Elliot Aronson

Zadnja provjera: listopad 2026.

Elliot Aronson (r. 1932.) razvija teoriju kognitivne disonance i primjenjuje socijalnu psihologiju na stvarne probleme, osobito kroz **metodu slagalice**, oblik suradničkog učenja koji smanjuje predrasude u školama. Aronsonov udžbenik *Društvena životinja* godinama je jedan od najčitanijih uvoda u socijalnu psihologiju. Ova lekcija opisuje glavne doprinose.

Život i rad

Aronson odrasta u Revereu u Massachusettsu u siromašnoj obitelji. Studira na Sveučilištu Brandeis, gdje se pod utjecajem Abrahama Maslowa zanima za psihologiju, a doktorira na Stanfordu kod Leona Festingera. Radi na Harvardu, Sveučilištu Minnesota, Sveučilištu Texas u Austinu i Sveučilištu Kalifornija u Santa Cruzu. Knjiga *Društvena životinja* (prvo izdanje 1972.) doživljava brojna izdanja.

Ključni doprinosi

• **Učinak inicijacije.** Sudionice koje prolaze težu, neugodniju „inicijaciju” kako bi ušle u raspravnu skupinu kasnije ocjenjuju dosadnu raspravu zanimljivijom: veći uloženi napor opravdava se većom vrijednošću skupine (Aronson i Mills, 1959).
• **Disonanca i slika o sebi.** Aronson preoblikuje teoriju disonance: napetost je najjača kad ponašanje proturječi slici o sebi kao dobroj, poštenoj i sposobnoj osobi (Aronson, 1968; više u lekciji [Kognitivna disonanca](/lekcija/kognitivna-disonanca)).
• **Licemjerje i promjena ponašanja.** Kad ljudi javno zagovaraju neko ponašanje, a zatim se podsjete da ga sami ne slijede, češće ga počnu slijediti, primjerice štedjeti vodu ili koristiti zaštitu.
• **Metoda slagalice.** Početkom 1970-ih, nakon desegregacije škola u Austinu, Aronson i suradnici razvijaju metodu u kojoj svaki učenik u maloj skupini uči jedan dio gradiva i poučava ga ostale. Uspjeh ovisi o suradnji, a ne o natjecanju, što smanjuje predrasude i povećava samopoštovanje (više u lekciji [Suradnja među ljudima](/lekcija/suradnja-medju-ljudima)).

Utjecaj i kritike

Aronsonov rad pridonosi tome da teorija disonance postane jedna od središnjih teorija socijalne psihologije, a metoda slagalice primjenjuje se u školama diljem svijeta (više u lekciji [Predrasude](/lekcija/predrasude)). Kritičari upozoravaju da su učinci metode slagalice na predrasude u kasnijim istraživanjima često manji od ranih nalaza, da ovise o provedbi te da mnoga istraživanja nemaju dobru kontrolnu skupinu. Pokus s inicijacijom, kao i drugi klasični pokusi disonance, ima mali uzorak.

Sažetak

Elliot Aronson pokazuje kako napor opravdava vrijednost skupine, povezuje disonancu sa slikom o sebi i razvija metodu slagalice za suradničko učenje i smanjenje predrasuda. Rad je utjecajan u teoriji i praksi, iako su učinci metode slagalice u kasnijim istraživanjima često manji.

Povezane lekcije

• [Kognitivna disonanca](/lekcija/kognitivna-disonanca)
• [Leon Festinger](/lekcija/leon-festinger)
• [Predrasude](/lekcija/predrasude)
• [Suradnja među ljudima](/lekcija/suradnja-medju-ljudima)
• [Slika o sebi](/lekcija/slika-o-sebi)

Izvori i literatura

• Aronson, E. (1968). Dissonance theory: Progress and problems. U R. P. Abelson, E. Aronson, W. J. McGuire, T. M. Newcomb, M. J. Rosenberg i P. H. Tannenbaum (ur.), *Theories of cognitive consistency: A sourcebook* (str. 5–27). Rand McNally.
• Aronson, E. i Mills, J. (1959). The effect of severity of initiation on liking for a group. *The Journal of Abnormal and Social Psychology, 59*(2), 177–181. https://doi.org/10.1037/h0047195