Epigenetika i ponašanje

Zadnja provjera: listopad 2026.

Epigenetika i ponašanje proučavaju povezanost između regulacije aktivnosti gena i načina na koji organizmi misle, osjećaju i djeluju. Epigenetski mehanizmi sudjeluju u razvoju i funkcioniranju živčanog sustava te mogu biti povezani s načinom na koji organizam reagira na stres, uči iz iskustva i prilagođava se okolišu.

Geni sadržavaju informacije važne za razvoj i funkcioniranje organizma, ali nisu svi aktivni u svakoj stanici niti u svim razdobljima života. Epigenetski mehanizmi sudjeluju u regulaciji toga kada će određeni geni biti aktivni i u kojoj mjeri. Na te procese mogu utjecati razvojni signali i neki okolišni čimbenici.

Istraživanje epigenetike pridonosi razumijevanju odnosa između nasljeđa i iskustva. Ipak, važno je razlikovati dokazane biološke mehanizme od pojednostavljenih tvrdnji da određeno iskustvo izravno i trajno mijenja gene ili da se njegove posljedice nužno prenose na potomstvo.

1. Što je epigenetika?

**Epigenetika** proučava promjene u regulaciji aktivnosti gena koje ne zahtijevaju promjenu osnovnog slijeda DNA. Epigenetski mehanizmi pomažu stanicama regulirati koje će gene upotrebljavati, kada će ih aktivirati i koliko će intenzivno biti izraženi.

Gotovo sve stanice ljudskog tijela sadržavaju uglavnom isti genom, ali se znatno razlikuju po građi i funkciji. Neuron, primjerice, ima drukčiju ulogu od stanice jetre, iako sadržavaju gotovo jednak slijed DNA. Jedan od razloga tih razlika jest to što se u različitim vrstama stanica aktiviraju različiti skupovi gena.

Epigenetska regulacija važna je za:

Epigenetika ne zamjenjuje genetiku, nego proširuje razumijevanje načina na koji se genetske informacije reguliraju i upotrebljavaju.

Epigenetika nije promjena slijeda DNA

Mutacija mijenja slijed DNA, odnosno samu genetsku informaciju. Epigenetska promjena utječe na regulaciju aktivnosti gena, a da pritom ne mora promijeniti njihov osnovni slijed.

Primjerice, promjena u metilaciji određenog područja DNA može biti povezana s promijenjenom aktivnošću nekog gena. Međutim, učinak ovisi o mjestu promjene, vrsti stanice i drugim regulatornim čimbenicima. Metilacija ne dovodi uvijek do smanjenja aktivnosti gena.

Ta je razlika važna jer se epigenetski mehanizmi često pogrešno opisuju kao način na koji iskustva mijenjaju genetski kod. To nije njihovo značenje.

2. Glavni epigenetski mehanizmi

Epigenetska regulacija uključuje nekoliko međusobno povezanih mehanizama. Njihovi učinci ovise o vrsti stanice, razvojnom razdoblju i dijelu genoma na koji djeluju.

Metilacija DNA

**Metilacija DNA** kemijska je modifikacija pri kojoj se na određena mjesta u DNA dodaje metilna skupina. U sisavaca se najčešće proučava metilacija citozina na mjestima gdje iza citozina slijedi gvanin, poznatima kao CpG-mjesta.

Metilacija može utjecati na aktivnost gena, primjerice tako da ometa vezanje određenih regulatornih proteina ili pridonosi promjenama u organizaciji kromatina.

U nekim regulatornim područjima povećana metilacija povezana je sa smanjenom aktivnošću gena. Međutim, odnos nije univerzalan. Učinak ovisi o tome gdje se metilacija nalazi i kojim se drugim regulatornim procesima stanica koristi.

Metilacija DNA sudjeluje u normalnom razvoju, održavanju staničnog identiteta i regulaciji brojnih bioloških procesa.

Modifikacije histona

DNA je u jezgri stanice organizirana oko proteina koji se nazivaju **histoni**. DNA i histoni zajedno tvore kromatin.

Kemijske modifikacije histona mogu promijeniti način na koji je DNA organizirana i koliko su određena područja dostupna molekulama koje reguliraju transkripciju, odnosno prepisivanje genetske informacije u RNA.

Neke modifikacije povezane su s aktivnijim izražavanjem gena, dok su druge povezane s potiskivanjem aktivnosti. Njihov učinak ovisi o kombinaciji modifikacija, položaju u kromatinu i djelovanju drugih proteina.

Organizacija kromatina

Kromatin može biti organiziran na načine koji DNA čine dostupnijom ili manje dostupnom regulatornim molekulama.

Promjene u organizaciji kromatina utječu na to koji će se dijelovi genoma moći aktivno prepisivati. Time stanice mogu regulirati gene potrebne za svoje specifične funkcije.

Nekodirajuće RNA

Neke molekule RNA ne služe za izravnu proizvodnju proteina, nego sudjeluju u regulaciji aktivnosti gena. Među njima su mikroRNA i druge regulatorne RNA.

One mogu utjecati na stabilnost glasničke RNA, njezino prevođenje u protein ili druge procese regulacije gena. Njihovo djelovanje može biti povezano s epigenetskom regulacijom, iako se svi oblici regulacije RNA ne smatraju epigenetskim u užem smislu.

Međudjelovanje mehanizama

Metilacija DNA, modifikacije histona, organizacija kromatina i regulatorne RNA ne djeluju uvijek neovisno. Mogu se međusobno povezivati i zajedno utjecati na aktivnost gena.

Zbog toga epigenetsku regulaciju nije moguće svesti na jedan kemijski proces niti je opravdano pretpostaviti da svaka epigenetska promjena ima isti učinak na ponašanje.

3. Kako epigenetika može utjecati na ponašanje?

Ponašanje nastaje djelovanjem brojnih bioloških i psiholoških procesa. U njegovoj osnovi sudjeluju živčane mreže, neurotransmiteri, hormoni, kognitivni procesi, prethodna iskustva i trenutačne okolnosti.

Epigenetski mehanizmi mogu utjecati na ponašanje posredno, preko regulacije gena koji sudjeluju u razvoju i funkcioniranju tih sustava.

Pojednostavljeni prikaz mogućeg odnosa izgleda ovako:

**Okolišni čimbenik → promjena staničnih signala → promjena epigenetske regulacije → promjena aktivnosti određenih gena → moguća promjena stanične funkcije → mogući doprinos promjenama u ponašanju.**

Ovaj prikaz ne znači da će svaki okolišni čimbenik izazvati epigenetsku promjenu niti da će svaka takva promjena dovesti do opažljive promjene ponašanja.

Između epigenetskih procesa i ponašanja nalazi se više razina biološke organizacije. Na svakom od tih koraka djeluju dodatni čimbenici koji mogu promijeniti konačan ishod.

4. Epigenetika i razvoj mozga

Razvoj mozga uključuje stvaranje neurona, njihovu migraciju, uspostavljanje sinaptičkih veza i sazrijevanje živčanih mreža. Ti procesi zahtijevaju preciznu regulaciju aktivnosti velikog broja gena.

Epigenetski mehanizmi sudjeluju u regulaciji gena važnih za razvoj i specijalizaciju živčanih stanica. Oni pomažu osigurati da različite stanice aktiviraju odgovarajuće skupove gena u odgovarajućem razvojnom razdoblju.

Razvoj živčanih stanica

Tijekom razvoja stanice živčanog sustava postupno stječu specifične funkcije. Neki geni aktivni su u ranim fazama razvoja, dok drugi postaju važniji tijekom sazrijevanja ili održavanja funkcije neurona.

Epigenetska regulacija pridonosi organizaciji tih procesa. Poremećaji u određenim epigenetskim mehanizmima mogu utjecati na razvoj mozga i povezani su s nekim neurorazvojnim stanjima.

Sinaptička plastičnost

**Sinaptička plastičnost** sposobnost je sinapsi da mijenjaju učinkovitost prijenosa živčanih signala. Ona je važna za učenje, pamćenje i prilagodbu živčanog sustava iskustvu.

Nakon određenih oblika neuronske aktivnosti mogu se aktivirati signalni putovi koji utječu na izražavanje gena. Ti procesi omogućuju stvaranje proteina potrebnih za dugotrajnije promjene u funkcioniranju sinapsi.

Epigenetski mehanizmi mogu sudjelovati u regulaciji gena uključenih u te procese. Međutim, pamćenje nije pohranjeno u jednom epigenetskom obrascu. Ono ovisi o promjenama u raspodijeljenim živčanim mrežama i o više međusobno povezanih mehanizama.

5. Epigenetika, učenje i pamćenje

Učenje uključuje promjene u znanju, vještinama ili ponašanju kao rezultat iskustva. Pamćenje omogućuje zadržavanje i ponovno korištenje prethodno usvojenih informacija.

Na staničnoj razini neki oblici dugotrajnog pamćenja uključuju promjene u učinkovitosti sinapsi, aktivaciju određenih signalnih putova i sintezu novih proteina.

Epigenetski mehanizmi mogu sudjelovati u regulaciji gena koji su važni za te procese.

Aktivacija gena nakon učenja

Kada se određene živčane mreže aktiviraju tijekom učenja, u neuronima se mogu pokrenuti signalni procesi koji utječu na izražavanje gena. Neki od tih gena povezani su sa sinaptičkom plastičnošću i dugotrajnim promjenama u neuronskim vezama.

Epigenetska regulacija može utjecati na to koliko su pojedini geni dostupni za aktivaciju i koliko se dugo određene promjene održavaju.

Dugotrajno pamćenje

Neki oblici dugotrajnog pamćenja zahtijevaju sintezu novih proteina i promjene u funkcioniranju sinapsi. U tim procesima sudjeluju mehanizmi regulacije gena, uključujući određene epigenetske procese.

Ipak, nije opravdano zaključiti da se svako sjećanje pohranjuje kao epigenetska promjena ili da se sjećanja mogu jednostavno pronaći očitavanjem epigenetskih oznaka.

Pamćenje uključuje složene mreže neurona, promjene sinaptičkih veza i procese koji se odvijaju na različitim vremenskim skalama.

6. Stres i epigenetska regulacija

Stres je odgovor organizma na zahtjeve ili prijetnje koje mogu narušiti njegovu ravnotežu. Kratkotrajan stres može pomoći organizmu da reagira na izazov, dok dugotrajna ili intenzivna izloženost stresu može nepovoljno utjecati na zdravlje.

Odgovor na stres uključuje autonomni živčani sustav i os hipotalamus–hipofiza–nadbubrežna žlijezda, poznatu kao **HPA-os**. Taj sustav regulira lučenje hormona povezanih sa stresnim odgovorom, uključujući kortizol.

Epigenetski mehanizmi mogu sudjelovati u regulaciji gena uključenih u odgovor na stres. Istraživanja proučavaju kako su određene epigenetske promjene povezane s dugotrajnom izloženošću stresu, razvojem i psihičkim zdravljem.

Receptori za glukokortikoide

Glukokortikoidi, uključujući kortizol kod ljudi, djeluju preko receptora koji reguliraju brojne fiziološke procese. Aktivnost gena povezanih s tim receptorima važna je za način na koji organizam reagira na stresne hormone.

U nekim istraživanjima na životinjama pokazano je da iskustva tijekom ranog razvoja mogu biti povezana s epigenetskim promjenama u regulaciji gena uključenih u odgovor na stres.

Takvi nalazi pomogli su u razumijevanju mogućih mehanizama kojima rano iskustvo može utjecati na kasnije fiziološke reakcije. Međutim, rezultate istraživanja na životinjama nije moguće automatski prenijeti na ljude.

Stres u ljudi

Istraživanja na ljudima pronašla su povezanosti između nekih iskustava povezanih sa stresom i određenih epigenetskih obilježja. Ipak, takve povezanosti mogu biti pod utjecajem brojnih čimbenika, uključujući dob, zdravstveno stanje, prehranu, uporabu lijekova, pušenje i vrstu analiziranog tkiva.

Ako se epigenetska razlika utvrdi u uzorku krvi, primjerice, ne može se bez dodatnih dokaza zaključiti da ista promjena postoji u određenom dijelu mozga ili da izravno uzrokuje određeno psihičko stanje.

Zato se rezultati o stresu i epigenetici moraju tumačiti oprezno, osobito kada se iz njih izvode tvrdnje o dugotrajnim posljedicama iskustava.

7. Rana iskustva i razvoj

Rano razvojno razdoblje važno je za sazrijevanje živčanog sustava, regulaciju stresa i razvoj ponašanja. Tijekom tog razdoblja organizam je osjetljiv na brojne biološke i okolišne čimbenike.

Među važnim čimbenicima nalaze se prehrana, zdravstveno stanje, kvaliteta skrbi, izloženost štetnim tvarima i razina stresa.

Epigenetski mehanizmi dio su bioloških procesa koji omogućuju razvoj i prilagodbu. Zbog toga istraživači proučavaju mogu li određene razvojne izloženosti biti povezane s dugotrajnim promjenama u regulaciji gena.

Istraživanja na životinjama

Neka od najpoznatijih istraživanja povezanosti ranih iskustava i epigenetske regulacije provedena su na životinjama.

Primjerice, istraživanja na štakorima pokazala su da razlike u majčinskoj skrbi mogu biti povezane s razlikama u regulaciji gena uključenih u odgovor na stres. Ti nalazi pružili su važne dokaze da iskustva tijekom razvoja mogu utjecati na biološke sustave koji sudjeluju u regulaciji stresnog odgovora.

Takva istraživanja omogućuju kontrolu uvjeta i detaljnije proučavanje bioloških mehanizama. Ipak, ljudski razvoj uključuje složenije društvene, kulturne i psihološke čimbenike, pa se nalazi ne mogu jednostavno preslikati na ljude.

Rana iskustva kod ljudi

Kod ljudi su istraživanja ranih nepovoljnih iskustava pronašla povezanosti s različitim pokazateljima zdravlja i funkcioniranja tijekom života. Dio istraživanja proučava epigenetske procese kao moguće posrednike tih povezanosti.

Međutim, dugoročni učinci ranih iskustava ne mogu se objasniti samo epigenetikom. Važni su i neurobiološki razvoj, naučeni obrasci ponašanja, društveni odnosi, zdravstveni čimbenici i kasnija životna iskustva.

Rano iskustvo može biti važno, ali ne određuje automatski cjelokupan budući razvoj pojedinca.

8. Epigenetika i psihičko zdravlje

Epigenetski mehanizmi istražuju se u vezi s depresivnim poremećajima, anksioznošću, posttraumatskim stresnim poremećajem, ovisnostima i nekim neurorazvojnim stanjima.

Razlog interesa jest činjenica da takva stanja uključuju složene promjene u biološkim sustavima, a aktivnost gena može biti važna za razvoj i funkcioniranje tih sustava.

Ipak, epigenetski nalazi zasad ne pružaju jednostavno objašnjenje psihičkih poremećaja niti omogućuju pouzdanu dijagnozu na temelju jednog epigenetskog pokazatelja.

Depresivni poremećaji

U istraživanjima depresivnih poremećaja proučavaju se epigenetske razlike povezane s odgovorom na stres, upalnim procesima i regulacijom živčanih funkcija.

Neka istraživanja pronalaze povezanosti između depresivnih simptoma i promjena u metilaciji određenih područja DNA. Međutim, nalazi se mogu razlikovati među istraživanjima i ne dokazuju sami po sebi da su epigenetske promjene uzrok depresije.

Depresivni poremećaji imaju složenu etiologiju koja uključuje genetske, neurobiološke, psihološke i društvene čimbenike.

Anksioznost i strah

Strah i anksioznost uključuju živčane mreže koje sudjeluju u procjeni prijetnje, učenju i regulaciji emocionalnih reakcija.

Epigenetska regulacija može sudjelovati u procesima povezanima s učenjem straha i njegovim dugotrajnim promjenama. Velik dio mehanističkih spoznaja dolazi iz istraživanja na životinjama, dok je ljudska istraživanja teže provoditi i tumačiti.

Epigenetski mehanizmi ne objašnjavaju sami po sebi zašto određena osoba razvije anksiozni poremećaj.

Ovisnosti

Psihoaktivne tvari mogu izazvati promjene u živčanim sustavima koji sudjeluju u nagrađivanju, učenju i motivaciji. Istraživanja na životinjama i ljudima proučavaju ulogu epigenetske regulacije u dugotrajnim promjenama povezanima s ponavljanom uporabom tvari.

Epigenetski procesi mogu biti jedan od mehanizama koji sudjeluju u promjenama neuronske funkcije. Ipak, ovisnost je složen poremećaj na koji utječu biološki, psihološki i društveni čimbenici.

9. Epigenetika i ponašanje: povezanost nije isto što i uzročnost

Jedan od glavnih izazova u istraživanju epigenetike jest utvrditi što uzrokuje opažene promjene i kakve su njihove posljedice.

Ako istraživanje pokaže da osobe s određenim iskustvom imaju drukčiji obrazac metilacije DNA, postoje različita moguća objašnjenja.

Za utvrđivanje uzročnosti potrebni su različiti dokazi, primjerice longitudinalna istraživanja, odgovarajuće kontrolne skupine, ponavljanje nalaza i eksperimentalni pristupi kada su etički i metodološki prihvatljivi.

Posebno je važno uzeti u obzir da uzorci krvi, sline i drugih perifernih tkiva ne odražavaju nužno epigenetsko stanje neurona. Ako istraživači žele donositi zaključke o mozgu, moraju pažljivo razmotriti ograničenja korištenog tkiva i metode.

10. Može li se epigenetika promijeniti tijekom života?

Epigenetska regulacija nije u potpunosti nepromjenjiva. Neka se epigenetska obilježja mogu mijenjati tijekom razvoja, starenja i odgovora na različite biološke ili okolišne čimbenike.

Međutim, epigenetske promjene razlikuju se prema svojoj prirodi, trajanju i funkciji. Neke su kratkotrajne, druge se mogu održavati dulje, a neke su nužne za stabilno funkcioniranje stanica.

Učenje i iskustvo

Iskustvo može aktivirati signalne putove koji utječu na izražavanje gena u neuronima. U određenim okolnostima ti procesi uključuju i epigenetske mehanizme.

To je jedan od razloga zbog kojih se epigenetika proučava u kontekstu učenja, pamćenja i prilagodbe.

Ipak, ne postoji jednostavan način da se općim savjetom ili jednom promjenom životnih navika zajamči određena epigenetska promjena u mozgu.

Tjelesna aktivnost, prehrana i san

Tjelesna aktivnost, prehrana i san utječu na brojne fiziološke sustave. Istraživanja proučavaju i njihove povezanosti s epigenetskim obilježjima.

No, opažena epigenetska promjena nije nužno dokaz da je određena navika izravno uzrokovala promjenu ponašanja ili poboljšanje psihičkog zdravlja.

Zdrav životni stil važan je za zdravlje iz više dobro utvrđenih razloga, ali ne treba ga predstavljati kao univerzalni način „reprogramiranja gena”.

Psihoterapija i druge intervencije

Psihoterapija i druge intervencije mogu biti povezane s promjenama u simptomima, ponašanju i načinu reagiranja na stres. Istraživači proučavaju i mogu li takve promjene biti povezane s epigenetskim pokazateljima.

Međutim, dokaz da se simptomi poboljšavaju ne znači automatski da je poboljšanje uzrokovano epigenetskom promjenom. Za takav zaključak potrebno je pokazati da je promjena relevantnog epigenetskog procesa doista dio mehanizma djelovanja intervencije.

Epigenetika zasad ne pruža osnovu za tvrdnju da psihoterapija uvijek djeluje tako što mijenja metilaciju DNA ili druge epigenetske oznake. Isto tako, ne treba je koristiti kao obećanje da se trauma može biološki „izbrisati” ili da se nekom tehnikom može pouzdano „preprogramirati” ekspresija gena.

11. Prenose li se posljedice iskustava na potomstvo?

Jedno od najčešćih pitanja u vezi s epigenetikom jest mogu li se posljedice iskustava roditelja prenijeti na njihovu djecu.

Za odgovor je važno razlikovati nekoliko pojava.

Prijenos genetskih varijanti

DNA se prenosi s roditelja na potomstvo putem spolnih stanica. Genetske varijante koje se nalaze u tim stanicama mogu se naslijediti.

To je klasično genetsko nasljeđivanje.

Epigenetske promjene tijekom razvoja

Epigenetska obilježja mogu se održavati tijekom diobe nekih stanica, ali se tijekom stvaranja spolnih stanica i ranog embrionalnog razvoja velik dio epigenetskih oznaka opsežno preoblikuje.

Postoje iznimke i specifični mehanizmi, ali njihovo značenje razlikuje se među organizmima i vrstama epigenetskih oznaka.

Međugeneracijski i transgeneracijski učinci

**Međugeneracijski učinci** odnose se na posljedice koje se opažaju u sljedećoj generaciji nakon izloženosti roditelja ili prethodne generacije. Takvi učinci mogu nastati različitim putovima, uključujući izravnu izloženost tijekom trudnoće, roditeljsko ponašanje, okoliš i druge čimbenike.

**Transgeneracijsko epigenetsko nasljeđivanje** u užem smislu odnosi se na prijenos epigenetskih učinaka kroz generacije koje nisu bile izravno izložene početnom čimbeniku.

Kod ljudi teško je pouzdano razdvojiti izravne biološke učinke od društvenog prijenosa iskustava, zajedničkog okoliša i genetskog nasljeđivanja. Zato nije opravdano zaključiti da se traumatsko iskustvo jedne generacije automatski prenosi epigenetskim putem na sve sljedeće generacije.

Istraživanja na nekim organizmima pružaju dokaze o transgeneracijskim epigenetskim učincima, ali se njihovi mehanizmi i opseg ne mogu bez dodatnih dokaza izravno primijeniti na ljude.

12. Kako se istražuje epigenetika ponašanja?

Istraživanje epigenetike ponašanja zahtijeva povezivanje molekularnih metoda s podacima o razvoju, iskustvima, zdravlju i ponašanju.

Analiza metilacije DNA

Istraživači mogu analizirati obrasce metilacije DNA u uzorcima krvi, sline ili drugih tkiva.

Takva mjerenja mogu pokazati povezanost između epigenetskih obilježja i određenih iskustava ili zdravstvenih ishoda. Međutim, rezultat ovisi o vrsti uzorka, korištenoj metodi i karakteristikama ispitanika.

Istraživanje ekspresije gena

Ekspresija gena označava procese kojima se genetska informacija koristi za stvaranje funkcionalne RNA ili proteina.

Usporedba ekspresije gena i epigenetskih obilježja može pomoći u razumijevanju načina na koji je regulacija gena povezana s određenim biološkim procesima.

Ipak, povezanost epigenetske oznake i ekspresije gena ne mora uvijek biti jednostavna niti jednosmjerna.

Longitudinalna istraživanja

Longitudinalna istraživanja prate iste osobe tijekom duljeg razdoblja. Omogućuju proučavanje vremenskog odnosa između iskustava, epigenetskih promjena i razvoja osobina.

Takav pristup može pomoći u razlikovanju promjena koje prethode nekom ishodu od onih koje se pojavljuju nakon njega, iako sam po sebi ne dokazuje uzročnost.

Istraživanja na životinjama

Životinjski modeli omogućuju detaljnije proučavanje određenih mehanizama, a u nekim slučajevima i eksperimentalnu manipulaciju uvjetima.

Njihova je prednost mogućnost kontrole brojnih čimbenika. Ograničenje je to što se nalazi ne mogu automatski generalizirati na ljudsko ponašanje, koje uključuje složene kognitivne, kulturne i društvene procese.

Ograničenja postojećih istraživanja

Pri tumačenju epigenetskih istraživanja potrebno je uzeti u obzir:

Epigenetika ponašanja brzo se razvija, ali mnogi nalazi još zahtijevaju dodatnu provjeru i ne mogu se primjenjivati kao jednostavni dijagnostički pokazatelji.

13. Česte zablude o epigenetici i ponašanju

„Iskustva mijenjaju DNA.”

Epigenetski mehanizmi mogu promijeniti regulaciju aktivnosti gena bez promjene osnovnog slijeda DNA. To nije isto što i promjena genetskog koda.

„Trauma se automatski prenosi na potomstvo.”

Neka istraživanja proučavaju međugeneracijske učinke stresnih iskustava, ali njihovi mehanizmi mogu uključivati genetiku, roditeljsko ponašanje, zajednički okoliš i druge čimbenike. Automatski epigenetski prijenos traumatskih iskustava na potomstvo nije utvrđeno univerzalno pravilo.

„Svaka epigenetska promjena je trajna.”

Epigenetska obilježja razlikuju se prema stabilnosti. Neka se mogu mijenjati tijekom razvoja ili kao odgovor na fiziološke procese, dok su druga važna za dugotrajnije održavanje funkcije stanica.

„Epigenetika objašnjava sve psihičke poremećaje.”

Psihički poremećaji imaju složenu etiologiju. Epigenetska regulacija može biti jedan od relevantnih mehanizama, ali ne objašnjava sama po sebi sve uzroke, simptome i razlike među pojedincima.

„Pozitivno razmišljanje može izravno uključiti dobre gene.”

Psihološka stanja mogu utjecati na fiziološke procese, ali tvrdnja da pozitivno razmišljanje izravno uključuje određene gene i tako pouzdano mijenja zdravlje previše je pojednostavljena. Za takve zaključke potrebni su konkretni dokazi o mehanizmima i ishodima.

„Geni se mogu reprogramirati jednostavnim postupkom.”

Epigenetska regulacija složena je i ovisi o vrsti stanice, genetskim i fiziološkim procesima te okolišnim uvjetima. Ne postoji univerzalna metoda kojom bi se jednostavno i sigurno preoblikovao epigenetski profil radi željene promjene ponašanja.

14. Što vrijedi zapamtiti?

Istraži dalje

Izvori i literatura

1. Bird, A. (2007). Perceptions of epigenetics. *Nature, 447*, 396–398. https://doi.org/10.1038/nature05913

2. Meaney, M. J. (2010). Epigenetics and the biological definition of gene × environment interactions. *Child Development, 81*(1), 41–79. https://doi.org/10.1111/j.1467-8624.2009.01381.x

3. Sweatt, J. D. (2013). The emerging field of neuroepigenetics. *Neuron, 80*(3), 624–632. https://doi.org/10.1016/j.neuron.2013.10.023

4. Day, J. J., & Sweatt, J. D. (2011). Epigenetic mechanisms in cognition. *Neuron, 70*(5), 813–829. https://doi.org/10.1016/j.neuron.2011.05.019

5. Zovkic, I. B., Guzman-Karlsson, M. C., & Sweatt, J. D. (2013). Epigenetic regulation of memory formation and maintenance. *Learning & Memory, 20*(2), 61–74. https://doi.org/10.1101/lm.026575.112

6. Szyf, M., Weaver, I. C. G., & Meaney, M. J. (2007). Maternal care, the epigenome and phenotypic differences in behavior. *Reproductive Toxicology, 24*(1), 9–19. https://doi.org/10.1016/j.reprotox.2007.05.019

7. Nestler, E. J. (2014). Epigenetic mechanisms of drug addiction. *Neuropharmacology, 76*, 259–268. https://doi.org/10.1016/j.neuropharm.2013.04.004

8. Lappalainen, T., & Greally, J. M. (2017). Associating cellular epigenetic models with human phenotypes. *Nature Reviews Genetics, 18*, 441–451. https://doi.org/10.1038/nrg.2017.32

9. Horsthemke, B. (2018). A critical view on transgenerational epigenetic inheritance in humans. *Nature Communications, 9*, 2973. https://doi.org/10.1038/s41467-018-05445-5

10. National Human Genome Research Institute. *Talking Glossary of Genomic and Genetic Terms*. https://www.genome.gov/genetics-glossary