuda, problema u terapijskom odnosu i mogućih rizika za klijenta. Pritom treba zaštititi klijentovu privatnost i dijeliti samo informacije koje su potrebne za stručnu raspravu, uz poštovanje primjenjivih pravila.

Osobna terapija terapeuta može biti korisna za razumijevanje vlastitih obrazaca i emocionalnih reakcija, ali njezina obveznost ovisi o programu osposobljavanja, profesionalnim standardima i pravilima konkretne struke.

Kulturna osjetljivost i poštovanje različitosti

Etička psihoterapija zahtijeva razumijevanje da se ljudsko ponašanje oblikuje u kulturnom, društvenom, obiteljskom i povijesnom kontekstu.

Terapeut treba izbjegavati pretpostavku da su vlastite vrijednosti univerzalne ili da se razlike u uvjerenjima, obiteljskim odnosima i životnim izborima nužno mogu objasniti psihološkim problemom.

Kulturna osjetljivost uključuje:

Kulturna osjetljivost ne znači nekritičko prihvaćanje svakog postupka koji se opravdava kulturom. Ako postoji rizik od nasilja, prisile ili ozbiljne štete, terapeut mora uzeti u obzir sigurnost osobe i odgovarajuće profesionalne obveze.

Etičko postupanje u kriznim situacijama

Ponekad se tijekom psihoterapije pojave okolnosti koje zahtijevaju brzu procjenu rizika, primjerice suicidalne misli, prijetnje nasiljem, ozbiljno pogoršanje psihičkog stanja ili sumnja na zlostavljanje.

U takvim situacijama terapeut treba procijeniti ozbiljnost i neposrednost rizika, razmotriti dostupne izvore pomoći i postupiti u skladu sa stručnim standardima i zakonskim obvezama.

Procjena rizika ne bi se smjela svesti na mehaničko ispunjavanje upitnika. Potrebno je razumjeti okolnosti, zaštitne čimbenike, dostupnu podršku i promjene u stanju klijenta.

Ako postoji neposredna opasnost, prioritet je zaštita života i sigurnosti. Ovisno o situaciji, to može uključivati izradu sigurnosnog plana, uključivanje odgovarajućih službi ili upućivanje na hitnu procjenu. Postupci trebaju biti razmjerni riziku i u skladu s važećim pravilima.

Etička dilema često nastaje kada se povjerljivost sukobi s obvezom zaštite života ili sigurnosti. Takve odluke treba donositi pažljivo, uz savjetovanje s odgovarajućim stručnjacima kada je to moguće, a razloge i poduzete mjere dokumentirati.

Etička pitanja u online psihoterapiji

Online psihoterapija otvara dodatna etička pitanja povezana s privatnošću, sigurnošću komunikacije, identitetom klijenta i mogućnošću reagiranja u kriznim situacijama.

Terapeut treba procijeniti je li online oblik rada primjeren klijentovim potrebama, ima li dovoljno tehničkih uvjeta za siguran razgovor i razumije li klijent ograničenja takvog načina rada.

Prije početka online terapije važno je dogovoriti:

Terapeut treba voditi računa i o granicama komunikacije izvan dogovorenih termina, osobito kada klijent šalje poruke putem elektroničke pošte ili društvenih mreža.

Korištenje umjetne inteligencije i digitalnih alata u terapijskom radu također zahtijeva pažljivu procjenu zaštite podataka, pouzdanosti rezultata i odgovornosti za donesene odluke. Osjetljive podatke klijenata ne bi trebalo unositi u sustave bez odgovarajuće pravne osnove, zaštitnih mjera i procjene rizika.

Etičke dileme i donošenje odluka

Etička dilema nastaje kada se dvije ili više opravdanih obveza sukobe, primjerice kada terapeut mora odvagnuti povjerljivost i zaštitu sigurnosti ili autonomiju klijenta i potrebu za hitnom intervencijom.

Ne postoji uvijek jednostavno pravilo koje automatski rješava svaku situaciju. Terapeut treba primijeniti strukturiran postupak etičkog odlučivanja.

Takav postupak može uključivati sljedeće korake:

1. **Definiranje problema.** Jasno odrediti što se dogodilo i koja se etička pitanja pojavljuju.

2. **Prikupljanje relevantnih informacija.** Razumjeti okolnosti, potrebe klijenta, mogući rizik i dostupne alternative.

3. **Provjera pravila i obveza.** Pregledati relevantne zakone, profesionalni etički kodeks, ugovore i pravila ustanove.

4. **Utvrđivanje sukobljenih načela.** Primjerice, autonomije, povjerljivosti, dobročinstva i neškodljivosti.

5. **Razmatranje mogućih postupaka.** Procijeniti njihove prednosti, rizike i moguće posljedice za sve uključene.

6. **Savjetovanje.** Kada je primjereno i moguće, zatražiti mišljenje supervizora, etičkog povjerenstva ili pravnog stručnjaka, uz zaštitu privatnosti klijenta.

7. **Donošenje i dokumentiranje odluke.** Odabrati postupak koji je najbolje opravdan relevantnim činjenicama i profesionalnim obvezama te zabilježiti razloge.

8. **Naknadna procjena.** Provjeriti posljedice odluke i razmotriti treba li promijeniti daljnji terapijski rad.

Ovaj postupak ne uklanja svu neizvjesnost, ali pomaže izbjeći impulzivne odluke i omogućuje da se profesionalno postupanje može obrazložiti.

Primjeri etičkih problema u praksi

Primjer 1: Zahtjev člana obitelji za informacijama

Roditelj odraslog klijenta nazove terapeuta i zatraži podatke o sadržaju seansi.

Terapeut ne bi smio automatski otkriti informacije samo zato što je osoba član obitelji ili financira terapiju. Treba uzeti u obzir klijentov pristanak, primjenjive zakonske obveze i eventualne iznimke od povjerljivosti.

Primjer 2: Terapeut primjećuje da ne može pomoći

Klijent pokazuje simptome koji zahtijevaju specijaliziranu procjenu koju terapeut nije osposobljen provoditi.

Etički odgovorno postupanje uključuje objašnjavanje ograničenja, razmatranje upućivanja odgovarajućem stručnjaku i, kada je primjereno, suradnju s drugim službama. Terapeut ne bi trebao nastaviti postupati kao da raspolaže potrebnom kompetencijom.

Primjer 3: Klijent se ne slaže s terapeutovim tumačenjem

Terapeut smatra da određeni obrazac ponašanja proizlazi iz klijentovih ranijih iskustava, ali klijent odbacuje takvo objašnjenje.

Terapeut treba razmotriti svoje tumačenje kao hipotezu, a ne kao nepobitnu istinu. Uvažavanje neslaganja može pomoći boljem razumijevanju klijentova iskustva i očuvanju terapijskog saveza.

Primjer 4: Klijent pokazuje snažnu emocionalnu vezanost

Klijent često kontaktira terapeuta izvan seansi i govori da mu je terapeut jedina osoba kojoj vjeruje.

Terapeut treba odgovoriti s razumijevanjem, ali istodobno održavati jasne profesionalne granice. Potrebno je istražiti značenje takve vezanosti, dogovoriti primjeren način kontakta i procijeniti treba li klijentu dodatna podrška.

Etički kodeksi i profesionalni standardi

Etičke obveze psihoterapeuta proizlaze iz više izvora. Među njima su profesionalni etički kodeksi, zakoni, pravila strukovnih organizacija, standardi osposobljavanja i obveze koje proizlaze iz konkretnog radnog mjesta ili ustanove.

Etički kodeks Američke psihološke udruge (APA) obuhvaća opća načela i standarde za profesionalni rad psihologa. Europska federacija psiholoških udruga (EFPA) razvila je metakodeks etike za psihologe, koji služi kao okvir za nacionalne kodekse.

Za psihoterapeute su relevantni i kodeksi organizacija koje se bave određenim psihoterapijskim pristupima. Njihova primjenjivost ovisi o članstvu, profesionalnoj ulozi i pravilima konkretne organizacije.

U Hrvatskoj je važno razlikovati etička pravila pojedinih struka i organizacija od zakonskih uvjeta za obavljanje psihoterapijske djelatnosti. Konkretne obveze ovise o profesionalnom statusu osobe, važećim propisima i okolnostima rada. Kada postoji dvojba o zakonskoj obvezi, potrebno je provjeriti aktualne propise i, prema potrebi, zatražiti pravni savjet.

Etički kodeks ne zamjenjuje profesionalnu prosudbu. Njegova je svrha pružiti okvir za odgovorno postupanje, a ne ponuditi unaprijed pripremljen odgovor za svaku moguću situaciju.

Što vrijedi zapamtiti?

Povezane lekcije

Izvori i literatura

1. American Psychological Association. (2017). *Ethical Principles of Psychologists and Code of Conduct*. APA. https://www.apa.org/ethics/code

2. European Federation of Psychologists’ Associations. (2005). *Meta-Code of Ethics*. EFPA. https://www.efpa.eu/

3. Beauchamp, T. L., & Childress, J. F. (2019). *Principles of Biomedical Ethics* (8th ed.). Oxford University Press.

4. Knapp, S., Gottlieb, M. C., Handelsman, M. M., & VandeCreek, L. D. (2017). *APA Handbook of Ethics in Psychology, Volumes 1 and 2*. American Psychological Association. https://doi.org/10.1037/0000018-000

5. Barnett, J. E., & Johnson, W. B. (2015). *Ethics Desk Reference for Psychologists* (2nd ed.). American Psychological Association. https://doi.org/10.1037/14668-000

6. Zur, O. (2017). *Boundaries in Psychotherapy: Ethical and Clinical Explorations* (2nd ed.). American Psychological Association. https://doi.org/10.1037/0000030-000

7. Fisher, C. B. (2021). *Decoding the Ethics Code: A Practical Guide for Psychologists* (5th ed.). SAGE Publications.

8. World Health Organization. (2022). *World Mental Health Report: Transforming Mental Health for All*. World Health Organization. https://www.who.int/publications/i/item/9789240049338

9. Europski parlament i Vijeće Europske unije. (2016). *Uredba (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka (Opća uredba o zaštiti podataka)*. Službeni list Europske unije, L 119, 1–88. https://eur-lex.europa.eu/eli/reg/2016/679/oj

10. Hrvatski sabor. (2022). *Zakon o djelatnosti psihoterapije*. Narodne novine, 18/22. https://narodne-novine.nn.hr/